Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-763/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića, kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz B., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik R. R., odvjetnik u K., protiv M. K., vl. limarskog obrta „M.“ K., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica S. D.-P., odvjetnica u K., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, broj: P-149/2017-38 od 19. srpnja 2022. godine, ispravljena rješenjem Općinskog suda u Koprivnici, broj: P-149/2017-41 od 26. srpnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e i  r i j e š i o

Žalba tužitelja se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Koprivnici, broj: P-149/2017-38 od 19. srpnja 2022. godine, ispravljena rješenjem Općinskog suda u Koprivnici, broj: P-149/2017-41 od 26. srpnja 2022. godine:

a) potvrđuje u točki I izreke i u dijelu točke II izreke do iznosa 15.560,00 kn b) ukida u preostalom dijelu točke II izreke (za iznos od 49.127,50 kn) i točki III izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

" I. Nalaže se tuženiku M. K., da tužitelju P. M. iz B. B., OIB: … isplati iznos od 84.687,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče, i to:

- na iznos od 20.000,00 kn od 21. prosinca 2016. pa sve do isplate

- po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj P. M. iz B., s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku M. K., vlasniku limarskog obrta M. K., OIB: …, da tužitelju P. M. iz B., OIB:… isplati iznos od 64.687,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. svibnja 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku M. K., vlasniku limasrkog obrta M. K., OIB: …, da tužitelju P. M. iz B. OIB: …nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.955,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. srpnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Rješenjem o ispravku ispravljena je točka I izreke na način da je umjesto broja 84.687,50 kn upisan broj 20.000,00.

3. Tuženik je izjavio žalbu protiv dosuđujućeg dijela presude (točka I izreke) i odluke o parničnim troškovima (točka III izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka proturječna sama sebi, a bitna povreda se sastoji u tome što je sud najprije naložio tuženiku plaćanje svote od 84.687,50 kn, a u točki II izreke je tužitelja odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 64.687,50 kn, dakle, tuženik tvrdi da je sud dva puta sudio o istoj stvari, odnosno da je prekoračio tužbeni zahtjev. Također tvrdi da postoji proturječje između izreke i obrazloženja presude, naime na stranici 8 obrazloženja presude sud je zaključio da tužitelj nije uspio dokazati koje radove je obavio za tuženika i vrijednost tih radova zbog čega po mišljenju žalitelja nije dokazao da bi mu tuženik bio dužan platiti preostali novčani iznos od 64.687,50 kn, a u točki I. izreke naložio je plaćanje i te svote.

4. Žalba je pravovremena i dopuštena.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Tužitelj je izjavio žalbu protiv odbijajućeg dijela presude (točka II izreke) i odluke o parničnim troškovima zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu uvaži, presudu u ovom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da presudu preinači na način da tužitelju odosudi i ostatak tužbenog zahtjeva.

7. I tužiteljeva je žalba pravovremena i dopuštena.

8. Na tužiteljevu žalbu nije odgovoreno.

9. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je tuženikova žalba neosnovana.

10. Parnične stranke su sklopile ugovor o obavljanju limarskih radova 31. listopada 2016. godine po kojemu je tuženik, vlasnik limarskog obrta M. preuzeo obavezu na objektu tužitelja, naručitelja, izvesti radove na pokrivanju krova pokrovom trapez s falcom, opisane i specificirane odredbi članka. 2. Ugovora obavljanju limarskih radova i to do 20. prosinca 2016. godine, a tužitelj je po sklapanju ugovora ispatio tuženiku iznos od 20.000,00 kn kao avans za radove, a ostatak utanačene cijene radova u iznosu od 25.000,00 kn tužitelj se obvezao podmiriti kompenzacijom tako što će za tuženika izvesti radove koje je tuženik preuzeo prema trećim osobama.

10.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj tuženiku na ime predujma za ugovorene radove isplatio iznos od 20.000,00 kn i da tuženik nije izveo te radove.

11. Tuženik ne osporava ni da je tužitelj za tuženika izvodio pojedine radove koji su se na ime kompenzacije trebali obračunati ugovorenu cijenu prema ugovoru o obavljanju limarskih radova 31. listopada 2016. godine, međutim poriče da bi radovi bili izvođeni i dogovoreni kako je to navedeno u priloženim situacijama, te osporava dogovor oko cijene izvođenja radova i vrijednosti izvedenih radova.

12. Nakon što je utvrdio da je tužitelj tuženiku za obavljanje ugovorenih radova na ime predujma platio svotu od 20.000,00 kn, da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu, a njegova ugovorna obveza je bila obaviti radove do 20. prosinca 2016. godine, zbog čega je tužitelj nakon proteka roka izveo radove na krovu, prvostupanjski sud je zaključio da je ugovor raskinut, pa je zbog tog razloga naložio tuženiku plaćanje (vraćanje) novčanog iznosa od 20.000,00 kn sa zateznima kamatama od 21. prosinca 2016. godine kada je, po shvaćanju prvostupanjskog suda, tuženik postao nesavjestan jer je u tom momentu trebao vratiti novčana sredstva uplaćena na ime predujma tužitelju. Pri tome je prvostupanjski sud primijetio da je i sam tuženik pristao na vraćanje navedene novčane svote na ročištu održanom 8. studenog 2019. godine.

13. Ta odluka suda je pravilna, jer strana koja je ugovor potpuno ili djelomično ispunila ima pravo na povrat onoga što je dala, a u konkretnom slučaju to je svota od 20.000,00 kn (članak 368. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je strana koja ima obvezu vraćanja novca dužna platiti i zatezne kamate od dana kada je isplatu primila (članak 368. stavak 5. ZOO).

14. U odnosu na ovu odluku tuženik ukazuje u žalbi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 12. ZPP-a.

15. Ne postoji ni jedna od navedenih bitnih povreda. Naime, tuženik u žalbi ukazuje na postojanje ovih povreda zbog činjenice da je prvostupanjski sud u točki I izreke naložio tuženiku plaćanje svote od 84.687,50 kn, a odbio je tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva za 64.867,50 kn. S tim u vezi tuženik ukazuje da je tužitelj prekoračio tužbeni zahtjev jer se tužbeni zahtjev odnosio na ukupnu svotu od 84.687,50 kn, a sud je takav zahtjev prihvatio, a odbio 64.867,50 kn čime je sudio više od onoga što je traženo. Povredu iz članka 354.stavak 2. točka 11. ZPP-a nalazio činjenicu da postoji proturječje između izreke i obrazloženja budući se u izreci dosuđuje svota od 84.687,50 kn, a u obrazloženju se navodi da se dosuđuje svota od 20.000,00 kn.

15.1. Ne može se prihvati ovakvo shvaćanje tuženika. Naime, činjenice koje je tuženik u žalbi naveo su točne, jer je sud u točki I izreke naložio tuženiku plaćanje svote od 84.687,50 kn, a u točki II izreke je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 64.867,50 kn, dok je u obrazloženju naveo da se dosuđuje svota od 20.000,00 kn. Međutim, radilo se u očitoj pogrešci u pisanju brojeva u izreci, a prvostupanjski sud je tu pogrešku ispravio rješenjem broj: P-149/2017-41 od 26. srpnja 2022. godine, koje je postalo pravomoćno, iz čega slijedi da je sud točkom I izreke dosudio tužitelju svotu od 20.000,00 kn, a točkom II izreke odbio višak tužbenog zahtjeva, pa dakle, jednostavno nije točna žalbena tvrdnja tuženika na kojoj se temelji tuženikov zaključak od postojanju navedenih povreda parničnog postupka.

16. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 64.687,50 kn se odnosi na plaćanje radova koje je tužitelj obavio za tuženika kao obrtnika kod trećih osoba, od kojih je dio trebao kompenzirati sa tuženikovom tražbinom (25.000,00 kn), dok za višak obavljenih radova traži da mu ih tuženik plati.

17. Radi utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjski sud je saslušao kao svjedoke treće osobe kod kojih je tužitelj obavljao poslove za tuženika, a to su: M. J., Z. J., B. N., R. P. i M. R., izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, te izvršio uvid u priložene situacije (šest situacija) što se odnose na radove koje je tužitelj obavio za treće osobe.

18. Prvostupanjski sud je odbio ovaj zahtjev tužitelja jer je zaključio da je tuženik tužitelju na ovom osnovu isplatio svotu od 15.560,00 kn za izvedene radove, a do tog zaključka je došao i na osnovi činjenice da je sam tužitelj tvrdio da mu je tuženik dao novce za tekuće troškove, s tim da se tužitelj nije mogao sjetiti koliko mu je po tom osnovu platio tuženik. Za preostali iznos od 49.127,50 kn sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanih odredbama članka 7. i 219. ZPP-a zaključio da tužitelj nije dokazao da je tuženiku dužan platiti preostali novčani iznos, jer je za to bilo potrebno provesti građevinsko vještačenje na okolnost vrijednosti izvedenih radova, a kako sud nema stručnih znanja, a tužitelj je odustao od građevinskog vještačenja to je prvostupanjski sud odbio i taj dio tužbenog zahtjeva. Iz obrazloženja proizlazi da se prvostupanjski sud pozvao na pravilo o teretu dokazivanja i to izrekom na odredbe članka 7. i 219. ZPP-a.

18.1. Odredbom članka 7. ZPP-a naloženo je strankama iznošenje činjenicama na kojima temelje svoje zahtjeve i predlaganje dokaza kojima se utvrđuju te činjenice. I odredbom članka 219. stavak 1. propisana je obveza stranaka da iznesu činjenice, predlože dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika. Iako se sud nije pozvao na odredbu članka 221.a ZPP-a iz sadržaja obrazloženja se može zaključiti da je sud primijenio tu odredbu u ovom postupku. Odredbom članka 221.a ZPP-a propisano da u situaciji kada sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio navedenu odredbu. Kao prvo valja navesti da je prvostupanjski sud trebao analizirati i ocijeniti sve provedene dokaze, te onda navesti razloge zbog čega smatra da se ne može sa sigurnošću utvrditi odlučna činjenica, tj. obveza tuženika na plaćanje izvedenih radova, pa je zbog postojanja te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 221.a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, presudu valjalo ukinuti jer je ona utjecala na zakonitost presude u tom dijelu (točka b izreke). Naime, sud nije naveo koje je činjenice utvrdio pregledom isprava (ugovora i situacija), a koje činjenice je utvrdio saslušanjem svjedoka i stranaka, niti je pokušao dovesti u vezu iskaze tih svjedoka sa sadržajem isprava. Kod ponovne ocjene dokaza prvostupanjski sud treba ocijeniti sadržaj ugovora što su ga stranke zaključile, a koji se odnosi na obavljanje radova za treće osobe. Iz dostupne raspravne građe bi proizlazilo da je tužitelj preuzeo obvezu obaviti radove koje tuženik ugovorio s trećim osobama za svotu koju je tuženik ugovorio sa trećim osobama, da će se vrijednost takvih ugovorenih radova prebiti sa obvezom tužitelja za plaćanje radova na krovu, a višak da će tuženik platiti tužitelju. Ako je to tako onda nije jasno zbog čega je sud zaključio da je za donošenje odluke relevantna činjenica vrijednosti građevinskih radova. Za primijetiti je da su iskazi saslušanih svjedoka u skladu sa ispravama koje je priložio spis, a da postoje razlike u tome što pojedinci svjedoci govore kome su platili za poduzete radove, pa tako svjedokinja M. J. tvrdi da je ona platila tužitelju 1.500,00 kn za poduzete radove.

20. Zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, ali i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, jer prvostupanjski sud nije dao razloge zašto je vrijednost građevinskih radova relavantna za donošenje odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu, presudu valjalo ukinuti za iznos od 49.127,50 kn vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. Drukčije je sa dijelom presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za svotu od 15.560,00 kn jer je zaključio da je tužitelj isplatio novčani iznos od 15.560,00 kn koji se odnosi na izvedene radove. Naime, prvostupanjski sud je pravilno iz iskaza tužitelja zaključio da je on primio novčani iznos, iako je on u iskazu rekao da se toga ne sjeća, ali je u nastavku naglasio da je to bio novac za tekuće troškove njegovih radnika (gablec i troškovi radnika), a s obzirom da tužitelj i ne tvrdi da je tuženik trebao posebno platiti za troškove njegovih radnika, to je žalbu tuženika u tom dijelu valjalo odbiti i potvrditi taj dio presude.

22. Kako odluka o troškovima ovisi o konačnom ishodu spora to je točku III izreke pobijane presude valjalo ukinuti i predmet vratiti u tom dijelu na ponovno suđenje.

23. Radi izloženog presuđeno je i riješeno na temelju odredbe iz članaka 368. stavak 1. i članka 369. stavak 1. ZPP-a

Dubrovnik, 8. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić