Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1832/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. D., OIB: ..., iz R., 2. G. D., OIB ..., 3. D. D., OIB ..., te 4. D. D., od kojih 2. tužiteljica, 3. tužitelj i 4. tužitelj imaju prebivalište u R., a svi tužitelji su zastupani po punomoćnici L. D., odvjetnici u R., protiv tuženika 1. a) V. P., OIB ..., iz D., te 1. b) D. P. Z., OIB ..., iz Z., od kojih su 1. a) i 1. b) tuženica nasljednice pokojnog J. P., a zastupane su po punomoćniku E. K., odvjetniku u Z., 2. M. A., OIB ..., iz S. G. L. u I., kao nasljednika pokojne H. A., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u R., 3. I. G. iz R., te 4. M. G. iz R., od kojih su 3. tuženik i 4. tuženica zastupani po punomoćniku B. M., odvjetniku u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod P-833/20 od 12. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 01. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

1. Djelomičnim udovoljenjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci pod P-833/20 od 12. travnja 2021. u dijelu točke I. izreke te u točkama IV., VI., VIII. i X. izreke i sudi:

Utvrđuje se da su tužitelji Z. D., G. D., D. D. i D. D., svaki u ¼ dijela, suvlasnici stana u prizemlju površine 33,06 m2 u višestambenoj zgradi u R., na adresi ... koja je zgrada izgrađena na nekretnini k.č.br. 1595/8, kuća i dvorište, površine 305 m2, upisane u zk.ul. 343 k.o. Z.

Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana naknade tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 12.589,82 eur[1] /94.858,25 kn, dok se s preostalim dijelom parničnog troška tužitelji odbijaju kao neosnovanim.

2. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci pod P-833/20 od 12. travnja 2021. u preostalom odbijajućem dijelu točke I. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, te je u točkama IV., VI. i VIII. naloženo tužiteljima da tuženicima nadoknade parnične troškove dok su u točkama V., VII. i IX. tuženici odbijeni s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova. U točki X. su tužitelji odbijeni sa svojim zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2. Tužbenim zahtjevom zahtijevano je utvrđenje da su tužitelji svaki u ¼ dijela suvlasnici 13/100 dijela u izreci opisane nekretnine, dok je 1.-tuženik suvlasnik iste nekretnine u 27/100 dijela, 2.-tuženik u 32/100 dijela i 3. i 4.-tuženici svaki u ½ dijela, suvlasnici u 28/100 dijela, što su tuženici dužni priznati i trpjeti razmjerno suvlasničkim omjerima uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja uz istovremeni upis izmjene njihovih idealnih dijelova.

3. Eventualno kumulirani zahtjev proizvire iz iste pravne osnove samo uz utvrđenje različitih suvlasničkih dijelova nekretnine i to da bi tužitelji bili suvlasnici u 15/100 dijela, 1.-tuženik u 16/100 dijela, 2.-tuženik u 37/100 dijela, a 3. i 4.-tuženici u 32/100 dijela na jednake dijelove. Razlika u omjeru suvlasničkih dijelova temelji se na tvrdnji da bi dio tavana koji se nalazi u posjedu 1.-tuženika imao predstavljati zajednički dio zgrade pa utoliko u točki 2. eventualno kumuliranog zahtjeva tužitelji traže predaju u suposjed potkrovlja – tavana površine 33,63 m2. Drugim eventualno kumuliranim zahtjevom tužitelji traže utvrđenje da je njihov prednik pok. A. D. temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog 1970. stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u 15/100 (13/100) idealnog dijela nekretnine, konkretno prednje opisanog stana, uz nalog tuženicima da trpe temeljem presude uknjižbu u zemljišnoj knjizi u korist svakog od tužitelja.

4. Protiv te presude u odbijajućim dijelovima u odnosu na glavnu stvar i dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku kojeg su tužitelji obvezani naknaditi tuženicima, kao i u odbijajućem dijelu odluke o njihovu zahtjevu radi naknade parničnog troška tužitelji ulažu žalbu pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP).

5. Tuženici nisu odgovorili na žalbu.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Prije svega treba reći da je sud prvog stupnja zakazao ročište za objavu presude za dan 10. ožujak 2021. i upozorio sve stranke postupka u smislu odredbe čl. 335. st. 12. ZPP-a na posljedice iz st. 7., 9. i 10. toga članka. Ročište za objavu preodgođeno je za dan 12. travanj 2021. kada je presuda i objavljena u odsutnosti svih stranaka, međutim poziv za to novo zakazano ročište za objavu presude nije uredno uručen strankama putem sustava za komunikaciju elektronskim putem (elektronički pretinac) već je uručen na email adrese punomoćnika stranaka. U toj situaciji ne dolazi u primjenu odredba čl. 335. st. 9. ZPP-a već st. 11. istoga članka pa kako je iz podataka u spisu razvidno da je punomoćnica tužitelja preuzela presudu u elektroničkom poštanskom pretincu dana 14. travnja 2021. time je žalba koja je podnesena 29. travnja 2021. pravovremena u smislu odredbe čl. 348. st. 1. ZPP-a.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tuženici upisani kao suvlasnici zgrade i to prednik 1.-tuženika u 1/5 dijela, prednica 2.-tuženika u 2/5 dijela i 3. i 4.-tuženici svaki u 1/5 dijela. Utvrđeno je da je nekretnina oznake k.č.br. 1595/8 (zemljište) bila upisana kao društveno vlasništvo u prvom zk. tijelu, dok je u drugom zk. tijelu bila upisana kuća ovdje predmet spora i to kao privatno vlasništvo u korist ortaka koji su poduzeli zajedničku gradnju temeljem Ugovora o zajedničkom građenju iz 1964. Tako da je ortak I. S. bio uknjižen u 3/5 dijela a M. B. u 2/5 dijela. Iz ortačkog ugovora (čl. 2.) proizlazi da će ortaci graditi dva ista stana i to jednog u visokom prizemlju i jednog na katu dok će se u niskom prizemlju kuće izgraditi podrum i drvarnica. Ortaci su se sporazumjeli da stan u visokom prizemlju i drvarnica pripadne M. B., dok stan na katu zajedno s krovištem i podrumom pripadne ortaku I. S.. Gradnja je izvršena sukladno ortačkom ugovoru i građevinskoj dozvoli temeljem čega je zgrada dobila i uporabnu dozvolu 1965. U vrijeme za koje tužitelji tvrde da bi njihov prednik kupio podrum od Ivana Sutlovića kojeg je preuredio u stambeni prostor (radi se o 1970.) suvlasnik I. S. otuđio je stan na prvom katu u korist kupaca M. M., N. Ž. i N. B. (1969.) što su u kupoprodajnom ugovoru označeni kao suvlasnički udio od 2/5 dijela (prednici 3. i 4.-tuženika). Stan u potkrovlju (2. kat) kuče kupoprodajnim je ugovorom iz 1971. otuđio predniku 1.- tuženika što je označeno u omjeru od 1/5 dijelova. Ugovorom o kupoprodaji iz 1971. drugi ortak suvlasnik M. B. prednici 2.-tuženika prodaje stan u visokom prizemlju sa garažom i drvarnicom što određuju u visini od 2/5 idealnih dijelova. Time tužitelj a ni njihov prednik nisu upisani u zemljišnim knjigama.

9. Razmatrajući tvrdnju tužitelja da bi njihov prednik A. D. sklopio sa ortakom I. S. kupoprodajni ugovor 1970. sud je prvog stupnja ocijenio kako tužitelji kao zakonski nasljednici A. D. nisu dokazali da bi stekli pravo vlasništva osnovom pravnog posla a ni osnovom zakona putem dosjelosti.

10. U pogledu stjecanja prava vlasništva temeljem pravnog posla sud je prvog stupnja ocijenio kako tužitelji ne raspolažu ispravom odnosno kupoprodajnim ugovorom iz 1970. na kojeg se pozivaju uz tvrdnju da je taj ugovor njihov prednik zametnuo, već jedino raspolažu Potvrdom od 20. studenog 1970. u kojoj stoji da je prednik tuženika A. D. isplatio I. S. u vezi kupoprodajnog ugovora akontaciju od 25.000,00 dinara dok će ostatak cijene od 45.000,00 dinara isplatiti u roku od 30 dana. Na toj Potvrdi stoji potpis majke A. D. koju je umjesto istog u svojstvu kupca ona potpisala budući je A. D. kao pomorac bio odsutan na plovidbi, zatim potpis I. S., te potpis troje svjedoka Z. D., Z. B. i D. D.. Zbog prigovora tuženika da se na Potvrdi ne nalazi potpis prodavatelja I. S. provedena su grafološka vještačenja po stalnom sudskom vještaku V. D. i Centru I. V. koji su dali oprečna mišljenja o istinitosti potpisa prodavatelja. Vještak D. smatra kako je Potvrdu potpisao I. S. za razliku od Centra I.

V. čija vještakinja smatra da Potvrdu nije potpisao I. S.. U odnosu na preostale potpisnike Potvrde D. D. i Z. D. oba se vještaka slažu u mišljenjima da su iste potpisale odnosno vrlo vjerojatno potpisale Potvrdu. Potpis svjedoka Potvrde Z. B. nije vještačen.

11. Sud je prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje Centra I. V. iz kojeg je utvrdio kako se na Potvrdi od 20. studenog 1970. ne nalazi potpis prodavatelja I. S. osnovom čega je zaključio kako tužitelji nisu dokazali valjani pravni temelj (pravni posao) za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu u smislu odredbe čl. 370. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV). Pritom je utvrdio da je zgrada prema prijašnjim propisima koja je kao takva bila upisana u privatnom vlasništvu u drugom zk. tijelu na zemljištu u društvenom vlasništvu bila podoban objekt za dosjedanje prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; dalje ZOVO). Međutim ocjenom je izvedenih dokaza sud zaključio kako tužiteljev posjed nije zakonit jer time što je utvrđeno da se na Potvrdi iz 1970. ne nalazi potpis prodavatelja I. S. nisu dokazali postojanje kupoprodajnog ugovora iz 1970. Ocjenjeno je da posjed nije niti savjestan budući je sud utvrdio iz iskaza prednika tužitelja A. D. da je isti još 1997. saznao kako nije uknjižen kao vlasnik stana, a niti posjed udovoljava posljednjoj pretpostavci potrebnoj za stjecanje prava vlasništva dosjelošću a to je rok dosjedanja.

12. Ocjenom iskaza prednika tužitelja A. D., 1.-tužitelja te svjedokinje Z. D. sud je prvog stupnja utvrdio da su se u predmetni stan uselili kao obitelj 1971., da je 1972. A. D. iselio jer se razveo od majke 1.-tužitelja i otišao živjeti u R. gdje je zasnovao novu obitelj, a to su supruga 2.-tužiteljica i djeca 3. i 4.-tužitelji. Prvotužitelj je s majkom Z. D. živio u stanu do 1989. kada je majka odselila na drugu adresu u stan koji je "dobila od firme" dok je sin ostao živjeti u stanu do 1991. Nakon nekoliko godina točnije 1994. svoj stan u M. ulici majka je prepustila sinu koji se oženio i vratila se u predmetni stan gdje je bila do 2004. Tada opet useljava u stan u M. ulici jer je 1.-tužitelj iselio iz predmetnog stana budući je riješio svoje stambeno pitanje kupnjom novog stana. Imajući u vidu da je A. D. vrlo kratko živio u stanu a da njegova druga supruga i njihova zajednička djeca u stanu nisu nikad prebivali sud zaključuje da istima ne pripada pravo pozivati se na dosjelost, dok za 1.-tužitelja Z. D. zaključuje kako on i majka nisu dovoljno dugo živjeli u stanu da bi ostvarili dvadeset godišnji rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Iz tih razloga pozivom na odredbu čl. 388. st. 2., u svezi s odredbama čl. 159. i čl. 18. st. 1. ZV-a, a jednako tako i pozivom na odredbe čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO-a odbija tužbeni zahtjev i po ovoj osnovi. Odnosno iz istih razloga odbija i eventualno kumulirane zahtjeve radi utvrđenja prava suvlasništa tužitelja, dok u odnosu na dio sva tri zahtjeva kojim se traži utvrđenje suvlasničkih udjela tuženika zaključuje kako tužitelji nisu legitimirani na postavljanje istih. Još nadodaje kako se zbog navedenog nije bavio pitanjem predstavlja li podrumski prostor stan ili zajednički dio zgrade.

13. Tužitelji u žalbi u bitnome tvrde kako presuda nema razloge o odlučnim činjenicama odnosno u najmanju ruku činjenično stanje nije potpuno utvrđeno budući sud prvog stupnja ne cijeni sve rezultate provedenog dokaznog postupka već zaključak o postojanju kupoprodajnog ugovora temelji isključivo na ocijeni jednog dokaza odnosno na rezultatima grafološkog vještačenja Centra I. V. o istinitosti potpisa prodavatelja. Time propušta cijeniti da za sve ostale potpisnike nije utvrđeno da ne bi potpisali Potvrdu, da potpis svjedokinje Z. B. nije vještačen niti je to itko predlagao a radi se o sestri I. S. odnosno supruzi M. B. kako osobi koja je bila upućena u stanje stvari. K tome sud propušta cijeniti iskaze kako tužitelja tako i tuženika i saslušanih svjedoka u postupku iz kojih se zaključuje da se tužitelji po svom predniku nalaze u neometanom posjedu od 1970. do danas, da su to čak 3. i 4.-tuženici izričito priznali na samom početku postupka (iako su kasnije povukli to priznanje) pa da iz svega proizlazi kako posjed nije pribavljen silom, prijevarom ni zlouporabom povjerenja čime tužitelji po svom predniku udovoljavaju kvaliteti poštenog posjeda kojeg vrše dulje od 20 godina.

14. Prije svega valja reći kako je sud prvog stupnja u pravu da ne postoje pretpostavke za udovoljenje tužbenom zahtjevu prema odredbi čl. 370. st. 5. ZV-a budući ta odredba dolazi u primjenu u situacijama povezivanja već stečenog etažnog vlasništva po prijašnjim propisima (pravo raspolaganja) na posebnom dijelu zgrade koja je u društvenom vlasništvu sa suvlasništvom na zemljištu (tako Rev-91/07 i Rev- 1486/15). U konkretnoj pravnoj situaciji ne radi se o zgradi u društvenom vlasništvu nego zgradi koja je bila u privatnom vlasništvu o čemu je sud prvog stupnja izvukao pravilne zaključke kada je zaključio da je ista mogla biti predmetom stjecanja prava vlasništva, međutim valja reći kako u odnosu na nekretnine koje prema prijašnjim propisima nisu predstavljale društveno vlasništvo nema primjene citirane odredbe ZV-a. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno zaključio da ovo ne može biti osnova za stjecanje prava vlasništva.

15. Međutim u pravu su žalitelji kada tvrdnje kako sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje vezano za stjecanje prava vlasništva dosjedanjem što pak daje osnovu za primjenu odredbe čl. 373.a. st. 1. i 2. ZPP-a. Pri tome nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a pa je presudu kao jasnu i razumljivu moguće ispitati.

16. U smislu citirane odredbe ZPP-a ovaj sud utvrđuje kako predmetni prostor na kojem tužitelji potražuju pravo suvlasništva predstavlja po svojoj namjeni stan površine 33,06 m2 što u odnosu na cijelu zgradu iznosi 13/100 idealnih dijelova budući navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka C. B. koja je svoj nalaz dala osnovom provedenog očevida na licu mjesta i kojeg ovaj sud s obzirom na metodologiju rada i njegov sadržaj u cijelosti prihvaća kao stručan. Nakon ukidne odluke ovoga suda razjašnjeno je da predmetni prostor nikad nije predstavljao zajednički dio zgrade jer takav zaključak proizlazi iz ortačkog ugovora kojeg su sklopili graditelji I. S. i M. B. i kojim su podijelili posebne dijelove zgrade u vlasništvo svakog od njih. Tako iz navedenog ortačkog ugovora proizlazi da je I. S. pripao u vlasništvo jedan stan, te tavanski prostor i prostor podruma za što su ortaci označili da odgovara suvlasničkom dijelu od 3/5. Iz iskaza prednice 2.-tuženika, iskaza 3. i 4.- tuženika, iskaza prednika tužitelja A. D., te svjedokinje Z. D., kao i isprava u spisu (kupoprodajni ugovor od 19. listopada 1971., kupoprodajni ugovor od 18. lipnja 1971.) utvrđuje se kako su graditelji ubrzo nakon završetka gradnje počeli otuđivati posebne dijelove zgrade i u momentu kada su svi tuženici i njihovi prednici doselili predmetni stan je već bio preuređen za stambene namjene i u njemu je stanovala obitelj D. sa malim djetetom.

17. Prednici 1. i 2.-tuženika doselili su 1971. i to su potvrdili u svojim stranačkim iskazima, dok su 3. i 4.-tuženici doselili 1997. Nije utvrđeno da bi do početka podnošenja ove tužbe 2005. itko od tuženika i njihovih prednika osporavao tužiteljima i njihovom predniku pravo na posjed, da bi pokretali ikakve parnice ili pak tvrdili da bi sporni prostor predstavljao njihovo vlasništvo, suvlasništvo ili zajedničko vlasništvo. Nije utvrđeno, niti je itko od stranaka to u postupku navodio da bi izvorni graditelji I. S. i M. B. osporavali predniku tužitelja pravo na posjed, niti da bi ikad podizali tužbe radi zaštite svojeg prava vlasništva.

18. Da se radilo o nesmetanom posjedu potvrđuju i saslušani svjedoci N. P., S. P. i F. L. koji navode kako je u suterenu zgrade živjela gđa. Z. D. i potvrđuju da im nitko nikad nije osporavao pravo na posjed. Tri i 4.-tuženici u podnesku od 23. studenog 2005. izričito priznaju da je prednik tužitelja A. D. vlasnik stana u suterenu međutim u tom se trenutku nisu mogli izjasniti o veličini suvlasničkih dijelova što su također bili spremni priznati po provođenju vještačenja. U kasnijem tijeku postupka povlače svoje priznanje. Iz iskaza prednice 2.-tuženka H. A. proizlazi da se ista uselila 1971. i da je u prizemlju u spornom stanu živjela Z. D. sa sinom. Drugotuženica navodi kako ne osporava "da je tužitelj možda kupio tu jednu prostoriju u suterenu i da čak nema ništa protiv preurađenja te konobe u stan jedino prigovara da se uslijed preuređenja narušila statika zgrade". Iz iskaza 3. i 4.-tuženika proizlazi kako su doselili 1997., da je u prizemlju živjela Z. D. i da D. prema njihovim saznanjima nitko nije osporavao vlasništvo stana. Iz iskaza prednika tužitelja A. D. koji u cijelosti korespondira sa iskazom svjedokinje Z. D. utvrđuje se da su bili u braku od 1966., da su kao mlada obitelj sa malim djetetom odlučili riješiti stambeno pitanje i u tu svrhu kupili dvije prostorije u suterenu koje su prethodno predstavljale poslovni prostor. Kupoprodaju su ugovorili sa suvlasnikom I. S. koji im je nudio na prodaju stan u potkrovlju (garsonijeru) međutim kako je taj stan bio preskup za njihove tadašnje mogućnosti kupili su podrumske prostorije koje su odmah preuredili u stambeni prostor te krajem 1970. uselili. Ubrzo 1972. A. D. iseljava zbog razvoda braka no u stanu ostaju sin i bivša supruga s time da se prednik tužitelja smatrao vlasnikom i rekao bivšoj supruzi kako ima pravo ostati i živjeti u stanu međutim ne i vlasnička prava na istom. Pokojni tužitelj je u iskazu naveo kako je sklopio pisani kupoprodajni ugovor i sve je to predao tadašnjem odvjetniku, no zbog životnih okolnosti jer je zasnovao novu obitelj i prirode posla jer je plovio, nekako nije vodio računa o svemu tome da bi negdje 1997. saznao da nije uknjižen kao vlasnik u trenutku kada je sin htio prijaviti prebivalište svoje supruge na adresi stana. Naveo je kako se nije uknjižio kao vlasnik u dogovoru sa prodavateljem I. S. kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Prvotužitelj Z. D. potvrđuje kako njemu i majci nitko nikad nije osporavao pravo na posjed stana te opisuje razdoblja tijekom kojeg su on i majka živjeli u stanu.

19. O posjedu 1.-tužitelja i njegove majke svjedoče i određene isprave o plaćanju troškova za navedeni stan pa tako rješenje Odjela gradske uprave za komunalni sustav od 8. veljače 2002. kojim se utvrđuje obveza Z. D. radi plaćanja komunalne naknade, te podaci E. R. iz kojih proizlazi da je A. (R.) D. kupac električne energije od 1984. Konačno na listu 73 spisa prileži i ugovor o korištenju stana kojim je majka pok. tužitelja A. a radi se o D. D. sklopila sa Z. D. 1975. radi davanja stana na besplatno korištenje.

20. Iskaze svih saslušanih stranaka i svjedoka ovo žalbeno vijeće prihvaća. Iskazi pok. 1.-tužitelja, sadašnjeg 1.-tužitelja i svjedokinje Z. D. okolnosni su, podudarni i detaljno predočavaju situaciju od useljenja obitelji 1970. Njihove iskaze potvrđuju i svi saslušani svjedoci, a konačno njihovi iskazi nisu obeskrijepljeni iskazima tuženika i njihovih prednika, naprotiv oni tuženici koji su saslušani su podudarno iskazivali o duljini i nesmetanom posjedu pok. tužitelja, njegove bivše supruge i sina u predmetnom stanu. Čak štoviše u početku ovog sudskog postupka 3. i 4.-tuženici priznali su predniku tužitelja pravo vlasništva nad stanom. Protivljenje tuženika tužbenom zahtjevu počiva na činjeničnoj tvrdnji da se radi o prostoriji koja bi predstavljala zajedničke dijelove zgrade, međutim ta tvrdnja nije potkrijepljena dokazima u spisu predmeta pa ni njihovim vlastitim iskazima.

21. Zato tužitelji u žalbi s pravom ukazuju da se odluka suda prvog stupnja nije mogla graditi samo na jednom dokazu a to je nalaz i mišljenje vještaka iz Centra V. Sud je prvog stupnja dao svoje razloge zbog kojih prihvaća taj nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi da su potpisi svih aktera pri sastavljanju Potvrde iz 1970. istiniti, osim prodavateljevog I. S. i ovaj sud unatoč žalbenim navodima nema razloga otkloniti ispravnost takvih zaključaka suda prvog stupnja. Međutim Potvrda o isplati dijela cijene samo je jedan od dokaza na okolnost da li je prednik tužitelja A. D. sa ortakom I. S. sklopio kupoprodajni ugovor. Sud je prvog stupnja smatrao da nije sklopio i to na temelju nalaza i mišljenja Centra V. no protivno takvom zaključku ovo žalbeno vijeće smatra da je do sklapanja kupoprodajnog ugovora došlo i na to upućuju svi ostali provedeni dokazi koji ne mogu biti obeskrijepljeni jednim jedinim dokazom odnosno sadržajem Potvrde o isplati akontacije cijene.

22. Dakle, u nedostatku pisane isprave o kupoprodaji stana ima se uzeti da je između tadašnjeg suvlasnika I. S. i prednika tužitelja A. D. sklopljena kupoprodaja za iznos od 90.000,00 dinara (iskaz prednika tužitelja na listu 69 spisa), da je isti zajedno sa svojom suprugom i malim djetetom – 1.-tužiteljem odmah nakon adaptacije tada poslovnog prostora u stambeni uselio i tamo prebivao do 1972. do razvoda braka. Potom su u stanu ostali živjeti njegova bivša supruga i malodobni sin i do dana današnjeg stan drže u posjedu. Do pokretanja ove parnice nitko im nikad nije osporavao pravo na posjed stana bilo od strane tuženika i njihovih prednika, bilo od strane prvobitnih suvlasnika a teško je povjeravati u situaciju da bi se isti uselili bez ikakve pravne osnove, na prijevaran ili bilo koji drugi sličan način a da bi pritom izostala reakcija vlasnika nekretnine.

23. Odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. U st. 5. iste zakonske odredbe propisano je da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. 24. Na temelju utvrđenih činjenica da je prednik tužitelja usmenim ugovorom o kupoprodaji iz 1970. stekao u vlasništvo predmetni stan i da od tada on, a potom njegova bivša supruga i sin žive neometano u tom stanu i drže ga u posjedu od 1970. do danas, te da im do podnošenja ove tužbe nitko nikad nije osporavao pravo na posjed i pravo vlasništva stana, proizlazi da je posjed prednika tužitelja A. D. a potom i tužitelja kao njegovih zakonskih nasljednika (rješenje o nasljeđivanju s lista 171 spisa) savjestan. Na to ukazuju svi redom provedeni dokazi, osim grafološkog vještačenja potpisa I. S. na Potvrdi o isplati akontacije cijene, međutim sam taj dokaz za sebe u sklopu preostalih provedenih dokaza nije dovoljan za zaključak da bi tuženici oborili presumpciju poštenja posjeda. Jednako tako nije sud prvog stupnja u pravu kada smatra da bi poštenje A. D. prestalo saznanjem da nije upisan u zemljišne knjige. Samo ta okolnost posjednika ne čini nesavjesnim već se radi o činjeničnom pitanju u svakom pojedinom predmetu pa utoliko utvrđene činjenice iz ovog predmeta potvrđuju stajalište ovoga suda o poštenju tužiteljeva posjeda (tako i Rev-494/21). Uz izostanak reakcije prvobitnih suvlasnika pa i reakcije samih tuženika i njihovih prednika koji su dugi niz godina susjedi 1.-tužitelja i njegove majke, za ovaj sud nema dvojbe da posjed nije stečen prijevarom, silom, potajno ili zlouporabom povjerenja pa je utoliko uz pretpostavku iz odredbe st. 3. čl. 18. ZV-a ostvarena i pretpostavka istinitosti posjeda iz odredbe čl. 18. st. 2. ZPP-a.

25. Budući je nesmetani posjed A. D. trajao od 1970. do 1972. kao neposredan, a od tada pa do njegove smrti kao posredan posjed jer je svojoj bivšoj supruzi i djetetu dozvolio stanovanje u stanu kao neposrednim posjednicima, do dana podnošenja tužbe 2005. proteklo je zakonom potrebno vrijeme iz odredbe čl. 160. st. 1. u svezi s odredbom čl. 159. st. 3. ZV-a radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Dakle, od stupanja u samostalni posjed 1970. do dana podnošenja tužbe 2005. proteklo je vrijeme od 35 godina pri čemu je za reći da sud prvog stupnja pogrešno smatra da bi u tijek vremena trebalo uračunavati samo razdoblja u kojima su A. D., 1.-tužitelj i svjedokinja Z. D. živjeli efektivno u stanu. Odlučno je samo to da li su isti bili faktički posjednici stana a što bez daljnjeg jesu budući ih nitko nikada nije isključio iz toga posjeda, pri čemu je nebitan način izvršavanja faktičke vlasti.

26. Utoliko je u smislu citiranih odredbi ZV-a valjalo usvojiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava suvlasništva na stanu u prizemlju površine 33,06 m2, međutim ne i preostali dio zahtjeva radi utvrđenja idealnog dijela nekretnine k.č.br. 1595/8, kuća i dvorište, površine 305 m2, upisane u zk.ul. 343 k.o. Z.. Za usvajanje zahtjeva radi utvrđenja prava suvlasništva na idealnom dijelu nekretnine na kojoj je izgrađena zgrada sa posebnim dijelovima nužno je postojanje tužbenog zahtjeva iz odredbe čl. 71-74. ZV-a. Međutim tužitelji nisu na taj način postavili tužbeni zahtjev kao onaj kojim bi se tražila uspostava prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine povezanog sa suvlasničkim dijelom, a niti su u postupku provedeni dokazi na te okolnosti (etažni elaborat) pa je iz tih razloga žalba tužitelja odbijena u odnosu na utvrđenje da bi bili suvlasnicima u 13/100 dijela nekretnine i ujedno zahtjev radi trpljenja uknjižbe. Iz istih razloga zbog kojih je pozivom na citirane odredbe čl. 71-74. ZV-a pravilno odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja tužiteljeva prava suvlasništva na nekretnini pravilno je sud prvog stupnja odbio i dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja visine suvlasničkih dijelova 2.-4.-tuženika što je sud prvog stupnja obrazložio nedostatkom legitimacije na aktivnoj strani.

27. Iz svih je tih razloga odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 373.a. ZPP-a, dok je žalba tužitelja odbijena kao u točki II. izreke ove presude sukladno odredbi čl. 368. st. 1. istog Zakona. Istovremeno je rješenjem valjalo ukinuti točke II. i III. izreke prvostupanjske presude prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a budući je djelomičnim udovoljenjem žalbi tužitelja djelomično usvojen glavni tužbeni zahtjev, pa je prema tome izostala potreba da se odlučuje o eventualno kumuliranim zahtjevima.

28. Nakon ishoda ovog žalbenog postupka valjalo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o parničnim troškovima. U odnosu na dio zahtjeva za koji je žalba tužitelja odbijena nisu nastali posebni troškovi budući se cijeli dokazni postupak koncentrirao oko utvrđenja činjenica vezano za osnovanost zahtjeva pa ovaj sud smatra da u primjenu dolazi odredba čl. 154. st. 5. ZPP-a zbog čega je tužiteljima priznao trošak postupka u cijelosti i imajući u vidu da se odbiće s obzirom na njegov sadržaj ima smatrati odbićem razmjerno neznatnog dijela zahtjeva.

29. Tako je tužiteljima za sastav tužbe, pristup na ročišta od 27. listopada 2006., 12. siječanj 2007., 27. ožujak 2007., 5. lipnja 2007. 18. rujna 2007., 21. srpnja 2010., 12. studenog 2010., 07. lipnja 2011., 24. studenog 2011., 24. travnja 2013., 26. ožujka 2014., 14. listopada 2014., 26. studenog 2014., 13. svibnja 2019., 17. srpnja 2019. i 25. veljače 2021., za svaku radnju priznato po 2.500,00 kn. Za sastav podnesaka od 31. svibnja 2007., 26. rujna 2011., 04. travnja 2013., 02. listopada 2014. i 24. studenog 2014. tužiteljima je priznato za svaki po 2.500,00 kn. Za ročišta na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima priznato je za svako 1.250,00 kn, a radi se o ročištima od 05. svibnja 2006., 06. svibnja 2011., 27. rujna 2011., 03. ožujka 2014., 12. ožujka 2019. i 27. listopada 2020. Za sastav običnih podnesaka priznato je za svaki po 625,00 kn a radi se o podnescima od 12. travnja 2006., 17. rujna 2007., 26. ožujka 2008., 14. listopada 2008., 14. svibnja 2012., 12. siječnja 2015. i 31. srpnja 2019. Za ročišta koja su odgođena prije početka raspravljanja priznato je za svako 625,00 kn i to su ročišta od 11. rujna 2006., 20. travnja 2010. i 26. svibnja 2010. Trošak sastava podneska od 12. travnja 2005., 12. ožujka 2019. i 24. kolovoza 2019. nisu priznati jer ne prileže sudskom spisu, kao niti podnesci od 19. lipnja 2006. 24. kolovoza 2017. i 10. svibnja 2019. jer po svom sadržaju ne predstavljaju nužni trošak za vođenje parnice. Nije priznat niti trošak pristupa na ročište od 21. srpnja 2011. budući na tom ročištu stranke nisu nazočile, kao što nije priznat niti trošak sastava žalbe od 14. siječnja 2015. budući su tada tužitelji uspjeli u žalbenom postupku s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva. Za radnje obavljene do 01. kolovoza 2009. priznato je 22% PDV-a u ukupnom iznosu od 4.812,50 kn, za radnje obavljene nadalje pa do 01. ožujka 2012. priznato je 23% PDV-a u iznosu od 3.737,00 kn, a za one obavljene nakon toga pa do zaključenja rasprave 25% PDV-a u ukupnom iznosu od 7.468,75 kn. Time odvjetnički trošak iznosi ukupno 84.768,25 kn čemu još je valjalo dosuditi pristojbu na tužbu i presudu za svaku po 1.450,00 kn kao i pristojbu na ovu žalbu sukladno nalogu prvostupanjskog suda. Za troškove očevida i predujma za građevinsko vještačenje dosuđeno je ukupnih 5.740,00 kn. 30. Ukupni priznati trošak tužitelja u ovom postupku iznosi 12.589,82 eur[1] /94.858,25 kn pa su utoliko uvaženjem žalbe tužitelja preinačeni dosuđujući dijelovi prvostupanjske presude o troškovima postupka i odlučeno je kao u točki 1. izreke ove presude, dok su s viškom zahtjeva za naknadu troška tužitelji odbijeni. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 380. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a.

31. Prvostupanjska presuda u nepobijanim dijelovima točke V., VII. i IX. izreke (odbiće dijela tuženikovih zahtjeva za naknadu parničnog troška) ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 01. ožujak 2023.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.