Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-57/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Pera Miloglava, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Zorana Čengije kao članova vijeća, uz sudjelovanje Katije Ucović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv S. K. zbog dva kaznena djela iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17- dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi optuženog S. K. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem K-425/2022-31 od 9. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog S. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem K- 425/2022-31 od 9. siječnja 2023. optuženi S. K. proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv osobne slobode - prijetnjom – opisana i kažnjiva po članku 139. stavak 3. u svezi stavka 2. KZ/11, te mu je na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11, za kazneno djelo na štetu K. K., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci dok mu je za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11, na štetu D. K., na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci. Na temelju članka 51. stavak 1. KZ/11 optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 3 (tri) mjeseca da bi mu nakon toga bila izrečena djelomična uvjetna osuda time da se od kazne na koju je okrivljenik osuđen izvršava 7 (sedam) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 8 (osam) mjeseci neće se izvršiti ako okrivljenik u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo, a koji rok počinje teći od izdržane kazne,te ukoliko će uredno izvršavati sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 69. KZ/11.

2. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 okrivljeniku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od dana 12. rujna 2022. pa nadalje.

3. Na temelju odredbe 69. stavka 1.-3. KZ/11, prema okrivljeniku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja mjera će trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a u konkretnom slučaju će trajati za vrijeme izvršenja kazne zatvora, potom će se nastaviti primjenjivati prema okrivljeniku do proteka roka provjeravanja jer se radi o djelomičnoj uvjetnoj osudi.

4. Na temelju odredbe 148. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka i Rješenje USRH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, 70/17, 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1.-6. ZKP/08, kao i nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti.

5. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi po branitelju po službenoj dužnosti T. R., odvjetniku u V. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku.

8. Žalba optuženika nije osnovana.

9. Optuženi S. K. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona. U odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka okrivljeni parafrazira zakonski tekst članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 i navodi da se pobijana presuda ne da ispitati jer je izreka presude posve nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno navedeni razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni dok se u odnosu na povredu kaznenog zakona ne poziva niti na jedan zakonski propis. Iz sadržaja tih žalbenih osnova okrivljenik, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na način da analizira provedene dokaze na drugačiji način nego što to čini prvostupanjski sud i smatra da nema dokaza za krivnju okrivljenika a što čini žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koju žalbenu osnovu također ističe u žalbi. Kako je prvostupanjski sud, nakon korektno prenesenog sadržaja dokazne građe, dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih, koje je međusobno usporedio i konfrontirao a u razlozima presude je iznio jasne, valjane i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, bez proturječja, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, to žalba okrivljenika u tom dijelu nije osnovana.

9.1. Nije u pravu optuženi S. K. kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da iz iskaza svih saslušanih svjedoka, uključujući i oštećenike jasno proizlazi da se oštećenici nisu bojali da bi im optuženik tim nožem mogao nešto učiniti pa tako K. K. jasno navodi da optuženik nije nasrtao na nju s nožem dok oštećeni D. K. jasno navodi da se nije bojao svog oca jer je s njim u dobrim odnosima upravo suprotno od onoga što zaključuje sud.

9.2 Naime oštećena kao svjedok K. K. u svom iskazu navodi da je suprug uzeo nož iz ladice u kuhinji te se ona uplašila kad je to vidjela i krenula na tavan, a suprug je pošao za njom, držao je nož spušten i s tim nožem nije nasrtao na nju no ona je ostala na tavanu dok se sve nije smirilo dok iz iskaza svjedoka oštećenika D. K. proizlazi da je vidio oca kako drži nož u ruci i ide prema prostoriji na katu, a kako je neposredno prije čuo kako se otac i majka svađaju zaključio je da otac ide za majkom te ga je uhvatio za majicu, a otac se okrenuo i uhvatio ga za vrat te mu je rekao nešto u smislu da li hoće on umjesto nje misleći pri tom na majku no da se on nije bojao da bi mu mogao nešto učinit jer su dobri ali se možda malo bojao za majku. Svjedok A. G. potvrđuje navode oštećenice te navodi da je oštećena K. K. pobjegla a da je okrivljenik krenuo za njom.

9.3. Optuženik treba imati na umu da za ostvarenje obilježja inkriminiranog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. KZ/11 nije od značaja subjektivni osjećaj oštećenika za ostvarenje inkriminiranog kaznenog djela. Uz navedeno treba imati na umu i da nije odlučno pitanje da se ozbiljna prijetnja i ostvari nego je bitno da je ona po svom karakteru i s obzirom na okolnosti pod kojima je učinjena takva da je objektivno prikladna da u osobi kojoj je upućena izaziva osjećaj straha, osobne ugroženosti ili nesigurnosti, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio. Pri tome se osjećaj poniženosti i ustrašenosti prosuđuju prema općeprihvaćenim mjerilima koji vrijede za svaku prosječnu osobu. Za ostvarenje obilježja kaznenog djela prijetnje nije bitno je li optuženik upućenu prijetnju imao namjeru ostvariti i je li nekome naudio već je bitno predstavljaju li izrečene riječi ili konkludentne radnje ozbiljnu prijetnju smrću. Okrivljenik je svojim radnjama opisanim u izreci pobijane presude nepobitno manifestirao nasilje pa je nesumnjivo da bi te utvrđene radnje okrivljenika podobne da kod svake osobe rezultirale osjećajem ustrašenosti. Upravo zbog njegovih radnji tj. zbog straha koje su radnje optuženika izazvale kod oštećene K. K. je ista i pobjegla od njega na tavan te nije izlazila s tog tavana dok se situacija nije smirila, a upravo je zbog ti radnji kad je vidio oca kako s nožem ide za majkom oštećeni D. K. u strahu za majčin život i zdravlje pošao za optuženikom. Jednako tako, inkriminiranim ponašanjem optuženik je nesporno postupao s ciljem da kod oštećenih K. K. i D. K. izazove osjećaj straha i bojazan za vlastiti život.

9.4. I ovaj drugostupanjski sud nalazi pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je cjelokupno ponašanje okrivljenika prema oštećenicima bilo takvo da je vidljiva njegova namjera da oštećenike ustraši, prijetio im je konkretnim zlom, a njegovo prije svega ponašanje i riječi koje joj je uputio su ozbiljni i objektivno podobni da izazovu osjećaj straha za sigurnost ne samo kod oštećenika nego i kod svakog prosječnog čovjeka. Pri tome nije odlučno da bi okrivljenik zaista i učinio ono čime prijeti. Iz ovih razloga, nije ostvaren ni žalbeni prigovor povrede Kaznenog zakona.

10. Stoga, suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud je ispravnom analizom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno utvrdio da je optuženi S. K. oštećenoj K. K. i oštećenom D. K. kao bliskim osobama ozbiljno prijetio da će ih usmrtiti. Prvostupanjski sud je stoga, pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona kada je okrivljenika proglasio krivim zbog dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. KZ/11 nalazeći da su u njegovom utvrđenom ponašanju ispunjena sva subjektivna i objektivna obilježja tog kaznenog djela.

10.1. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi okrivljenika, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirano mu kaznena djela prijetnje.

10.2. Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je dokazano da je okrivljenik počinio dva kaznena djela prijetnje bliskim osobama na način kako ga se tereti, te je pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona zaključivši da se u ponašanju okrivljenika stječu sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. u svezi stavka 2. KZ/11, pa tako nije povrijeđen ni kazneni zakon

11. Iako okrivljenik u žalbi navodi da se žali i zbog odluke o kazni, tvrdeći da je pogrešna odluka o kazni, ali ničim ne obrazlaže navedeni žalbeni osnov. No, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08 u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, pa je ovaj drugostupanjski sud razmatrao i odluku o kazni.

11.1. Prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne, a nakon što je pravilno okrivljenika proglasio krivim za terećena mu kaznena djela prijetnje, kao olakotno okrivljeniku cijenio činjenicu da isti do sada nije osuđivan za kaznena djela, njegovu smanjenu ubrojivost, izraženo kajanje i žaljenje zbog svog ponašanja, dok posebno otegotnih okolnosti nije našao. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnih kaznenih djela.

11.2. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne te ih pravilno vrednovao, i stoga je upravo jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, te na temelju članka 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda kojom se određuje da se kazna na koju je osuđen izvršava u 7 (sedam) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ako u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine optuženik ne počini novo kazneno djelo je primjerena svim utvrđenim okolnostima, te će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 te utjecati kako na optuženika, tako i na druge da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno.

12. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. S obzirom na navedeno to je primjenom članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove odluke.

U Dubrovniku 7. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Pero Miloglav, v.r.