REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 756/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz K., (OIB: …), s boravištem u Z., zastupanog po punomoćnici L. B., odvjetnici iz R., protiv tuženika D. M. iz R., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici J. B. Č., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Č. , D. Č. i J. B. Č. iz R., radi obvezivanja tuženika platiti za uzdržavanje, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž Ob-467/2021-3 od 29. rujna 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P Ob- 310/2019-13 od 1. srpnja 2021., u sjednici održanoj 7. ožujka 2023.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije temeljen na odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a odbija se.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a stavka 2. ZPP-a odbacuje se.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom:
1.1. u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke, u odluci kojom je odbijen „preostali dio“ tužbenog zahtjeva tužitelja iznad dosuđenog iznosa,
1.2. u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku (...) da za uzdržavanje tužitelja (...) za razdoblje od 24. veljače 2017. kao dana utuženja do 15. svibnja 2017. kao dana zaposlenja isplati iznos od 6.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose dospjelih obroka počev od 24. veljače 2017. pa do isplate...“ kako je to određeno u izreci presude,
1.3. u stavku III. izreke, odlučeno je da „svaka stranka snosi svoj parnični trošak."
2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, kako tvrdi:
2.1. obzirom da je o njegovom zahtjevu odlučeno uz pogrešno shvaćanje o pravu punoljetnog djeteta zahtijevati uzdržavanje od oca, tuženika, po završetku postupka u kojem je ovaj utvrđen njegovim ocem. Ističe da odluka o tome zahtjevu ovisi od pitanja važnog i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i razvoj prava u sudskoj praksi:
„primjenjuje li se načelo nemo pro praeterito allitur, na uzdržavanje punoljetnog djeteta i u slučaju kada je očinstvo utvrđeno sudskom odlukom tek nakon što je dijete koje traži uzdržavanje postalo punoljetno, a vodeći računa o obvezama roditelja da uzdržavaju djecu propisanu odredbom čl. 63. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014)?“
2.2. obzirom da je u predmetu došlo do (kako navodi) „teškog kršenja ustavnog prava na uzdržavanje od strane roditelja (čl. 63. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014).
3. Tuženik je odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije i predložio da se ovaj odbaci.
4. Prijedlog nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 29. rujna 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."
6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,
- odredaba čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“, stavka 2, prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.“
7. Obzirom da sudovi (pa dakle i ovaj) mogu suditi samo (prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a) u granicama zahtjeva kakvog je tužitelj postavio u postupku - jer tužitelj formulacijom svojeg zahtjeva usmjerava raspravljanje i suđenje o predmetu spora, u predmetu je, prije svega, valjalo jasno definirati zahtjev tužitelja.
7.1. To su nižestupanjski sudovi pravilno učinili: tužitelj je svojim zahtjevom tražio da se tuženik obveže platiti mu za uzdržavanje utužene iznose „unazad“, za razdoblje (od veljače 2012. do 15. svibnja 2017.) koje je prethodilo trenutku podnošenja tužbe - i u kojemu je bio punoljetan (budući da je punoljetan postao 2010.), protivno odredbi članka 306. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 103/2015., 98/2019 i 47/2020
- dalje: OZ-a), prema kojoj se uzdržavanje može odrediti samo za vrijeme nakon podnošenja zahtjeva za uzdržavanje (pri čemu za uzdržavanje punoljetnog djeteta OZ-om nije predviđena druga mogućnost).
7.2. Eventualno i postojeću dilemu o tome otklonio je sam tužitelj sadržajem pitanja postavljenog u prijedlogu, onog kojim je revizijski sud vezan kod odlučivanja o dopuštenosti prijedloga (obzirom da o ovome može odlučivati samo u njegovim granicama): njime sugerira prihvatiti da se njegovom zahtjevu udovolji i protivno načelu „nitko nije uzdržavan za proteklo vrijeme“.
8. Gledano u okvirima takvog zahtjeva tužitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nalazi da je tužitelj učinio (na čemu temelji prijedlog kada govori o povredi prava koje proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske) vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno, kako navodi - pravo na uzdržavanje od tuženika, a pogotovo ne (bitno za dopuštenost prijedloga) zbog nekih osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava: njegov prijedlog ne sadrži dostatne i određene razloge iz kojih bi proizlazila ta vjerojatnost.
9. Okolnost što u sudskoj praksi nema odluka koje bi bile temeljene na shvaćanju suprotnom onome na kojemu je temeljena osporena presuda (kako tužitelj navodi: „...ne postoji sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, niti pak javno dostupna praksa drugostupanjskih sudova“), ne može tužitelju koristiti za ostvarenje povoljnije pozicije u postupku i u najmanjem ne pridonosi vjerojatnosti istinitosti njegove tvrdnje da je donesenom odlukom povrijeđen u svome (i) ustavnom pravu na uzdržavanje.
9.1. Toj vjerojatnosti ne pridonosi niti to što je tužitelj uzdržavanje zatražio (na kojoj činjenici ustraje u prijedlogu, nalazeći je relevantnom) nakon što je završio postupak utvrđenja njegova očinstva: to obzirom da činjenica pokretanja i vođenja toga postupka nema značaj koji joj tužitelj daje - značaj okolnosti koja punoljetno dijete sprečava u zahtijevanju uzdržavanja (tužitelj je zaštitu svog prava na uzdržavanje mogao tražiti i pored postupka za utvrđenje očinstva).
10. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2 ZPP-a: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost po toj osnovi.
11. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, kada ga temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja, u stavku II. (primjenom odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a).
12. Polazeći od toga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.
13. Naime, odgovor na postavljeno pitanje iz prijedloga tužitelja proizlazi već iz navedene, jasne odredbe čl. 306. OZ-a, a iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja, ne može se u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu te odredbe.
14. Time, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga uvažiti:
14.1. da prijedlog u svezi u njemu postavljenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a,
14.2. da predlagatelj nije ničime dokazao da bi u svezi postavljenog pitanja trebalo očekivati neku nejasnu ili neujednačenu sudsku praksu, toliko da bi revizijski sud imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu prijedloga (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni),
14.3. da predlagatelj postavljenim pitanjem (formulacijom kojeg je ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ga obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena - a sa kojim nije zadovoljan, konkretno - samo njegovo shvaćanje.
15. Sukladno izloženom, zaključiti je da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije niti u dijelu u kojem se prijedlog temelji na odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost niti po toj odredbi („u prijedlogu nije riječ o važnom pravnom pitanju u smislu članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona“).
16. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u tome dijelu valjalo odbiti odlukom iz izreke ovoga rješenja, iz stavka I. (primjenom odredaba čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a).
Zagreb, 7. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
