Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: 4. P-124/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, u pravnoj stvari tužitelja E. M. d.o.o., OIB: … iz Z., protiv tužene A. C., OIB: … iz Đ. zastupana po punomoćniku P. C. odvjetniku iz Đ., radi namirenja tražbine iz založene stvari, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. siječnja 2023. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene i javno objavljene presude 8. ožujka 2023. g. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev:

"I Tužena A. C., OIB: …, . Đ. dužna je trpjeti namirenje tražbine tužitelja E. M. d.o.o., Z., OIB: …, u iznosu od 238.371,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 238.371,61 kn tekućih od dana donošenja Presude pa do isplate, sudskom prodajom založene nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižni odjel Đakovo, katastarska općina Đ., zk.ul. …, zkč.br. … kuća i dvorište u mjestu sa 110 čhv ili 396 m2, sve iz polučene prodajne cijene.

II Nalaže se tuženoj A. C., OIB: …, Đ., naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja Presude, sve u roku 15 dana."

II Naprotiv, nalaže se tužitelju, E. M. d.o.o., Z., OIB: …, da tuženoj A. C., OIB: …, Đ., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.990,84 eura/15.000,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su kreditor C. B. D.D., Z. i korisnik kredita P. d.o.o., Đ., sklopili su dana 23. studenog 1999. godine Ugovor o

Posl. broj: 4. P-124/2022-9

međusobnom poslovnom odnosu, solemniziran od strane javnog bilježnika P. R. iz Đ. pod brojem OU-412/99, a koji je postao ovršan dana 30. studenog 2001. godine. Na osnovu navedenog Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu Ugovorne strane sklopile su dana 01. prosinca 1999. godine Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. ….. Radi osiguranja tražbine iz Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu zasnovano je založno pravo na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Đakovu, katastarska općina Đ., zk. ul. …, kč.br. …. kuća i dvorište u mjestu sa 110 čhv ili 396 m2.

2. Temeljem Ugovora o prijenosu, sklopljenog dana 19. studenog 2019. godine, solemniziranog dana 19. studenog 2019. godine od strane javnog bilježnika J. R. iz Z., pod poslovnim brojem OV-9477/2019 i Aneksa 1 Ugovoru o prijenosu sklopljenog dana 22. listopada 2021. godine, solemniziranog od strane javnog bilježnika J. R. iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-6187/2021, zaključenih između C. B. d.d. Z., OIB …., kao cedenta i E. M. d.o.o., iz Z., OIB: …, kao cesionara, na tužitelja je prenesena tražbina prema ovdje tuženici i to Ugovor o međusobno poslovnom odnosu i Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. 140- 786/99. Tužiteljev dužnik P. d.o.o., Đ. nije ispunio svoju obvezu vraćanja zajma, a potraživanje tužitelja je u vrijeme podnošenja ove tužbe dospjelo u cijelosti.

3. U odgovoru na tužbu tuženica se u cijelosti protivila tužbenom zahtjevu, te prvenstveno predlaže Sudu da donese rješenje kojim se odbacuje tužba u ovoj pravnoj stvari, sve sukladno odredbi članka 323. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: „ZPP“), u vezi s odredbama članka 308. stavka 1. i članka 301. stavka 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, u daljnjem tekstu: „OZ“), a podredno da takvo rješenje donese na pripremnom ročištu, temeljem članka 288. stavka 2. ZPP-a.

4. Navodi da je Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od dana 23. studenoga 1999. godine, na koji se poziva tužitelj i iz kojeg proizlazi tražbina čije namirenje tužitelj traži prodajom založene nekretnine u vlasništvu tuženice, sklopljen je između pravnog prednika tužitelja, C. B. d.d., Z., i tuženice, kao založnog dužnika, i to u obliku solemnizirane privatne isprave pred javnim bilježnikom P. R., posl. br. OU-412/99. Na navedeni ugovor je štoviše stavljena i klauzula ovršnosti od dana 30. studenoga 2001. godine, posl. br. Ov-6606/2001. Navedeni ugovor sačinjen je u obliku javnobilježničkog akta, sukladno odredbama članka 54. stavka 1. i članka 59. stavka 1. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22, u daljnjem tekstu: „ZJB“). Uvidom u sami ugovor, osobito u odredbe članaka II. i VII., može se zaključiti kako ugovor predstavlja ovršnu javnobilježničku ispravu, te dozvolu korisnika kredita i založnih dužnika, između ostalog i tuženice, da se temeljem njega na nekretnini može tražiti i provesti prisilna ovrha radi namirenja tražbine (clausula exequendi). Dakle, navedeni ugovor u svemu predstavlja ovršnu ispravu iz članka 23. točke 5. OZ-a, te je tužitelj morao svoja prava temeljem navedenog ugovora, kao ovršne isprave, ostvarivati izravno u ovršnom postupku, a ne u parničnom postupku, a kada su stranke sastavile ugovor u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane (potvrđene) privatne isprave koji sadrži klauzulu ovršnosti (clausula exequendi, članci II. i VIII. predmetnog ugovora) tada nema mjesta vođenju parnice, već vjerovnik, ovdje tužitelj, svoja eventualna prava može ostvariti izravno u ovršnom postupku. Svrha omogućavanja sporazuma između stranaka o provođenju ovrhe nakon dospijeća tražbine upravo se sastoji u

Posl. broj: 4. P-124/2022-9

izbjegavanju vođenja parničnog postupka i omogućavanju ostvarivanja prava vjerovnika izravno u ovršnom postupku nakon dospijeća njegove tražbine.

5. Tuženik nadalje navodi kako je tužitelj, kao ovrhovoditelj, protiv tuženice, kao ovršenice, već bio pokrenuo ovršni postupak radi prisilnog namirenja tražbine iz ovog parničnog postupka, koji se vodio pred ovim Sudom, posl. br. Ovr-310/2020, ali je ovdje tužitelj podneskom od 7. siječnja 2021. godine povukao prijedlog za ovrhu, slijedom čega je Sud donio rješenje o obustavi postupka koje je postalo pravomoćno dana 22. siječnja 2021. godine. Navedeno tužitelja ne sprječava da pokrene novi ovršni postupak.

6. Nadalje tuženik navodi da opseg tražbine tužitelja nije definiran u smislu odredbe članka 29. stavka 1. OZ-a. Naime, u izvodu iz poslovnih knjiga tužitelja od dana 12. travnja 2022. godine tražbina tužitelja specificirana je i navedena u valuti HRK. Temeljem članka 5. Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od dana 23. studenoga 1999. godine i članka 2. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. 140-786/99 od dana 1. prosinca 1999. godine, ugovorena je isplata kredita u HRK uz primjenu valutne klauzule u DEM. Nakon toga, odredbama Anexa br. 1 Ugovoru o srednjoročnom kreditu br. … od dana 18. svibnja 2000. godine, kredit je vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Nigdje u izvodu iz poslovnih knjiga nije navedeno primjenom kojeg tečaja DEM i EUR je izražena kunska protuvrijednost tražbine tužitelja, odnosno odgovaraju li vrijednosti navedene u izvodu iz poslovnih knjiga vrijednostima kako su ugovorene navedenim Ugovorima. Tražbina tužitelja definirana je i specificirana kao da je kredit bio kunski, a ne ugovoren uz valutnu klauzulu u DEM, odnosno EUR. Nadalje, sporan je i predmet i vrsta obveze jer se izvod iz poslovnih knjiga odnosi na broj partije: ….., a navedeni broj nije istovjetan, odnosno nema nikakve poveznice s ovršnom ispravom i ugovorima koje tužitelj prilaže uz tužbu. U prilog prethodnim navodima, tuženik dostavlja sudu recentnu sudsku praksu i to: rješenje ŽS Split, posl. br. Gž Ovr-1660/2017-2 od dana 6. travnja 2018. godine, rješenje ŽS Zadar, posl. br. 5 Gž Ovr-508/2019 od dana 16. rujna 2019. godine.

7. Nadalje navodi kako je člankom 1. Anexa br. 1 navedeno da nedospjela glavnica na dan 1. svibnja 2000. godine iznosi 224.021,38 kn, dok u izvodu stoji kako neplaćena glavnica kredita iznosi 238.371,61 kn, što je kontradiktorno, odnosno ukazuje na netočnost podataka navedenih u izvodu iz poslovnih knjiga tužitelja. Također, u članku 3. Anexa br. 1 navodi se kako se mijenja članak 4. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. 140-786/99 i utvrđuje se obveza otplate preostalih sedam anuiteta u iznosima kunske protuvrijednosti od po 758,97 EUR. Iz ovoga proizlazi kako dugovanje u tom trenutku iznosi 758,97 EUR x 7, odnosno kako je dužniku ostalo za platiti još samo sedam anuiteta od po 758,97 EUR.

8. Nadalje navodi da tužitelj nije aktivno legitimiran za pokretanje i vođenje ovog parničnog postupka, odnosno nije dokazao da je tražbina iz ovršne isprave prenesena na njega. Iz članka 1. Ugovora o prijenosu od dana 19. studenoga 2109. godine, ovjeren kod javnog bilježnika mr. sc. J. R., posl. broj OV-9477/2019, proizlazi kako na tužitelja nije prenesena tražbina iz ovršne isprave koju tužitelj navodi u tužbi i prilaže tužbi (ugovor o međusobnom poslovnom odnosu iz 1999. godine). Pod točkom 1. e) Ugovora o prijenosu naveden je Ugovor o međusobnom poslovnom

Posl. broj: 4. P-124/2022-9

odnosu od 13.10.1998., solemniziran dana 19.10.1998. godine od strane javnog bilježnika P. R., Đ., posl. broj OU-297/98. U tužbi se navodi i prilaže Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od dana 23. studenoga 1999. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika P. R., posl. broj OU-412/99, a koji je postao ovršan 30. studenoga 2001. godine. Dakle, potonji ugovor ne čini dio Ugovora o prijenosu niti je tražbina iz njega prešla na tužitelja, slijedom čega tužbu treba odbiti i iz ovog razloga jer ne postoji aktivna legitimacija tužitelja.

9. Nadalje, ističe se kako su Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. 140- 786/99 od dana 1. prosinca 1999. godine i pripadajući Anex br. 1 ništetni jer predstavljaju zelenaške ugovore, sukladno odredbi članka 329. Zakona o obveznim odnosima. Člankom 5. Ugovora, odnosno člankom 3. Anexa br. 1 ugovorena je kamatna stopa od 20%, odnosno 18%. Time je za banku ugovorena korist koja je u očitom nerazmjeru s onime što je ona dala korisniku kredita, a pri tome je iskorištena njegova lakomislenost, nedovoljno iskustvo, a napose stanje nužde jer je korisnik već i prije bio klijent banke pa je banka bila upoznata s njegovom situacijom, a iskoristila je njegovo povjerenje kako bi mu nametnula ovakav lihvarski ugovor. To je vidljivo i iz izvoda iz poslovnih knjiga jer iz njega proizlazi kako ugovorna kamata prelazi iznos glavnice kredita, što je nedopušteno i predstavlja lihvarsku kamatu. Kamata treba predstavljati naknadu za korištenje tuđeg novca, a ne da za pet godina prelazi iznos glavnice kredita. Navedeni Ugovor predstavlja školski primjer lihvarskog ugovora. Nadalje, ne može tužitelj tražiti kamate na kamate, odnosno na ugovorne kamate tražiti i zatezne kamate, sve sukladno odredbama članaka 27. i 31. Zakona o obveznim odnosima (zabrana anatocizma u hrvatskom pravnom sustavu). Upravo to je tužitelj učinio u svojoj tužbi i tuženik u prilog dostavlja sudsku praksu rješenje ŽS Split Gž Ovr-1368/2017-2 od dana 1. prosinca 2017. godine. Tuženica također ističe i prigovor zastare potraživanja kamata i drugih povremenih davanja, koje se ne mogu namiriti iz opterećene stvari, sukladno odredbi članka 222. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s odredbama članaka 226. i 233. Zakona o obveznim odnosima.

10. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj je u podnesku od 2. lipnja 2022. godine naveo kako ima pravo pokrenuti hipotekarnu tužbu u ovoj konkretnoj pravnoj situaciji iz razloga što je ovršna isprava zastarjela s obzirom da je klauzula ovršnosti na ovršnu ispravu stavljena dana 30. studenog 2001. godine. Sva praksa koju je tuženik dostavio u svom odgovoru nije upotrebljiva i ne odnosi se na ovu pravnu stvar, jer se ista odnosi na slučajeve u kojima vjerovnik ne raspolaže fizički ovršnom ispravom na temelju koje još uvijek može pokrenuti ovrhu. Ovdje to nije slučaj. Zato se u ovom slučaju primjenjuje čl. 222. ZOO-a koji navodi kada protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može svoje potraživanje namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u zk i u tom slučaju vjerovnik može potraživati isključivo glavnicu, a što je ovdje i slučaj. U vezi navoda tuženika o valuti obveze ističe se kako se naravno valuta ne može izraziti u DEM jer ista više nije u upotrebi i ista naravno ne predstavlja važeću valutu u RH. Osim toga, valuta obveze ovdje nije niti bitna jer je predmet tužbenog zahtjeva namirenje glavnice (čije postojanje tuženik niti ne spori) čija visina je dokazana izvodom iz poslovnih knjiga tužitelja, a koji prema OZ-u i Zakonu o računovodstvu predstavlja vjerodostojnu ispravu za koju vrijedi presumpcija istinitosti. Tužitelj kao dokaz visine glavnice dostavlja izvod iz poslovnih knjiga Croatia banke od 22. listopada 2012. godine u kojemu je jasno navedena

Posl. broj: 4. P-124/2022-9

visina glavnice i koja je identična onoj navedenoj u izvodu iz poslovnih knjiga tužitelja. Također, iz izvoda banke se vidi i pod kojim je brojem ovaj kredit odnosno ova partija unesena u sustav banke, a to je broj ….. U vezi tvrdnji o promašenoj aktivnoj legitimaciji upućuje se Sud i tuženik na Aneks 1 Ugovoru o prijenosu broj OV-6187/2021 kojim je na tužitelja prenesen i Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu, solemniziran od strane javnog bilježnika P. R. iz Đ. pod brojem OU-412/99. Tužitelj dalje ističe kako se u ovom slučaju ne radi o zelenaškom ugovoru i kako tužitelj tužbom ne traži nikakve kamate na kamatu kako se neopravdano i ničim dokazano tvrdi u odgovoru.

11. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o prijenosu i Aneks jednog ugovora o prijenosu tražbine, Ugovor o dugoročnom kreditu, izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja, vlasnički list za predmetne nekretnine, rješenje iz sudskog registra, Aneks br. 1. Ugovora o srednjoročnom kreditu od 18. svibnja 2020. godine, te spis br. Ovr-310/20.

12. Na temelju ovakvog provedenog dokaznog postupka, a na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Naime, nije sporno da je prednik tužitelja C. b. d.d. Z. zaključila ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. … i to 1. prosinca 1999. godine sa P. d.o.o. Đ., vlasnik F. C., te da su stranke prethodno 30. studenog 1999. godine sklopile ugovor o međusobnom poslovnom odnosu i to u obliku javnobilježničkog akta pod brojem OU-412/99 kod javnog bilježnika P. R. iz Đ., a u točki 6. ugovora regulirano je da založni dužnici ovlašćuju banku da na temelju ovog ugovora, a radi osiguranja naplate potraživanja banke prema dužniku uknjiži u svoju korist hipoteku na nekretninama opisanih u točki 2. ugovora, a koje su i predmet ovog spora. Također je u točki 5. je regulirano da će banka s dužnikom zaključiti poseban ugovor a nakon što ugovorne strane, a radi osiguranja naplate potraživanja banke upišu hipoteku na predmetnim nekretninama za kreditni iznos od 60.000,00 DEM protuvrijednost u kunama.

14. Nadalje nije sporno da je u točki 2. ugovora o međusobnim poslovnim odnosima regulirano da će banka, dužnici i založni dužnici ovaj ugovor podnijeti na potvrdu kod javnog bilježnika sa snagom ovršnog javnobilježničkog akta, te da ovaj potpisani i od javnog bilježnika potvrđeni ugovor ima snagu ovršne isprave, te su dužnici i založni dužnici suglasni i dozvoljavaju da banka može na temelju njega, a radi namirenja svojih tražbina nastalih po posebnim ugovorima nakon njihove dospjelosti neposredno provesti prisilnu ovrhu na predmetima osiguranja, tj. na nekretninama upisanim u zk. ul. br. …, k.o. Đakovo i to kč.br. …, kuća i dvorište u mjestu, površine 396 m2, vlasništvo tužene A. C. u cijelosti.

15. Također nije sporno da je temeljem ugovorom o prijenosu od 19. studenog 2019. godine i Aneksa 1. ugovora o prijenosu sklopljenog 22. listopada 2021. godine zaključenih između C. b. d.d. Z., kao cedenta i E. M. d.o.o. Z., kao cesionara, na tužitelja prenesena tražbina prema tuženoj, a koja proizlazi iz ugovora o međusobno poslovnom odnosu i ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br…..

Posl. broj: 4. P-124/2022-9

16. Međutim, sporno je dali tužitelj može svoja prava temeljem navedenog ugovora kao ovršne isprave ostvarivati izravno u ovršnom postupku ili u parničnom postupku, te dali je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

17. Naime, ugovor koji je sklopljen između stranaka, odnosno između pravnog prednika tužitelja, C. b. d.d. Z. i tuženice, kao založnog dužnika, sačinjen je u obliku javnobilježničkog akta sukladno odredbi čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu koji propisuje da je javnobilježnički akt ovršna isprava ako je u njemu utvrđena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obveznika o tome da na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilna ovrha. Ugovor koji su stranke zaključile u obliku javnobilježničkog akta sadrži sve navedene pretpostavke slijedom čega u smislu odredbe čl. 21. Ovršnog zakona (NN br. 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05) predstavlja ovršnu ispravu i tužitelje je temeljem tako sačinjenog ugovora, a prema mišljenju ovog suda, mogao svoja prava ostvarivati izravno u ovršnom postupku, pa isti nema pravni interes za vođenje ove parnice, a na navedeni ugovor je stavljena klauzula ovršnosti od dana 30. studenog 2001. godine br. OV-6606/01. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda RH br. Rev-507/14 kada su stranke sastavile ugovor u obliku javnobilježničkog akta ili solmenizirane privatne isprave koji sadrži klauzulu ovršnosti tada nema mjesta vođenju parnice, već vjerovnik može svoja prava ostvariti izravno u ovršnom postupku. To znači da je i svrha omogućavanja sporazuma između stranaka o provođenju ovrhe o dospijeću tražbine upravo i bilo izbjegavanje vođenje parničnog postupka i omogućavanja ostvarivanja svojih prava izravno u ovršnom postupku po dospijeću tražbine.

18. Znači, u konkretnom slučaju neosnovano je pozivanje tužitelja na čl. 222. ZOO-a u kojem je regulirano da kada protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namirit samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi, ali zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti iz opterećene stvari, jer je nesporno utvrđeno, a što proizlazi iz zaključenog ugovora o međusobno poslovnom odnosu, a kako je i naprijed obrazloženo jer tužitelj ima zalog na temelju zaključenog ugovora kao ovršne javnobilježničke isprave, koji sadrži klauzulu ovršnosti (clausula exquendi).

19. Također valja napomenuti i kontradiktornost tužiteljevih navoda glede glavničnog potraživanja iz njegovih izvoda iz poslovnih knjiga (list spisa 9) iz kojeg proizlazi da neplaćena dospjela glavnica iznosi 238.371,61 kn, a iz Aneksa br. 1. ugovora o srednjoročnom kreditu br. …. od 18. svibnja 2000. godine u čl. 3. regulirano je da se mijenja čl. 4. ugovora (list spisa 10) i utvrđuje se obveza otplate preostalih 7 anuiteta u iznosima kunske protuvrijednosti od po 758,97 eura po srednjem tečaju HNB za euro, dok je u čl. 4. Aneksa ugovora regulirano da ostale odredbe temeljem ugovora se ne mijenjaju, a to bi značilo da je glavnično potraživanje znatno manje nego što je navedeno u temeljnom ugovoru.

20. Neosnovan je prigovor tužene da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku, odnosno da nije dokazao da je tražbina iz ovršne isprave prenesena na njega, jer upravo je Aneksom 1. Ugovora o prijenosu br. OV-6187/21 na tužitelja prenesen i Ugovor o međusobno poslovnom odnosu solmeniziran od strane javnog bilježnika P. R. u Đ. pod brojem OU-412/99. Također su neosnovani navodi tužene

Posl. broj: 4. P-124/2022-9

da tužitelj ne može tražiti kamate na kamate, odnosno na ugovorene kamate tražiti i zatezne kamate sukladno odredbama čl. 27. i 31. ZOO-a, jer tužitelj tužbenim zahtjevom, a sukladno izvodu iz poslovnih knjiga potražuje samo glavnicu sa zateznim kamatama od dana donošenja presude.

21. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je Ugovor o međusobno poslovnom odnosu od 23. studenog 1999. godine, a na koje se tužitelj i poziva tijekom ovog postupka i iz kojeg proizlazi tražbina čije namirenje tužitelj traži prodajom založene nekretnine u vlasništvu tužene zaključen u obliku solmenizirane privatne isprave pred javnim bilježnikom, te da je na isti stavljena klauzula ovršnosti, a kako je to naprijed i obrazloženo, valjalo je tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tuženiku su priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu 497,71 eura/3.750,00 kn, sastav obrazloženog podneska od 10. siječnja 2023. godine 497,71 eura/3.750,00 kn, zastupanje na pripremnom ročištu 25. siječnja 2023. godine 497,71 eura/3.750,00 kn, te ročište za objavu presude 8. ožujka 2023. godine 99,54 eura/750,00 kn, uvećano za troškove PDV-a 398,17 eura/3.000,00 kn, tj. ukupno 1.990,84 eura/15.000,00 kn.

U Đakovu, 8. ožujka 2023. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženoj po punomoćniku