REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-213/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Š. (OIB:…) iz K., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Č. & R. j.t.d. u P., protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE (OIB:52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1455/16-47 od 28. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 06. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1455/16-47 od 28. travnja 2017.
II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak sastava revizije u iznosu od 207,38 eura[1] /1.562,50 kuna, u roku od 15 dana.
III. Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
I. Utvrđuje se da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao kč. br. 332/1 pašnjak 2050 m[2] i kč. br. 332/2 vinograd, pašnjak, površine 1816 m[2] obje upisane u zk. ul. 66 k.o. K. te kč. br. 411/2 oranica, površine 2769 m[2] upisane u zk. ul. 297 k.o. K. pa je tuženica dužna trpjeti da tužitelj po pravomoćnosti ove presude temeljem iste zatraži i dobije uknjižbu stečenog prava vlasništva na navedenim nekretninama u svoje ime i korist.
II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.502,36 kuna u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene prvostupanjske presude tuženica je podnijela pravovremenu žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalbom ističe, da tužitelj nije dokazao na koji je način njegov pravni prednik stekao nekretninu od J. B., zbog čega posjed ne bi bio zakonit, a u nedostatku isprava na tužitelju je bio teret dokaza da bi isti bio utemeljen na pravnom poslu darovanja, te je u spis trebao dostaviti smrtne listove za J. B. i I. B. kako bi se utvrdilo činjenično stanje. U odnosu na stjecanje prava vlasništva dosjelošću navodi, da je trebalo utvrditi primjenu pravnih pravila OGZ-a i da li je tužitelj putem svojih pravnih prednika stekao pravo vlasništva u ranijem razdoblju odnosno da li su pravni preci tužitelja kontinuirano posjedovali predmetne nekretnine uz ispunjenje pretpostavke za dosjelost do 06. travnja 1941., obzirom se nakon toga do 08. listopada 1991. nije moglo stjecati vlasništvo osnovom dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, te da u predmetnom postupku nema mjesta primjeni presude Europskog suda za ljudska prava u odnosu na Republiku Hrvatsku.
Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva, a podredno, ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz zahtjev troška žalbe.
3. Sa žalbom tuženice postupljeno temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje ZPP).
4. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu smatrajući je neosnovanom, obzirom je dokazao kako je osobno i putem svojih pravnih prednika u posjedu predmetne nekretnine najmanje od 1910. godine pa nadalje, koji posjed nikada nije osporavan, a činjenica upisa u zemljišnim knjigama ne utječe na poštenje posjeda u odnosu na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dok su se od 1947. godine pa do 01. rujna 1980. primjenjivala pravila Općeg građanskog zakona, te je do 01. siječnja 1997. proteklo više od 49 godina samostalnog posjeda i time je pravilna odluka prvostupanjskog suda odnosu i na sadržaj odluke Europskog suda za ljudska prava – Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske.
Žalbeni je prijedlog žalbe tuženice kao neosnovane i potvrđivanje prvostupanjske presude uz zahtjev troška odgovora na žalbu.
5. Žalba tuženice Republike Hrvatske nije osnovana.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću na nekretninama kč. br. 332/1 i kč. br. 332/2 upisane u zk. ul. 66 k.o. K. i kč. br. 411/2 upisane u zk. ul. 297 k.o. K., uz dužnost tuženice da trpi da temeljem presude dobije uknjižbu stečenog prava vlasništva na navedenim nekretninama.
7. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-1455/16 od 28. travnja 2017. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja a ta je presuda povodom žalbe tuženice preinačena i odbijen tužbeni zahtjev, odlukom ovog suda poslovni broj Gž-728/2017 od 25. veljače 2019. Po izjavljenoj reviziji tužitelja, rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3532/2019 ukinuta je presuda ovog suda Gž-728/2017 od 25. veljače 2019. i predmet vraćen na ponovno suđenje ovom sudu, uz obavezu da se cijeni poštenje posjeda, obzirom da se činjenice da je u zemljišnim knjigama u odnosu na predmetnu nekretninu upisana treća osoba, te je i predmetna nekretnina zalagana kao osiguranje za povrat duga uz vođen ovršni postupak ne da osnovu za zaključak da se radi o nepoštenom posjedu, uz ostale provedene dokaze, kao i da nije pravilno neuračunavanje vremena posjedovanja koje je proteklo do 08. listopada 1991.
8. U nastavku postupka cijenjeno je utvrđeno činjenično stanje, koje između stranaka i nije sporno, a iz istoga proizlazi:
-da iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je kč. 411/2 na lokalitetu zvanom B. do 1924. godine bilo u vlasništvu G. B. di A., te da je 07. listopada 1924. na istoj vlasništvo stekao J. B. a od 20. svibnja 1955. temeljem Sporazuma između FNRJ i Italije o reguliranju uzajamnih odnosa od 08. prosinca 1954. nekretnine su upisane kao Općenarodna imovina – Organ upravljanja NO Kotara Pula, kao i da je predmetna nekretnina od 1924. godine pa do 1939. godine zalagana kao osiguranje za povrat dugova i u odnosu na istu vođen je ovršni postupak, te upisana hipoteka u korist F. d. S.;
-da je izvatkom zemljišnih knjiga utvrđeno, da su nekretnine kč. 332/1 i 332/2 k.o. K. od 08. travnja 1927. bile u vlasništvu S. E. a od 1942. godine, njenih nasljednika, te da je 30. svibnja 1955. upisana kao Općenarodna imovina – Organ upravljanja NO Kotara Pula temeljem Sporazuma između FNRJ i Italije iz 1954. godine;
-da su sve nekretnine postale Općenarodna imovina, kasnije društveno vlasništvo na kojima je 11. srpnja 2008. i upisano pravo vlasništva Republike Hrvatske temeljem čl. 360. i čl. 362. Zakona o vlasništvu;
-da je uviđajem na licu mjesta i mjerničnim vještačenjem utvrđeno, da se nekretnine kč. 332/1 i kč. 332/2 k.o. K. nalaze na lokalitetu N. da čine između sebe neomeđenu cjelinu koja se s istočne strane graniči s asfaltiranom cestom K.-P. a sa zapadne strane s javnim putom na parceli 774/4 i da se u naravi radi o pašnjaku, dok je i zatečen na kč. 332/2 brod poznanika tužitelja;
-da je nekretnina kč. 4112 k.o. K. identificirana na lokalitetu zv. B. koja je sa svih strana omeđena starim suhozidima, dok se na ulazu sa južne strane nalazi metalni portun širine 4 m i predstavlja uređeni pašnjak na čijim se rubnim dijelovima uz ogradne suhozide nalazi ravnomjerno raspoređeno 14 mladih i starih maslina, kao i hrpa kamenja (gromača);
-da iz iskaza svjedoka i tužitelja saslušanih na očevidu suglasno proizlazi, da je predmetne nekretnine koristio J. B. koji je 1947. godine otišao u I., a on je bio brat djeda tužitelja I. B., kao i da nakon što je on otišao baka tužitelja je nastavila koristiti parcelu zajedno sa svojim suprugom i u tome su joj pomagala djeca a jedna od njih je bila i A. – majka tužitelja, koja je ostala živjeti u selu i u kući u kojoj je i tada živjela a da su nekretnine oduvijek obrađivane od strane obitelji tužitelja, ranije njegovog oca a danas i osobno tužitelja;
-da je svjedokinja koja je u vrijeme iskaza bila u dobi od 82 godine i navela da je parcela koju zovu N. korištena do rata od strane J. B. koji je 1947. godine otišao u T. gdje je i umro, a nakon što je otišao baka tužitelja je nastavila koristiti tu parcelu koju je obrađivala, nakon smrti svojega supruga pomagala su joj djeca, dok se parcela gdje su danas masline koja se zove B. obrađivala, da su na njoj imali pšenicu i žito a portun koji se nalazi na parceli je postavio tužitelj, dok se parcela koja se zove N. koristila nakon odlaska J. za ispašu i sjekla su se tamo drva, kao što je i potvrdila saslušana svjedokinja M. B. (rođena … godine) navodima, da je za vrijeme 2. Svjetskog rata J. pobjegao u P., a I. nastavio obrađivati parcele, tamo čuvao krave i obrađivao zemlju i imao voćke, nakon njegove smrti koristio ju je tužiteljev otac J. a nakon njega i tužitelj, kao i parcelu B. koja je korištena od strane obitelji J. i njegovog brata a poslije i oca tužitelja, pa unatrag 20 godina parcela se kosila, masline su se čistile i brali plodovi, a novije masline je i zasadio tužitelj, kao što je i svjedokinja E. M. (rođena … godine) je iskazala da su i tužitelj i njegov otac na parceli gdje se danas nalazi i brodica sjekli drva i vozili ih kući a iza smrti oca to činio tužitelj, povremeno i pokosio, dok tu parcelu nitko nije koristio, a parcela na kojoj i posađene masline svake godine su dolazili pomoći brati masline a dalje ju je obrađivao otac tužitelja a kasnije i tužitelj što sve može potvrditi unatrag 40 godina, te je i svjedok V. B. (rođen … godine) naveo za parcelu N. da je to obrađivao I. B. i tužiteljeva baka a tada se obrađivao i vinograd volovima i magarcima, te koristio kao pašnjak za stoku odnosno krave, a nakon njih su i parcelu koristili otac i majka tužitelja a nakon smrti oca i tužitelj koristi predmetnu parcelu, dok je on rođen preko puta parcele koju zovu B. te oduvijek pamti da su je koristili djed tužitelja, stric i danas tužitelj, da masline imaju i više godine od njega i da ih je i obrađivala obitelj tužitelja i tužitelj sa njima, te da ih nitko nikada nije sprječavao da koriste parcele ili ometao;
-da prema iskazu tužitelja prilikom odlaska u I. brat njegovog djeda J. B. je svojem bratu prepustio predmetne nekretnine i usmeno ih darovao, uz iskaz, na pitanje da li je pitao oca da li ima vlasnički list, na što mu je on rekao da ih nema ali da nije važno da je to njihovo i da im nitko ne može oduzeti, da je redovito sa djedom odlazio nakon odlaska J. B. u I. na predmetne nekretnine, iste je obrađivao kao i sa svojim ocem i majkom, koji su se i ponašali kao vlasnici, te nije imao razloga sumnjati da ne bi bio samostalni posjednik obzirom se radi i o neprekinutom, samostalnom i savjesnom posjedu od 1947. godine pa nadalje.
9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je cijenio, da se tužitelju vrijeme dosjedanja ne računa prije 1947. godine dok je J. B. bio vlasnik i tako se ponašao, a od 1947. godine kao početak dosjedanja do 01. rujna 1988. su se primjenjivala pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ) temeljem Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 06. travnja 1941., za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve i sl.) propisano je stjecanje vlasništva protekom 40 godina po paragrafu 1472 OGZ-a, a 01. rujna 1980. je stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/80) koji je čl. 28. propisivao vrijeme za izvanrednu dosjelost od 20 godina za sve nekretnine. Stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96) 01. siječnja 1997., propisan je rok izvanredne dosjelosti od 20 godina neprekinutog samostalnog posjedovanja a u odnosu na stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave, dvostruko vrijeme odnosno 40 godina. Cijeneći čl. 29. ZOVO-a kojim je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, koja je odredba brisana Zakonom o preuzimanju ZOVO-a ("Narodne novine" broj: 53/91), što znači da se od 08. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću, a kako je 01. siječnja 1997. stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96) koji je čl. 384. st. 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, da je od 01. siječnja 1997. ostvarena zakonska mogućnost da se posjednici čija je kvaliteta posjeda omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću i prije 08. listopada 1991. uračuna u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Cijeneći da su tužitelj i njegovi pravni prednici kao savjesni posjednici predmetnu nekretninu posjedovali od 1947. godine neprekidno, da ih nitko u tome nije ometao, stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i čl. 388. st. 4. stekli su pravo vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama jer se u rok za stjecanje tog prava i uračunavalo vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana a obzirom da su dosjedali od 1947. godine do 01. siječnja 1997., proteklo je više od 49 godina neprekidnog samostalnog i savjesnog posjeda predmetnih nekretnina, pa su u tom trenutku i stekli vlasništvo temeljem čl. 159. u svezi sa čl. 388. st. 4. ZV-a ("Narodne novine" broj: 91/96), cijeneći i objavljenu odluku Ustavnog suda RH broj U-I-58/997 od 17. studenog 1999. ("Narodne novine" broj: 137/99) kojim su ukinute odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a ("Narodne novine" broj: 91/96) stupanjem na snagu Zakona o izmjeni i dopuni ZV-a čl. 388. st. 4. kojim se i propisalo u odnosu na dosjelost nekretnina, koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, da se ne računa i vrijeme posjedovanja proteklog prije tog dana i da te odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda ako Ustavni sud ne odredi drugi rok, pa je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZV-a ("Narodne novine" broj: 91/96) prestala važiti 14. prosinca 1999. Kako je na snazi bila odredba koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću i vrijeme posjedovanja proteklo prije 08. listopada 1991., zaključak je prvostupanjskog suda da je tužitelj primjenom te odredbe ostvario zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću protekom više od 40 godina, koliko iznosi rok dosjedanja prema čl. 159. ZV-a. Na navedenu pravnu situaciju i primjenjuje presudu Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske, vezano i za sprječavanje povrede prava na mirno uživanje imovine iz čl. 1. Protokola 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, cijeneći da nije važno da li je tužba podnesena u razdoblju od 01. siječnja 1997. do 17. studenog 1997., što i proizlazi i iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava.
10. Kada se cijeni utvrđeno činjenično stanje, kao i odluka revizijskog suda, odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita, te nije dovedena u pitanje žalbenim navodima žaliteljice. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok se žaliteljica žalbom ne poziva niti na jednu bitnu povredu.
11. Žaliteljica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i da bi se trebalo utvrditi posjed primjenom pravnih pravila OGZ-a i to u razdoblju do 06. travnja 1941. budući da se od 06. travnja 1941. do 08. listopada 1991. dosjelošću vlasništvo nije moglo steći. Taj stav tuženice se u okviru sada žalbenog dijela postupka ne može prihvatiti. Pravilno je prvostupanjski sud i zaključio da se posjed tužitelja i ne može cijeniti u odnosu na vrijeme prije 1947. godine dok se J. B. ponašao kao vlasnik predmetnih nekretnina. Obzirom da se i nakon toga vremena kao mjerodavni zakon primjenjuje Zakon o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 06. travnja 1941. ("Narodne novine" broj: 73/91) i na osnovu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 96/17 – dalje ZV) primjenjuju se pravna pravila iz paragrafa 1452 do 1477 Općeg građanskog zakonika (OGZ). Prema tim pravilima rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 40 godina. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu koji mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da dosjedatelj ne priznaje višu vlast druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja prema paragrafu 345 OGZ-a, a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (paragraf 326 OGZ), s time što se smatra da je posjed istinit i pošten, sve dok se ne dokaže drugačije (paragrafi 328 i 345 OGZ).
12. Kako se radi o državnom vlasništvu za stjecanje vlasništva trebalo je ispuniti rok izvanrednog dosjedanja od 40 godina. Prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 92/94 – dalje ZOVO) na nekretninama u društvenom vlasništvu nije se moglo steći vlasništvo dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 08. listopada 1991., a 01. siječnja 1997. stupio je na snagu (novi) propis iz čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00,129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 –dalje ZV) koji je propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ta je odredba čl. 388. st. 4. ZV-a ukinuta odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. te nakon toga i smijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja.
13. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35928/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10 zauzeto je shvaćanje, koje je i izraženo u revizijskoj odluci u predmetnom postupku kao i revizijskoj odluci Rev-x 974/2017, prema kojem i proizlazi da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću nad stvarima koje su prije 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla temeljem odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Osim toga, zaključeno je i da rizik bilo kakvih grešaka koja su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebno kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
14. Dakle, cijeneći i utvrđeno činjenično stanje, da su i prednici tužitelja, kao i tužitelj, bili u posjedu nekretnine dulje od 40 godina, te da su se i 01. siječnja 1997. ostvarile pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću osnovom poštenog posjedovanja, ostvareni su uvjeti za stjecanje prava vlasništva te nekretnine dosjelošću, slijedom čega je i pravilno zaključeno temeljem provedenih i utvrđenih činjeničnih osnova. Ako se uzme kao početak tijeka roka stjecanja vlasništva dosjelošću najkasniji datum i to od 1947. godine pa nadalje, od kada i proizlazi da je preuzet posjed od strane djeda tužitelja, tada rok od 40 godina je i istekao, onako kao što i prvostupanjski sud navodi i prije 08. listopada 1991., obzirom se u taj rok ima računati vrijeme sve do 17. studenog 1999. kada je i proteklo više od 40 godina u rok dosjedanja. Navedeno je i pravilno uz uvjet da se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koje ta prava nisu stekla na temelju čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredba tog zakona, što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH Rev-x- 9742017 od 7. svibnja 2019. Prema utvrđenim iskazima saslušanih svjedoka proizlazi da nitko tužitelja, kao ni njegove pravne prednike nije ometao u vršenju prava na predmetnim nekretninama, kao što nije bilo ni polaganja prava na iste od strane drugih osoba. Iz navedenih razloga kako je tužitelj osobno i putem svojih pravnih prednika bio pošten posjednik predmetne nekretnine (poštenje posjeda se presumiralo po čl. 328. OGZ-a) kroz zakonom propisano vrijeme, to je i dosjelošću stečeno pravo vlasništva nekretnina. Uz to, cijeneći i da se prema odredbi čl. 18.st.5. ZV-a poštenje posjeda predmjeva, obzirom da tužena nije oborila presumpciju poštenja posjeda, izvanrednom je dosjelošću u odnosu na samostalan posjed i ostvareno pravo vlasništva.
15. Obzirom da je i tužitelj dokazao da je putem svojih prednika a i osobno u samostalnom, nesmetanom, poštenom i istinitom posjedu više od 40 godina, odnosno da se radi o mirnom posjedu s uočljivom voljom držati stvar kao svoju a koji vlasnički posjed i proizlazi iz činjeničnih utvrđenja, to se i od strane ovog suda utvrđuje da su se ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama dosjelošću i u smislu odredbe čl. 159. Zakona o vlasništvu kojim je propisano da se dosjelost stječe samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (st. 1.), time da samostalni posjednik u vlasništvu RH dosjelošću stječe vlasništvo protekom dvostrukog vremena od onoga iz st. 2. i 3. toga članka odnosno protekom 20 godina ukoliko je posjed barem pošten (st. 3. i st. 4.).
16. Slijedom iznijetog valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja i žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a. Obzirom da je tužitelj uspio u revizijskom postupku, tada je i dosuđen zatražen trošak sastava revizije u iznosu od 207,38 eura/1.562,50 kuna sukladno odredbi čl. 154. st.
1. u vezi odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a. Pri tome, posebno odgovor na žalbu tuženice nije priznat obzirom da takav trošak nije bio potreban, te je u odnosu na taj zatraženi trošak i odbijen zahtjev tužitelja a prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.
U Puli - Pola 06. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća
Nataša Babić, v.r.
