REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2217/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. G., OIB …, iz S., N. Y., zastupane po punomoćnici V. B., odvjetnici u D., protiv tuženika H. K. d.d., OIB …, D. Č. zastupanog po punomoćnici Ž. K., odvjetnici u D., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3915/16-4 od 4. prosinca 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Povrv-630/12-8 od 5. veljače 2016., u sjednici održanoj 7. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3915/16-4 od 4. prosinca 2018. i sudi:

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Povrv-630/12-8 od 5. veljače 2016.

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 927,73 EUR / 6.990,00 kn, u roku 8 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice L. B. iz D., poslovni broj Ovrv.433/11 od 17. studenog 2011. godine kojim se nalaže tuženiku, u roku od 8 dana, isplatiti tužiteljici glavnicu u iznosu od 126.255,06 kuna i troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.132,24 kuna, sve sa zateznim kamatama i odbija tužbeni zahtjev.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 14.110,00 kuna u roku od 15 dana.''.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja te je suđeno:

''I. Održava se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice L. B. iz D., poslovni broj Ovrv.433/11 od 17. studenog 2011. kojim se nalaže tuženiku, u roku od 8 dana, isplatiti tužiteljici glavnicu u iznosu od 126.255,06 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2011. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.132,24 kuna, sa zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2016. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 14.110,00 kn.''.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane drugostupanjske odluke na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka i troškova revizije, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Naime, prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b toga Zakona (točka 3.).

6.1. U ovoj pravnoj stvari predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 126.255,06 kn pa vrijednost premeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn. Međutim, drugostupanjska odluka je donesena na osnovi odredbe čl. 373.a ZPP, slijedom čega je podnijeta revizija dopuštena.

7. U povodu revizije iz čl. 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

8. Protivno navodima revidenta, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP. Revident navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, što njemu kao drugostupanjskom sudu nije dopušteno, da nije ocijenio izvedene dokaze jer da je zaključio da niti jedan dokaz ne potvrđuje tuženikove tvrdnje.

8.1. Međutim, drugostupanjski sud nije donio odluku primjenom pravila o teretu dokazivanja i cijenio je izvedene dokaze pa nije pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, već je odluku donio na temelju drukčijeg pravnog pristupa.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 126.255,06 kuna, koji iznos je dogovoren za isplatu kao otpremnina, u Raskidu ugovora od 22. travnja 2011.

10. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da su stranke 21. ožujka 2011. sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto direktora marketinga i prodaje kod tuženika te da je radni odnos zasnovan tim ugovorom trebao početi 26. ožujka 2011. i trajati do 26. ožujka 2012.,

- da su stranke 22. travnja 2011. potpisale Raskid ugovora, pri čemu je tuženika zastupao upravni i generalni direktor G. M., čime je sporazumno raskinut ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto direktora prodaje i marketinga, koji ugovor je obnavljan četiri puta, a posljednji put za razdoblje od 21. ožujka 2011. do 20. ožujka 2012., te je između ostalog ugovoreno da će tuženik isplatiti tužiteljici paušalni iznos koji predstavlja tri mjesečne prosječne neto plaće zaposlenika te da se podrazumijeva da takva otpremnina predstavlja cijelu obvezu poslodavca prema zaposleniku,

- da je pregledom radne dozvole Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava D.-n. broj: … od 26. ožujka 2008. utvrđeno da je radna dozvola za tužiteljicu za radno mjesto direktora marketinga i prodaje izdana za razdoblje od 25. travnja 2008. do 25. ožujka 2009.,

- da iz zapisnika Državnog inspektorata, Područna jedinica S. klasa: UP/I-116-02/11- 02/46 od 11. studenog 2011. proizlazi da je prilikom inspekcijskog nadzora provedenog kod tuženika utvrđeno da je G. M. u razdoblju od 25. ožujka do 3. listopada 2011. obavljao poslove direktora (generalnog managera) bez ishođenje radne dozvole potrebne za rad u Republici Hrvatskoj.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, ocjenjujući da sporazum o prestanku ugovora o radu sklopljen 22. travnja 2011. ne može biti osnova za stjecanje prava na otpremninu jer je tužiteljici radni odnos prestao po sili zakona prije sklapanja sporazuma. Ocjenjuje da odluka o prestanku radnog odnosa strancu koji nije dobio radnu dozvolu za rad odnosno nastavak rada u Republici Hrvatskoj ima deklaratoran karakter jer se tom odlukom utvrđuje postojanje već nastale činjenice prestanka radnog odnosa. Također navodi da je pravo na otpremninu propisano odredbom čl. 119. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 73/13 - dalje u tekstu: ZOR), da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Sud zaključuje da u trenutku sklapanja raskida ugovora niti tužiteljica niti osoba koja je u ime tuženika sklopila raskid ugovora nisu imali radne dozvole za rad u Republici Hrvatskoj. Pritom se poziva na odredbe čl. 21. st. 4. ZR, čl. 114.st.1. i čl. 125. Zakona o strancima (''Narodne novine'', broj 79/07 i 36/09 - dalje u tekstu: ZS).

12. Drugostupanjski sud preinačuje odluku suda prvog stupnja i prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da tužiteljica svoje potraživanje temelji na ispunjenju ugovorne obveze nastale potpisivanjem ugovora 22. travnja 2011., pri čemu radno pravni status G. M. (koji je potpisao raskid u ime tuženika) nije bio od utjecaja na ovlaštenje za zastupanje tuženika. Ocjenjuje da se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbu čl. 119. st. . ZR, obzirom obveza tuženika proizlazi iz odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15 - dalje u tekstu: ZOO) kojim je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Stoga da je tuženik u obvezi ispuniti obvezu iz točke 7. Raskida ugovora od 22. travnja 2011. kojom se obvezao isplatiti tužiteljici tri mjesečne prosječne neto plaće zaposlenika, a koji iznos predstavlja otpremninu. Budući iz obračuna plaće za listopad 2010., studeni 2010. i prosinac 2010. proizlazi da je bruto plaća tužiteljice iznosila 42.085,02 kn, to je tuženik za tri mjesečne plaće u obvezi isplatiti tužiteljici iznos od 126.255,06 kn.

13. Međutim, ovakva ocjena drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti slijedom čega pravilno ukazuje revident na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

14. Naime, obzirom na činjenična utvrđenja, da su stranke 21. ožujka 2011. sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto direktora marketinga i prodaje kod tuženika te da je radni odnos zasnovan tim ugovorom trebao početi 26. ožujka 2011. i trajati do 26. ožujka 2012., da među strankama nije sporno da je tužiteljici posljednja radna dozvola istekla 25. ožujka 2011., to se na ovaj konkretni odnos između stranaka ima primijeniti ZR, kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj (čl. 1. ZR).

15. Tako je odredbom čl. 21. st. 1. ZR propisano da ako su zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu određeni posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa, ugovor o radu može sklopiti samo radnik koji udovoljava tim uvjetima, dok je st. 4. propisano da strani državljanin ili osoba bez državljanstva može sklopiti ugovor o radu pod uvjetima propisanima ZR i posebnim zakonom kojim se uređuje zapošljavanje tih osoba.

16. Odredbom čl. 127. ZS propisano je da stranac može raditi u Republici Hrvatskoj samo na onim poslovima za koje mu je izdana radna dozvola, odnosno samo kod onog poslodavca s kojim je na temelju radne dozvole zasnovao radni odnos te da poslodavac može zaposliti stranca samo na onim poslovima za koje mu je izdana radna dozvola.

17. Stoga, s obzirom da tužiteljici, kao strancu, nije bila izdana radna dozvola za razdoblje od 26. ožujka 2011. pa nadalje, ista nije mogla niti sklopiti ugovor o radu s tuženikom, odnosno tuženik zbog te okolnosti nije mogao zaposliti tužiteljicu, jer nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa sa strancem u Republici Hrvatskoj u smislu odredbi čl. 127. ZS i čl. 21. st. 4. ZR. Zbog toga radni odnos tužiteljice prema posljednjem ugovoru o radu (za razdoblje od 26. ožujka 2011. do 26. ožujka 2012.) nije niti započeo.

18. Prema tome, u konkretnom slučaju ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 26. ožujka 2011. nije niti počeo proizvoditi pravne učinke jer tužiteljica nije imala za to razdoblje radnu dozvolu, pa slijedom toga nije moglo doći niti do raskida takvog ugovora. Stoga nisu niti ispunjeni uvjeti za isplatu otpremnine u smislu čl.119. st. 1. ZR (poslodavac tužiteljici nije otkazao radni odnos).

19. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti drugostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

20. Obzirom da je tuženik uspio u ovom revizijskom postupku i da je zahtijevao troškove postupka za sastav revizije (3.750,00 kn, pri čemu nije tražio troškove PDV) i troškove sudske pristojbe (3.240,00 kn), tuženiku je taj trošak i dosuđen u ukupnom iznosu od 6.990,00 kn, odnosno 927,73 EUR, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. i čl. 2. st. 1. ZPP, a sve u vezi Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 10. t. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) i Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'', broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18).

Zagreb, 7. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.