REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž Ob-162/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. A. O., OIB: ... iz O., V., V., i 2. E. K., OIB:... iz O., V., V., koje zastupa punomoćnik H. Č.-B., odvjetnik u Z., protiv tuženica 1. N. S., OIB:... iz S., R. B., koju zastupa punomoćnik S. L., odvjetnik u S., 2. D. O., OIB:... iz S., O., D., koju zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u S. i 3. M. O., OIB:... iz S., O., D., koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-1036/2020-56 od 19. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje točka II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-1036/2020-56 od 19. svibnja 2022.

II. Prihvaćanjem žalbi tuženica, a odbijanjem žalbe tužitelja, preinačavaju se točka I. i III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-1036/2020- 56 od 19. svibnja 2022., tako da sada glase:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da bračnu stečevinu pok. J. O. iz V., kbr. OIB:... i D. O. iz S., O., D., OIB:..., svakoga u 1/2 dijela, a time i ostavinu iza pok. J. O. iz V., kbr., OIB:... u 1/2 dijela, predstavljaju nekretnine u Z. i to stan i garaža u S. ulici, koje se nalaze u Z. mješovite uporabe br., S. cesta (pov. 1582 m2), podzemna garaža (pov. 1657 m2) i dvorište (pov. 580 m2), ukupne površine 3819 m2, sagrađene na zk.č.br. 345/3 i upisane u z.k.ul. 25704 k.o. T. kao:

1) 212. Suvlasnički dio: 97/100000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-212) - garažno mjesto oznake GM2-1, u podrumskoj etaži -1, korisne površine 14,40 m2 i

2) 388. Suvlasnički dio: 820/100000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-388) - peterosobni stan oznake D2 601, na šestom katu nadzemne građevine oznake D (Strojarska cesta br. 26), korisne površine 113,70 m2, s pripadajućom loggiom oznake L1, korisne površine 5,70 m2 i loggiom oznake L2, korisne površine 5,50 m2, ukupne neto korisne površine D2 601 od 122,10 m2.

III. Tužitelji su dužni nadoknaditi tuženicama troškove parničnog postupka i to: I. tuženici iznos od 14.931,32 eura[1] /112.500,00 kuna, II. tuženici iznos od 13.272,28 eura[1] /100.000,00 kuna, III. tuženici iznos od 9.954,21 eura /75.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbijaju zahtjevi tuženica za naknadu troškova postupka i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.“

III. Tužitelji su dužni nadoknaditi tuženicama troškove žalbenog postupka i to I. tuženici iznos od 2.737,41 eura[1] /20.625,00 kuna, II. tuženici iznosu od 1.700,51 eura[1] /12.812,50 kuna i III. tuženici iznos od 829,52 eura /6.250,00 kuna, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbijaju zahtjevi tuženica za naknadu troškova.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I Utvrđuje se da bračnu stečevinu pok. J. O. iz V., kbr., OIB:... i D. O. iz S., O., D., OIB:... svakoga u 1/2 dijela, a time i ostavinu iza pok. J. O. iz V., kbr., OIB:... u 1/2 dijela predstavljaju nekretnine u Z. i to stan i garaža u S. ulici, koje se nalaze u Z. mješovite uporabe br. 14,16, 26 i 28, S. cesta (pov. 1582 m2), podzemna garaža (pov. 1657 m2) i dvorište (pov. 580 m2), ukupne površine 3819 m2, sagrađene na zk.č.br. 345/3 i upisane u z.k.ul. 25704 k.o. T. kao:

1) 212. Suvlasnički dio: 97/100000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-212) - garažno mjesto oznake GM2-1, u podrumskoj etaži -1, korisne površine 14,40 m2 i 2) 388. Suvlasnički dio: 820/100000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-388) - peterosobni stan oznake D2 601, na šestom katu nadzemne građevine oznake D (S. cesta br. ), korisne površine 113,70 m2, s pripadajućom loggiom oznake L1, korisne površine 5,70 m2 i loggiom oznake L2, korisne površine 5,50 m2, ukupne neto korisne površine D2 601 od 122,10 m2.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva 1. i 2.tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženicima i to N. S. iz S., R. B., OIB:... u odnosu na nekretninu označenu u točki 1. 2) izreke presude a D. O. iz S., O., D., OIB:... u odnosu na nekretninu označanu u točki 1. 1) izreke ove presude, da tužiteljima A. O. iz O., V., V., OIB:... i E. K. iz O., V., V., OIB:..., izdaju valjanu tabularnu ispravu podobnu za prijenos 1/2 suvlasničkog dijela tih nekretnina u zemljišnim knjigama sa imena tih tuženica na ime ostavitelja J. O. iz V., kbr., OIB:... u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe inače će takvu tabularnu ispravu zamijeniti ova presuda.

Nalaže se tuženicima i to N. S. iz S., R. B., OIB: u odnosu na nekretninu označenu u točki 1. 2) izreke presude a D. O. iz S., O., D., OIB:... u odnosu na nekretninu označenu u točki 1. 1) izreke ove presude, da tužiteljima A. O. iz O., V., V., OIB:... predaju u suposjed te nekretnine i to predajom primjerka svih ključeva ili na drugi adekvatan način, u roku od 15 dana po prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženicima i to N. S. iz S., R. B., OIB:... u odnosu na nekretninu označenu u točki 1. 2) izreke presude a D. O. iz S., O., D., OIB:... u odnosu na nekretninu označenu u točki 1. 1) izreke ove presude, da svakome od tužitelja A. O. iz O., V., V. OIB:... i E. K. iz O., V., V., OIB:... na ime naknade štete zbog korištenja njihovih suvlasničkih dijelova od po 7/30 dijela nekretnina iz točke I. izreke ove presude, isplate iznose koji će se utvrditi po provedenom vještačenju u ovom postupku ali tuženica N. S. svakom od tužitelja minimalno iznos od po 265,45 eura[1] /2.000,00 kn mjesečno počevši od 1.8.2015. g. pa do predaje nekretnine opisane u točki I. 2) izreke ove presude u suposjed tužiteljima, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 1. dana sljedećeg mjeseca pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodiša koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblju dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“, kao neosnovan.

III Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

2. Protiv te presude pravovremene žalbe podnijele su sve stranke.

2.1. Tužitelji se žale protiv presude u dijelu pod točkama II. i III. izreke iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatraju da je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP) i bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 8. i 221.a ZPP-a. Posljedično su pogrešni razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva navedeni pod točkom 18. obrazloženja. Upravo su nasljednici prema odredbi čl. 3. st.1., 4. st.1. i 4. i 5. st.2. i 3. te posebno čl. 129. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/2003., 163/2003. i 35/2005. dalje: ZN) trenutkom smrti pok. J. O. postali nasljednici nekretnina opisanih u tužbi na temelju ZN-a. Ostaviteljevom smrću je njihova ostavina prešla na tužitelje, kao sunasljednike, na svakog od tužitelja s udjelom od 7/30 dijela. Zato je ostavinska imovina navedena u točki I. presude u trenutku smrti pok. J. O. prešla u suvlasništvo tužitelja jer su se prihvatili nasljedstva u ostavinskom postupku pa se od trenutka smrti pok. J. O. smatraju suvlasnicima predmetne imovine. Kao suvlasnici, imaju ovlaštenje prema trećim osobama koje drže tu imovinu u isključivom posjedu tražiti predaju u suposjed te plaćanje naknade za korištenje njihovog suvlasničkog udjela. Navedene činjenice potvrđuje i citirana sudska praksa županijskih sudova (Županijskog suda u Puli poslovni broj: Gž-968/2020 od 28. rujna 2020., Gž Ovr- 267/2021 od 18. svibnja 2021., Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Gž- 1038/2020 od 12. travnja 2021. te Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž- 1025/2021 od 6. svibnja 2021.). Tužitelji su, kao suvlasnici predmetnih nekretnina navedenih u toč. I., ovlašteni i aktivno legitimirani tražiti ispravak zemljišnoknjižnog stanja vraćanjem ½ vlasništva predmetnih nekretnina u ostavinu pok. Jadrana Ortolia, a kako bi se mogle valjano raspraviti kao njegova ostavina. Kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl.129. ZN-a, pogrešno je odlučeno i o revindikacijskom zahtjevu iz čl.165. st. 1.i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/2015., 94/2017., dalje: ZV) i zahtjevu za plaćanje naknade za korištenje prema odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje: ZOO-a). Predlažu preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukidanje pobijanog dijela presude i vraćanje predmeta na ponovno postupanje uz naknadu troškova postupka žalbe tužiteljima.

2.2. Tuženica N. S. žali se protiv točke I. i III. presude iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Sud utvrđuje da je njen stan, kojeg je kupila nakon smrti pok. J. O. na temelju ugovora o kupoprodaji od 4. ožujka 2016. od treće osobe, bračna stečevina tuženice D. O. i njenog pok. supruga J. O. i u ½ dijela njegova ostavina. Takva je presuda pravno i logički neodrživa, ne sadrži odredbe materijalnog prava na temelju kojih je donesena niti je u dovoljnoj mjeri obrazložena. Zahtjev za utvrđenje bračne stečevine može se usmjeriti jedino prema drugom bračnom drugu i njegovoj imovini, a ne prema trećim osobama i imovini koja nije u vlasništvu jednog od bračnih drugova. Zato u odnosu na žaliteljicu tužitelji nisu imali legitimaciju tražiti da se utvrdi da je njena imovina zapravo bračna stečevina pok. J. O. jer pravo na utvrđenje bračne stečevine postoji samo u odnosu na drugog supružnika, a ne na treće osobe i njihovu imovinu. Za vođenje postupka radi utvrđenja bračne stečevine postoji aktivna i pasivna legitimacija samo bračnih drugova koji si mogu postavljati takve tužbene zahtjeve, što proizlazi i iz sudske prakse (presuda Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-3661/2011-2 od 31. svibnja 2012.). Zato je presuda nejasna, a prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a. Pogrešno je utvrđeno da bi predmetni stan bio plaćen novcem koji bi bio bračna stečevina pok. J. O. i tuženice D. O.. Za takav zaključak ne postoje dokazi. Davanjem novaca trećim osobama ne može se postati vlasnik onog što su te osobe tim novcima eventualno kupile. Ostavina je ono što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, kako to proizlazi iz odredbe čl. 5. st.3. ZN-a. Zato njen stan nikako ne može predstavljati ostavinu J. O.. Pogrešno je zato primijenjena i odredba čl.5. st.3. ZN-a. Zato su zaključci iz točke 18. obrazloženja pogrešni i ne proizlaze iz izvedenih dokaza. Ugovor kojim je žaliteljica kupila predmetni stan nije poništen ni utvrđen ništetnim pa činjenicu da je žaliteljica N. S. na temelju valjanog pravnog posla stekla predmetni stan sud nije smio zanemariti. Pogrešna je i odluka o trošku postupka koja proizlazi iz pogrešne odluke o glavnom zahtjevu. Predlaže preinačenje pobijanog dijela presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz dosudu troška tuženicama. Podredno, predlaže ukidanje presude u pobijanom dijelu i vraćanje sudu na ponovno odlučivanje.

2.3. Tuženice D. O. i M. O. u zajedničkoj žalbi pobijaju toč. I. i III. presude iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Sadržajno, u bitnome, ističu iste žalbene navode kao i tuženica N. S.. Smatraju da sud nije uzeo u obzir prigovore žaliteljica o nepostojanja pasivne legitimacije u odnosu na tuženicu M. O. u dijelu u kojem tvrde da je predmetna nekretnina bračna stečevina J. O.. Cijeneći nesporne činjenice, pok. J. O. nije mogao steći vlasništvo većeg stana jer je kupljen nakon njegove smrti pa to ne može biti njegova ostavina niti bračna stečevina. U tom smislu postoji i sudska praksa, tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 1264/2010-2. Osim toga, tužitelji su tek u prosincu 2020. prvi put istaknuli zahtjev u vezi predmetne nekretnine u Zagrebu, a tada je već proteklo više od pet godina od smrti pok. J. O.. Znali su za navedene nekretnine još 2015. pa je zahtjev tužitelja po osnovi predmetnih nekretnina zastario i po čl. 138. ZN-a. Predlažu prihvaćanje žalbe, odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, toč. I. presude, uz naknadu svih troškova žaliteljicama, uključivo troškove žalbe, podredno ukidanje pobijanog dijela presude i njeno vraćanje prvostupanjskom sudu na odlučivanje.

3. Stranke nisu dostavile odgovore na žalbe protivnih strana.

4. Žalbe tuženica su osnovane, a žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavljaju zahtjevi tužitelja kojima, kao zakonski nasljednici (djeca iz prvog braka) pok. J. O. (umrlog 18. srpnja 2015.) od tuženica N. S. (punice pok. J. O. i majke tuženice D. O.), D. O. (supruge pok. J. O.) i M. O. (kćerke pok. J. O. iz drugog braka), traže utvrđenje da bračnu stečevinu pok. J. O. i tuženice D. O., time i ostavinu iza pok. J. O. u ½ dijela, predstavljaju nekretnine: stan i garaža u S. ulici u Z., kako su podrobnije opisane toč. I. presude te zahtjevi da im tuženice zato izdaju tabularnu ispravu podobnu za prijenos ½ suvlasničkog dijela tih nekretnina u zemljišnoj knjizi s njihovih imena na ime ostavitelja J. O. u ½ dijela, predaju u suposjed te nekretnine i naknade štetu zbog korištenja njihovih suvlasničkih dijelova od po 7/30 dijela za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do predaje nekretnina, najmanje u iznosu od 265,45 eura[1] /2.000,00 kuna mjesečno svakome od tužitelja, sve sa zakonskom zateznom kamatom po propisanoj stopi na svaki pojedinačni mjesečni iznos od prvog dana sljedećeg mjeseca do isplate.

6. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja na način da je prihvatio zahtjev za utvrđenje bračne stečevine i ostavine, a odbio preostale zahtjeve tužitelja.

6.1. Zaključuje, u bitnome, kako predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu pok. J. O. i tuženice D. O. jer su kupljene iznosom prodajne cijene manjeg stana (prodanog 4. ožujka 2016. A. G. za iznos od 150.000,00 Eura), što ga je tuženica 29. prosinca 2014. bila kupila novcima sa zajedničkog računa (prenesenima na njen račun) nje i J. O., stečenim za trajanja njihovog braka (koji predstavlja bračnu stečevinu) te izvršenim plaćanjem preostalog dijela cijene od 120.000,00 Eura po tuženici D. O. s njenog računa 4. ožujka 2016., iz čega da proizlazi kako veći stan i garažno mjesto, kupljeni 2016. od A. G., predstavljaju bračnu stečevinu J. O. i tuženice D. O., sve prema odredbi čl. 36. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 103/2015. i 98/2019. i 47/2020., dalje: ObZ). Time, po ocjeni prvostupanjskog suda, te nekretnine u ½ dijela predstavljaju i ostavinsku imovinu J. O..

6.2. Ujedno, odbija preostale zahtjeve tužitelja uz zaključak kako se zahtjevom za izdavanje tabularne isprave izvršava obveza iz pravnog posla u smislu odredbe čl.119. st.1. ZV i čl. 54. st.1. toč.9. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 114/2001., 100/2004., 107/2007., 152/2008., 55/2013. i 60/2013. dalje: ZZK), što da ovdje nije slučaj, budući da bi se ovdje radilo o utvrđivanju bračne stečevine, kao vrste originarnog stjecanja vlasništva, za koji ne treba clausula intabulanti, već se upis stečenog prava vlasništva može ishoditi na temelju odredbe čl.130. st.1. ZV-a. U pogledu tražene predaje u suposjed nekretnine, tužiteljima da ne pripada takvo pravo jer nisu vlasnici predmetnih nekretnina (budući da to ne proizlazi iz priloženih zemljišnoknjižnih izvadaka) pa nemaju legitimaciju tražiti predaju predmetne nekretnine u suposjed prema odredbi čl. 42. st.1., 46. st.1. i 161. st.1. ZV-a. Također, ocjenjuje kako nemaju pravo niti na traženu naknadu za korištenje predmetnih nekretnina prema odredbi čl. 165. st.1. ZV-a prema kojoj nepošteni posjednik tuđe stvari mora istu predati vlasniku ili osobi koju taj odredi i naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. To iz razloga jer samim utvrđenjem bračne stečevine njihovog prednika na nekretnini oni nisu stekli pravo vlasništva te nekretnine, već će to eventualno steći po pravomoćnom okončanju ostavinskog postupka iza pokojnog oca.

7. Takva odluka u pogledu zahtjeva za utvrđenje bračne stečevine i ostavine nije pravilna ni zakonita, dok je u pogledu preostalog dijela ona i pravilna i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju stranke iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima te su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP-a budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl.8. ZPP-a i 221. a ZPP jer je, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno uzeo dokazanima odlučne činjenice, uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja.

9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st.2. ZPP-a.

10. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su prvi, manji stan veličine 70,90 m2 i garaža u Z., na adresi S., Z. (dalje: prvi stan i garaža) kupljeni za života J. O. na ime njegove supruge, tuženice D. O.; da je J. O. umro 18. srpnja 2015.; da je tuženica prvi stan i garažu prodala 4. ožujka 2016. A. G.; da je prema kupoprodajnom ugovoru za veći stan i garažu na istoj adresi (dalje: predmetni stan i garaža), zaključenom s A. G. 4. ožujka 2016., taj stan kupila tuženica N. S. za cijenu od 270.000,00 Eura i uknjižila se kao njegova zemljišnoknjižna vlasnica.

11. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, utvrdio i sljedeće odlučne činjenice:

- da iz dokumentacije dostavljene od OTP banke i Raiffeisen banke proizlazi kako su prvi stan i garaža plaćeni s računa tuženice D. O. u OTP banci 30. prosinca 2014. u iznosu od 13.272,28 eura[1] /100.000,00 kuna i 7. siječnja 2015. u iznosu od 154.476,08 eura[1] /1.163.900,00 kuna, a koji iznos je tuženica D. O. na svoj tekući račun uplatila prijenosom sa svog drugog računa u istoj banci, istog dana;

-da je tuženica D. O. na računu s kojeg je plaćen veći dio cijene za prvi stan, primala svoju plaću i plaću pok. J. O. i da su s tog računa vršena plaćanja koja su proizlazila i iz njihovog svakodnevnog života i koja terete njihovu bračnu stečevinu, s time da iz očitovanja Financijske agencije proizlazi kako je taj račun otvoren za trajanja braka pok. J. O. i tuženice D. O.;

- da je tuženica D. O. 4. ožujka 2016. prodala prvi stan i garažu A. G. za iznos od 150.000,00 Eura;

- da je 4. ožujka 2016. sklopljen i kupoprodajni ugovor između prodavatelja A. G. i tuženice N. S. kojim tuženica N. S. kupuje predmetni stan na istoj adresi, S. 26, Z., za iznos od 270.000,00 Eura, pri čemu je navedeno da su kupoprodajnim ugovorom stranke tog ugovora za dio cijene od 150.000,00 Eura (što odgovara cijeni dobivenoj za prvi stan) izvršile višestruku kompenzaciju, a prodavatelj je ovlastio kupca da ostatak plati prodavateljevom vjerovniku, društvu V. G.., u roku od 8 dana od sklapanja ugovora;

- da iz očitovanja V. G. od 10. rujna 2021. proizlazi da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 120.000,00 Eura uplaćen od strane D. O. s računa HR2624840083291010449, na temelju upute prodavatelja kupcu iz čl. 4. Ugovora o kupoprodaji od 4. ožujka 2016.

12. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz spomenutih izvedenih dokaza, a dijelom nije ni sporno.

13. Međutim, ocjena je ovog suda kako je prvostupanjski sud, u dijelu odluke o deklaratornom tužbenom zahtjevu (toč. I.), na utvrđeno odlučno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja. Posljedično je pogrešna i odluka o trošku postupka (toč. III.).

14. Osnovano tuženice ističu kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da predmetne nekretnine (stan i garaža koji su kupljeni 4. ožujka 2016. po trećoj osobi, N. S.) u ½ dijela predstavljaju bračnu stečevinu J. O. (stečenu u braku s D. O.), posljedično ostavinsku imovinu J. O. u ½ dijela.

15. Naime, prema odredbi čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/2015., dalje ObZ) bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Stavkom 3. propisano je kako su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine ako nisu drukčije ugovorili.

16. Odredbom čl. 5. st. 1. ZN-a propisano je da je onaj koji je naslijedio neku osobu, njezin sveopći pravni sljednik. St. 2. je određeno kako ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo, a st. 3. kako se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu.

17. Protivno žalbi tuženica, postojala je aktivna legitimacija tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje bračne stečevine, nesporno zakonskih nasljednika J. O. i time njegovih univerzalnih sukcesora, ali i pasivna legitimacija tuženice D. O. koja je upravo bila supruga J. O. u trenutku prestanka njihovog braka njegovom smrću, time i sama njegova univerzalna nasljednica. Kako je tuženica mlt. M. O., kćerka tuženice D. O. i J. O. također zakonska nasljednica J. O., njegova univerzalna pravna sljednica (koja osporava tvrdnju da su predmetne nekretnine bile bračna stečevina J. O. i D. O.), postoji i njena pasivna legitimacija u pogledu utvrđenja eventualnog postojanja navedene imovine, kao bračne stečevine. Za razliku od njih, tuženica N. S. nije nasljednica J. O. te u tom dijelu ne postoji njena pasivna legitimacija za utvrđenje bračne stečevine pa je već i to bio razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja protiv nje.

18. Prvi stan i garaža, kupljeni za života Jadrana Ortolia, mogli su eventualno predstavljati bračnu stečevinu, ali ta imovina više ni nije u vlasništvu D. O., nego je prodana A. G.. Međutim, prvi stan i garaža nisu ni bili predmet tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja.

19. D. O. nesporno nije stekla predmetni stan i garažu u Z., nije postala njegova vlasnica, nego je zemljišnoknjižna vlasnica na temelju kupoprodajnog ugovora postala tuženica N. S.. Preduvjet da bi se imovina mogla smatrati bračnom stečevinom prema odredbi čl. 36. ObZ-a je da je barem jedan od supružnika stekao tu imovinu (što vrijedi i za imovinu koja potječe iz imovine koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice). Kako tuženica D. O. nije stekla predmetni stan (sada pok. J. O. nije ga mogao ni steći jer je umro ranije), već ga je 4. ožujka 2016., nakon smrti J. O., stekla N. S., predmetni stan i garaža ne mogu, već zbog tog razloga, ni biti bračna stečevina J. O. i D. O.. To sve, već i cijeneći navedene nesporne činjenice, a uz primjenu odredbe čl. 36. ObZ-a.

20. Zato je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje predmetnog stana i garaže bračnom stečevinom (toč. I. prvostupanjske presude) pravilno trebao biti odbijen, a zbog čega je u tom dijelu preinačena odluka prvostupanjskog suda.

21. U pogledu utvrđenja predmetnih nekretnina ostavinom pok. J. O., cijeneći zakonsku definiciju ostavine prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN-a, valja reći kako one nesporno nisu bile vlasništvo J. O. u trenutku njegove smrti pa ne mogu ni predstavljati njegovu ostavinu. U tom smislu izjasnila se je i sudska praksa, tako i spomenuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 1264/2010-2- od 8. siječnja 2013. Stoga je, već iz tog razloga, tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu, u odnosu na utvrđenje predmetne imovine ostavinom J. O. (toč. I. prvostupanjske presude), valjalo odbiti, a zbog čega je, u konačnici, i u tom dijelu preinačena odluka prvostupanjskog suda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

22. Pravilno su, s druge strane, odbijeni svi preostali zahtjevi tužitelja za izdavanje tabularne isprave za uknjižbu prava vlasništva s predmetnih nekretnina na ime J. O.. Takav zaključak opravdava već utvrđenje da predmetne nekretnine ne predstavljaju bračnu stečevinu ni ostavinu pok. J. O.. Ovaj sud pritom pretežito prihvaća i iznesene razloge prvostupanjskog suda o odbijanju tih zahtjeva.

22.1. Osnovano prvostupanjski sud ističe kako je obveza izdavanja tabularne isprave obveza koja proizlazi iz pravnog posla (čl. 115. st. 1., 119. st. 1. i 120. st. 1. ZV-a), na što se tužitelji niti ne pozivaju pa takav zahtjev ne mogu ni usmjeriti prema tuženicama. Tužitelji se pozivaju na stjecanje vlasništva predmetnih nekretnina na temelju zakona (ovdje ObZ-a), a koje se prema odredbi čl. 129. st. 1. ZV-a stječe samim u trenutku ispunjenja pretpostavaka za njihovo stjecanje. U tom slučaju, prema odredbi čl. 130. st. 1. ZV-a, onaj tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Osim toga, tuženica D. O. i mlt. M. O. nisu nikad ni bile zemljišnoknjižne vlasnice predmetnih nekretnina pa ni iz tog razloga tužbeni zahtjev u tom dijelu ne može biti osnovan. Njihov nasljednički status iza pok. J. O. nema drugačiji utjecaj na navedeno.

22.2. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje i o nepostojanju aktivne legitimacije za traženu predaju u posjed nekretnina po tužiteljima (kako prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a, tako ni prema odredbi čl. 17. ZV-a). Naime, tužitelji nisu suvlasnici predmetne nekretnine niti su, kao nasljednici pok. J. O., mogli steći pravo na suposjed tih nekretnina jer one nisu ni bile ostavina pok. J. O.. Pritom, tužitelji ni ne tvrde da bi u odnosu na tuženice raspolagali nekom drugom pravnom osnovom na temelju koje bi imali pravo tražiti predaju u posjed predmetnih nekretnina.

22.3. Posljedično je prvostupanjski sud pravilno odbio i zahtjev tužitelja za naknadu za korištenje predmetnih nekretnina, iako ne iz razloga koje navodi u toč. 23. obrazloženja. Naime, utvrđeno je da predmetne nekretnine ne predstavljaju bračnu stečevinu pok. J. O. (u ½ dijela) pa se ne radi o ostavini pok. J. O.. Čak i da se radi o njegovoj ostavini, na tužitelje pravo vlasništva predmetnih nekretnina ni prema odredbi čl. 5. st. 1. ZN-a ne bi moglo preći, nego samo pravo nasljeđivanja J. O.. Zato tužitelji ni nemaju pravo tražiti naknadu za korištenje nekretnine iz čl. 165. st. 1. ZV-a jer se radi o pravu vlasnika nekretnine, što tužitelji nisu.

23. Slijedom svega navedenog, presudu prvostupanjskog suda dijelom je valjalo preinačiti (toč. I. i III. presude), a dijelom potvrditi (toč. II. presude), sve prema odredbi čl. 373. toč. 3. i čl. 368. st. 1. ZPP-a.

24. Budući da su time tuženice u cijelosti uspjele u parnici jer su tužitelji u cijelosti odbijeni s njihovim tužbenim zahtjevom, valjalo im je priznati potrebne troškove parničnog i žalbenog postupka, sve prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., dalje Tarifa), prema određenoj vrijednosti predmeta spora, preinačiti i odluku o trošku (toč. III. pobijane presude), sve prema odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a. Ujedno je zahtjev tužitelja za naknadu ukupnog troška postupka odbijen.

24.1.Tuženici N. S. su priznati potrebni troškovi za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku i plaćene sudske pristojbe na žalbu. Priznati su joj troškovi sastava odgovora na tužbu i sastava podnesaka od 1. travnja 2021., 11. listopada 2021., 29. listopada 2021. i 15. studenog 2021. u visini od 1000 bodova za svaku radnju. Također, priznati su joj i troškovi zastupanja na ročištima 19. travnja 2021., 2. rujna 2021., 8. studenog 2021. i 14. travnja 2022. u visini od 1000 bodova za svaku radnju, sve uz PDV, ukupno 14.931,32 eura[1] /112.500,00 kn. Nisu joj priznati zatraženi troškovi sastava podneska od 21. svibnja 2021. jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje postupka jer tuženica tim podneskom predlaže odgodu ročišta. Priznati su joj i troškovi žalbenog postupka, sastava žalbe s kojom je uspjela u iznosu od 1250 bodova uz PDV (2.073,79 eura[1] /15.625,00 kuna) te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 663,61 eura[1] /5.000,00 kuna.

24.2.Tuženici D. O. su priznati potrebni troškovi za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku i plaćena sudska pristojba na žalbu. Priznati su joj troškovi sastava odgovora na tužbu i sastava podnesaka od 7. travnja 2021., 15. listopada 2021., 16. prosinca 2021. i 20. siječnja 2022. u visini od 1000 bodova za svaku radnju. Također, priznati su joj i troškovi zastupanja na ročištima 19. travnja 2021., 8. studenog 2021. i 14. travnja 2022. u visini od 1000 bodova za svaku radnju, sve uz PDV, ukupno 13.272,28 eura[1] /100.000,00 kn. Priznat joj je i trošak plaćene sudske pristojbe na zajedničku žalbu u iznosu od 663,61 eura[1] /5.000,00 kuna, kao i trošak sastava zajedničke žalbe (pola troška, budući da je zajednička) 625 bodova uz PDV, odnosno 1.036,69 eura[1] /7.812,50 kuna. Nisu joj priznati zatraženi troškovi sastava podneska od 31. kolovoza 2021. i 15. veljače 2022. jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje postupka, budući da tuženica prvim obavještava o nemogućnosti dolaska na ročište, a drugim predlaže odgodu ročišta. Nije joj priznat trošak dolaska zamjenskog punomoćnika na ročište 2. rujna 2021. jer zamjenska punomoć za zastupanje po tom punomoćniku nije dostavljena.

24.3.Tuženici M. O. su priznati potrebni troškovi za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku i plaćena sudska pristojba na žalbu. Priznati su joj troškovi sastava odgovora na tužbu i sastava podneska od 7. travnja 2021. u visini od 1000 bodova za svaku radnju. Također, priznati su joj i troškovi zastupanja na ročištima 19. travnja 2021., 2. rujna 2021., 8. studenog 2021. i 14. travnja 2022. u visini od 1000 bodova za svaku radnju, bez PDV-a, budući da punomoćnik tuženice nije njegov obveznik, kako se izjasnio sam punomoćnik 2. lipnja 2022., ukupno 995,21 eura[1] /75.000,00 kn. Nisu joj priznati zatraženi troškovi sastava podneska od 15. veljače 2022. jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje postupka, budući da tuženica u tom podnesku ponavlja već iznesene navode tijekom postupka. Priznati su joj i troškovi žalbenog postupka, trošak sastava zajedničke žalbe, 625 bodova, odnosno 829,52 eura[1] /6,250,00 kuna. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tuženica za naknadu troškova, kao neosnovan.

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Puli, 8. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić, v.r.