REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1587/2019-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K., OIB …, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. Lj., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lj. & p. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2252/18-2 od 23. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-17585/10-71 od 6. veljače 2018., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-17585/10-73 od 23. ožujka 2018., u sjednici održanoj 7. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2252/18-2 od 23. listopada 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-17585/10-71 od 6. veljače 2018., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-17585/10-73 od 23. ožujka 2018. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 160.110,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos 10.000,00 kn od 4. svibnja 2010. do isplate, a na iznos 150.110,10 kn od presuđenja do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan (točka I izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 21.875,00 kn (točka I izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

7. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Tužitelj je u reviziji naznačio pitanja:

"1. Smatra li se prekomjernom štetom držanje vozila tužitelja bez osnove 6 godina nakon pravomoćnosti presude u kaznenom postupku?

2. Ima li vlasnik imovine pravo preispitivanja odluke kojom država zadire u njegovo pravo vlasništva pravdajući se potrebama javnog interesa?

3. Do kada država ima pravo zadržati predmet u svojem posjedu a koji je privremeno oduzela u javnom interesu ili ga može zadržati trajno (napomena: - kazneni postupak protiv P. je završen pravomoćno 07.02.2011. a vozilo nije vraćeno ni danas!)?

4. Ima li vlasnik vozila makar pravo na naknadu prekomjerne štete kada se utvrdi da privremeno oduzet predmet (vozilo) nije ni trebao biti oduzet za svrhu kaznenog postupka? (napomena: ŽS Velika Gorica Kž-453/11 od 07.11.2011. kaže da vozilo tužitelja nije predmet kaznenog djela i ukida odluku kojom se vozilo ne vraća vlasniku)''

9. Obrazlažući važnost tog pitanja revident ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3455/2017 od 22. studenog 2018., u kojoj da je zauzeto shvaćanje da oduzimanje odnosno ograničenje prava vlasništva u svakom slučaju predstavlja štetu za vlasnika te da to ograničenje ne može biti dulje nego bi to bilo nužno. Također se poziva i na odluku Europskog suda za ljudska prava Gashi protiv RH, smatrajući da je postupanjem tuženice povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je ocijenio da je prvo postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Drugo postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, treće pitanje je činjenične naravi odnosno nije pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, dok je četvrto postavljeno pitanje suštinski isto kao i prvo postavljeno pitanje.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete uslijed nepravilnog i nezakonitog postupanja djelatnika tuženice koji djelatnici u svoje evidencije nisu upisali zabranu otuđenja osobnog vozila marke …, broj šasije …, reg. oznake ZG …, uslijed čega je predmetno vozilo 26. veljače 2010. nezakonito oduzeto tužitelju radi potrebe kaznenog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Zaprešiću posl.br. 12. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tužitelj 5. srpnja 2009. od M. Š. kao prodavateljice kupio vozilo marke …, broj šasije …, reg. oznake …, za iznos 52.000,00 kuna, na koje vozilo je platio i porez na promet upotrebljavanih osobnih vozila, da mu je vozilo predano u posjed i tužitelj je isplatio kupoprodajnu cijenu te je tužiteljevo vlasništvo vozila upisano u prometnu dozvolu, bez ikakvih ograničenja i napomena, da bi tužitelju to isto vozilo bilo oduzeto 26. veljače 2010. od strane MUP-a, PU Z., PPP Z., zajedno s prometnom dozvolom i knjižicom vozila, radi postojanja osnove sumnje da je osumnjičeni S. P. počinio kaznena djela davanja lažnog iskaza, ovjere neistinitog sadržaja te prijevare, opisane u čl. 303. st. 2, čl. 315. st. 1 i čl. 224. st. 1 i st. 4. Kaznenog zakona, te da je S. P. pred Općinskim sudom u Zaprešiću pravomoćnom presudom posl.br. K-61/10 od 7. veljače 2011. oglašen krivim za davanje lažnog iskaza opisanog i kažnjivog po čl. 303. Kaznenog zakona.

13. Prvostupanjski sud je ocijenio da je oduzimanje spornog vozila tužitelju, a radi potrebe utvrđivanja činjenica u kaznenom postupku radi sumnje u počinjenje kaznenog djela za koje je S. P. u konačnici i pravomoćno osuđen, u smislu odredbe čl. 233. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 62/03-pročišćeni tekst - dalje u tekstu: ZKP), izvršeno u skladu sa zakonskim propisima. Stoga je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je na tužitelju bio teret dokazati da su nadležna tijela za registraciju vozila, Služba F. a. za vođenje upisnika, a zatim i policijski službenici koji su za potrebe kaznenog postupka privremeno oduzeli sporno vozilo od tužitelja, propustili postupiti sukladno važećim zakonskim propisima odnosno da su postupali suprotno zakonu, a što tužitelj nije dokazao. Stoga da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom radu pa nedostaje osnovna pretpostavka za odgovornost tuženice u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03 - službeni pročišćeni tekst, 199/03, 79/07, 150/11), pa obzirom tužbeni zahtjev smatra u cijelosti neosnovan, odbio je i dokazni prijedlog prometnog vještačenja na okolnost visine dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu s naslova izgubljene vrijednosti spornog vozila za razdoblje od kada mu je isto oduzeto.

14. Drugostupanjski sud ocjenjuje da je oduzimanje vozila tužitelju izvršeno u skladu sa zakonskim propisima važećim u vrijeme oduzimanja, pri čemu se poziva na čl. 233. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 62/03), no obzirom na odluke donijete u kaznenom postupku i obavijest koju je sud u kaznenom postupku dao nadležnoj policijskom upravi, proizlazi da je ova osnova kasnije otpala te da ne postoje zapreke za vraćanje vozila tužitelju nakon pravomoćne osude odnosno 31. ožujka 2011., pa da je pravilan zaključak suda prvog stupnja o tome da prema čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave nije u tom razdoblju utvrđeno postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, te da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev na isplatu na naknadu štete. Drugostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao, u smislu čl. 221.a ZPP, da bi postojala nemogućnost na strani tuženice da ispuni obvezu na predaju pa da je pravilno odbijen zahtjev tužitelja na isplatu vrijednosti vozila.

15. Ovaj sud ne može prihvatiti ovakvo pravno shvaćanje.

16. Naime, u ovoj pravnoj stvari tužitelj je kupio vozilo, vozilo mu je predano zajedno s knjižicom vozila i prometnom dozvolom u kojima nije bilo upisano nikakvo ograničenje niti zabrana otuđenja. Prema tome, tužitelj je bio vlasnik vozila koje mu je oduzeto od strane djelatnika MUP-a, zbog osnove sumnje da je treća osoba počinila kazneno djelo davanja lažnog iskaza, ovjere neistinitog sadržaja te prijevare.

17. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi nisu, zbog pogrešnog pravnog pristupa, utvrdili na temelju kojeg pravnog propisa je vozilo oduzeto. Sudovi se pozivaju na odredbu čl. 233. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - službeni pročišćeni tekst, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 143/12 - dalje u tekstu: ZKP), međutim to je pogrešno iz razloga što vozilo nije bilo predmet kaznenog postupka. Naime, odredbom čl. 233. st. 1. ZKP propisano je da predmeti koji se prema kaznenom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u kaznenom postupku privremeno će se oduzeti i na temelju sudske odluke će se osigurat njihovo čuvanje te je st. 2. propisano da tko drži takve predmete dužan ih je predati na zahtjev suda. Iz stanja spisa proizlazi (sudovi su izvršili uvid ali nisu cijenili izvedeni dokaz) da nema sudske odluke za oduzeto vozilo te da je i sam drugostupanjski kazneni sud naveo da predmetno oduzeto vozilo nije predmet kaznenog postupka.

18. Iz Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (sudovi su izvršili uvid ali nisu cijenili izvedeni dokaz) proizlazi da je vozilo tužitelju oduzeto na temelju čl. 58. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima (''Narodne novine'', broj 76/09, 92/14, 70/19). Odredbom čl. 60. st. 2. navedenog zakona propisano je da kad prestanu razlozi zbog kojih je predmet privremeno oduzet, on će se vratiti osobi od koje je privremeno oduzet, ako zakonom ili odlukom nadležnog tijela nije drukčije određeno. 19. Uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, nedvojbeno su prestali razlozi (koji po ocjeni ovog suda nisu niti postojali) zbog kojih je vozilo oduzeto, a vozilo do dana podnošenja revizije nije vraćeno tužitelju pa i iz toga proizlazi nezakonit rad tijela državne uprave.

20. Odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave koji je bio na snazi u vrijeme oduzimanja vozila, propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

21. Oduzimanjem vozila tužitelju, koje je u njegovom vlasništvu i u posjedu, bez ikakvih upisanih ograničenja vlasništva, koje vozilo nije predmet kaznenog postupka, a koji kazneni postupak se vodio protiv treće osobe radi kaznenog djela davanja lažnog iskaza, ovjere neistinitog sadržaja te prijevare, tužitelju je nastala šteta nepravilnim radom tijela državne uprave (MUP) obzirom su vozilo oduzeli tužitelju, a nisu ga vratili tužitelju do dana podnošenja izvanrednog pravnog lijeka, unatoč višekratnim zahtjevima tužitelja za povrat vozila. Tako je tužitelj i tužbom prvotno postavio zahtjev za vraćanje vozila međutim sasvim je životno i logično da je nakon sedam godina što vozilo nije u uporabi (vozilo oduzeto 26. veljače 2010., kaznena presuda postala pravomoćna 31. ožujka 2011., a odustao od tužbenog zahtjeva za vraćanje vozila u podnesku od 13. travnja 2017.) odustao od tužbenog zahtjeva za vraćanje vozila te traži naknadu štete. I Ustavni sud je u odluci broj U-III/3455/2017 (22. studeni 2018.) izrazio shvaćanje da svako oduzimanje vozila predstavlja određenu štetu za vlasnika, ali ona ne smije biti veća nego je to nužno te da kada vlasti oduzmu neki predmet kao dokaz, zakonodavstvo mora predvidjeti mogućnost pokretanja postupka protiv države radi naknade štete koja nastane zbog propusta vlasti da oduzeti predmet čuva od propadanja.

15. Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno, valjalo je ukinuti nižestupanjske odluke i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sukladno čl. 395. st. 2. ZPP.

16. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 7. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.