REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1722/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. I. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. Z. B. iz Z., OIB ... i 2. Ž. B. iz Z., OIB ..., koje zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-668/18-2 od 8. studenog 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2663/15-52 od 28. veljače 2018., u sjednici održanoj 8. ožujka 2023.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-668/18-2 od 8. studenog 2018. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I/ Utvrđuje se da je ništav Diobni ugovor i ugovor o etažiranju od 01. rujna 2003. god. i Aneks diobnom ugovoru i ugovoru o etažiranju od 20. studenog 2003. god. sklopljen između I-tuženice Z. B. i II-tuženika Ž. B., te se određuje u zemljišnim knjigama uspostava opisa nekretnine z.k.č. br. 1396/5 upisane u z.k.ul. br. 2651 k.o.

V. koja je postojala prije provođenja navedenog ugovora i aneksa pod brojem rješenja Z-19559/03.

II/ Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.715,86 kn u roku od 15 dana.

III/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.218,75 kn.

IV/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.".

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„Žalba tuženika se uvažava kao osnovana, te se preinačava presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 28. veljače 2018. broj P-2663/2015-52 (točka I/ izreke) tako da sada glasi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništav Diobni ugovor i ugovor o etažiranju od 01. rujna 2003. god. i Aneks diobnom ugovoru i ugovoru o etažiranju od 20. studenog 2003. god. sklopljen između I-tuženice Z. B. i II-tuženika Ž. B., te se određuje u zemljišnim knjigama uspostava opisa nekretnine z.k.č. br. 1396/5 upisane u z.k.ul. br. 2651 k.o.

V. koja je postojala prije provođenja navedenog ugovora i aneksa pod brojem rješenja Z-19559/03."

Preinačava se odluka o parničnom trošku (točka II/, III/ i IV/ izreke), tako da se nalaže tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak svakom po 6.287,50 kn u roku od 15 dana. “.

3. Protiv drugostupanjske presude je tužitelj podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.1. U takvoj izvanrednoj reviziji, suglasno odredbi st. 3. navedene zakonske odredbe, stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Da bi revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a bila dopuštena, sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

7. Tužitelj u reviziji postavlja pitanje ništavosti predmetnih ugovora kojima je uspostavljeno etažno vlasništvo u situaciji kada je izostala suglasnost svih suvlasnika čime nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 73. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV). Ovaj sud ocjenjuje da je podnesena revizija, imajući u vidu sadržaj postavljenog pitanja kao i razloge važnosti na koje se tužitelj poziva dopuštena jer ista sadrži sve zakonom propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost.

8. U smislu navedenog, a polazeći od odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo.

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništavim Diobni ugovor i Ugovor o etažiranju od 1. rujna 2003. te Aneks diobnom ugovoru i ugovoru o etažiranju od 20. studenog 2003., sklopljen između tuženika pod 1. i 2. te odredi u zemljišnim knjigama uspostavu upisa nekretnine, koja je postojala prije provođenja spornih ugovora. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da su predmetni ugovori ništavi jer su suprotni moralu društva i prisilnim propisima.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnom je utvrđeno:

- da su tuženici sklopili Diobni ugovor i Ugovor o etažiranju od 1. rujna 2003. i Aneks tom ugovoru 20. studenog 2003.,

- da je navedeni ugovor proveden u zemljišnim knjigama,

- da je prednik tužitelja kupio 20. kolovoza 1982. suvlasnički dio nekretnine od tuženika pod 2. i da je tužitelj cijelo vrijeme bio u posjedu predmetnog suvlasničkog dijela nekretnine,

- da je tužitelj ishodio presudu od 18. svibnja 2007. kojom je naloženo ovdje tuženiku pod 2. izdati mu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva temeljem čega se tužitelj i uknjižio kao vlasnik na svoj suvlasnički dio nekretnine,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. H. proizlazi da je provedbom pobijanog ugovora i temeljem Aneksa tog ugovora tužitelju pripala površina od 25 m2 neizgrađenog dijela čestice, dok bi mu, da je etažiranje provedeno temeljem kupoprodajnog ugovora od 20. kolovoza 1982., pripala površina od 64,73 m2 što čini razliku od 39,73 m2,

- da se sukladno skici, površina koja je pripala tužitelju provedbom etažiranja, nalazi gotovo cijelim svojim dijelom pod građevinskim objektima pa da stoga tužitelj u suštini nije dobio niti dio slobodne čestice na korištenje.

11. Prvostupanjski sud je, uzevši u obzir da je tuženicima kao strankama pobijanog ugovora bilo poznato da je prednik tužitelja 1982. upravo od tuženika pod 2. kupio suvlasnički dio nekretnine i da se tužitelj cijelo vrijeme nalazi u posjedu svog suvlasničkog dijela te da u vrijeme diobe nije samo bio upisan kao suvlasnik, zaključio da je tužitelj diobnim ugovorom oštećen jer mu je pripala manja površina od one koju je njegov otac kupio čime je ugovor protivan pravilima morala sukladno odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje ZOO), a postupanje tuženika prilikom sklapanja i provedbe pobijanog ugovora protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO-a.

12. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, međutim utvrdio je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, posljedično čemu je preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz obrazloženje:

- da ako je tuženik pod 2. postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO-a, zaključivši ugovor o etažiranju zgrade iako je predmetni stan prethodno prodao, navedeno samim time ne znači da je ugovor protivan moralu društva,

- da je načelo savjesnosti i poštenja jedno od načela koje stranke trebaju poštovati u zasnivanju obveznih odnosa, ali eventualno nepoštovanje tog načela nema za posljedicu uvijek ništavost ugovora,

- da s obzirom na to da je tužitelj dobio manju površinu neizgrađenog zemljišta, tužitelju pripada pravna zaštita, ali ne na način da se ugovor o etažiranju utvrdi ništavim.

13. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da je njegov otac 1982. kupio od tuženika pod 2. suvlasnički dio nekretnine (trosobni stan u prizemlju s nusprostorijama površine 76,19 čm te komore i ostave u podrumu površine 8,80 čm, ukupne površine 84,99 čm) od kada je u kontinuiranom posjedu tog stana čime je stekao vlasništvo na temelju dosjelosti.

14. Etažno vlasništvo do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) se stjecalo po pravnim osnovama i načinu stjecanja koji su prema općoj normativi bili predviđeni za stjecanje prava vlasništva nad nekretninama (čl. 2. st. 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada, ( "Narodne novine", broj 52/73 i 46/90 – dalje: ZVDZ). Posebno je bilo regulirano da svaki suvlasnik idealnog dijela zgrade ima pravo zahtijevati da se njegovo idealno vlasništvo pretvori u etažno vlasništvo na određenom posebnom dijelu zgrade, ako je to bilo moguće s obzirom na vrijednost tog idealnog dijela, na veličinu zgrade, broj njezinih prostorija i njihov raspored (čl. 49. ZVDZ-a).

15. ZVDSP u čl. 73. propisuje pravni temelj za uspostavu etažnoga vlasništva. Navedenom odredbom je tako propisano da se vlasništvo posebnoga dijela nekretnine uspostavlja na temelju pisane suglasnosti svih suvlasnika te nekretnine (čl. 73. st. 1. ZVDSP-a). Dakle, odluka o uspostavi etažnog vlasništva predstavlja posao izvanredne uprave u smislu čl. 41. ZVDSP-a za čije donošenje je potrebna suglasnost svih suvlasnika nekretnine.

16. Drugostupanjska presuda, s obzirom na činjenične navode u tužbi, ne sadrži razloge o tome je li tužitelj zaključenjem kupoprodajnog ugovora postao vlasnik predmetne nekretnine po bilo kojem osnovu. Nadalje, ukoliko je tužitelj nakon zaključenog kupoprodajnog ugovora bio stvarni suvlasnik nekretnine, to proizlazi da je etažiranje provedeno na način da je do uspostave etažnog vlasništva došlo bez suglasnosti svih suvlasnika jer je tužitelj isključen iz donošenja odluke o uspostavi etažnog vlasništva.

17. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije raspravio sve relevantne činjenice, odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za uspostavu vlasništva posebnog dijela nekretnine te, posljedično navedenom, jesu li ispunjene pretpostavke ništavosti spornih ugovora iz čl. 103. ZOO-a, sve prema činjeničnim navodima iznesenim u tužbi, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje, u kojem postupku će sud, vodeći računa o iznesenim primjedbama u ovoj odluci, donijeti novu i zakonitu odluku.

18. O troškovima postupka nastalih u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci u skladu s odredbom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 8. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.