REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-3219/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LAVANDA TURIST GRUPA d.o.o., Mravince, Braće Radić 31 F, OIB 12691239806, kojeg zastupa punomoćnica Tanja Bota, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, OIB 10840749604, kojeg zastupa punomoćnica Draženka Buntak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1390/2019 od 11. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1390/2019 od 11. siječnja 2022. u pobijanim točkama I. i II. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1390/2019 od 11. siječnja 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 114.810,78 kn s kamatama (točka I. izreke), naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 kn (točka II. izreke), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 kn (točka III. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako tijekom postupka utvrđeno da tuženik, u odnosu na tužitelja, nije poduzeo nikakvu protupravnu štetnu radnju koja bi imala za posljedicu nastanak štete, te da tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu štete, zbog čega je odbijen i prijedlog tužitelja za provođenje financijskog i prometnog vještačenja, radi utvrđenja visine zahtjeva (štete).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U odnosu na pitanje aktivne legitimacije, ukazuje kako činjenica da je vlasnik vozila Raiffeisen Leasing d.o.o. ne isključuje pravo tužitelja da traži naknadu štete na ime izgubljene zarade, te ukazuje na sadržaj točke 8. obrazloženja, u kojemu prvostupanjski sud netočno navodi kako je tuženik primatelj leasinga. Ponavlja navode kako u ovom predmetu traži naknadu na temelju izvanugovorne odgovornosti, na koju ima pravo isključivo tužitelj, a nikako Raiffeisen Leasing d.o.o. Smatra neosnovanim zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, jer bi to značilo da je tužena pogrešna osoba, dok u ovom slučaju sud smatra kako je tužiteljev zahtjev neosnovan. Prema mišljenju žalitelja, iz svega je jasno kako je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te zbog toga donio pogrešnu presudu. S obzirom na to, prvostupanjski je sud trebao provesti predloženo vještačenje na okolnost opravdane duljine trajanja radova popravljanja autobusa, a dodatno ukazuje i na pogrešno određen rok za podnošenje žalbe. Predlaže ukinuti presudu, uz naknadu troškova žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Iz sadržaja same žalbe jasno proizlazi kako se ona odnosi na dio presude u kojemu tužitelj nije uspio u sporu, odnosno na točke I. i II. izreke.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 122/22; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Prvostupanjska presuda nije zahvaćena kojom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a posebno ne bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj. Naime, prvostupanjski je sud dao valjano obrazloženje svojih stavova, a činjenica da se žalitelj s takvim obrazloženjem ne slaže sama po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje žalitelj.

8. Na temelju odredbe čl. 219. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na temelju kojih temelji svoj zahtjev, a žalitelj neosnovano tvrdi kako mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, zbog toga što prvostupanjski sud odbio provesti predložene dokaze. Odbijanje suda da provede određeni dokaz samo po sebi ne predstavlja onemogućavanje stranke u raspravljanju pred sudom iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP-a.

9. Prvostupanjski je sud obrazložio kako, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i pravnu osnovu smatra nepotrebnim provoditi dokaze vještačenjem na okolnost visine štete. S obzirom na to da, i prema mišljenju ovog suda, tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva za naknadu štete, prvostupanjski je sud pravilno odbio provesti predloženo vještačenje jer bi isti trošak bio nepotreban i samo bi uzrokovao odugovlačenje s postupkom. Slijedom navedenog, postupanjem prvostupanjskog suda tužitelj nije onemogućen u raspravljanju te nije počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, na koju se sadržajno poziva tužitelj. 10. Tužitelj pravilno ukazuje kako je prvostupanjski sud, u točki 8. obrazloženja, u više navrata pogrešno naveo kako je tuženik primatelj leasinga, no kako je iz ostalog dijela obrazloženja jasno vidljivo kako je primatelj leasinga tužitelj, a ne tuženik. Pogrešan navod iz točke 8. obrazloženja, prema mišljenju ovog suda, nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ovo posebno stoga što pogreške u pisanju sud može ispraviti u svako doba (čl. 342. st. 1. ZPP-a).

11. Nadalje, tužitelj u svojoj žalbi upućuje i na dio obrazloženja u kojemu prvostupanjski sud izlaže kako je osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, jer smatra kako bi to značilo da je tužena pogrešna osoba, te da se takvo obrazloženje ne može primijeniti u slučaju kada sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan. Ovaj sud ukazuje kako je pitanje aktivne ili pasivne legitimacije prvenstveno pitanje materijalnog, a ne procesnog prava, te nije istovjetno pitanju stranačke sposobnosti (čl. 77. ZPP-a). U vezi s time pravno shvaćanje žalitelja nije osnovano, a time ni žalbeni navod.

12. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji žalitelja, time što je u obrazloženju presude naveo kako tuženik nije pasivno legitimiran u ovom predmetu prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a osnovanost takvog zaključka prvostupanjskog suda ispituje se primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.

13. U konkretnom slučaju, žalitelj ne spori činjenično stanje kako ga je prvostupanjski sud utvrdio u točki 6. obrazloženja presude, no smatra kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo na tako utvrđene činjenice, te da je propustio izvesti dokaze na okolnost visine štete.

14. Bez obzira na to što tužitelj smatra kako postoji tuženikova izvanugovorna odgovornost za naknadu štete u vidu izgubljene zarade, prvostupanjski sud pravilno obrazlaže da se takav zahtjev, po svojoj naravi, temelji na tvrdnji o postojanju zakašnjenje s ispunjenjem ugovorne obveze tuženika kao osiguratelja, koja se tiče utvrđivanja i procjene štete. Ovo iz razloga što tužitelj, u tužbi i tijekom postupka, tvrdi da je do štete došlo zbog nepravovremenog postupanja tuženika, postupanja izvan svih rokova i postupanja suprotnog pažnji savjesnog osiguravatelja, sve na temelju Ugovora o osiguranju.

15. Prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kako je popravljanje štete do kojega dolazi povredom ugovornog odnosa u ovom slučaju ovlaštena zahtijevati samo ugovorna strana u smislu čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

16. Naime, prema čl. 921. ZOO-a, ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja. Iz ove odredbe jasno proizlazi kako ugovaratelj osiguranja i osiguranik mogu ali i ne moraju biti ista osoba, a prava i obveze ugovaratelja osiguranja i osiguranika nisu nužno jednaka. Stoga je tužitelj, kao ugovaratelj osiguranja, jedna od ugovornih strana, no na predmetno osiguranje ne može se automatizmom primijeniti odredba čl. 342. ZOO-a koja regulira ispunjenje obveze i posljedice neispunjenja.

17. Člankom 943. ZOO-a regulirani su rokovi isplate osigurnine (čl. 943. st. 1., 2. i 3. ZOO-a), kao i posljedica propusta osiguratelja (čl. 943. st. 4. ZOO-a). Prema odredbi čl. 943. st. 4. ZOO-a, ako osiguratelj ne ispuni svoju obvezu u rokovima koji su propisani tim člankom, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

18. Dakle, u predmetima osiguranja, pravo na ispunjenje ugovorne obveze, kao i naknadu štete u slučaju propusta osiguratelja da svoju obvezu ispuni u rokovima iz ugovora, pripada osiguraniku koji nije nužno i ugovorna strana (ugovaratelj osiguranja).

19. Osiguranik Raiffeisen Leasing d.o.o. ovlastio je tužitelja na ostvarivanje prava iz osiguranja glede navedene prometne nesreće, ali se radi isključivo o pravu na osigurninu koju je tuženik kao osiguratelj dužan isplatiti po nastanku osiguranog slučaja, kao događaja prouzročenog osiguranim rizikom koji ima za posljedicu oštećenje, uništenje ili nestanak predmeta osiguranja. S obzirom da je predmet ovog tužbenog zahtjeva naknada štete koja je nastala tužitelju kao ugovaratelju osiguranja, primjenom čl. 943. st. 4. ZOO-a, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelju ne pripadaju nikakva prava povezana sa zakašnjenjem tuženika u ispunjenju njegovih ugovornih obveza prema društvu osiguraniku, čak i ako je takvog zakašnjenja bilo.

20. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 27/22 i 126/22), kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) i Tarifu sudskih pristojbi. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredaba, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

21. Slijedom navedenog, navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda u pobijanom dijelu potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 8. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak