Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1198/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB: ..., iz M., sa boravištem u M., koju zastupa punomoćnica L. V., odvjetnica iz M., protiv tuženika M. B., OIB: .., iz M., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J., iz R., radi utvrđenja

, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, pod posl.br. P-4024/2015-87 od 1. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

1. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, pod posl.br. P-4024/2015-87 od 1. srpnja 2020. u točki I. I, I. II, osim za iznos od 0,13 USD i 0,60 EUR na deviznom štednom ulogu broj ... kod E. & S. B. d.d., zatim u točki I. III izreke, u točki I. IV izreke za iznos od 17.389,12 eur[1] /131.018,36 kn sa zateznom kamatom koja na pojedinačne obroke u iznosu od 225,53 eur[1] /1.701,53 kn teče od dospijeća kako je naznačeno u prvostupanjskoj presudi, u točki I. V izreke u cijelosti, i u točki III. izreke za dosuđujući iznos od 19.485,52 eur[1] /146.813,62 kn sa zateznom kamatom.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda suda prvog stupnja u točki I. IV izreke za iznos od 39.752,14 eur[1] /299.512,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom i u odnosu na pojedinačne obroke kako su oni navedeni u točki I. IV izreke za svaki od tih obroka u visini od 569,78 eur[1] /4.289,78 kn, te u točki III. izreke za dosuđeni iznos parničnog troška od 8.350,94 eur[1] /62.920,13 kn sa zateznom kamatom, na način da se u tim dijelovima tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

3. Strankama se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, pod posl.br. P-4024/2015-87 od 1. srpnja 2020. u točki I. II izreke u odnosu na utvrđenje da bi iznos od 0,31 USD i 0,60 EUR sa deviznog štednog uloga tuženika broj ... otvoren kod E. & S. B. d.d. predstavljao bračnu stečevinu stranaka i u dijelu kojim je tuženiku naložena isplata tih iznosa, te se u tom dijelu tužba odbacuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice pa je u točki I. I izreke utvrđeno da je ništetna Izjava od 3. kolovoza 2009. potpisana od strane tužiteljice M. B. i ovjerena od strane javnog bilježnika N. Š. iz O. dana 3. kolovoza 2009. pod posl.br. OV-5429/09. U točki I. II izreke utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice predstavlja 48,45% odnosno 94/194 dijela i tuženika u 51,55% odnosno u 100/194 dijela imovina koja je specificirana u prvostupanjskoj presudi a radi se o kući stranaka izgrađenoj na nekretnini označenoj kao z.č. 531/11, zk.ul. 654 k.o. P. te nizu štednih uloga otvorenih kod banaka na ime tuženika, te je istovremeno naložena isplata tih iznosa sukladno utvrđenom udjelu tužiteljice u bračnoj stečevini. U točki I. III izreke utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica gore označene nekretnine u 94/194 dijela i naloženo je tuženiku da trpi uknjižbu njezina prava suvlasništva na temelju pravomoćne presude.

2. U cijelosti je udovoljeno tužbenom zahtjevu radi isplate iznosa od 430.530,87 kn s pojedinačnim mjesečnim obrocima u visini od 5.591,31 kn sa zateznom kamatom, kao i zahtjevu radi isplate iznosa od 44.527,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na obroke kako je to sve specificirano u točkama I. IV i I. V izreke.

3. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja bračne stečevine na osobnom automobilu marke Peugeot 307, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 207.733,75 kn zajedno sa zateznom kamatom, dok je s preostalim dijelom troška od 458.212,50 kn odbijena.

4. Protiv dosuđujućeg dijela presude sadržanog u točkama I. i III. izreke žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji i pobijana presuda preinači a podredno ukine i vrati na ponovan postupak.

5. Tužiteljica je odgovorila na žalbu i predlaže odbijanje iste kao neosnovane budući je presuda prvog stupnja na zakonu utemeljena.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja bračne stečevine na kući izgrađenoj na z.č. 531/11 i na pokretninama, nizu štednih uloga i računa otvorenih na ime tuženika uz istovremeno utvrđenje tužiteljičina suvlasničkog dijela na nekretnini i zahtjeva za uknjižbu u zemljišnoj knjizi kao i isplatu novčanih iznosa sa računa u omjeru odgovarajućem njezinu udjelu u stjecanju zajedničke imovine. Uz navedene zahtjeve zatražila je i isplatu koristi koju je tuženik imao od uporabe njezina dijela nekretnine pa je tako u odnosu na cijelu nekretninu – kuću zatražila s osnova svog udjela iznos od 430.530,87 kn dok je za iznajmljivanje apartmana u prizemlju kroz razdoblje od 2012.-2015. zatražila 44.527,77 kn, sve sa zateznom kamatom.

8. Kao prethodno pitanje o svim gore navedenim zahtjevima koje je tijekom postupka tužiteljica pretočila u tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Izjave od 3. kolovoza 2009. jest upravo značaj te Izjave, točnije ima li ista učinke bračnog ugovora iz odredbe čl. 255. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07; dalje ObZ) koji je u vrijeme njezina sastava bio na snazi.

9. U pogledu navedenog sud je prvog stupnja utvrdio da su stranke sklopile brak 1973. koji je razveden pravomoćnom presudom od 07. svibnja 2010, da je tijekom braka kupljen teren 1985. na kojem je izgrađena obiteljska kuća u koju su stranke uselile 1993. U braku je rođeno dvoje djece, sada punoljetnih kćeri. Tijekom trajanja braka stranke su bile u radnom odnosu.

10. Nadalje utvrđeno je da tijekom srpnja 2009. započinje krizna situacija u obitelji budući je za dan 24. srpnja 2009. bila određena i provedena izvanredna inventura u prodavaonici K. d.o.o. u O. gdje je tužiteljica radila u svojstvu voditelja. Tom je inventurom utvrđen manjak u visini od 80.000,00 kn i iako je tužiteljica bila pozvana pristupiti inventuri ista to nije učinila već iz njezina iskaza proizlazi da je cijeli dan lutala O.. Tog istog dana nakon što ju je pronašao na cesti tuženik vozi tužiteljicu u Kliniku za psihijatriju KBC R. gdje se u razdoblju od 24.-28. srpnja liječi radi kriznog stanja i suicidalnosti. Iz iskaza svjedokinje A. B. kćerke stranaka sud utvrđuje kako je cijela obitelj bila u šoku jer nisu znali za tužiteljičine dugove a i u kući su pronašli pismo s tekstom "oprostite mi". Svjedokinja opisuje kako je majka od toga događaja pa sve do napuštanja bračne zajednice u rujnu 2009. bila povučena, šutljiva, odbijala je komunikaciju i čak je u dva navrata otišla od kuće da se nikom nije javila. Nakon izlaska s bolničkog liječenja tužiteljica se vraća u zajedničko domaćinstvo i ponaša na način kako je opisala njezina kćer A. B. da bi 3. kolovoza 2009. ovjerila svoj potpis kod javnog bilježnika N. Š. na Izjavi sastavljenoj 03. kolovoza 2009. U toj je Izjavi navedeno kako tužiteljica pod punom svijesti i savjesti izjavljuje da nema nikakvih nekretnina niti ikakvih potraživanja od svog supruga M. B. jer sve što se nalazi na njegovu imenu je njegovo osobno vlasništvo jer je sam fizički i materijalno radio i ulagao. Nije sporno da bi u javnobilježnički ured tužiteljica pristupila sa svojim suprugom odnosno tuženikom i samog tog događaja sjeća se svjedokinja L. G. koja je tada radila u javnobilježničkom uredu bilježnice N. Š.. Svjedokinja je opisala kako tužiteljicu poznaje iz viđenja i ponekad su znale porazgovarati no sjeća se da je toga dana bila drugačija, neuobičajeno mirna i tiha.

11. Utvrđeno je da je u vrijeme sastava sporne Izjave tužiteljica bila pod medikamentoznom terapijom da bi se 17. kolovoza 2009. dogodio fizički nasrtaj tuženika na tužiteljicu kada ju je nakon verbalnog vrijeđanja udario metalnim dijelom usisavača po lijevoj strani lica, odvukao u kuhinju i posjeo na stolicu i zadao više udaraca otvorenim dlanom po licu i glavi. Zbog tog događaja a i ostalog što je tome prethodilo tuženik je pravomoćnom presudom pod posl.br. K-166/09 oglašen krivim što je u vremenu od 10. srpnja do 17. kolovoza 2009. u obiteljskoj kući stranaka učestalo vrijeđao tužiteljicu pogrdnim riječima i omalovažavao što je kulminiralo opisanim fizičkim nasrtajem čime je kod iste stvorio osjećaj ugroženosti, bespomoćnosti i poniženja i kao član obitelji zlostavljanjem doveo drugog člana obitelji u ponižavajući položaj pa je time počinio kazneno djelo iz čl. 215.a. Kaznenog zakona nasilničkim ponašanjem u obitelji. Nakon tuženikovog napada tužiteljica se ponovno liječi u Klinici za psihijatriju KBC R. u razdoblju od 20. kolovoza do 11. rujna 2009. gdje dolazi kolima Hitne pomoći plačna i uznemirena nakon što ju je pretukao muž. Iz otpusnog pisma sa lista 139 spisa proizlazi kako je prisutan depresivno obojan realitet vezan za posao i obiteljske prilike, afektivno je sniženog osnovnog raspoloženja i voljno – nagonski sniženih dinamizama te iznosi suicidalna promišljanja. Kao dijagnoza navodi se poremećaj prilagodbe, granični poremećaj osobnosti i nepovoljni vanjski faktori. Sud je prvog stupnja još utvrdio kako je tuženik Općinskom sudu u Opatiji podnio prijedlog radi oduzimanja poslovne sposobnosti tužiteljice, dok iz rješenja toga suda koje prileži na listu 13 spisa proizlazi kako se prijedlog smatra povučenim budući je predlagatelja – ovdje tuženika sud rješenjem od 3. studenog 2009. pozvao na dopunu prijedloga po čemu isti nije postupio. Iz iskaza tužiteljice utvrđuje se da tužiteljica napušta zajedničko domaćinstvo 20. rujna 2009. i odlazi kod starije kćeri s kojom nadalje živi u zajedničkom domaćinstvu. Od napuštanja bračne zajednice tužiteljica nije bila u posjedu kuće.

12. Razmatrajući značaj Izjave sud je prvog stupnja na temelju iskaza tužiteljice kojeg je u tom dijelu prihvatio, opisa njezinog zdravstvenog stanja kojeg je utvrdio, između ostalog i iskaza svjedokinje A. B., medicinske dokumentacije o liječenju tužiteljice na Klinici za psihijatriju, presude kojom je tuženik pravomoćno osuđen za nasilničko ponašanje te svih ostalih prednje navedenih dokaza, zaključio kako ista ne proizvodi pravne učinke.

13. U prvom redu sud se prvog stupnja bavio pitanjem ima li Izjava propisanu formu iz čl. 255. ObZ-a i zaključio kako se prema izričitoj odredbi st. 3. toga članka bračni ugovor sklapa u pisanom obliku a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni. Izjava po svom sadržaju ne predstavlja ugovor kao dvostrani pravni posao a na njoj je ovjeren potpis samo jednog bračnog druga odnosno tužiteljice dok nije ovjeren potpis tuženika kao drugog bračnog druga. Na temelju navedenog sud zaključuje kako Izjava ne predstavlja bračni ugovor. Nadalje iz prednje pobrojanih dokaza, a naročito iz iskaza tužiteljice kojeg prihvaća, sud utvrđuje kako potpisivanje Izjave nije odraz slobodne volje tužiteljice jer je do potpisivanja došlo na traženje supruga kako bi se onemogućila naplata od strane tužiteljičina poslodavca zbog manjka kojeg je tužiteljica učinila. Kako prava volja stranaka nije bila usmjerena na sklapanje bračnog ugovora već sud motiv za potpisivanje iste nalazi u osujećenju naplate duga vjerovnika, zaključuje kako se radi o prividnom pravnom poslu. Zbog svih okolnosti slučaja i činjenice da bi se zbog te izjave tužiteljici oduzelo sve ono što je stvarala u razdoblju preko 30 godina života i rada, sud drži da je Izjava ujedno i nemoralna i iz svih tih razloga pozivom na odredbu čl. 285. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08,; dalje ZOO) i još u svezi s čl. 255. ObZ-a nalazi Izjavu ništetnom.

14. Tuženik u žalbi pobija pravilnost zaključaka suda prvog stupnja tvrdeći da ni po jednoj od osnova na koje se sud poziva Izjava nije ništetna. Izbjegavanje namirenja vjerovnika nema za cilj ništetnost već u toj situaciji vjerovnik ima na raspolaganju podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji pa zbog navedenog pravni posao poduzet s takvim ciljem nije fiktivan. Ukazuje kako nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da bi tužiteljica zbog duga od niti stotinjak tisuća kuna pristala na potpisivanje Izjave što sve govori u prilog tuženikovoj tvrdnji da je ista nastala dobrovoljno uz puno saznanje, volju i svijest tužiteljice. Ukazuje na razlike u iskazima tužiteljice u dijelu gdje se opisuje događaj vezano za potpisivanje Izjave i smatra da na takvom iskazu sud nije mogao temeljiti odluku, a da k tome iz iskaza svjedokinje A. B., kćeri stranaka također proizlazi kako je tužiteljica dobrovoljno potpisala Izjavu. Niti okolnost vođenja kaznenog postupka ne govori u prilog ništetnosti Izjave budući u tom postupku nije utvrđeno da bi tuženik u trenutku potpisivanja iste bio nasilan spram tužiteljice. K tome da sud nije mogao temeljiti odluku na manama volje na strani tužiteljice budući kao razlog pobojnosti isto ne dovodi do ništetnosti i na kraju tuženik navodi kako je sud proturječan jer s jedne strane navodi da je u pitanju fikcija što podrazumijeva jasno izraženu volju stranaka a onda se ponovno poziva na postojanje mana volje. Ni zbog jednog razloga ovakva Izjava ne bi mogla biti protivna moralu budući je riječ o jednostranoj Izjavi kojom je stranka očitovala svoju volju spram potraživanja tuženika.

15. Ovo žalbeno vijeće ne prihvaća ni jedan od navedenih žalbenih navoda tuženika.

16. Iz sadržaja same Izjave proizlazi da tužiteljica potvrđuje kako nema nikakvih nekretnina, niti potraživanja od svog supruga jer da je sva imovina njegovo osobno vlasništvo koju je sam stvorio. Ako tužiteljica nije imala udjela u stjecanju zajedničke imovine onda nije imala što ni dijeliti pa je već iz sadržaja same Izjave jasno da se ne radi o bračnom ugovoru iz čl. 255. st. 1. ObZ-a kojim je propisano da se bračnim ugovorom mogu urediti imovinsko pravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini. Stoga je potpuno pravilan zaključak suda prvog stupnja da ta Izjava niti po sadržaju u smislu citirane zakonske odredbe a niti po obliku kojem je sastavljena budući potpis tuženika nije ovjeren ne predstavlja bračni ugovor prema čl. 255. st. 3. ObZ-a (tako i u Rev-3587/19).

17. Ovaj sud prihvaća tvrdnju žalitelja da se radi o jednostranom pravnom poslu no međutim za razliku od istog jednako kao i sud prvog stupnja smatra da sporna Izjava ne proizvodi pravne učinke. Prije svega jer se radi o nemoralnom pravnom poslu.

18. U glavi trećoj Ustava RH-a propisana je zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda pa je tako u čl. 22. Ustava određeno da je čovjekova sloboda nepovrediva dok je u čl. 23. određeno da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, ili bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.

19. Do potpisivanja Izjave dolazi u okolnostima kada je tužiteljica zbog duga kojeg je napravila na radnom mjestu (kasnije pravomoćno osuđena) bila u narušenom emotivnom i psihičkom stanju odnosno u kriznoj situaciji o čemu svjedoči medicinska dokumentacija što je tuženik bez daljnjeg znao kao njezin supružnik s kojim je živjela i zbog čega je konačno i podnio zahtjev za lišenje poslovne sposobnosti. I ono što je najvažnije tuženik je pravomoćno osuđen da je u razdoblju od 10. srpnja do 17. kolovoza 2009. počinio obiteljsko nasilje prema tužiteljici kako na verbalan način tako i fizičkom silom, što sve ukazuje na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da Izjava koju je tužiteljica potpisala kao zlostavljana osoba sa narušenim psihičkim stanjem uz dijagnozu suicidalnosti nemoralna.

20. Ako se zlostavljana osoba odriče imovine koju je stjecala 30 godina u korist svog zlostavljača i to u vrijeme za koje je pravomoćnom presudom utvrđeno da je bila žrtvom obiteljskog nasilja, onda to po ovom sudu bez dvojbe ukazuje na povredu temeljnih ljudskih prava gore navedenih zaštićenih Ustavom RH i protivna je temeljnoj odredbi čl. 2. ObZ-a o uređenju obiteljskih odnosa na načelima ravnopravnosti žena i muškaraca, uzajamnog poštovanja i pomaganja.

21. Prema tome sporna Izjava kao nemoralna je ništetna prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a pa utoliko nisu odlučni ostali žalbeni navodi kojima se nastoji ukazati da se radi o slobodno izraženoj, a ne fiktivnoj ili takvoj volji tužiteljice koja bi dovela do pobojnosti ugovora. Niti je za rješenje ovog spora odlučno kojim se pravnim sredstvima vjerovnik tužiteljice može poslužiti radi ostvarenja svoje tražbine.

22. Stoga tuženik u žalbi u odnosu na točku I. I izreke prvostupanjske presude bez osnove ukazuje na proturječnost u pravnim zaključcima suda prvog stupnja a jednako tako neutemeljeno nudi svoju interpretaciju dokaznog postupka koja ovom žalbenom vijeću nije prihvatljiva jer nema podloge u rezultatima dokazivanja pa je žalba istog u tom dijelu odbijena sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

23. U odnosu na odluku suda sadržanu u točkama I. II i I. III izreke kojom se utvrđuje udio stranaka u zajedničkoj imovini te po osnovi tog udjela utvrđuje tužiteljica suvlasnicom predmetne kuće i pokretnih stvari, tuženik u žalbi pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i time primjenu materijalnog prava. Smatra kako je sud pogrešno ocijenio da postoji doprinos tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine budući iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica sudjelovala u gradnji kuće i da bi svojim sredstvima sudjelovala u troškovima kućanstva. Ustraje u tvrdnji da je tužiteljica svoju zaradu trošila isključivo za svoje osobne potrebe a k tome i da je dizala kredite koje je koristila za neku treću, tuženiku nepoznatu namjenu.

24. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju jer ovaj sud smatra kako je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i pravilno ocijenio da bi doprinos stranaka u stjecanju zajedničke imovine bio podjednak odnosno u ½ dijela. Međutim udio stranaka i to tužiteljice 48,45% i tuženika u 51,55% dosuđen je sukladno tužbenom zahtjevu tužiteljice kojeg je postavila i utemeljila na nalazu financijskog vještaka o visini primanja stranaka tijekom braka.

25. Tako je u postupku utvrđeno da je tužiteljica bila u radnom odnosu od 1973. do 2010. i radila je u prodavaonici K., dok je tuženik bio zaposlen od 1976. do siječnja 1993. nakon čega je umirovljen i radio je pri Ministarstvu RH. Kuća je izgrađena do 1993. i to iz zajedničkih sredstava stranaka, prije svega iz sredstava njihovih plaća, zaradom od iznajmljivanja apartmana u kući, te iz prodajne cijene stana sa stanarskim pravom koja je uložena u gradnju kuće. U spisu se nalaze potvrde o primanjima stranaka odnosno plaćama ostvarenim tijekom trajanja braka na temelju kojih je vještakinja financijske struke Đ. D. utvrdila da su primanja stranaka iznosila upravo u omjerima 48,45% na strani tužiteljice i 51,55% na strani tuženika. Iz iskaza tuženika utvrđeno je kako je tužitelj dobio radni spor osnovom kojeg su isplaćeni zaostaci plaće što je također uložio u gradnju kuće. Tijekom braka rođeno je dvoje zajedničke djece koja su danas punoljetna. Na temelju takvog stanja stvari sud prvog stupnja zaključuje da je kuća građena isključivo iz zajedničke imovine stranaka pri čemu otklanja tvrdnje tuženika da bi tužiteljica svoju plaću zadržavala za sebe i trošila u nepoznate namjene što niti sa financijskog, niti životnog aspekta nije prihvatljivo. Utvrđuje da se tuženik angažirao oko gradnje kuće dok je tužiteljica vodila više računa o kućanstvu, brigu o djeci, da su u poslu iznajmljivanja apartmana sudjelovali zajednički, pa osnovom svega navedenog imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i rezultate financijskog vještačenja pozivom na odredbu čl. 277. i čl. 278. u svezi s čl. 408. Zakona o braku i porodičnim odnosima (kojeg primjenjuje budući je kuća izgrađena za vrijeme važenja toga Zakona) sudi kao u točkama I. II i I. III izreke.

26. Tuženik u odnosu na ovako utvrđen doprinos u stjecanju zajedničke imovine nudi svoju interpretaciju dokaznog postupka koja se ne prihvaća iz svih onih pravilno utvrđenih činjenica i njihove ocijene od strane suda prvog stupnja. Time što tužiteljica nije fizički sudjelovala u gradnji kuće ne umanjuje njezin doprinos u stjecanju zajedničke imovine budući je s druge strane brinula o kućanstvu i djeci. Neprihvatljiva je i žalbena tvrdnja da bi tuženikov doprinos u stjecanju imovine imao biti veći budući bi tužiteljica svoju plaću trošila na svoje osobne potrebe. Rezultati dokaznog postupka takvu tvrdnju ne potvrđuju, već samom činjenicom tuženikove reakcije na tužiteljičin manjak kod poslodavca i traženje da potpiše spornu Izjavu govori u prilog pravilnosti tog zaključka budući je tuženik očito bio svjestan da tužiteljica ima prava na zajedničkoj imovini osnovom vlastitog doprinosa. Kreditna obveza koja je za tužiteljicu nastala radi vraćanja nastalog manjka proizlazi iz kredita koji je sklopljen nakon što je kuća već bila izgrađena i isti je vraćen iz prihoda tužiteljice koji tada više nisu predstavljali zajedničku imovinu stranaka pa isto nije od utjecaja na pravilnost zaključaka suda prvog stupnja.

27. Slijedom svega navedenog pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da bračnu stečevinu stranaka u prednje navedenim omjerima predstavlja kuća izgrađena na z.č. 531/11 i svi iznosi na računima navedeni u prvostupanjskoj presudi (osim za iznos od 0,31 USD i 0,60 EUR) te osnovom tih utvrđenja i diobe zajedničke stečevine naložio isplatu novčanih iznosa odgovarajućih udjelu tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine odnosno usvojio zahtjev radi trpljenja uknjižbe tužiteljice u 94/194 dijela na zajedničkoj kući. Stoga je u ovom dijelu valjalo također odbiti žalbu tuženika prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. II i I. III izreke.

28. U odnosu na novčani iznos od 0,31 USD i 0,60 EUR na deviznom štednom ulogu kod E. & S. B. broj računa ... valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i tužbu odbaciti prema odredbi čl. 369. st. 2. ZPP-a budući je o tom dijelu zahtjeva već pravomoćno odlučeno. Naime, u presudi prvostupanjskog suda donesenoj 18. studenog 2011. tužiteljica je odbijena s tim dijelom zahtjeva (točka III. izreke) pa je zbog izostanka njezine žalbe u tom dijelu presuda postala pravomoćna. Iz tih je razloga odlučeno kao u izreci rješenja.

29. Na kraju valja reći da tuženik nije u pravu kada tvrdi da bi presuda prvostupanjskog suda bila zahvaćena apsolutno bitnom povredom iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ista u pogledu svih odlučnih činjenica sadrži jasne i neproturječne razloge pa ju je ovaj sud mogao ispitati. Osim utvrđene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 9. ZPP-a zbog pravomoćno presuđene stvari u pogledu dijela zahtjeva, drugih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nema. Kako u pogledu onih zahtjeva koji su do sada obrazlagani, tako i u pogledu novčanih zahtjeva koje je tužiteljica utemeljila na odredbi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) u svezi s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

30. Tako sud prvog stupnja ocjenjujući koristi koje je tuženik imao od korištenja tužiteljičina dijela nekretnina utvrdio iz podataka dobivenih od Porezne uprave kako najam stambenog prostora na području P. iznosi 34,58 kn/m2 pa kada je to pomnožio sa površinom cijele kuće od 333,73 m2 (površina utvrđena iz nalaza vještaka građevinske struke) dobio je iznos koji prema tužiteljičinom doprinosu u stjecanju imovine na mjesečnoj razini iznosi 5.591,31 kn i istog je sudio za razdoblje od 1. listopada 2009. do 1. veljače 2016. zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 01-og u mjesecu za pojedini mjesec. Kako je tužiteljica zatražila isplatu polovice naknade koju je tuženik ostvario iznajmljivanjem apartmana u prizemlju i to sukladno njegovim vlastitim evidencijama koje prileže spisu sud je prvog stupnja upravo na temelju tih evidencija i imajući uvidu udio tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine u točki I. V izreke dosudio 44.527,77 kn na pojedine obroke i sa kamatama kako su precizirani u toj točki izreke. Po osnovi koristi koju je tuženik imao od uporabe cijele kuće u točki I. IV izreke dosudio je ukupnih 430.530,87 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne obroke.

31. U ovom dijelu tuženik s pravom upire u žalbi na nepravilnu primjenu materijalnog prava.

32. Prije svega je za reći kako je sud prvog stupnja visinu koristi koju je tuženik ostvario iznajmljujući tužiteljičin suvlasnički dio odnosno neplaćajući joj najam za korištenje istog, prihvatio pogrešnu metodu izračuna visine množeći površinu cijele kuće sa prosječnom cijenom najma za m2 na području naselja P.. Prvenstveno stoga što je na taj način tužiteljici sudio dvostruku isplatu izgubljene koristi za stanove u prizemlju koji se iznajmljuju turistima. Dakle, tužiteljica po toj osnovi ne može dobiti naknadu za najam i naknadu u visini najma koju bi joj tuženik trebao platiti koristeći te prostore. Kako je iz iskaza tuženika, njegovih evidencija o ostvarenoj zaradi po osnovi iznajmljivanja turistima a što je sve potkrijepljeno nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke B. d.o.o. O. utvrđeno da se u prizemlju nalaze tri stana koji se iznajmljuju, pravilno je sud prvog stupnja dosudio iznose iz točke I. V izreke koji odgovaraju tužiteljičinom udjelu u stjecanju imovine budući se visina istih upravo temelji na tuženikovim evidencijama.

33. Utoliko nije pravilna odluka prvostupanjskog suda iz točke I. IV izreke o dosudi iznosa od 430.530,87 kn s mjesečnim obrocima od 5.591,31 kn budući su u izračun visine toga iznosa uračunati i prizemni stanovi koji se iznajmljuju, a jednako tako u površinu kuće uračunat je i dio neuređenog stambenog potkrovlja za koje nije u postupku utvrđeno da bi tuženik imao ikakvih koristi. Konačno u površinu kuće ulaze i određeni sporedni dijelovi kao što je terasa pa prosti izračun množenjem površine kuće sa cijenom najma nije pravilan pristup. Po stajalištu ovog suda tužiteljici bi po čl. 165. st. 1. ZV-a uz dosudu naknade na ime iznajmljivanja apartmana, pripadala i naknada po osnovi najma koji bi joj tuženik bio dužan plaćati za stan na katu u kojem živi. Iz dopunskog nalaza građevinskog vještaka B. d.o.o. na kojeg stranke nisu imale primjedbi utvrđeno je kako je stan na katu površine od 101,56 m2 pa kada se površina toga stana pomnoži sa cijenom najma po m2 (podaci Porezne uprave) od 34,58 kn dobiva se iznos najma za cijeli stan od 3.511,94 kn. Prema tužiteljičinom udjelu u stjecanju zajedničke imovine dosuđenom u točki I. II izreke prvostupanjske presude to na mjesečnoj razini iznosi od 1.701,53 kn. Kako tuženik bez daljnjeg tužiteljici nije plaćao naknadu za korištenje njezinog suvlasničkog dijela to je prema citiranoj odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a dužan naknaditi korist u visini najamnine i to s kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Iz okolnosti konkretnog slučaja kada je tužiteljica napustila zajedničko domaćinstvo uslijed radnji tuženika zbog kojih je osuđen za počinjenje kaznenog dijela obiteljskog nasilja i od tada ista nema pristup predmetnoj kući ovo žalbeno vijeće smatra kako je sud prvog stupnja pravilno dosudio kamatu od mjesečnog dospijeća tuženiku kao nepoštenom posjedniku.

34. Iz tih je razloga djelomično odbijena žalba tužitelja i prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. V izreke u smislu čl. 368. st. 1. ZPP-a i djelomično u točki I. IV izreke, dok je za dio zahtjeva u točki I. IV izreke žalba prihvaćena i presuda preinačena prema čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a.

35. Po ishodu žalbenog postupka valjalo je u smislu čl. 166. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a donijeti odluku o parničnom troškovima. Sud je prvog stupnja tužiteljici u točki III. izreke dosudio parnični trošak od 207.733,75 kn dok ju je odbio sa dijelom troška od 458.212,50 kn. Tuženik u žalbi ne iznosi konkretnih prigovora na visinu dosuđenih troškova postupka pa se visina određena po sudu prvog stupnja u cijelosti prihvaća kao pravilna. Međutim budući je tužiteljica djelomično odbijena s novčanim zahtjevom valjalo je iz tih razloga preinačiti odluku o trošku. Kada se ima u vidu da je vrijednost predmeta spora za nenovčani zahtjev određena s 500.000,00 kn odnosno da zbrojeno s novčanim zahtjevima VPS iznosi 975.000,00 kn onda je tužiteljica konačno uspjela u sporu sa 70%. Sukladno tom omjeru i prema radnjama za koje joj pripada parnični trošak kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio prvostupanjska je presuda u točki III. izreke potvrđena za iznos od 146.813,62 kn a preinačena za iznos od 62.920,13 kn s kojim je ista odbijena kao neosnovanim u primjeni odredbe čl. 380. st. 1. t. 3. ZPP-a.

36. Tuženik je zatražio žalbeni trošak međutim nije ga specificirao pa mu isti nije ni dosuđen. Tužiteljica je pak tražila žalbeni trošak za sastav odgovora na žalbu no međutim kako isto ne predstavlja nužni trošak za vođenje parnice niti taj trošak nije dosuđen.

37. Prvostupanjska presuda u točki II. izreke i u odnosu na odbiće parničnog troška sadržanog u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 8. ožujak 2023.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.