Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 33 Gž-3776/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz S., OIB …, koju zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik iz L., protiv tuženika 1/M. Č., OIB …, i 2/D. Č., OIB …, oboje iz S., zastupanih po punomoćniku D. M., odvjetniku iz P., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ps-12/21-10 od 18. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ps-12/21-10 od 18. kolovoza 2022.

Obrazloženje

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženicima M. Č. iz S., OIB: … i D. Č. iz S., OIB: …, da isele iz kuće u S., i da cijelu nekretninu upisanu u z.k. ul. 1690 k.o. S., čkbr. 247/3 u naravi kuća broj 12, ulica … sa 93 m2, dvorište Ulica … sa 577 m2, slobodnu od osoba i svojih stvari predaju na raspolaganje tužiteljici D. B. iz S., OIB: …, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se 1. tuženiku M. Č. iz S., OIB: … i 2. tuženoj D. Č. iz S., OIB: …, solidarno naknaditi tužiteljici D. B. iz S., OIB: … troškove parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 kn (slovima: sedamtisuća kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. kolovoza 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tuženici 1/M. Č. i 2/D. Č. (u daljnjem tekstu: tuženici) su podnijeli žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupka (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači, odnosno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka tuženicima.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U predmetnom postupku tužiteljica, kao vlasnica nekretnine koju tuženici koriste, traži iseljenje tuženika, čemu se tuženici protive.

6. U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica sporne nekretnine,

- da iz iskaza stranaka proizlazi da su tuženici uselili u spornu nekretninu po dopuštenju tužiteljice, koja je majka 2/tuženice, da tužiteljica pretežno boravi u SR Nj. gdje radi a u spornu nekretninu je dolazila povremeno, te je imala ključ iste,

- da je tužiteljica ulagala u nekretninu te je promijenila prozore, krovište i fasadu, da su prema iskazu 1/tuženika oni financijski sudjelovali oko 20% u ulaganju a u ostalom dijelu tužiteljica, da je djelomično namještaj u kući kupila tužiteljica a djelomično tuženici, kao i da su tuženici na nekretnini napravili garažu, kukuružnjak i svinjac, što nije upisano u zemljišnim knjigama, da su se svinjac i kokošinjac u međuvremenu urušili, da je naknadno napravljena još jedna garaža, kao i nova ograda, da su tuženici djelomično plaćali režije,

- da je tužiteljica vlasnica još jedne kuće, a tuženici nemaju druge nekretnine za stanovanje,

- da je 2019. došlo do sukoba stranaka te je tužiteljica presudom Općinskog suda u Varaždinu Pp J-1244/2109. proglašena krivom što je počinila psihičko nasilje u obitelji,

- da je 2/tuženica podnijela protiv ovdje tužiteljice tužbu radi utvrđenja da ½ dijela sporne nekretnine predstavlja bračnu stečevinu iza pok. D. B., oca 2/tuženice i pokojnog supruga tužiteljice, te ulazi u ostavinsku imovinu iza istog, te je postupak pod posl. br. P Ob-150/2020 pravomoćno okončan presudom od 11. listopada 2021. potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-84/2022-2 od 17. veljače 2022., na način da je tužbeni zahtjev 2/tuženice, tamo tužiteljice, odbijen. 7. Navedene činjenice sud je utvrdio pravilnom ocjenom dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, te je o tome dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

8. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, dalje: ZV) kojim je propisano, da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, odnosno čl. 162. st. 1. ZV koji propisuje pretpostavke za pravu vlasničku tužbu (vlasništvo stvari, posjed tuženika).

9. Osnovano prvostupanjski sud zaključuje, da tuženici nisu mogli ulaganjem u nekretninu u vlasništvu tužiteljice, steći pravo na postavljanje stvarnopravnog zahtjeva (osim u slučaju da je istima nastala potpuno nova stvar), već samo zahtjeva za isplatu uloženog, pa tako nemaju pravo, na temelju tih ulaganja, niti zadržati posjed nekretnine.

10. Tuženici se pri tom pozivaju na odredbu čl. 156. st. 1. ZV, navodeći da je sama tužiteljica odredila drugačije, pri čemu se pozivaju isključivo na iskaz 2/tuženice da je majka rekla da se ne moraju brinuti, da će ta kuća biti njihova, a da će druga kuća u kojoj sada ona živi biti od sestre D. Isto se dakle odnosilo na buduće razdoblje, odnosno nasljeđivanje (kada će 2/tuženica kao kći naslijediti tužiteljicu po zakonu), jer u protivnom ne bi imalo smisla spominjanje drugih nekretnina i nasljednika (koji ne ulažu u nekretnine tužiteljice) a nije utvrđeno da je volja tužiteljice kao vlasnice bila da tuženici ulaganjem u nekretninu steknu vlasništvo iste.

11. Odredbom čl. 164. st. 2. ZV propisano je da, zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

12. Tuženici nisu postavili zahtjev za naknadu ulaganja, niti su ista precizno označili (pri čemu je nesporno da je većinu troškova uređenja, odnosno prema iskazu 1/tuženika, 80%, snosila sama tužiteljica) pa se ne mogu pozivati na isto kao osnovu za retenciju, odnosno zadržavanje nekretnine u posjedu. Radi toga nisu odlučni navodi žalbe tome jesu li tuženici ulagali u kuću ili ne.

13. Nadalje, tužiteljica kao vlasnica nije bila dužna dokazivati da li je i kada ona stanovala u kući, niti je, u situaciji kada je svoje odobrenje, koje je tuženicima dala za korištenje kuće, opozvala, odlučno što je bila suglasna da usele u kuću i nije im postavljala ograničenja glede uživanja. Posjed tuženika bio je sve vrijeme prekaran (po odobrenju vlasnice) pa kada je to odobrenje opozvano, temelj posjeda više ne postoji.

14. Navodi o načinu kako je tužiteljica stekla spornu nekretninu potpuno su irelevantni i ne mogu dovesti tuženike u povoljniju poziciju u postupku (jer se radi o pravnom poslu s trećom osobom, a ne tuženicima, a tuženici ne bi nekretninu stekli po zakonu da pravnog posla nije bilo odnosno da isti nije valjan). Dapače, tuženici svoje pravo na posjed temelje upravo na odobrenju tužiteljice da koriste nekretninu, pa isticanjem ništetnosti ugovora o darovanju koji je temelj stjecanja vlasništva tužiteljice, osporavaju i svoj temelj posjeda.

15. U postupku je valjano raspravljen i po tuženicima istaknuti prigovor ustavnog prava na dom. Naime, 1. tuženik u stranačkom iskazu na raspravi 16. prosinca 2020. ističe da tuženi nemaju drugu nekretninu u kojoj bi mogli živjeti osim predmetne, te na raspravi 30. lipnja 2022. ističu istu tvrdnju, dakle da ne posjeduju drugu nekretninu u kojoj bi živjeli. Naime, nasuprot odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odredba čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Spomenuta Konvencija kojoj je Republika Hrvatska ratificirala 7. studenog 1997. dio je unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona. U slučaju kada je istaknut prigovor prava na dom sud u svakom pojedinom slučaju treba odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići iseljenjem, te se provodi postupak testa razmjernosti, a koji se sastoji od utvrđenja mogu li se sporne prostorije smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, ocjena o tome mogu li se određene prostorije smatrati domom, koje uživaju zaštitu u smislu čl. 8. Konvencije nije uvjetovana zakonitošću njezina posjedovanja. Svakoj pak osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, treba omogućiti da nadležni sud ocijeni razmjernost i razumnost predložene mjere s obzirom na relevantna načela sadržana u čl. 8. Konvencije. Pri ocjeni razmjernosti i razumnosti ovdje postavljenog tužbenog zahtjeva treba ispitati da li je miješanje javne vlasti u pravo na dom bilo utemeljeno na zakonu i da li je imalo legitiman cilj i da li je s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bilo nužno u demokratskom društvu. Pojam nužnosti u demokratskom društvu pretpostavlja zadovoljenje neodgodive društvene potrebe i razmjernost predložene mjere u odnosu na legitiman cilj koji se želi postići.

16. Na pitanje da li se sporna nekretnina, ovdje kuća može smatrati domom, za navesti je da tužni dugi niz godina i to od 80-ih godina prošlog stoljeća žive u spornoj kući zajedno sa djetetom koje je nakon udaje odselilo, a također je nesporno između stranaka da nemaju drugu nekretninu u vlasništvu, te se sporna nekretnina smatra domom tuženih u smislu čl. 34. st. 1. Ustava RH i čl. 8. Konvencije.

Na pitanje da li su se nadležne vlasti umiješale u ostvarivanje prava tuženih na poštovanje njihova doma, za navesti je da tužba za iseljenje iz sporne nekretnine predstavlja miješanje u njihovo pravo na poštovanje doma. Na daljnje pitanje da li je miješanje bilo opravdano, sud je dužan ispitati da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, da li je imalo legitiman cilj, da li je bilo nužno u demokratskom društvu i da li je razmjerno cilju koji se želi postići, odnosno da li je razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u konkretnom slučaju.

17. Kao što je već naprijed u obrazloženju presude rečeno, sud je utvrdio da tuženi bez pravne osnove koriste nekretninu tužiteljice, dakle nekretninu u njezinom vlasništvu, te je tužiteljica kao vlasnica nekretnine ovlaštena tražiti sudsku zaštitu prava vlasništva i njihovo iseljenje, a iz čega sud utvrđuje da je miješanje u pravo na dom od strane tužiteljice provedeno u skladu sa zakonom.

18. Odgovarajući na pitanje koji legitiman cilj tužiteljica želi ostvariti predmetnom tužbom kojom traži iseljenje iz sporne nekretnine, sud je utvrdio da je tužiteljica ovlaštena kao vlasnica sporne nekretnine tražiti zaštitu svojeg prava vlasništva, te je sud utvrdio da tuženi spornu nekretninu koriste bez pravnog temelja, radi čega je miješanje u pravo na dom tužiteljice težilo ostvarivanju legitimnog cilja, odnosno zaštite prava tužiteljice kao vlasnice nekretnine.

19. U konkretnom predmetu suprotstavljena su dva pojedinačna privatna prava i to pravo tužiteljice na vlasništvo sporne nekretnine i s druge strane pravo na dom tuženih. Stavljajući ta dva pojedinačna prava u međusobni odnos, sud ocjenjuje da je pravo tužiteljice kao vlasnice sporne nekretnine pretežeće u odnosu na pravo tuženih kao korisnika nekretnine. I iz iskaza tuženih proizlazi da su znali najkasnije unatrag 5 godina kada je provođen postupak legalizacije objekata na predmetnoj nekretnini, da je sporna nekretnina vlasništvo tužiteljice, međutim, nisu pokušali riješiti svoje stambeno pitanje i uz dozvolu tužiteljice nastavili su koristiti spornu nekretninu, sve do nastale svađe sa tužiteljicom koja im je i usmeno rekla da se "gube" s njezine nekretnine. Prema tome, postoji neodgodiva društvena potreba koja čini opravdanim ostvarenje legitimnog cilja u javnom interesu, kao i zaštitu drugog pojedinačnog prava i to prava vlasništva za koju prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je takvog značenja, da preteže nad pravom tuženih na dom.

Isto neovisno o činjenici da tužiteljica ima drugu nekretninu za stanovanje.

20. Naime, kako je već navedeno, u konkretnom slučaju suprotstavljena su dva pojedinačna privatna prava. To su, s jedne strane, tužiteljičino pravo vlasništva sporne nekretnine, a s druge strane, pravo na dom tuženika. Stavljajući u međusoban odnos ta dva pojedinačna prava, ocjena je i ovog suda da u konkretnom slučaju pravo vlasništva tužiteljice preteže nad pravom tuženika kao korisnika sporne nekretnine. To zato jer tuženici koriste istu bez valjane pravne osnove te uz to za korištenje ne plaćaju nikakvu naknadu. Osim toga tuženici unatoč tome što su međusobni odnosi među strankama narušeni nisu ni pokušali na neki drugi način riješiti svoje stambeno pitanje, pa ni nakon podnošenja tužbe za iseljenje u ovom predmetu 2019. (slično Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III- 3317/2015 od 10. prosinca 2015.)

21. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

22. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.