Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž-1019/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Š. iz P., (ulica...) OIB: ..., koga zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u L., (ulica...) protiv prvotuženika V. V. iz K., 18 S. R., W., O. M. 3E6, T. i drugotuženika J. V., nepoznatog boravišta, koga zastupa privremeni zastupnik I. V., odvjetnik u L., (ulica...) radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-456/2021-18 od 12. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 7. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja V. Š. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-456/2021-18 od 12. kolovoza 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

«Odbijaju se tužbeni zahtjevi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj V. Š., OIB ..., (ulica...) P., vlasnik u cijelosti nekretnina, i to k. č. 15732, k. č. 15733, k. č. 15726, k. č. 15992, k. č. 15989, k. č. 15712, zk. ul. 395, sve k. o. P..

II. Nakon pravomoćnosti ove presude Općinski sud u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel u Labinu će izvršiti uknjižbu prava vlasništva s imena tuženika na ime tužitelja, u roku od 15 dana.“»

2. Protiv citirane presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između sadržaja iskaza svjedoka i tužitelja i zaključaka suda o činjenicama koje proizlaze iz tih iskaza. Smatra da iz provedenih dokaza, a posebno iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja proizlazi da je tužiteljev posjed predmetnih nekretnina bio zakonit, istinit i pošten te da samo omaškom u darovnom ugovoru sklopljenom između njega kao daroprimatelja i pok. R. V. nisu navedene predmetne nekretnine, pri čemu je nevažno je li omaška posljedica nemarnosti tužitelja i pok. R.

V. da točno navedu nekretnine koje su predmet darovanja ili je te nekretnine iz teksta ugovora omaškom ispustila odvjetnica koja je ugovor sastavljala. Posjed tužitelja je bio zakonit jer se osniva na pravnom poslu-darovanju, istinit jer nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ni zloupotrebom povjerenja, budući je raniji vlasnik R. V. za taj posjed znao, a nije mu se protivio i pošten jer tužitelj nije imao razloga smatrati da mu taj posjed ne pripada jer je smatrao da su predmetne nekretnine bile predmetom darovanja, a tek je nedavno, provjeravajući i stanje zemljišnih knjiga utvrdio da iste nisu upisane kao njegovo vlasništvo. Pravilnom primjenom odredbe čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tužbeni zahtjev je trebalo usvojiti u cijelosti. Sve kada bi se i smatralo da je posjed tužitelja samo pošten, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj nekretnine posjedovao kao samostalni i pošteni posjednik kroz vrijeme dulje od dvadeset godina, a i kada bi se rok dosjelosti računao od sklapanja darovnog ugovora (13. svibnja 2002.), taj rok bi protekao do dana zaključenja glavne rasprave u postupku (21. srpnja 2022.). Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), na koju upire žalba tužitelja, jer je izreka presude razumljiva, u obrazloženju su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, o kojima ne postoji proturječnost između sadržaja iskaza svjedoka i tužitelja i zaključaka suda o činjenicama koje proizlaze iz tih iskaza te se presuda može ispitati.

5.1. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba tužitelja iz tog žalbenog razloga, nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik u cijelosti nekretnina k.č. 15732, k.č. 15733, k.č. 15726, k.č. 15992, k.č. 15989, k.č. 15712, zk. ul. 395, sve k.o. P. te za uknjižbu prava vlasništva s imena tuženika na ime tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da su na predmetnim nekretninama tuženici upisani kao suvlasnici u ½ suvlasničkog udjela na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Labinu br. O-559/07 od 12. svibnja 2008. iza ostavitelja R. V. te da su proveli uknjižbu prava vlasništva rješenjem br. Z-1276/08 od 6. svibnja 2008. Utvrđeno je i to da su u Ugovoru o darovanju sklopljenim između tužitelja kao daroprimatelja i R. V. kao darodavatelja 13. svibnja 2002. u L. navedene nekretnine k.č. 15713, 15727, 16002, 20103, 20104 i 20115 k.o. P., a ne i predmetne nekretnine te da je vještak mjerničke struke B. F. identificirao predmetne nekretnine kako slijedi: k.č. 15732, 15733, 15726 sve k.o. P. u naravi čine cjelinu i to dijelom dvorište kuće koja je sagrađena na k.č. 15730 k.o. P., a dijelom i na k. č. 15733 k.o. P.. K.č. 15726 k.o. P. u naravi je oranica i na istoku graniči s asfaltiranom cestom S.. K., most P.. K.č. 15992 k.o. P. je u naravi šuma i južnom se granicom proteže gotovo do asfaltirane ceste. K.č. 15989 k.o. P. u istočnom je dijelu šuma, a u zapadnom pašnjak. K.č. 15712 k.o. P. u naravi je pašnjak i nalazi se oko 300 metara jugozapadno od kuće i zapadno od asfaltirane ceste oko 80 metara.

8. Ocjenjujući izvedene dokaze kao i iskaze svjedoka N. G. i A. G., koji nisu sa sigurnošću mogli reći kojih je sve nekretnina R. V. bio vlasnik niti na koji je način njima raspolagao te nisu znali konkretnije podatke o tome kakav je bio odnos R. V. s tuženicima te iskaz tužitelja V. Š., koji je u činjeničnom supstratu tužbe naveo da su predmetne nekretnine izostavljene iz ugovora omaškom tužitelja i R. V., a u iskazu nije znao razloge zašto ih odvjetnica M. V. nije unijela u ugovor o darovanju, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj koristio predmetne nekretnine uz odobrenje R. V., čime njegov posjed nije bio samostalan jer je on priznavao višu vlast R. V. na tim nekretninama, tako da nije mogao biti kvalificirani posjednik za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Kako se njegov posjed niti nakon 2002. ne može smatrati samostalnim i poštenim, a tužitelj nije bio pošten posjednik jer su u ugovoru o darovanju bile točno navedene nekretnine koje su mu pripale u vlasništvo i samostalni posjed, među kojima nisu predmetne nekretnine, to tužitelj nije mogao steći vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću, shodno čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15.-pročišćeni tekst; dalje ZVDSP), slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

9. Tužitelj smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da je njegov posjed predmetnih nekretnina bio zakonit, istinit i pošten te da samo omaškom u darovnom ugovoru sklopljenom između njega kao daroprimatelja i pok. R. V. nisu navedene predmetne nekretnine, tvrdeći da je njegov posjed bio zakonit jer se temelji na pravnom poslu - darovanju, istinit jer nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ni zloupotrebom povjerenja, budući je raniji vlasnik R. V. za taj posjed znao, a nije mu se protivio i pošten jer nije imao razloga smatrati da mu taj posjed ne pripada jer je smatrao da su predmetne nekretnine bile predmetom darovanja, a tek je nedavno, provjeravajući i stanje zemljišnih knjiga utvrdio da iste nisu upisane kao njegovo vlasništvo.

10. U činjeničnom supstratu tužbe tužitelj se poziva na Ugovor o darovanju od 13. svibnja 2002. te da je prava volja darovatelja R. V. bila da mu daruje sve svoje nekretnine, odnosno da su omaškom tužitelja i R. V. iz Ugovora o darovanju izostavljene predmetne nekretnine, da je i ranije, a posebno nakon 2002. u isključivom posjedu tih nekretnina te da je tek nakon ishođenja rješenja o izvedenom stanju za svoje objekte doznao da sporne nekretnine nisu upisane u zemljišnim knjigama kao njegovo vlasništvo.

10.1. Iz Ugovora o darovanju proizlazi da R. V. kao darovatelj daruje V. Š. kao daroprimatelju k.č. 15713 oranica sa 1677 m2, k.č. 15725 pašnjak sa 91 m2, k.č. 16002 oranica sa 437 m2, k.č. 20103 oranica sa 245 m2, k.č. 20104 pašnjak sa 41 m2 i k.č. 20115 pašnjak sa 1532 m2, sve upisane u z.k.ul. 395 k.o. P. u cjelini.

10.2. Tužitelj je u iskazu naveo da mu je predmetne nekretnine darovao R. V. koji mu je prije svoje smrti rekao da će mu sve dati, ali je umro prije nego je to stigao napraviti. Ugovor o darovanju je proveo za nekretnine koje su navedene u Ugovoru te je odmah i platio porez. R. V. im je dao dopuštenje da koriste nekretnine k.č. 15732, k.č. 15733 i k.č. 15726 koje koriste kao vrt blizu kuće koju je sagradio njegov otac te da će ih prepisati darovnim ugovorom. On i R. V. su se dogovorili koje će mu nekretnine darovati, donio je sve mape i popis nekretnina koje je imao u vlasništvu te je pokazao koje će mu nekretnine prepisati, s njima je bila i javni bilježnik R. U. i odvjetnica M. V., koja je sastavila ugovor i oni su ga potpisali.

11. Iz sadržaja Ugovora o darovanju u kojemu su točno navedene nekretnine koje mu je darovatelj pok. R. V. darovao (broj katastarskih čestica, kultura i površina) koje su tužitelju pripale u vlasništvo i samostalni posjed, među kojima nisu predmetne nekretnine, i iskaza tužitelja, posebno u dijelu iskaza gdje tvrdi da mu je R. V. prije svoje smrti, a umro je 31. siječnja 2006., rekao da će mu sve dati, ali je umro prije nego je to stigao napraviti, jasno proizlazi da predmetne nekretnine nisu bile predmetom darovanja, tako da je neosnovana tvrdnja tužitelja da je njegov posjed zakonit jer se temelji na pravnom poslu – darovanju, s obzirom na to da tužitelj nema valjani pravni temelj posjedovanja - pravo na posjed - u smislu odredbe čl. 18. st. 1. ZVDSP, kojom je propisano da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed).

12. Odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP je propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

13. Navedene okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da je tužitelj koristio predmetne nekretnine uz odobrenje R. V., priznajući njegovu višu vlast, čime posjed tužitelja nije bio ni pošten (čl. 18. st. 3. ZVDSP), ni samostalan u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZVDSP, kojom je propisano da tko stvar posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik, samostalni je posjednik, jer je tužitelj znao da mu ne pripada pravo na posjed predmetnih nekretnina, koje su vlasništvo R. V., koji mu je, prema iskazu tužitelja, rekao da će mu ih dati (darovati), ali to nije ostvario za života.

14. Stoga je prvostupanjski sud, po ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da tužitelj nije mogao steći vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću te je odbijanjem tužbenog zahtjeva na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 159. st. 1. i 3., čl. 11. st. 1. i čl. 18. st. 1. i 3. ZVDSP).

15. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Zadru 7. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov, v.r.