REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1219/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Č. K. Š., (ranije: Republika Hrvatska, D. S.), OIB … , zastupan po punomoćniku K. Č., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. m. i. d.d., Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnica V. M., diplomirana pravnica, zaposlenica tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 546/2022-3 od 6. srpnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-14326/2021-14 od 21. ožujka 2022., u sjednici održanoj 8. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-546/2022-3 od 6. srpnja 2022. i sudi:

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-14326/2021-14 od 21. ožujka 2022.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka povodom revizije od 82,02 € (osamdeset dva eura i dva centa) / 618,00 kn (šest stotina osamnaest kuna ) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika koju je tuženik donio 4. svibnja 2021., te Odluka od 26. svibnja 2021. kojom je tuženik odbio zahtjev za zaštitu prava tužitelja. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu sa danom podnošenja tužbe 7. lipnja 2021., te zahtjev za naknadom štete od 26.856,50 kn, kao i zahtjev za naknadom parničnih troškova.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev tužitelja je prihvaćen u cijelosti, te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije pobijajući drugostupanjsku presudu u cijelosti pozivajući se na čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona. Predlaže da se prijedlog za dopuštenje revizije prihvati uz naknadu parničnih troškova.

4. Odgovorom na reviziju tužitelj predlaže da se prijedlog za dopuštenje revizije odbaci, te podnosi zahtjev za naknadom troškova povodom odgovora na prijedlog.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donijeta je 6. srpnja 2022. Slijedom navedenog temeljem čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) u odnosu na reviziju ne primjenjuju se odredbe toga Zakona. Stoga je prijedlog za dopuštenje revizije razmatran kao revizija u skladu sa čl. 382.a ZPP, a povodom revizijskih razloga iz čl. 386. st. 1. – pogrešne primjene materijalnog prava na koju upućuju pitanja koja je tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema čl. 391. st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da nije dopušten redoviti otkaz skrivljenim ponašanjem radnika, zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i zahtjev za naknadom štete.

9. Povodom revizije tužitelja sporna je ocjena suda drugog stupnja da tuženik nije dokazao postojanje razloga koji bi opravdavali donošenje odluke o otkazu.

10. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR) je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

11. Člankom 135. st. 3. ZR je propisano da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

12. Dakle, pretpostavke za dopuštenost otkaza ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika su da radnik krši obveze iz radnog odnosa a ovu činjenicu je dužan dokazati poslodavac.

13. Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova da tužitelj nije izvršavao radne zadatke, odnosno da je imao odstupanja od aktivno provedenog vremena na radu (75 minuta) u koje vrijeme nije uračunato dopušteno razdoblje neaktivnosti (65 minuta), kao i da je prethodno također imao takvih odstupanja od aktivno provedenog vremena na radu, u svezi čega je bio više puta usmeno, a jednom i pismeno upozoren na obveze iz radnog odnosa, ovaj sud ocjenjuje da je odluka o otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika bila opravdana i to iz slijedećih razloga.

14. Člankom 7. st. 1. ZR je propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Nadalje, stavkom drugim istoga članka je propisano da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika.

15. Prilikom .određivanja uputa koje će poslodavac dati radniku u svezi načina izvršavanja povjerenih mu radnih zadataka odredbama ZR nisu propisana ograničenja u smislu da poslodavac ima obvezu za svaki određeni radni zadatak izdati radniku naredbu da ga izvrši i kada da to učini, već je način organiziranja radnog procesa slobodna autonomija poslodavca.

16. Prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda (a koja je prihvatio i sud drugog stupnja) proizlazi da je poslodavac radnicima dao jasne upute glede preuzimanja radnih naloga za obavljanje komisionih poslova na kojim je rad obavljao tužitelj, kao i da je radnicima bilo poznato da se njihov rad u smislu aktivno provedenog vremena na radu prati preko sustava MKTS koji je pratio svaki konkretni obavljeni radni nalog od trenutka početka obavljanja naloga pa do svršetka tog radnog naloga i bilježio vrijeme do preuzimanja drugog radnog naloga.

17. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je u vrijeme kada je tužitelj imao nedopuštenu neaktivnost u radnom procesu bilo dovoljno radnih naloga za preuzimanje i da ih očito tužitelj nije preuzeo a razloge za takvo postupanje nije naveo niti u svojoj obrani niti kasnije tijekom postupka. Također nije navodio da bi bio upućen na obavljanje drugih poslova koji se ne bilježe u sustavu MKTS, a što je provjerio i neposredno nadređeni tužitelju (svjedok H. P.) Nadalje, utvrđeno je da je i prethodno 13. prosinca 2019. – kada je tužitelju zbog istih propusta izrečeno pismeno upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu), kao i naknadno kada je usmeno upozoren (o čemu je sastavljena pismena potvrda koju je potpisao neposredno nadređeni tužitelja i tužitelj) tužitelj izvršio iste propuste u obavljanju radnih zadataka kojom prilikom također nije iznio razloge koji bi opravdavali takvo postupanje, niti je iste iznio tijekom postupka.

18. Imajući u vidu ova činjenična utvrđenja proizlazi da je tuženik kao poslodavac ispunio svoje obveze iz čl. 7. ZR i tužitelju dao posao koji je organizirao u skladu sa načinom praćenja obavljanja radnih procesa koji su tužitelju bili poznati, a ovo tim više što je zbog istovrsne povrede obveza iz radnog odnosa već prethodno bio opomenut na obveze iz radnog odnosa. Stoga nije pravilna ocjena suda drugog stupnja da su tužitelj i tuženik imali nesuglasica glede načina rada MKTS sustava jer je tužitelju, ako ne već ranije, onda svakako prilikom prvog pismenog upozorenja na obveze iz radnog odnosa bilo jasno koje vrijeme mu se ne računa u aktivno provedeno vrijeme na radu i koje će posljedice uslijediti ako će i nadalje postupati na takav način.

19. U konkretnom slučaju tuženik je dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu jer je tužitelj kao radnik kršio obveze iz radnog odnosa na način da nije postupao u skladu sa propisanim načinom organizacije radnog procesa poslodavca i nije preuzimao radne naloge – posao (u smislu čl. 7. ZR) kako bi isti dolazili na red, a što je utvrđeno praćenjem preko MKTS sustava i zabilježenim razdobljem neaktivnosti tužitelja na njegovom radnom mjestu.

20. Ovom prilikom valja istaknuti da neaktivnost tužitelja nije bila neznatna u odnosu na predviđeno vrijeme koje se tolerira, već je vrijeme neaktivnosti (74 minute) znatno dulje od vremena koje je predviđeno kao razdoblje neaktivnosti (65 minuta).

21. Slijedom navedenog, pobijana presuda je preinačena i potvrđena je prvostupanjska presuda koja se temelji na naprijed iznijetom pravnom shvaćanju ovoga suda.

22. Stoga je temeljem čl. 395. st. 3. i 1. ZPP odlučeno kao pod I. izreke.

23. Temeljem čl. 166. st. 2. u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP tuženiku je dosuđena zatražena naknada parničnih troškova sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije od 618,00 kn/82,02 €, te je odlučeno kao pod II. izreke.

Zagreb, 8. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.