Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-153/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB: ..., iz K., kojeg zastupa punomoćnik K. V., odvjetnik u K., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: ..., Z., koju zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici od 22. prosinca 2022. broj P-284/2019-16, dana 6. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženice te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici od 22. prosinca 2022. broj P-284/2019-16 i rješava:

Usvaja se prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, te se određuje za postupanje kao mjesno nadležni Općinski građanski sud u Zagrebu.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici.

2. Navedeno rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica navodeći da žalbu izjavljuje iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), te predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti rješenje, odnosno ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tužitelj podnio tužbu radi isplate novčanog iznosa od 8.125,59 kn radi stjecanja bez osnove, odnosno temeljem ništetne čl. 2 Ugovora o kreditu broj 538-50-3599673 sklopljenog između stranaka 3. kolovoza 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici jer su stranke u čl. 12. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, čime je ugovorena mjesna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Pozivajući se na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) te na čl. 3. i 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i utvrdivši da odredba čl. 12. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nije posebno pregovarana i da je formulirana od tuženice, a da je odredbama ZPP-a pored općemjesne nadležnosti iz čl. 48. st. 1. ZPP-a propisana i izberiva općemjesna nadležnost u čl. 59. ZPP-a, te kako je Ugovor o kreditu sklopljen u V. gdje tuženica ima poslovnu jedinicu, a da je tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu u Koprivnici prema mjestu prebivališta, to slijedi da je tužitelj imao mogućnost podnijeti tužbu sudu propisanom i čl. 48. st. 1. ZPP-a i čl. 59. ZPP-a, te da je izabrao sud prema svom prebivalištu, slijedom čega je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

6. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu jer je pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, odnosno da tužitelj nije saslušan, niti je sudu prezentirao ijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da mu nije bilo poznato da je ugovorena nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, time da je čl. 12. Ugovora o kreditu jasna ugovorna odredba. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 59. ZPP-a jer tuženica nema aktivnu podružnicu u V. obzirom je prestala s radom, te je sud pogrešno zaključio da ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, time da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu se poziva na presudu Suda Europske unije broj C-266/18 i odluke županijskih sudova.

7. Ispitujući rješenje po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženice, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je rješenje nejasno i proturječno samo sebi, navodima stranaka i Ugovoru o kreditu. Međutim, na temelju stanja u spisu ovaj sud je u mogućnosti odlučiti o žalbi primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2), st. 2. i 3. ZPP-a.

8. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu.

9. Iz stanja u spisu proizlazi da je u odgovoru na tužbu tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda ,navodeći da su stranke u čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora.

10. Tužitelj se o prigovoru tuženice izjasnio u podnesku od. 19. kolovoza 2019. navodeći da postoji jasno izražen stav drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj prema kojem je ugovorna odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u identičnim sporovima nepoštena prema potrošaču i da se mjesna nadležnost određuje prema prebivalištu potrošača.

11. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu nepoštena i da je tužitelj primjenom čl. 59. ZPP-a izabrao nadležnost suda u mjestu svojeg prebivališta.

12. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14,. 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva).

13. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Da bi odredba iz čl. 12. Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila nepoštena ona mora biti unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice, da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14.1. Međutim, iako se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženice jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi tuženice na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, tužitelj niti u tužbi a niti povodom prigovora tuženice o mjesnoj nenadležnosti suda činjenično ne navodi da ta ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, odnosno ne obrazlaže da bi mu ugovaranjem nadležnosti suda u sjedištu kreditora uzrokovalo dodatne troškove ili priječilo pristup sudu. Stoga je nejasno obrazloženje rješenja u kojem prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a da ne utvrđuje da navedena ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a to ne utvrđuje iz razloga što niti sam tužitelj to ne navodi. S tim u vezi valja ukazati (i) na Zaključak sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

15. Nejasno je i daljnje utvrđenje prvostupanjskog suda da se tužitelj opredijelio za izberivu mjesnu nadležnost primjenom „čl. 59. st. 1. ZPP-a, odnosno za nadležnost suda u mjestu prebivališta“. Odredba čl. 59. ZPP-a propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

15.1. Obzirom na citiranu zakonsku odredbu jasno je da čl. 59. ZPP-a ne propisuje izberivu nadležnost prema prebivalištu tužitelja, nego isključivo prema poslovnoj jedinici pravne osobe izvan njegovog sjedišta ako se radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je u Podružnici V., V., pa tužitelj očito nije izabrao mjesnu nadležnost prema čl. 59. ZPP-a kada je tužbu podnio Općinskom sudu u Koprivnici, a što prvostupanjsko rješenje dodatno čini nerazumljivim i proturječnim.

16. Iz navedenog proizlazi zaključak da tužitelj tijekom postupka nije isticao da prorogacijska klauzula protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama iz ugovornog odnosa na njegovu štetu slijedom čega je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je ništetna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu, pa je iz navedenih razloga ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačio rješenje, usvojio prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda i odredio da je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

U Varaždinu 6. ožujka 2023.

Sutkinja

Sanja Bađun v.r.