REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 7 Gž-755/2022-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Šimić predsjednice vijeća, Irene Dikanović Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. (OIB …) iz Z., zastupan po

punomoćnici M. M., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. O. d.d. (OIB …) Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici Ć.

S., Z. M., I. Ć., D. L., M. B., D. B.,

K. Š., H. P., T. S.-S., I. G., I. Š., R.

G., I. G.-Z., I. M., M. G., M. T., D. S. i

D. G., odvjetnici u O. D. G. & partneri iz Z., radi

naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 23. lipnja 2022., poslovni broj: 9 Pn-38/2021-115., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika A. O. d.d. Z. djelomično se odbija kao

neosnovana, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: 9 Pn-38/2021-115 od 23. lipnja 2022. preinačuje i sudi:

a) Nalaže se tuženiku A. O. d.d. Z. da tužitelju D. J.

na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje isplati iznos od 8.633,62 EUR/65.050,00 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 23. travnja 2016. do isplate i da mu na iznos od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn[1] isplati zakonsku zateznu kamatu računajući od 23. travnja 2016. do 12. ožujka 2019, u roku od 15 dana.

b) Odbija se tužitelj D. J. sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu neimovinske štete po osnovi povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje u iznosu od 4.459,49 EUR/33.600,00 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 24. kolovoza 2014. do isplate, te sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn[1] računajući od 24. kolovoza 2014. do 12. ožujka 2019.

c) Nalaže se tuženiku A. O d.d. Z. da tužitelju D. J.

na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 2.035,44 EUR/15.336,00 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 23. lipnja 2022. do isplate , u roku od 15 dana.

d) Odbija se tužitelj D. J. sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatom imovinske štete u iznosu od 508,86 EUR/3.834,00 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 23. lipnja 2022. do isplate.

e) Nalaže se tuženiku A. O. d.d. Z. da tužitelju D. J.

nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.981,68 EUR/29.999,99 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 23. lipnja 2022. do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka.

II. Nalaže se tužitelju D. J. da tuženiku A. O. d.d. Z.

nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 197,63 EUR/1.489,02 kn[1] u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I/ Nalaže se tuženiku A. O. d.d. platiti tužitelju D. J.

iznos od 117.820,00 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 98.650,00 kn počevši od 25. kolovoza 2014. pa do isplate, te

- na iznos od 19.170,00 kn počevši od 23. lipnja 2022. pa do isplate, kao i platiti mu zateznu kamatu po navedenoj stopi na iznos od 50.000,00 kn za razdoblje od 25. kolovoza 2014. do 12. ožujka 2019, te naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od u iznosu od 56.162,50 kn sa zateznom kamatom počevši od 23. lipnja 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište za tri postotna poena, i to sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika A. O. d.d. za naknadom troška parničnog postupka."

2. Protiv presude prvostupanjskog suda žalbu je podnio tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP). U žalbi navodi da je u pobijanom dijelu prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u tom dijelu razlozi presude proturječni, odnosno jer su pojedini dokazi krivo interpretirani od strane prvostupanjskog suda, budući po ocjeni tuženika provedeni dokazi upućuju na zaključak da je doprinos tužitelja šteti oko 50%, te jer je pravična novčana naknada odmjerena u puno većem iznosu od one koja bi tužitelju pripadala pravilnom primjenom materijalnog prava i stajališta sudske prakse. Tuženik je mišljenja da je shvaćanje prvostupanjskog suda u pogledu doprinosa tužitelja šteti, kada je pristao na vožnju sa vozačem koji je konzumirao alkohol, u suprotnosti sa pravilnom primjenom materijalnog prava i sa postojećom sudskom praksom. Mišljenja je da prvostupanjski sud obezvrjeđuje i presudu kaznenog suda kojom je vozač kažnjen, jer je s namjerom počinio kazneno djelo, te da je prvostupanjski sud svojom pobijanom presudom morao slati istu društvenu poruku koju šalje i kazneni sud svojom presudom. Mišljenja je da je tužitelju pravičnu novčanu naknadu trebalo znatno umanjiti, jer je lagao na sudu prilikom davanja iskaza o znanju da je vozač osobnog vozila u kojem je stradao kao putnik bio pod utjecajem alkohola. Tuženik je mišljenja i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu na neimovinsku štetu počevši od 25. kolovoza 2014., jer posljednji liječnički nalaz tužitelja kojeg su vještaci imali u vidu prilikom vještačenja datira od toga datuma. Mišljenja je da zakonska zatezna kamata na ovaj vid štete može teći tek od 17. svibnja 2016., jer je njemu ovaj nalaz tužitelja dostavljen tek 16. svibnja 2016., pa je po mišljenju tuženika on tek tada saznao za štetu koja je nastala tužitelju. Tuženik je mišljenja da je u zakašnjenje sa isplatom pravične novčane naknade po osnovi štete pao tek nakon što je utvrđen vještačenjem opseg štete i to nakon pribave potpune medicinske dokumentacije tužitelja. Tuženik pobija i odluku o troškovima parničnog postupka, jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio omjer uspjeha stranaka u postupku. Tvrdi da je tužitelj u jednom trenutku potraživao iznos od 95.890,24 EUR/722.485,00 kn[1] , nakon čega je smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 18.026,41 EUR/135.820,00 kn[1] , te da smanjenje tužbenog zahtjeva sadržajno znači povlačenje tužbe, pa je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka propustio odlučiti u skladu s člankom 158. stavkom 1. ZPP-a. Mišljenja je da su tužitelju troškovi vještačenja i pristojbi trebali biti priznati također razmjerno uspjehu postignutom u sporu. Predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužitelj odbije sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju bilo poznato da je vozač vozila S. M. konzumirao alkohol neposredno prije nego što

je počeo upravljati vozilom, što je odlučna činjenica za utvrđenje doprinosa tužitelja nastaloj šteti. Pri tome zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije mogao na siguran način znati da vozač S. M. ima više od 0,50 g/kg koncentraciju alkohola u krvi, također je točan, jer se ta činjenica može utvrditi samo uzimanjem uzorka krvi i analizom, ali je nebitna za utvrđenje doprinosa tužitelja šteti, kao i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj samo na temelju činjenice što je neko konzumirao alkohol nije mogao znati je li kao vozač sposoban upravljati motornim vozilom na siguran način.

6. Okolnost je li tužitelj istinito iskazivao u ovom postupku u pogledu alkoholiziranosti vozača S. M. u vrijeme štetnog događaja, nije razlog koji bi utjecao

na visinu pravične novčane naknade za štetu koja je tužitelju nastala u štetnom događaju. Dužnost je suda da ocjenom izvedenih dokaza utvrdi stvarnu štetu koja je tužitelju nastala, pri čemu se kroz visinu štete ne može kažnjavati stranku što u postupku nije istinito iskazivala, a kako to navodi u žalbi tuženik, niti su zbog toga razlozi presude proturječni.

7. Suprotno navodima žalbe, okolnost što prvostupanjski sud u razlozima presude navodi da je vozač vozila S. M. imao 0,67 g/kg alkohola u krvi, iako je prema pravomoćnoj kaznenoj presudi prvostupanjskog suda poslovni broj: 27 Kmp- 190/11. imao 0,84 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, nije činjenica koja utječe na pravilnost odluke prvostupanjskog suda, jer u konkretnom slučaju bitna je činjenica je li tužitelj znao da je vozač vozila S. M. konzumirao alkohol ili ne, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

8. Prvostupanjska presuda nije proturječna sa izvedenim dokazima ni u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, a pitanje od kada teče zakonska zatezna kamata da li od trenutka završetka liječenja tužitelja ili od trenutka kada je tuženik mogao znati kolika šteta je nastala tužitelju na temelju potpune medicinske dokumentacije koja mu je dostavljena, prigovor je materijalnog prava.

9. Slijedom navedenog proizlazi da prvostupanjska presuda, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati naknadu štete u iznosu od 15.637,40 EUR/117.820,00 kn[1] i zakonsku zateznu kamatu na iznos pravične novčane naknade (dio točke I. izreke), sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude, u tom dijelu, nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, a nije počinio ni bitne povrede parničnog postupka iz točaka 2, 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354 ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

10. U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno da je tužitelju u trenutku kada je sjedao u vozilo kojim je upravljao S. M. bilo poznato da je S.

M. konzumirao alkohol.

10.1. U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno, a navodima žalbe se ne osporava, da je tužitelj u trenutku štetnog događaja sjedio na zadnjem sjedištu vozila i da nije bio vezan sigurnosnim pojasom.

10.2. Kombiniranim vještačenjem po vještaku prometne struke S. H. dipl ing prometa i prof. dr. sc. V. P. dr. med. spec sudske medicine utvrđeno je da nevezivanje sigurnosnim pojasom s posljedičnim ispadanjem iz vozila tužitelju je spasilo život, jer bi tužitelj da je bio vezan najvjerojatnije zadobio opsežne ozljede u području glave i gornjeg dijela trupa, koje bi bile takvog opsega i značenja da bi dovele do smrtnog ishoda.

10.3. Slijedom navedenog proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da okolnost što tužitelj u trenutku štetnog događaja nije bio vezan sigurnosnim pojasom nije činjenica koja bi utjecala na doprinos tužitelja šteti, obzirom da bi šteta bila znatno veća da je tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom, jer bi tužitelj izgubio život. 10.4. Međutim, činjenica što je tužitelj prilikom pristanka na vožnju znao da je vozač S. M. konzumirao alkohol je činjenica iz koje proizlazi da je on svojim postupkom pridonio šteti.

10.5. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je o ovom materijalno pravnom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje, pa tako primjerice i u odlukama poslovni broj: Rev- 1054/14., Rev-1348/1995., Rev-420/09., Rev-1295/08., Rev-13/06. i dr., u kojima je izraženo shvaćanje prema kojem suodgovornost oštećenog suputnika postoji bez obzira pokazuje li vozač stanje alkoholiziranosti, već je dovoljno da je oštećeni zajedno sa vozačem konzumirao alkohol ili na drugi način saznao da je vozač konzumirao alkohol.

10.6. Pri tome je potrebno istaknuti da je upravo alkoholiziranost vozača S.

M. bila uzrok nastanak prometne nezgode, dakle štetnog događaja, a što je utvrđeno pravomoćnom osuđujućom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj: Kmp-190/11. od 6. srpnja 2012., koja je postala pravomoćna 24. rujna 2012.

11. Naime, vozač S. M. je u trenutku štetnog događaja bio u pripitom stanju s koncentracijom od 0,84 g/kg apsolutnog alkohola u krvi.

12. Slijedom navedenog, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da nema doprinosa tužitelja nastaloj šteti.

13. Po ocjeni ovoga suda doprinos tužitelja šteti je 20%, dakle doprinos šteti je u omjeru 20:80, te stoga pravilnom primijenio materijalno pravo u smislu odredbe članka 1092. i članka 1106. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 – dalje: ZOO) od utvrđene visine štete treba odbiti 20% zbog doprinosa tužitelja šteti.

14. Provedenim vještačenjem po liječnicima vještacima prof. dr. sc. Ž. R. dr. med. spec. kirurgije, L. K. S. dr. med. spec. neurolog-subspecijalist

intenzivne medicine i prof. dr. sc. L. M. M. spec. psihijatrije, na čiji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u štetnom događaju zadobio prijelom srednjeg dijela desne bedrene kosti, prijelom zglobne čašice kuka, ozljedu lijeve bedrene arterije, ozljedu vene safene magne, ozljedu mišića i tetiva aduktora lijevog bedra, oštećenje desnog bubrega, gnječno-razdernu ranu u području desnog lakta i desne preponske regije, sindrom odjeljka desne potkoljenice i slabost živca peroneusa desno, te da se uslijed posljedica štetnog događaja kod tužitelja razvio i posttrausmtski stresni poremećaj. Radi se o teškim tjelesnim ozljedama. Prvostupanjski sud je također utvrdio da su ozljede prouzročile kod tužitelja bol jakog intenziteta u trajanju od 10 dana, srednjeg intenziteta 25 dana, te slabijeg intenziteta još 180 dana; da je pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trenutku prometne nezgode, a potom da je trpio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od oko 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od oko 21 dan i slabog intenziteta u trajanju od oko 90 dana. Zbog prijeloma srednjeg dijela desne bedrene kosti, prijeloma lijeve zglobne čašice kuka, ozljedu lijeve bedrene arterije, ozljedu vene sa fene magne, ozljeda mišića i tetive aduktora lijevog bedra i slabosti desnog peronealnog mišića,te razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja, kod tužitelja je došlo do smanjenja opće životne aktivnosti ukupno od 40%, jer tužitelj povremeno i dalje trpi bolove u području oba zgloba i kuka prilikom dužeg stajanja, hodanja, penjanja po stepenicama, te otežano izvodi čučanj, a ograničena mu je pokretljivost oba zgloba kuka i desnog koljena, te mu je zaostala slabost desnog peronealnog mišića. Tužitelj je tjeskoban i ima sniženi prag na frustraciju. Kod tužitelja su vidljivi postoperativni ožiljci i zaostao mu je peronalni hod desno, što kod njega uzrokuje naruženost srednjeg stupnja. Za vrijeme liječenja tužitelj je imao operativne zahvate, bolnički je liječen, morao je mirovati i kretao se pomoću štaka, išao je na dugotrajne fizikalne terapije. Tužitelj je osoba mlade životne dobi (u trenutku prometne nezgode bio je star 21 godinu). Tužitelj je po zanimanju keramičar – oblagač, dakle obrazovan je za zanimanje kod kojega je potrebna fizička aktivnost.

14.1. Obzirom na jačinu i trajanje svih vrsta bolova i straha, pri čemu je tužitelj u trenutku prometne nezgode pretrpio i primarni strah najjačeg intenziteta, jer je bio životno ugrožen, visoki postotak smanjenja životne aktivnosti i visok stupanj naruženosti koja je vidljiva u svakodnevnom životu (peronalni hod), da tužitelj više ne može raditi u svom zanimanju, te njegovu životnu dob (rođen 1989.), zbog koje je realno očekivati da će još dugi niz godina biti izložen naporima i njihovom svladavanju u svakodnevnom životu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje iznosi 22.297,43 EUR/168.000,00 kn[1] , što je u skladu s odredbom stavka 2. članka 1100. ZOO i Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (poslovni broj: Su-IV-47/2020-5).

14.2. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, a navodima žalbe se ne osporava, da je tuženik isplatio tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete iznos od 9.204,33 EUR/69.350,00 kn[1] i to 12. ožujka 2019.

14.3. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je tužitelj pridonio nastanu štete u postotku od 20%, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je po osnovu naknade štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje trebalo dosuditi iznos od 17.837,95 EUR/134.400,00 kn[1] , koji iznos je potom trebalo umanjiti za isplaćeni iznos od strane tuženika po ovoj osnovi od 9.204,33 EUR/69.350,00 kn[1] , te je ostala obveza tuženika da tužitelju po osnovi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje isplati iznos od 8.633,62 EUR/65.050,00 kn[1] , dok je u preostalom djelu, odnosno za iznos od 4.459,49 EUR/33.600,00 kn trebalo odbiti tužbeni zahtjev za nadoknadu neimovinske štete, kao previsoko postavljen. 15. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je za 1065 sati tuđe pomoći i njege koju su tužitelju pružali članovi njegove obitelju utvrdio štetu u iznosu od 2.544,30 EUR/19.170,00 kn[1] , jer je sat rada odredio po cijeni od 2,39 EUR/18,00 kn[1] , sukladno članku 223. stavku 1. ZPP-a.

16. Međutim, i navedeni iznos štete za tuđu pomoć i njegu je trebalo umanjiti za 20%, jer je toliki doprinos tužitelja šteti, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju po ovoj osnovi trebalo dosuditi iznos od 2.035,44 EUR/15.336,00 kn[1] , sukladno članku 1095. u vezi s člankom 1092. ZOO, dok ga je za preostali iznos od 508,86 EUR/3.834,00 kn[1] trebalo odbiti s tužbenim zahtjevom, kao previsoko postavljenim.

17. Pravilno tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos neimovinske štete dosudio počevši od 24. kolovoza 2014.

18. Prema članku 12. stavku 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09 - dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva od strane tužitelja (odštetni zahtjev podnesen tuženiku 11. siječnja 2011.), odgovorni osiguratelj dužan je u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana, od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti:

– obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete, te visina štete nesporni, odnosno

– utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni, a prema stavku 4. istog članka je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

19. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno da u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva liječenje tužitelja još nije bilo dovršeno, pa se u konkretnom slučaju ne može primijeniti članak 12. ZOOP. kao lex specialis, te je u konkretnom slučaju bilo potrebno primijeniti članak 1103. ZOO kao lex generalis, kojim je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

20. Naime, iz provedenih vještačenja po liječnicima vještacima je jasno da je liječenje tužitelj završilo nakon podnošenja tužbe. Nalazom EMNG od 24. kolovoza 2014. je jasno utvrđeno da daljnjeg poboljšanja zdravstvenog stanja tužitelja neće biti.

20.1. Tuženik je nalaz EMNG tužitelja od 24. kolovoza 2014. primio 22. travnja 2016. čime je primio svu dokumentaciju koja je bila odlučna za saznanje obima štete koja je tužitelju nastala kao posljedica ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju.

20.2. Obzirom na navedeno, po ocjeni ovoga suda, danom primitka cjelokupne medicinske dokumentacije tužitelja, tuženik je saznao koja šteta je nastala tužitelju kao posljedica ozljede u predmetnom štetnom događaju, te je stoga slijedećeg dana, odnosno 23. travnja 2016. pao u zakašnjenje s isplatom naknade štete, te stoga pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je na iznos neimovinske štete od 8.633,62 EUR/65.050,00 kn[1] zakonsku zateznu kamatu trebalo dosuditi računajući od 23. travnja 2016. do isplate, a na iznos neimovinske štete koju je tuženik isplatio tužitelju u tijeku prvostupanjskog postupka, odnosno na iznos od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn[1] za koji tužitelj potražuje tužbom zakonsku zateznu kamatu, zakonsku zateznu kamatu trebalo je također dosuditi počevši od 23. travnja 2016. do 12. ožujka 2019., dok je za razdoblje od 24. kolovoza 2014. do 22. lipnja 2016. tužitelja trebalo odbiti sa zahtjevom za nadoknadu zakonske zatezne kamate.

21. Slijedom navedenog žalba tuženika je djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično je prihvaćena, te je tuženiku naloženo da tužitelju na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje isplati iznos od 8.633,62 EUR/65.050,00 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 23. travnja 2016. do isplate, te na iznos od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn[1] zakonsku zateznu kamatu računajući od 23. travnja 2016. do 12. ožujka 2019., i na ime imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 2.035,44 EUR/15.336,00 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 23. lipnja 2022. do isplate, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu neimovinske štete u daljnjem iznosu od 4.459,49 EUR/33.600,00 kn[1] , te zakonsku zateznu kamatu na neimovinsku štetu za razdoblje od 25. kolovoza 2014. do 23. travnja 2016., i naknadu imovinske štete u iznosu od 508,86 EUR/3.834,00 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 23. lipnja 2022. do isplate, sve sukladno članku 373. stavku 3. ZPP-a.

22. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a kad je odlučivao o troškovima parničnog postupka, jer su razlozi odluke u tom dijelu dovoljno jasni i nisu u suprotnosti sa stanjem u spisu.

23. Prema članku 154. stavku 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

23.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je potraživao na ime naknade štete ukupan iznos od 18.356,23 EUR/138.305,00 kn[1] , s tim što je u prvostupanjskoj presudi poslovni broj: 9 Pn-404/2015-97.od 23. lipnja 2022. pravomoćno odbijen sa zahtjevom za isplatu iznos od 2.718,83 EUR/20.485,00 kn[1] ,[1] a potom je ovom presudom odbijen za daljnji iznos od 4.968,35 EUR/37.434,00 kn . Dakle, tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom za ukupni iznos od 7.687,17 EUR/57.919,00 kn[1] .

24. Obzirom da se zbog djelomičnog prihvaćanja žalbe promijenio uspjeh parničnih stranaka u sporu, trebalo je preinačiti i troškove parničnog postupka.

25. Uspjeh tužitelja u sporu je oko 74% (sa osnovom tužbenog zahtjeva tužitelj uspio 100%, a sa visinom 47%), dok je uspjeh tuženika u sporu 26%.

26. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u postotku od 48%.

27. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ukupni troškovi parničnog postupka tužitelja iznose 6.677,61 EUR/50.312,48 kn[1] , te mu je stoga od navedenog iznosa potrebno dosuditi 48%, odnosno iznos od 3.205,25 EUR/24.149,99 kn[1] i trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od 776,43 EUR/5.850,00 kn[1] , odnosno ukupno 3.981,68 EUR/29.999,99 kn[1] .

28. Slijedom navedenog žalba tuženika je djelomično prihvaćena, te je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.981,68 EUR/29.999,99 kn[1] , dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu troškova parničnog postupka tužitelj odbijen.

29. Budući je djelomično uspio sa žalbom, tuženiku su dosuđeni troškovi prema vrijednosti predmeta spora za žalbu (VPS: 15.637,40 EUR/117.820,00 kn[1] ) i uspjehu sa žalbom sa oko 32% u iznosu od 197,63 EUR/1.489,02 kn[1] i to trošak za sastav žalbe sa PDV-om u iznosu od 132,72 EUR/1.000,00 kn[1] , prema Tbr 10. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) i trošak pristojbe za žalbu u iznosu od 64,91 EUR/489,02 kn[1] .

Slavonski Brod, 7. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić

Broj zapisa: 9-30855-fb801

Kontrolni broj: 0badb-1af66-74d26

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=DUBRAVKA ŠIMIĆ, L=SLAVONSKI BROD, O=ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Slavonskom Brodu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.