REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 647/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. K. und M. L. G., R. A., G. (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika T. P. iz Đ., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik iz Đ., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1279/2016-2 od 15. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu posl. br. P-605/2015-5 od 24. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda tako da je suđeno:

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-2029/05 Općinskog suda u Đakovu od 28. travnja 2015. za iznos od 29.218,01 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja sa zateznom kamatom na iznos od 99.552,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti za razdoblje od 2. veljače 2005. do 14. travnja 2005.

II. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Đakovu posl. br. Ovrv-2029/05 od 28. travnja 2005., a kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 99.552,00 EUR- a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2005. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 113.368,75 kn sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak žalbe u iznosu od 21.525,00 kn u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka iznad iznosa dosuđenih u točkama III. i IV. izreke."

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „temeljem čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a“ zbog, kako drži, postojanja „razloga opisanog u čl. 385. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a„. Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se zahtjev tužitelja odbije, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP- a ("Narodne novine", broj 25/13) te odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno tvrdnjama revidenta da se u postupku „zanemaruje činjenica...“ i da „nije bilo razloga za preinačenjem prvostupanjske presude“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a u smislu koje: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda nema nedostataka na koje se revident poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

7. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po drugostupanjskom sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, sve uz tvrdnje da je taj sud zanemario pojedine činjenice i dokaze, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju sugerira prihvatiti jedinom pravilnom, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i odabirom okolnosti odlučnih za odluku), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ili st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza i donesenom odlukom na temelju te ocijene nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim ili pravilnim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog ili pravilnog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je i revidentu omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za shvaćanja i činjenice kojima opravdava svoju poziciju u postupku i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza i suštini predmeta spora - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje (ili te dokaze nema) i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 99.552,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od 15. travnja 2005. Tužitelj drži da mu utuženi iznos tuženik duguje kao solidarni jamac za obveze glavnog dužnika K.-T. d.o.o. iz Đ., sve na temelju Ugovora o leasingu motornog vozila - traktora, a kojeg je sklopio sa glavnim dužnikom kao korisnikom leasinga.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je „između tužitelja kao davatelja leasinga i tvrtke K.-T. d.o.o. 15. srpnja 2003. sklopljen Ugovor o leasingu motornog vozila“: „predmet leasinga bio je traktor marke F., tip …, model V.“,

- da je prema Ugovoru o leasingu te Općim i Posebnim uvjetima po kojima je ugovor sklopljen obveza davatelja leasinga bila uplatiti na žiro račun isporučitelja traktora, odnosno njegova dobavljača, iznos kojim se financira predmet leasinga, a obveza korisnika leasinga K.-T. d.o.o. bila je preuzeti predmet leasinga od tvrtke S.- R. d.o.o. P. i redovito mjesečno plaćati davatelju leasinga naknadu za leasing,

- da je ukupan iznos leasinga za financiranje po fakturi dostavljenoj po isporučitelju traktora ugovoren na 124.440,00 EUR-a, time da korisnik leasinga odmah ima platiti akontaciju od 24.880,00 EUR-a, po čemu bi dug imao podmirivati plaćanjem mjesečne naknade od 2.186,83 EUR-a kroz razdoblje od 60 mjeseci (zadnja rata iznosila bi 72,67 EUR-a),

- da iz odredbe čl. 3.1. Općih uvjeta uz Ugovor proizlazi „da je korisnik leasinga sam izabrao predmet leasinga i dobavljača, s tim da je u Ugovoru o leasingu upisano da je isporučitelj traktora tvrtka S.-R. d.o.o. P.“,

- da je, inače, prije nego je sklopljen Ugovor o leasingu korisnik leasinga traktor namjeravao nabaviti putem dobavljača O. I. d.o.o. Z., I. P., ali je prihvatio prijedlog davatelja leasinga da se financiranje kupnje traktora i njegova isporuka izvrši putem tvrtke S.-R. d.o.o. P.: „stoga se ne radi o unaprijed pripremljenom tekstu i odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer je evidentno da je tuženik imao saznanja o dobavljaču i prihvatio ga je“,

- da je tvrtka S.-R. d.o.o. 31. svibnja 2003. „ispostavila račun sada tužitelju na iznos od 124.440,00 EUR-a, umanjen za iznos učešća od 24.888,00 EUR-a“: za naplatu od tužitelja je potraživala 99.552,00 EUR-a,

- da je tužitelj, po isporučenoj mu fakturi - a u ispunjenju Ugovora o leasingu prema korisniku leasinga, na račun tvrtke S.-R. d.o.o. 16. lipnja 2003. uplatio 283.362,00 EUR-a: iznos u kojem je uključen po toj tvrtki potraživani iznos od 99.552,00 EUR-a (konkretno: „može se prihvatiti tvrdnja tužitelja iz podneska od 6. prosinca 2006. da je na račun tvrtke S.-R. d.o.o. u okviru navedenog iznosa plaćen iznos od 99.552,00 EUR-a“: „ovo posebno u kontekstu činjenice da iz zadnjeg odlomka dopisa tvrtke S.-R. d.o.o. (str. 27. sudskog spisa) posredno proizlazi da je iznos od 99.552,00 EUR-a uplaćen na račun te tvrtke“),

- da, za razliku od tužitelja kao davatelja leasinga - koji je ispunio ugovorom preuzetu obvezu, korisnik leasinga niti tuženik, kao jamac za obvezu korisnika leasinga, nisu ispunili svoju obvezu iz Ugovora o leasingu: tužitelju nije isplaćeno ono što se po ugovoru njemu trebalo isplatiti, čime je sav iznos duga dospio za naplatu.

13. Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovni i odlučan zaključak:

- da „tužitelj u ovoj pravnoj stvari traži isplatu iznosa od 99.552,00 EUR-a koji je nedvojbeno uplatio na račun dobavljača. Taj iznos uz ranije plaćeni iznos akontacije od 24.880,00 EUR-a čini iznos od 124.440,00 EUR-a koji je i ugovoren“,

- da se „stoga može prihvatiti tužbeni zahtjev postavljen na iznos od 99.552,00

EUR-a koji je tužitelj uplatio“,

- da činjenica što je korisnik leasinga (ili tuženik) prije sklapanja Ugovora o leasingu namjeravao kupiti traktor putem tvrtke O. I. d.o.o. P. (glede čega je „u prilog svojih tvrdnji dostavio ponudu te tvrtke za kupovinu traktora od 26. svibnja 2003.“) je „potpuno irelevantna za ishod ovog postupka, pored činjenice da je nakon toga, odnosno 15. srpnja 2003. sklopljen Ugovor o leasingu i izabran drugi dobavljač, dakle tvrtka S.-R. d.o.o.“: da je „stoga potpuno irelevantan i dopis tvrtke O. I. d.o.o. da navedeni traktor nije evidentiran kao predmet prodaje, jer ta tvrtka i nije bila isporučitelj“,

- da se „u ovoj pravnoj stvari radi o financijskom leasingu, pri čemu je tužitelj svoje ugovorne obveze izvršio uplatom na žiro račun isporučitelja, odnosno tvrtke S.- R. d.o.o.",

- da iz „čl. 3. Općih uvjeta tužitelja proizlazi da je tuženik sam izabrao dobavljača vozila, odnosno da mu je bilo svejedno koja je to pravna osoba i prihvatio je tvrtku S.-R. d.o.o.“, ali i „da je prihvatio sav rizik za isporuku i stanje vozila, s tim da prema čl. 3.3. proizlazi i da davatelj leasinga ustupa korisniku leasinga sva prava i obveze u pogledu ispitivanja na nedostatke, ispunjenje, jamstvo i posljedice zakašnjenja iz dobave prema dobavljaču. Korisnik leasinga prihvatio je navedeni ustup i odrekao se isticanja zahtjeva prema davatelju leasinga“: da „stoga okolnost što tuženiku nije isporučen traktor nije odlučna za ovu pravnu stvar, obzirom da to i nije bila ugovorna obveza tužitelja, nego uplata na žiro račun dobavljača“,

- da na odluku u ovoj pravnoj stvari nema utjecaja niti okolnost što iz dopisa tvrtke S.-R. d.o.o. (...) proizlazi da je kupac K.-T. odustao od kupnje traktora, te da je iznos od 99.552,00 EUR-a predan Z. P. na ruke, a kako bi ga on predao tuženiku“,

- da je „Ugovor o leasingu sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o leasingu ("Narodne novine", br. 135/06), tako da do primjene dolaze odredbe čl. 550. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01)“: tim „zakonskim člankom propisano je u st. 1. da pravila o prodaji s obročnim otplatama cijene vrijede i u slučaju drugih pogodbi koje imaju istu bit, kao što je na primjer ugovor o zakupu s odredbom da će stvar koja je dana u zakup prijeći u vlasništvo zakupca ako bude plaćao zakupninu za određeno vrijeme“,

- da se tužitelj, dakle „obvezao financirati predmet leasinga traktor marke F., a tuženik se obvezao kao solidarni jamac na plaćanje kroz 60 mjeseci“: „tužitelj je ispunio svoju obvezu prema dobavljaču isplatom iznosa od 99.552,00 EUR-a, dok korisnik leasinga, a niti tuženik kao jamac nisu ispunili svoje obveze“,

- da „tužitelj ne odgovara za obveze dobavljača, a svoju obvezu iz Ugovora o leasingu on je izvršio uplatom iznosa od 99.552,00 EUR-a na račun tvrtke S.-R. d.o.o.“: „pritom se odredbe Općih uvjeta ne mogu ocijeniti prestrogim, upravo iz razloga jer su obveze davatelja leasinga i dobavljača leasinga jasno razgraničene, tako da postoje dva poslovna odnosa“.

14. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, koje se u bitnome svodi na shvaćanje:

- ovdje se odlučuje isključivo o obvezi iz ugovornog odnosa između tužitelja, kao davatelja leasinga, i tuženika kao jamca za korisnika leasinga: tuženik se obvezao prema tužitelju ugovorom koji egzistira (obzirom da nije raskinut, poništen ili utvrđen ništavnim), koji vezuje svojim odredbama - pa vezuje i tuženika,

- tužitelj je svoju obvezu iz toga ugovora ispunio, pa ima osnovu očekivati i tražiti da svoju obvezu ispuni i tuženik (u smislu odredbe čl. 17. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.“),

- okolnost što je tuženik došao u nepovoljnu poziciju, to budući da je korisnik leasinga platio učešće (akontaciju) za očekivani traktor, a nastavno je osporenom presudom tuženik obvezan da tužitelju plati ono što se prema njemu korisnik leasinga obvezao - time da traktor u konačnom i pored svega korisnik leasinga nije dobio (iako je onome koji se obvezao traktor isporučiti plaćena cijena traktora u cijelosti), tužitelja se u pravno relevantnom smislu ne tiče i ne treba ticati: on nije preuzeo obvezu ili rizik isporuke naručenog vozila tuženiku, a ničime nije dokazano da je u ičemu sudjelovao u kreiranju situacije u kojoj korisniku leasinga naručeno i isplaćeno vozilo nije isporučeno ili da je preuzeo ikakvu odgovornost ako do te isporuke ne dođe,

- tužitelja se stoga ne tiče niti odnos između korisnika leasinga ili tuženika i tvrtke S.-R. d.o.o.: pa niti da li je tuženik „stornirao“ svoj odnos sa tom tvrtkom i je li ova tuženiku predala ili bar pokušala predati određeni novčani iznos iz toga odnosa, odnosno je li ova prema tuženiku postupala korektno, pošteno ili savjesno,

je pravilno.

15. Samo paušalnim navodom iz revizije da je tužitelj postupao „protivno pozitivnim propisima Republike Austrije i Republike Hrvatske“ tuženik ne dokazuje nešto suprotno navedenom pod 14. - i njime ne može ostvariti uspjeh u ovome postupku.

16. Stoga, kako nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga, reviziju tuženika valjalo je odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 7. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug