Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: 17 P-1224/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. (OIB:...) iz S. I. Z., zastupane po punomoćnici Đ. C., odvjetnici iz S. I. Z. protiv tuženika R. A. d.d. (OIB: ...) iz Z., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz O. d. Š. & P. iz Z., radi isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 24. siječnja 2023. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezine punomoćnice te z. punomoćnice tuženika M. M., odvjetnice iz V., dana 6. ožujka 2023. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., da tužiteljici M. K. iz S. I. Z., isplati iznos od 918,90 eura¹/6.923,48 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,16 eura¹/16,26 kuna od 31. siječnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 4,20 eura¹/31,67 kuna od 29. veljače 2008. pa do isplate,

- iznos od 5,85 eura¹/44,09 kuna od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- iznos od 2,44 eura¹/18,39 kuna od 30. travnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 3,71 eura¹/27,95 kuna od 31. svibnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 6,32 eura¹/47,59 kuna od 30. lipnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 2,49 eura¹/18,76 kuna od 31. srpnja 2008. pa do isplate,

- iznos od 2,68 eura¹/20,19 kuna od 31. kolovoza 2008. pa do isplate,

- iznos od 4,95 eura¹/37,28 kuna od 30. rujna 2008. pa do isplate,

- iznos od 9,76 eura¹/73,79 kuna od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- iznos od 9,30 eura¹/70,07 kuna od 30. studenog 2008. pa do isplate,

- iznos od 9,93 eura¹/74,80 kuna od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

- iznos od 10,02 eura¹/75,52 kuna od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 10,07 eura¹/75,85 kuna od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,71 eura¹/103,29 kuna od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,74 eura¹/103,53 kuna od 30. travnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,49 eura¹/101,62 kuna od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,30 eura¹/100,22 kuna od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,35 eura¹/100,59 kuna od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,45 eura¹/101,33 kuna od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,44 eura¹/101,27 kuna od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,34 eura¹/100,52 kuna od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,53 eura¹/101,92 kuna od 30. studenog 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,68 eura¹/103,05 kuna od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- iznos od 13,89 eura¹/104,65 kuna od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 13,84 eura¹/104,28 kuna od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- iznos od 14,13 eura¹/106,46 kuna od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- iznos od 14,08 eura¹/106,05 kuna od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 14,18 eura¹/106,85 kuna od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 15,11 eura¹/113,81 kuna od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 14,92 eura¹/112,38 kuna od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 15,50 eura¹/116,75 kuna od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- iznos od 15,29 eura¹/115,24 kuna od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- iznos od 14,97 eura¹/112,81 kuna od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- iznos od 15,65 eura¹/117,94 kuna od 30. studenog 2010. pa do isplate,

- iznos od 16,52 eura¹/124,47 kuna od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- iznos od 15,91 eura¹/119,85 kuna od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 16,12 eura¹/121,47 kuna od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- iznos od 15,85 eura¹/119,41 kuna od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- iznos od 15,90 eura¹/119,78 kuna od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 17,06 eura¹/128,53 kuna od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 17,17 eura¹/129,38 kuna od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 17,17 eura¹/129,40 kuna od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 16,70 eura¹/125,84 kuna od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- iznos od 16,19 eura¹/121,95 kuna od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- iznos od 13,67 eura¹/103,00 kuna od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- iznos od 13,64 eura¹/102,75 kuna od 30. studenog 2011. pa do isplate,

- iznos od 13,85 eura¹/104,32 kuna od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 14,03 eura¹/105,69 kuna od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 14,05 eura¹/105,88 kuna od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 13,93 eura¹/104,93 kuna od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 14,01 eura¹/105,57 kuna od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 14,07 eura¹/106,01 kuna od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 13,97 eura¹/105,27 kuna od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 14,00 eura¹/105,46 kuna od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 13,92 eura¹/104,91 kuna od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 13,70 eura¹/103,72 kuna od 30. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos od 13,93 eura¹/104,99 kuna od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos od 14,02 eura¹/105,60 kuna od 30. studenog 2012. pa do isplate,

- iznos od 13,96 eura¹/105,17 kuna od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

- iznos od 13,64 eura¹/102,77 kuna od 31. siječnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,91 eura¹/104,81 kuna od 28. veljače 2013. pa do isplate

- iznos od 13,93 eura¹/104,99 kuna od 31. ožujka 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,83 eura¹/104,19 kuna od 30. travnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,50 eura¹/101,70 kuna od 31. svibnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,49 eura¹/101,64 kuna od 30. lipnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,57 eura¹/102,25 kuna od 31. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,70 eura¹/103,23 kuna od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,88 eura¹/104,58 kuna od 30. rujna 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,79 eura¹/103,88 kuna od 31. listopada 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,85 eura¹/104,38 kuna od 30. studenog 2013. pa do isplate,

- iznos od 13,93 eura¹/104,94 kuna od 31. prosinca 2013. godine do isplate time da kamata u razdoblju od 31. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. teče po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamata teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.390,26 eura/10.474,91 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužiteljica s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 298,62 eura/2.249,95 kuna zajedno sa kamatom na taj iznos, kao s neosnovanim.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.120,50 eura¹/8.442,41 kuna zajedno sa kamatom na taj iznos, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica M. K. je dana 11. lipnja 2019. protiv tuženika R. A. d.d. podnijela tužbu radi isplate iznosa od 6.840,17 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate.

2. U podnesku od 20. listopada 2020. tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 6.923,48 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate na način kao što je to pod točkom I izreke navedeno.

3. U podnesku od 10. siječnja 2023. tužiteljica je tužbeni zahtjev specificirala na način da od tuženika potražuje isplatu 918,90 eura, obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena valuta u Republici Hrvatskoj.

4. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj ... (dalje: Ugovor) koji je dana 21. prosinca 2006. solemniziran pod poslovnim brojem OU-2001/06-1 kod javnog bilježnika J. C. iz Č. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi da je Ugovor zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Namjena kredita bila je kupnja novog motornog vozila, a ugovoreni iznos kredita bio je 23.642,33 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja sa promjenjivom kamatnom stopom od 5,50%. Kredit se otplaćivao u 84 mjesečnih anuiteta u iznosu od 339,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema planu otplate koji je tuženik uručio tužiteljici.

5. Tužiteljica u tužbi navodi da je uredno otplatila kredit u cijelosti.

6. Tužiteljica u tužbi nadalje ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojemu strane nisu pregovarale pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

7. Tužiteljica nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom u članku 2. ugovoreno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno tuženika. Na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa bila je ugovorena u visini od 5,50% godišnje. U tužbi se nadalje navodi da je tuženik tijekom otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu na način da je ista 1. svibnja 2008. podignuta na 7,05%, 1. ožujka 2009. podignuta je na 7,75%, 1. srpnja 2011. na 7,50% te 1. listopada 2011. na 6,75%.

8. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je dogovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača.

9. Tužiteljica u tužbi nadalje ističe da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i čl. 97. 10. Tužiteljica navodi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita i to tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Visina kamatne stope je bitan element ugovora o kreditu pa je za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svih vrsta ugovora potrebno sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovno potrebna suglasnost i volja obiju ugovornih strana. Tužiteljica navodi da iz svega navedenog jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora tako i za vrijeme njegovog trajanja, postupao na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice.

11. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine. Tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa budući tužiteljica potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, a sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine boj: 35/05, 41/08,12/11 i 78/15, dalje ZOO) takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu nadalje navodi da je sa tužiteljicom pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na to da je tuženica bila upoznata s načinom određivanja kamatne stope te je donijela odluku da je za nju prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužiteljica izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i opće akte tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Pravna osnova za promjenu kamatnih stopa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope o opći akti tuženika. Slijedom toga tuženik navodi da se o kamatnoj stopi prethodno pojedinačno pregovaralo što proizlazi i z činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika.

13. Tuženik nadalje navodi da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je takvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Tuženik kao banka stručan je za procjenu ovakvih faktora pa je razumljivo da banka donosi odluku o promjeni kamatne stope. Tuženik navodi da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora te niti nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovale neravnotežu na štetu tužiteljice. Tuženik nadalje ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Da se tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučila na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužiteljica to nije učinila i time je samostalno ušla u rizik promjene kamatne stope. Zbog izmijenjenih okolnosti, koje je svaki dužnik mogao predvidjeti, došlo je do povećanja kamatnih stopa što je u konačnici negativno utjecalo na dužnike.

14. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara dakle, visini tužbenog zahtjeva kao i obračunu preplate te ističe prigovor zastare. Tuženik osporava i tijek zateznih kamata.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-3), ugovor o kreditu (list 5-7), otplatni plan (list 8-12), obavijest tuženika (list 11-14), prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-18), izračun preplaćenih iznosa u kreditu broj ... (list 19-21), odgovor na tužbu (list 26-33), dokumentaciju (list 36-44), podnesak tužitelja od 23.3.2020. (list 46-55), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. A. M. (list 123-127), dopunski nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještake mr.sc. A. M. (list 175-176) i iskaz tužiteljice kao stranke (list 185-187).

16. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je konačno specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

17. Tužiteljica M. K. u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom R. A. d.d. dana 21. prosinca 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj ... Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kredit u cijelosti uredno otplatila. Kako je tuženik tijekom kreditne obveze tužiteljice nekoliko puta jednostrano mijenjao kamatnu stopu tužiteljica je podnijela tužbu sudu u kojoj traži da se tuženiku naloži da vrati sve iznose preplaćenih kamata, a to su iznosi koji se dobiju ako se od plaćene povećane kamate oduzme iznos početne kamate iz početnog otplatnog plana, a koji iznosi su stečeni bez osnove, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate.

18. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

19. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP-u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Uvidom u priloženi Ugovor (list 5-7) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o ugovornoj klauzuli (čl. 2 – promjenjiva kamatna stopa) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21. Iz iskaza tužiteljice M. K. kao stranke (list 185-187) proizlazi da je sa tuženikom R. A. d.d. zaključila ugovor o kreditu ... za kupnju motornog vozila. Iznos kredita bio je 23.642,33 CHF te je kredit otplaćivala 7 godina u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća. Mjesečni anuitet joj je iznosio 339,74 CHF. Tužiteljica je navela da joj je kroz prve dvije godine ugovorenog kredita rata iznosila u protuvrijednosti 1.500,00 kuna kako što je i dogovorila sa tuženikom. Na taj iznos je pristala jer joj je to plaća mogla podnijeti. Nakon proteka prvih godinu i pola do dvije rata joj je počela rasti te joj je u jednom trenutku dosegnula iznos od 2.500,00 kuna mjesečno te se nije spuštala do kraja oplate kredita, tj. do 2013. Nadalje je navela da u trenutku kada je kupovala motorno vozilo nije znala da će joj kredit biti u CHF. Otišla je u auto kuću gdje je odabrala vozilo koje je željela kupiti i tamo ju je dočekao pripremljen Ugovor o kreditu koji je otišla ovjeriti kod javnog bilježnika. Navela je a je ugovor letimično pročitala jer ono što ju je interesiralo bio je iznos kredita i mjesečna rata koju će morati plaćati. U banku nije išla te joj nitko od službenika banke nije objasnio ugovor niti ugovorne odredbe. Nakon što je ovjerila ugovor kod javnog bilježnika odnijela je ugovor natrag u auto kuću. Navela je da joj nitko nije govorio o kamatnoj stopi, a posebno ju nitko nije upozorio da bi rata mogla narasti i za 1.000,00 kuna. Navela je nadalje da smatra da je preplatila svoju ugovornu obvezu te da je iz tog razloga podigla tužbu u kojoj traži povrat preplaćenih iznosa.

22. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila dana 20. prosinca 2006. Ugovor o kreditu, broj ... za kupnju motornog vozila, koji je potvrđen 21. prosinca 2006. pod poslovnim brojem OU-2001/06-1 kod javnog bilježnika J. C. iz Č., u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 23.642,33 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 2 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 4 ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, s time da se kredit od 23.642,33 CHF i kamata iz članka 2. ugovora otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora.

23. U ovom postupku sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da tužiteljica ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužiteljica treba u konkretnom predmetu dokazati da su joj povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što on u ovom postupku ne dokazuje.

24. Što se tiče promjenjive kamatne stope sud je uzeo u obzir postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedene presude potvrđene su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH-a Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

25. Bitno za ovaj postupak je to što je prije citiranom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa (i utužene banke) mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavijestima tužiteljice o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakovrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., radi se o nerazumljivoj, nejasnoj i apstraktnoj ugovornoj odredbi o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna.

26. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

27. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

28. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

29. Odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a propisan je obvezujući učinak presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

30. Potrošač, odnosno tužiteljica od samog početka ugovornog odnosa dovedena je u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti, zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama kredita potrošača nasuprot banke – trgovca kao druge ugovorne stranke, a što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

31. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

32. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP-a iz 2003. i čl. 102. ZZP-a te su takove ugovorne odredbe ništave.

33. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

34. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

35. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 36. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

37. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za odlučivanje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača.

38. Prema tome, odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO), koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

39. Uz navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. (čl.10. ZOO).

40. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke mr. sc. A. M. (list 124-126) proizlazi da je u otplati kredita koji je tužiteljica tuženiku otplatila u cijelosti došlo do preplate zbog povećanja kamata i tu u ukupnom iznosu od 6.923,45 kuna.

42. Tužiteljica nije imala primjedaba na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka, već je konačno specificirala tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka.

43. U podnesku od 21. listopada 2020. (list 142-145) tuženik R. A. d.d. prigovorio je nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka navodeći da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,50% te da je izračun sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu s nepromjenjivom kamatnom stopom.

44. Kako bi se otklonile eventualne nejasnoće oko visine preplaćenog potraživanja sud je zatražio od financijsko knjigovodstvenog vještaka A. M. da se dopunski očituje o primjedbama tuženika.

45. U podnesku od 25. siječnja 2022. (list 175-176) financijsko knjigovodstveni vještak je naveo da je vjerodostojnu dokumentaciju na temelju koje je on izrađivao svoj nalaz i mišljenje izradio i u spis predao upravo tuženik te je prema tome on iskazao navedene podatke na način kako bi se razlike anuiteta, odnosno razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama iskazale na realan i objektivan način. Vještak je u cijelosti ostao kod svog osnovnog nalaza i mišljenja

46. Nakon zaprimljenog očitovanja financijsko knjigovodstvenog vještaka tužiteljica je ostala kod specificiranog tužbenog zahtjeva te i dalje potražuje isplatu iznosa od 6.923,48 kuna dok je tužitelj i dalje ostao kod prigovora na nalaz vještaka iznesenih u podnesku od 21. listopada 2020.

47. Tuženik je istaknuo da nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju ovoga spora obzirom da je izrađen kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa iako je između stranaka nesporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik je nadalje navodio da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini koju tuženik određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima sukladno svojim objavljenim Općim uvjetima čija je primjena bila ugovorena odredbom čl. 9. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

48. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka iz razloga što je isti izrađen objektivno i stručno u skladu sa pravilima struke te ima uporište u dokumentaciji koja se nalazi u spisu.

49. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

50. Kako je sud utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna usvojio je konačno specificirani tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos naveden pod točkom I. izreke zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

51. Sud je tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatne stope rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a i točke I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" broj: 132/07).

52. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da su presudama Visokog trgovačkog suda Pž-7129/14 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončani predmetni sporovi, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

53. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću gore citiranih odluka, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku podnesena je 7. lipnja 2019., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina obzirom da je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu zastara počela teći 13. lipnja 2014.

54. Isto tako ne može se prihvatiti stav tuženika da činjenica što je predmeti ugovor solemniziran i potvrđen kod javnog bilježnika govori u prilog tome da je ugovor bio jasan i razumljiv i da su ugovorne strane bile u potpunosti svjesne obveza koje preuzimaju u smislu jasnoće ugovorenih obveza. Naime, po stavu ovog suda opisana okolnost ne može ići na štetu tužitelja, a u korist tuženika, jer javni bilježnici prilikom solemnizacije i potvrde ugovora obrazlažu smisao i posljedicu ugovora ugovornim strankama uz upozorenje samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene ugovorne klauzule (čl. 58 Zakona o javnom bilježništvu), a ne obrazlažu smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

55. Također u odnosu na stav tuženika kako tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe, jer je predmetni kreditni odnos prestao otplatom kredita od strane tužiteljice u cijelosti, sud ističe kako se bez obzira što je predmetni kredit otplaćen u cijelosti pravo na isticanje ništetnosti tog ugovora ne gasi, a donesene presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne čine razliku između otplaćenih i neotplaćenih kredita.

56. U podnesku od 2. lipnja 2020. tuženik je naveo da tužiteljica nije dokazala aktivnu legitimaciju u ovom parničnom postupku jer nije dokazala da je tuženiku osobno uplatila sve anuitete kredita koje u ovom postupku dijelom potražuje od tuženika.

57. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice nije osnovan iz razloga što su se sve uplate pojedinih anuiteta uplaćivale za račun tužiteljice kao korisnice kredita kao što to osnovano tvrdi tužiteljica. Iz tog razloga nije odlučno tko je vršio pojedine uplate, već je odlučno da su uplate vršene temeljem zaključenog ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika radi ispunjenja obveze tužiteljice.

58. Nakon provedenog postupka sud zaključuje da je tužiteljica dokazala i osnovanost i visinu tužbenoga zahtjeva pa je njezin tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio i odlučio kao pod točkom I. izreke.

59. Odluka o kamati u skladu je sa odredbama čl. 29. ZOO i čl. 1115. ZOO. 60. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.390,26 eura/10.474,91 kuna (točka II. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Tužiteljici je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 149,31 eura/1.125,00 kuna (Tbr 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 1. prosinca 2021. i 24. siječnja 2023., svako u iznosu od 149,31 eura/1.125,00 kuna (Tbr 9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 24. ožujka 2020., 20. listopada 2020., 20. rujna 2021. i 5. listopada 2021. svako u iznosu od 149,31 eura/1.125,00 kuna (Tbr 8/1 Tarife). Tužiteljici je nadalje priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura/2.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, svako u iznosu od 39,82 eura/300,00 kuna.

61. Kamata na trošak parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

62. Tužiteljica je odbijena s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 298,62 eura/2.249,95 kuna (točka III izreke). Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 22. svibnja 2020. i 5. listopada 2021., svako u iznosu od 149,31 eura/1.125,00 kuna pozivom na odredbu čl. 155 ZPP. U podnesku od 22. svibnja 2020. tužiteljica precizira zadatak financijsko knjigovodstvenom vještaku, a što je trebala na ročištu na kojemu je određeno izvođenje toga dokaza pa ne bi imala dodatni trošak sastava podneska. Podnesak od 5. listopada 2021. tužiteljica je u troškovniku dva puta navela, a priznat joj je samo jedan trošak u iznosu od 149,31 eura/1.125,00 kuna.

63. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.120,50 eura/8.442,41 kuna pa je odlučeno kao pod točkom III izreke.

64. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 6. ožujka 2023.

Sudac

Ljiljana Košić, v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo uložiti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 3. ZPP.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467a ZPP).

Dostaviti:

1. pun. tužiteljici

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. vidi upisnik 'P'

5. nalog tužiteljici da plati pristojbu na presudu u iznosu od 39,82 eura 6. kal. 15 dana