Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 14 Gž-610/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Skerlev kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Gabriele Topić Kordej kao članica vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja I. G. OIB: … i II-tužiteljice T. G. OIB: …, oboje iz Š.-R., zastupanih po punomoćnicima Ž. Ž. i dr., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. Ž. i J. S. Z. u Š., protiv I-tuženika I. G.2 OIB: … iz Š.-R., i II-tužene I. G. 3 OIB: … iz Š.-R., oboje zastupanih po B. Z., odvjetniku u Š., radi iseljenja, odlučujući o žalbi I i II-tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-968/2022-26 od 5. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P- 968/2022-26 od 5. prosinca 2022. i sudi:

1. Nalaže se I i II-tuženicima da predaju I i II-tužiteljima u vlasnički posjed, slobodan od stvari i osoba, stan položen u prizemlju obiteljske kuće u R., katastarske oznake čest. zem. 2023/4 iz zk.ul.br. 3730 k.o.D. P., sastojećeg od 4 sobe, kuhinje s dnevnim boravkom, kupaonice i WC-a, te hodnika kao i garaže izgrađene na čest.zem.2023/4 K.O.D. P.

2. Nalaže se I i II-tuženicima da I i II-tužiteljima naknade parnični trošak u iznosu od 1.003,50 Eura/7.560,87 kn[1] u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev I i II-tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 292,00 Eura/2.200,00 kn.

II Nalaže se I i II-tuženicima da I i II-tužiteljima naknade trošak sastava žalbe u iznosu od 149,31 Eura/1.125,00 kn, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev I i II-tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-968/2022-26 odbijen je tužbeni zahtjev I i II-tužitelja za predaju u posjed stana na zk.č.br. 2023/4 iz zk.ul.br. 3730 k.o. D. P. Z. odjela Š. uz naknadu parničnog troška te je I i II-tužiteljima naloženo da solidarno I i II-tuženicima naknade parnični trošak u iznosu od 2.200,00 kn, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žale se I i II-tužitelji pozivom na sve žalbene razloge. Predlažu prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja radi donošenja nove i na zakonu osnovane odluke.

3. Žalba je osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, o parničnom postupku

69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Prvostupanjski je sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o rezultatima testa razmjernosti u prilog zaštite prava I i II-tuženika na dom, na kojima je utemeljio presudu o neosnovanosti vlasničkog zahtjeva I i II-tužitelja za predaju

Europske

nekretnine u posjed, čime je ostvarena povreda odredaba čl. 8. st. 2. konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Europska konvencija) te čl. 34. i čl. 35. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav).

5.1. Nije sporno da vlasništvo I i II-tužitelja nekretnine zk.č.br. 2023/4 iz zk.ul.br. 3730 k.o. D. P. Zemljišnoknjižnog odjela Š. te da su I i II-tuženi u posjedu predmetne nekretnine.

5.2. Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-1531/2016-6 od 13. prosinca 2018. preinačena je presuda suda prvog stupnja posl. br. P-2667/2013 od 26. travnja 2016. i I-tuženi je pravomoćno odbijen sa zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva predmetnog stana, koji zahtjev je temeljio na tvrdnjama o stjecanju građenjem i dosjelošću a utvrđeno je da se ne može smatrati savjesnim stjecateljem zbog znanja da je nekretnina u vlasništvu I i II-tužitelja.

6. U žalbenoj fazi postupka sporno je ovlašćuje li pravo na dom I i II-tuženike na posjedovanje predmetnog stana.

7. Odredbom čl. 8. st. 2. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštivanje svog doma a javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. Odredbom čl. 34 st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2 Ustava propisana je nepovredivost doma kao i da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života a svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

8. U okolnostima u kojima je podneseni vlasnički zahtjev za povrat stvari - rei vindicatio utemeljen na zakonu odnosno na mjerodavnim odredbama čl. 161. st. 1. i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“

2. i čl. 162. st. 1. i 2.

br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00. 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZV) a miješanje javne vlasti se smatra nužnim jer nije utvrđeno da bi se cilj mogao postići nekom blažom mjerom, osnovano I i II- tužitelji u žalbi ističu kako pravo I i II-tuženika na dom ne preteže u odnosu na pravo vlasništva predmetne nekretnine I i II-tužitelja.

9.1. Pri zaključku da „mjera iseljenja“ nije razmjerna legitimnom cilju koji se žali postići prvostupanjski je sud naveo kako je imao u vidu činjenični osnov tužbe i da I i II- tužitelji iseljenje traže s pozicije zaštite prava vlasništva, bez navođenja okolnosti koje bi opravdavale zaštitu njihovog prava u odnosu na zaštitu prava tuženih. Navedeni zaključak suda prvog stupnja suprotan je mjerodavnim odredbama čl. 162. st. 1. ZV u vezi čl. 30. ZV po kojima u svrhu osnovanosti zahtjeva za predaju stvari I i II-tužitelji dokazuju svoje vlasništvo i da se stvar nalazi u posjedu I i II-tuženika, što su i dokazali. Budući da vlasništvo ovlašćuje I i II-tužitelje na posjedovanje stvari sa pravom da se svakog drugog od toga isključi, prvostupanjski je sud pogrešno smatrao da I i II-tužitelji imaju teret dokaza kakvih drugih okolnosti koje bi opravdale zaštitu njihovog prava vlasništva već je prema odredbi o posjednikovim prigovorima iz čl. 163. ZV, u predmetnom slučaju vlasničke tužbe na predaju stvari, na I i II-tuženima teret dokaza postojanja prava koje ih ovlašćuje na posjedovanje.

9.2. One okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio – da u predmetnoj nekretnini I i II-tuženi kao obitelj stanuju preko 40 godina s kojim prostorom su, kako tuženici tako i njihova djeca, ostvarili trajnu i dugotrajnu kontinuiranu vezu, da su svrhu dovođenja u stanje prikladno za život I i II-tuženi uložili određena financijska sredstva izvodeći radove postavljanja pločica, parketa, zatvaranja vanjskih otvora i dr., te da I i II-tuženi redovito plaćaju naknade, odnosno račune za potrošenu električnu energiju, vodu, komunalnu naknadu i druge troškove, su u proturječju sa navodom I-tuženika o tome da ne raspolaže financijskim sredstvima.

9.3. Osim toga, te okolnosti valja povezati sa utvrđenim činjenicama imovinskog stanja I-tuženika koji je vlasnik zk.č.br. 1981/6 u površini od 624 m2 iz zk.ul. br. 7536 k.o. D. P. U okolnostima razmatranja prava na dom obitelji I i II-tuženika valja uzeti u obzir i činjenicu da je I-tuženik sa svojim sinovima suvlasnik u 12/54 dijela nekretnina iz zk. ul. br. 6921 k.o. D. P. u ukupnoj površini od 2813 m2. Ove je činjenice sud prvog stupnja pogrešno cijenio sa gledišta jesu li te nekretnine podobne za stanovanje umjesto sa gledišta omogućava li ukupno imovinsko stanje I i II- tuženicima rješavanje pitanja njihovog stanovanja na drugom mjestu a ne u nekretnini u vlasništvu I i II-tužitelja.

10. Kada je cijenio imovinsko stanje I i II-tuženika, sud prvog stupnja se sveo na sadašnje okolnosti sa utvrđenjem da I-tuženik sada ima 67 godina i da je II-tužena nezaposlena, umjesto sagledavanja onih činjenica koje su postojale u tijeku predmetnog postupka, koji traje od 2013. Tako je pri ocjeni imovnog stanja I i II- tuženika valjalo uzeti u obzir i utvrđenja iz sadržaja iskaza I-tuženika sa ročišta od 18. listopada 2022. da su u nekretninu I i II-tužitelja uselili upravo kada se I-tuženik zaposlio, da je nadalje bio zaposlen te da je ostvario pravo na kredit i 2008. kupio teren u R. te da je kredit otplaćen kao i da je u nekretnini I i II-tužitelja I-tuženik obavljao i poslove servisiranja televizora i kompjutera a II-tužena je obavljala poslove frizerskog salona. Ove činjenice ukazuju da zahtjev za predaju nekretnine vlasnicima ipak ne bi predstavljao prekomjerni teret za I i II-tuženike s obzirom da njihovo imovno stanje omogućava rješavanje stanovanja na drugom mjestu. Pri tom nije odlučno to što I i II-tuženici nemaju u vlasništvu nekretninu podobnu za stanovanje jer je stanovanje moguće i u unajmljenom prostoru. Stoga ne bi proizlazilo da je ostanak u predmetom stanu za I i II-tužene od egzistencijalne važnosti.

11. Uz navedeno, I i II-tužitelji su u žalbi osnovano ukazali na utvrđene odlučne činjenice da I i II-tuženici njihovu nekretninu koriste bez pravne osnove s obzirom da nisu dokazali darovanje na koje su se pozivali, te da I i II-tuženi nisu plaćali i ne plaćaju I i II-tužiteljima kao vlasnicima nikakvu naknadu za korištenje nekretnine.

12.1. Pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje nego podrazumijeva i obveze kao što su plaćanje režija koja terete stan, što I i II-tuženi plaćaju ali i naknade za korištenje stana u vlasništvu, što I II-tuženi ne plaćaju a ujedno podrazumijeva i svako ponašanje u skladu s odredbama ZV.

12.2. Odgovarajućom ocjenom ukupnog imovnog stanja I i II-tuženika koji nemaju pravnu osnovu za korištenje predmetne nekretnine te u ostvarivanju svoga prava na dom ne plaćaju naknadu za korištenje nekretnine vlasnicima, proizlazi da zaštita prava I i II-tuženika na dom predstavlja prekomjerni teret za I i II-tužitelje i njihovo pravo vlasništva zajamčeno odredbom čl. 48. st. 1. Ustava.

13.1. Nije sporno da predmetni stan predstavlja dom I i II-tuženika u smislu prostora s kojim imaju dostatne i trajne veze neovisno o pravnoj osnovi posjeda, uzimajući u obzir način stupanja u posjed predmetnog stana, vremenski kontinuitet i emocionalni odnos i povezanost tuženika s tim stanom kao što je zaključio prvostupanjski sud.

13.2. Međutim, u okolnostima u kojima I i II-tuženici u nekretnini I i II-tužitelja stanuju bez pravne osnove i ne plaćaju im nikakvu naknadu a njihovo imovno stanje omogućava rješavanje pitanja stanovanja na drugi način, uz valjanu ocjenu testa razmjernosti proizlazi da je miješanje u pravo na dom I i II-tuženika iz čl. 35. Ustava, koje je legitimno i nužno, ujedno i razmjerno potrebi zaštite prava vlasništva I i II- tužitelja, zajamčenog odredbom čl. 48. st. 1. Ustava u svrhu ostvarenja njihovog vlasničkog ovlaštenja na korištenje vlastite nekretnine.

14. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP u vezi čl. 164. st. 1 i 2. i čl. 165. st. 1. i 2. ZV valjalo je uvažiti žalbu I i II-tužitelja kao osnovanu, preinačiti presudu suda prvog stupnja i odlučiti kao u stavku I, točka 1. izreke.

15.1. Posljedično je primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP preinačena i odluka o naknadi parničnog troška te je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP odbijen zahtjev I i II-tuženika za naknadu parničnog troška, kao u stavku I, točka 3. izreke.

15.2. Primjenom iste odredbe čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022, dalje: Tarifa) je I i II-tužiteljima zastupanim po odvjetniku odmjerena naknada parničnog troška koja se odnosi na sastav tužbe (tbr. 7. toč. 1: 75 bodova), sastav podnesaka od 31. siječnja 2019. (tbr. 8. toč. 3: 18,75 bodova), sastav podneska od 16. ožujka 2022. i 18. kolovoza 2022. (tbr. 8. toč.1: po 75 bodova ili ukupno 150 bodova), zastupanje na ročištima od 16. travnja 2014., 14. lipnja 2022. i 18. listopada 2022. (tbr. 9. toč. 1: po 75 bodova ili ukupno 225 bodova) i na ročištu od 1. rujna 2022. (tbr. 9. toč. 2: 37,5 bodova) dok zatražena naknada za pristup na ročište za objavu presude nije odmjerena jer je iz zapisnika sa tog ročišta od 5. prosinca 2022. vidljivo da za I i II-tužitelje tom ročištu nitko nije pristupio. Sveukupnih 506,25 bodova je uvećano za 10% po tbr. 36 na 556,87 bodova, što uz obračun po tbr. 50. iznosi 5.568,70 kn a uz PDV od 25% po tbr. 42. iznosi 6.960,87 kn. Uz naknadu plaćenih pristojbi na tužbu i presudu od 600,00 kn naknada troška I i II-tužitelja iznosi 7.560,87 kn, kao u stavku I, točka 2. izreke.

16. S obzirom na uspjeh sa žalbom, u stavku II izreke je I i II-tužiteljima primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP te tbr. 10. toč. 1. Tarife odmjerena naknada troška sastava žalbe od 900,00 kn odnosno u okviru zatraženog iznosa (čl. 2. st. 1. ZPP) što uz uvećanje od 25% za PDV po tbr. 42. iznosi 1.125,00 kn dok zatražena naknadu za pristojbu na žalbu nije odmjerena jer iz stanja spisa suda prvog stupnja ne proizlazi da su I i II-tužitelji imali taj izdatak.

17. U stavku III izreke odlučeno je o zahtjevu I i II-tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu, primjenom čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 7. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Skerlev, v.r.