REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-229/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., iz P., OIB: …, zastupane po punomoćniku R. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika K. b. c., iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. J., dipl. pravniku zaposlenom kod tuženika, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2861/2021-12 od 9. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2861/2021-12 od 9. lipnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku K. b. c., iz Z. OIB: …isplatiti tužiteljici M. M. O.: … s osnova naknade štete iznos od 230.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 6.ožujka 2014. do isplate te iznos od 9.795,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 21. siječnja 2014. do isplate i 3.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj. 9. lipnja 2022. do isplate po kamatnoj stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 48.599,45 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj. 9. lipnja 2022. g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st.

2. i 8. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 230.000,00 kn u razdoblju od 24.2.2014. do zaključno 5.3.2014.g.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela ove presude ( točke I. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ona ne može ispitati. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o postojanju uzročno posljedične veze između postupanja tuženika ( liječenja pok. D. M.) i štetnog događaja ( počinjenog suicida pok. D. M.) obzirom na nalaz vještaka prof.dr.sc. B. V. u kojem se decidirano navodi kako u postupanju dežurne psihijatrijske službe tuženika nije bilo propusta niti sa profesionalnog niti sa ljudskog gledišta prema pok. D. M. te se prema njemu postupalo s uvažavanjem i prema pravilima medicinske struke, a što potvrđuju i saslušani svjedoci S. R. i M. S. - liječnik tuženika. Osim toga, ističe i da je pok. D. M. za vrijeme čekanja prijevoza cijelo vrijeme bio pod vizualnim nadzorom medicinske sestre koja je bila udaljena 2 metra od njega i da je takav prostor kod tuženika tako i organiziran. Smatra da je u konkretnom slučaju i materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer je prvostupanjski sud unatoč nalazu i mišljenju vještaka o tome da u postupanju tuženika nije bilo pogreške u liječenju i postupanju prema pok. D. M., zaključio o postojanju odgovornosti tuženika za štetu koju trpi tužiteljica zbog smrti pok. D. M., pri čemu nije naveo niti jedan materijalno pravni propis na kojem temelji takvu svoju odluku. Prigovara i odluci o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine “ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se u ovom postupku ima primijeniti na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 80/22 – dalje: ZID ZPP/22).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka ( čl.365. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj jer su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da u ovom postupku nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice – majke pok. D. M. da se tuženiku naloži naknaditi joj imovinsku i neimovinsku štetu koju trpi zbog smrti svog pok. sina D. M., koji je, nakon što je kolima hitne medicinske pomoći zaprimljen i pregledan na Klinici za psihijatriju KBC Z.-R. te u vezi sa time i potrebnim nastavkom liječenja u bolničkoj ustanovi čekao sanitetski prijevoz radi prijevoza u bolnicu S. I., pobjegao iz ustanove tuženika ( bolnice) i potom počinio suicid u blizini željezničke postaje M., smatrajući time tuženika odgovornim za njegovu smrt.

10. U ovom postupku nije sporno:

- da je pok. D. M., sin tužiteljice 18.1.2014. u pratnji tima Hitne medicinske pomoći zaprimljen u Hitnu ambulantu K. za psihijatriju KBC Z. - R., radi psihijatrijskog liječenja, a sve s obzirom na njegov pokušaj suicida;

- da je isti odmah pregledan od strane nadležnih liječnika psihijatara i to dr. M. S. i dr. Ž. M. te je ustanovljena potreba za hitnim bolničkim psihijatrijskim liječenjem;

- da je zbog prekapacitiranosti ove bolničke ustanove upućen u Psihijatrijsku bolnicu S. I. u J.;

- da je u vezi sa time u za to predviđenim prostorijama tuženika uz nadzor medicinske sestre čekao sanitetski prijevoz;

- da je u jednom trenutku pok. D. M. pobjegao kroz prozor i da je potom istoga dana u blizini željezničke postaje M. počinio suicid;

- da je pok. D. M. već ranije počev od 2007. u više navrata liječen u KBC Z. i Psihijatrijskoj bolnici S. I. u J. radi psihičke bolesti paranoidne shizofrenije;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, specijalisti psihijatrije doc.dr.sc. B. V., u bitnome, proizlazi da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za sedacijom pok. D. M. budući je nekoliko sati ranije popio veću količinu lijekova, te je još uvijek bio pod njihovim utjecajem, a dodatna terapija mogla je dovesti do pogoršanja njegovog somatskog stanja. Osim toga da ni sputavanje bolesnika ( eventualno njegovo vezivanje) nije bilo potrebno, niti je ono uobičajeno ukoliko to nije nužno potrebno, a obzirom da je u konkretnom slučaju pok. D. M. bio miran, suradljiv i da je pristao na odlazak u drugu ustanovu radi njegovog daljnjeg liječenja te je cijelo vrijeme čekanja bio je pod kontrolom medicinskog osoblja, odnosno nije bio ostavljen sam u čekaonici, pa posljedično tome zaključuje da u postupanju dežurne psihijatrijske službe tuženika nije bilo propusta i da se u odnosu na njega sa profesionalnog i ljudskog gledišta prema bolesniku se postupalo po pravilima struke.

11. Obzirom na žalbene navode žalitelja, sporno je postoji li u konkretnom slučaju uzročno posljedična veza između postupanja tuženika i smrti pok. D. M. i posljedično tome postoji li odgovornost tuženika za štetu koju u vezi s time trpi tužiteljica, kao njegova majka te visina dosuđene naknade štete.

12. Prvostupanjski sud je nakon ocijene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP) zaključio da, iako prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka medicinske struke specijalistici psihijatrije doc.dr.sc. B. V., u medicinskom smislu da glede samog liječničkog pregleda nije bilo propusta jer je on obavljen sukladno pravilima struke, kao i u dijelu da se prema bolesniku postupalo s uvažavanjem te činjenicu da je bolovao od teške duševne bolesti nepredvidivog ponašanja radi koje je u više navrata pokušao izvršiti suicid, tuženik u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao da je poduzeo sve potrebne mjere za osiguranje uvjeta prostora i organizirao pojačani nadzor ovako posebno rizičnog pacijenta, pa je posljedično tome i odgovoran za nastanak ovog štetnog događaja. Pri tome zaključuje ta tuženik nije dokazao niti da je, eventualni, pristanak na liječenje u nadležnoj bolnici, koji je navodno dao pok. D. M., zbog svojeg zdravstvenog stanja uopće pok. D. M. uopće bio sposoban dati pristanak za bilo kakvo liječenje, da je tuženik morao znati da njegova mirnoća i suradljivost nije morala biti stvarna, već samo prividna jer on doista nije mogao upravljati svojim postupcima, zbog čega je uz primjenu odredaba čl. 1045., čl. 1092. st. 1., čl. 1093., čl. 1100., čl. 1101. i čl. 1103 Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO ), kao osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice i obvezao tuženika naknaditi joj imovinsku i neimovinsku štetu koju trpi zbog navedenog štetnog događaja.

12.1. Posljedično tome, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 1101. ZOO tužiteljici na ime duševnih bolova zbog smrti njenog sina dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 230.000,00 kn, troškove pogreba u ukupnom iznosu od 9.795,25 kn i troškove crnine u iznosu od 3.000,00 kn ( čl. 1093. ZOO).

13. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, obzirom na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda ( čl. 8. ZPP) koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i napose uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj, ovakav zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti tuženika za nastali štetni događaj i štetu koju u vezi sa time trpi tužiteljica prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud. 14. U konkretnom slučaju tuženik ( bolnica), na temelju odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO, za štetu koju trpi tužiteljica odgovara po načelu presumirane krivnje, što znači da je na njemu, kao zdravstvenoj ustanovi teret dokazivanja da je njegovo medicinsko osoblje postupilo u cijelosti u skladu s pravilima struke. No, na oštećenicima (pacijentima), odnosno u konkretnom slučaju njegovoj nasljednici ( majci ) je teret dokazivanja uzročne veze između propusta u liječenju ( u konkretnom slučaju odgovarajućeg nadzora pok. D. M.) i nastale štetne posljedice – njegovog počinjenog suicida ( tako na odgovarajući način i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-3002/2005, od 21. studenog 2007.).

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je o odgovornosti tuženika za štetu koju trpi tužiteljica smrću sina ( njegovog suicida) pravilno zaključio. Naime, onoga trenutka kada je tužiteljičin sin pok. D. M., kao višegodišnji psihijatrijski bolesnik, nakon obavljenog liječničkog pregleda i utvrđene potrebe za daljnjim bolničkim liječenjem obzirom na njegovo stanje potencijalnog suicida, ostavljen u čekaonici hitne psihijatrijske službe tuženika sa dežurnom medicinskom sestrom, tuženik je bio dužan poduzeti i osigurati takve mjere kojima će bolesnik biti zadržan u prijemnoj službi i potom u pratnji biti proslijeđen nadležnoj Psihijatrijskoj bolnici S. I. u J. radi nastavka liječenja, a što u konkretnom slučaju očito nije učinjeno budući je pok.D. M. iz te prostorije skočio kroz prozor i napustio bolnicu, a potom odmah u blizini željezničke postaje M. počinio suicid.

15.1. Bolničko osoblje vezano je pravilima medicinske struke, bilo da su ona pisana ili nepisana, i u obvezi su postupati prema tim pravilima, te uputama liječnika kada im je duševni bolesnik doveden i zaprimljen u prijemnom odjelu radi nastavka liječenja. Vršiti nadzor nad duševno bolesnim pacijentom, u konkretnom slučaju pacijentom koji je više godina bolovao od navedene duševne bolesti i koji je i tog dana kolima hitne pomoći i doveden u prostorije tuženika zbog prijetnje suicidom, ne znači, kako to pogrešno smatra tuženik, samo zadržati ga u čekaonici hitne psihijatrijske službe tuženika sa dežurnom medicinskom sestrom obzirom na činjenicu da se u prostoriji nalazi i nezaštićeni prozor kroz koji je u svakom trenutku moguće pobjeći, a što se u okolnostima konkretnog slučaja i dogodilo, već, dapače, osigurati mu uvjete da s obzirom na stanje njegove bolesti bude adekvatno zbrinut na način da bude onemogućen u bijegu bilo postavljanjem odgovarajućih rešetki na postojeći prozor bilo njegovim zbrinjavanjem u zasebnu prostoriju iz koje bi mu bio onemogućen bijeg, kao i mogućnost suicida kojim prijeti.

15.2. Zbog toga, bijeg iz bolnice u stanju duševne bolesti kakvoj je bio pok. D. M., a koji je bio posljedica njegovog neadekvatnog zbrinjavanja -nadzora do dolaska sanitetskog vozila radi njegovog prijevoza u drugu bolničku ustanovu jest onaj uzrok koji je doveo do stradavanja sina tužiteljice, zbog čega je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužiteljici jer u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao da za štetu nije kriv, tj. da bi do štete došlo i u onoj situaciji da je tuženik po pravilima struke nadzirao sina tužiteljice, kao duševnog bolesnika, prilikom prijema do njegovog zbrinjavanja u drugoj psihijatrijskoj ustanovi - Psihijatrijskoj bolnici S. I. u J., a sve kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud ( tako npr. i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev x- 135/2015-2 od 15. srpnja 2018.).

16. Dakle, obzirom da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženika za štetu koju trpi tužiteljica, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO, kojom je propisano da u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji), pravilno dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 230.000,00 kn, dok joj je na ime naknade imovinske štete koju trpi s osnove troškova pogreba pravilno dosudio ukupni iznos od 9.795,25 kn te troškove crnine u iznosu od 3.000,00 kn ( čl. 1093. ZOO), a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojim paušalnim navodima o tome da osporava i visinu dosuđene naknade štete ne navodeći pri tome konkretne žalbene razloge, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, kao niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 7. ožujak 2023.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris