Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 17 P-608/2019-36

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja K. M. iz A., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz V., protiv tuženika P.b d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 1. veljače 2023., u nazočnosti S. Ž., odvjetnika iz Ž., kao zamjenika punomoćnika tužitelja D. V., odvjetnika iz V., te M. A., odvjetnice iz Ž., kao zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnika iz Odvjetničkog društva L. i p. d.o.o. iz Z., a koja presuda je donesena i objavljena 3. ožujka 2023.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora: …, od 2. svibnja 2016., sklopljenog između tužitelja K. M. iz A., OIB: … kao korisnika kredita, i tuženika P.b. d.d. Z., OIB: …, kao kreditora, potvrđen 4. svibnja 2006. po javnom bilježniku Ž. M. iz V., pod brojem: OU-335/06, u dijelu u kojem u čl. 1. glasi: "u kunama koji odgovara protuvrijednosti …CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita; u čl. 4. glasi: …kunama po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke … visinu kamatne stope Banka može promijeniti, i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika Kredita … kamata se obračunava u CHF … kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.; u čl. 6. glasi: Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.; u čl. 7. … plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja …. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovoga Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi … iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta … ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora; u čl. 12.8. glasi: Potpisom ovog ugovora ugovorne strane izjavljuju … te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune o čemu će ih Banka izvijestiti pismenim putem svojih distribucijskih kanala; u čl.12.9. glasi: Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita … izjavljuje da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. "te stoga odredbe navedenih članaka u tome dijelu među ugovornim strankama ne proizvode nikakve pravne učinke."

II. Nalaže se tuženiku P.b. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju K. M. iz A., OIB: …, na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.165,39 eura¹ (slovima: tisuću sto šezdeset pet eura i trideset devet centi)/8.780,63 kn (slovima: osam tisuća sedam stotina osamdeset kuna i šezdeset tri lipe) sa zakonskim zateznom kamatama koje teku na iznos od:

- 8,92 eura¹/67,22 kn počevši od 31. kolovoza 2007.,

- 8,77 eura¹/66,05 kn počevši od 30. rujna 2007.,

- 8,76 eura¹/65,97 kn počevši od 31. listopada 2007.,

- 8,88 eura¹/66,89 kn počevši od 30. studenoga 2007.,

- 8,81 eura¹/66,41 kn počevši od 31. prosinca 2007.,

- 8,97 eura¹/67,59 kn počevši od 31. siječnja 2008.,

- 16,01 eura¹/120,60 kn počevši od 29. veljače 2008.,

- 16,29 eura¹/122,70 kn počevši od 31. ožujka 2008.,

- 15,83 eura¹/119,30 kn počevši od 30. travnja 2008.,

- 15,73 eura¹/118,50 kn počevši od 31. svibnja 2008.,

- 15,87 eura¹/119,60 kn počevši od 30. lipnja 2008.,

- 15,58 eura¹/117,40 kn počevši od 31. srpnja 2008.,

- 15,59 eura¹/117,50 kn počevši od 31. kolovoza 2008.,

- 15,78 eura¹/118,90 kn počevši od 30. rujna 2008.,

- 17,24 eura¹/129,90 kn počevši od 31. listopada 2008.,

- 16,25 eura¹/122,40 kn počevši od 30. studenoga 2008.,

- 17,31 eura¹/130,40 kn počevši od 31. prosinca 2008.,

- 17,47 eura¹/131,60 kn počevši od 31. siječnja 2009.,

- 17,53 eura¹/132,10 kn počevši od 28. veljače 2009.,

- 17,31 eura¹/130,40 kn počevši od 31. ožujka 2009.,

- 17,35 eura¹/130,70 kn počevši od 30. travnja 2009.,

- 17,05 eura¹/128,50 kn počevši od 31. svibnja 2009.,

- 16,82 eura¹/126,70 kn počevši od 30. lipnja 2009.,

- 16,87 eura¹/127,10 kn počevši od 31. srpnja 2009.,

- 17,02 eura¹/128,20 kn počevši od 31. kolovoza 2009.,

- 16,99 eura¹/128,00 kn počevši od 30. rujna 2009.,

- 16,86 eura¹/127,00 kn počevši od 31. listopada 2009.,

- 17,11 eura¹/128,90 kn počevši od 30. studenoga 2009.,

- 17,29 eura¹/130,30 kn počevši od 31. prosinca 2009.,

- 18,54 eura¹/139,70 kn počevši od 31. siječnja 2010.,

- 18,45 eura¹/139,00 kn počevši od 28. veljače 2010.,

- 18,86 eura¹/142,10 kn počevši od 31. ožujka 2010.,

- 18,77 eura¹/141,40 kn počevši od 30. travnja 2010.,

- 18,95 eura¹/142,80 kn počevši od 31. svibnja 2010.,

- 20,17 eura¹/152,00 kn počevši od 30. lipnja 2010.,

- 19,92 eura¹/150,10 kn počevši od 31. srpnja 2010.,

- 20,63 eura¹/155,40 kn počevši od 31. kolovoza 2010.,

- 20,40 eura¹/153,70 kn počevši od 30. rujna 2010.,

- 19,92 eura¹/150,10 kn počevši od 31. listopada 2010.,

- 17,29 eura¹/130,30 kn počevši od 30. studenoga 2010.,

- 18,26 eura¹/137,60 kn počevši od 31. prosinca 2010.,

- 17,60 eura¹/132,60 kn počevši od 31. siječnja 2011.,

- 17,84 eura¹/134,40 kn počevši od 28. veljače 2011.,

- 17,52 eura¹/132,00 kn počevši od 31. ožujka 2011.,

- 17,56 eura¹/132,30 kn počevši od 30. travnja 2011.,

- 16,18 eura¹/121,90 kn počevši od 31. svibnja 2011.,

- 16,26 eura¹/122,50 kn počevši od 30. lipnja 2011.,

- 16,10 eura¹/121,30 kn počevši od 31. srpnja 2011.,

- 12,99 eura¹/97,85 kn počevši od 31. kolovoza 2011.,

- 12,59 eura¹/94,88 kn počevši od 30. rujna 2011.,

- 12,54 eura¹/94,51 kn počevši od 31. listopada 2011.,

- 12,51 eura¹/94,25 kn počevši od 30. studenoga 2011.,

- 12,68 eura¹/95,55 kn počevši od 31. prosinca 2011.,

- 12,86 eura¹/96,92 kn počevši od 31. siječnja 2012.,

- 12,88 eura¹/97,03 kn počevši od 29. veljače 2012.,

- 12,76 eura¹/96,11 kn počevši ad 31. ožujka 2012.,

- 12,82 eura¹/96,56 kn počevši od 30. travnja 2012.,

- 12,87 eura¹/96,99 kn počevši od 31. svibnja 2012.,

- 12,78 eura¹/96,31 kn počevši od 30. lipnja 2012.,

- 12,81 eura¹/96,54 kn počevši od 31. srpnja 2012.,

- 12,76 eura¹/96,15 kn počevši od 31. kolovoza 2012.,

- 12,63 eura¹/95,18 kn počevši od 30. rujna 2012.,

- 12,77 eura¹/96,21 kn počevši od 31. listopada 2012.,

- 12,84 eura¹/96,78 kn počevši od 30. studenoga 2012.,

- 12,82 eura¹/96,58 kn počevši od 31. prosinca 2012.,

- 13,48 eura¹/101,60 kn počevši od 31. siječnja 2013.,

- 13,75 eura¹/103,60 kn počevši od 28. veljače 2013.,

- 13,76 eura¹/103,70 kn počevši od 31. ožujka 2013.,

- 13,66 eura¹/102,90 kn počevši od 30. travnja 2013.,

- 13,35 eura¹/100,60 kn počevši od 31. svibnja 2013.,

- 13,34 eura¹/100,50 kn počevši od 30. lipnja 2013.,

- 13,41 eura¹/101,00 kn počevši od 31. srpnja 2013.,

- 13,52 eura¹/101,90 kn počevši od 31. kolovoza 2013.,

- 13,71 eura¹/103,30 kn počevši od 30. rujna 2013.,

- 13,62 eura¹/102,60 kn počevši od 31. listopada 2013.,

- 13,67 eura¹/103,00 kn počevši od 30. studenoga 2013., i

- 13,74 eura¹/103,50 kn počevši od 31. prosinca 2013.,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku P.b. d.d. Z., da tužitelju K. M. iz A., OIB: …, na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.254,94 eura¹ (slovima: dvije tisuće dvije stotine pedeset četiri eura i devedeset četiri centa)/16.989,85 kn (slovima: šesnaest tisuća devet stotina osamdeset devet kuna i osamdeset pet lipa) sa zakonskim zateznom kamatama koje teku na iznos od:

- 4,30 eura¹/32,40 kn počevši od 30. travnja 2010.,

- 10,71 eura¹/80,68 kn počevši od 31. svibnja 2010.,

- 18,58 eura¹/139,99 kn počevši od 30. lipnja 2010.,

- 16,90 eura¹/127,32 kn počevši od 31. srpnja 2010.,

- 21,43 eura¹/161,50 kn počevši od 31. kolovoza 2010.,

- 19,98 eura¹/150,51 kn počevši od 30. rujna 2010.,

- 16,89 eura¹/127,23 kn počevši od 31. listopada 2010.,

- 22,86 eura¹/172,24 kn počevši od 30. studenoga 2010.,

- 30,30 eura¹/228,29 kn počevši od 31. prosinca 2010.,

- 25,17 eura¹/189,66 kn počevši od 31. siječnja 2011.,

- 27,03 eura¹/203,67 kn počevši od 28. veljače 2011.,

- 24,53 eura¹/184,84 kn počevši od 31. ožujka 2011.,

- 24,91 eura¹/187,67 kn počevši od 30. travnja 2011.,

- 34,85 eura¹/262,57 kn počevši od 31. svibnja 2011.,

- 35,52 eura¹/267,61 kn počevši od 30. lipnja 2011.,

- 44,10 eura¹/332,24 kn počevši od 31. srpnja 2011.,

- 39,94 eura¹/300,91 kn počevši od 31. kolovoza 2011.,

- 35,35 eura¹/266,36 kn počevši od 30. rujna 2011.,

- 34,78 eura¹/262,05 kn počevši od 31. listopada 2011.,

- 34,37 eura¹/258,97 kn počevši od 30. studenoga 2011.,

- 36,39 eura¹/274,16 kn počevši od 31. prosinca 2011.,

- 38,51 eura¹/290,13 kn počevši od 31. siječnja 2012.,

- 38,67 eura¹/291,33 kn počevši od 29. veljače 2012.,

- 37,25 eura¹/280,63 kn počevši od 31. ožujka 2012.,

- 37,95 eura¹/285,93 kn počevši od 30. travnja 2012.,

- 38,61 eura¹/290,93 kn počevši od 31. svibnja 2012.,

- 37,56 eura¹/282,99 kn počevši od 30. lipnja 2012.,

- 37,91 eura¹/185,66 kn počevši od 31. srpnja 2012.,

- 37,32 eura¹/281,18 kn počevši od 31. kolovoza 2012.,

- 35,81 eura¹/269,81 kn počevši od 30. rujna 2012.,

- 37,40 eura¹/281,82 kn počevši od 31. listopada 2012.,

- 37,98 eura¹/286,13 kn počevši od 31. prosinca 2012.,

- 34,56 eura¹/260,41 kn počevši od 31. siječnja 2013.,

- 37,47 eura¹/282,32 kn počevši od 28. veljače 2013.,

- 37,61 eura¹/283,38 kn počevši od 31. ožujka 2013.,

- 36,39 eura¹/274,16 kn počevši od 30. travnja 2013.,

- 33,13 eura¹/249,63 kn počevši od 31. svibnja 2013.,

- 33,05 eura¹/248,98 kn počevši od 30. lipnja 2013.,

- 33,75 eura¹/254,27 kn počevši od 31. srpnja 2013.,

- 35,06 eura¹/264,19 kn počevši od 31. kolovoza 2013.,

- 37,08 eura¹/279,36 kn počevši od 30. rujna 2013.,

- 36,04 eura¹/271,54 kn počevši od 31. listopada 2013.,

- 36,64 eura¹/276,04 kn počevši od 30. studenoga 2013.,

- 37,32 eura¹/281,17 kn počevši od 31. prosinca 2013.,

- 36,97 eura¹/278,52 kn počevši od 31. siječnja 2014.,

- 37,85 eura¹/285,16 kn počevši od 28. veljače 2014.,

- 37,58 eura¹/283,15 kn počevši od 31. ožujka 2014.,

- 36,55 eura¹/275,37 kn počevši od 30. travnja 2014.,

- 36,13 eura¹/272,19 kn počevši od 31. svibnja 2014.,

- 36,36 eura¹/273,97 kn počevši od 30. lipnja 2014.,

- 37,57 eura¹/283,10 kn počevši od 31. srpnja 2014.,

- 38,53 eura¹/290,34 kn počevši od 31. kolovoza 2014.,

- 38,32 eura¹/288,75 kn počevši od 30. rujna 2014.,

- 39,25 eura¹/295,74 kn počevši od 31. listopada 2014.,

- 39,90 eura¹/300,64 kn počevši od 30. studenoga 2014.,

- 39,56 eura¹/298,03 kn počevši od 31. prosinca 2014.,

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 31. siječnja 2015.,

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 28. veljače 2015.,

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 31. ožujka 2015.,

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 30. travnja 2015.,

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 31. svibnja 2015.,

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 30. lipnja 2015.,

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 31. srpnja 2015.,

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 31. kolovoza 2015., i

- 40,02 eura¹/301,51 kn počevši od 30. rujna 2015.,

IV. Nalaže se tuženiku P.b. d.d. Z., da tužitelju K. M. iz A., OIB: …, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.290,89 eura¹ (slovima: dvije tisuće dvije stotine devedeset eura i osamdeset devet centi)/ 17.260,71 kn (slovima: sedamnaest tisuća dvije stotine šezdeset kuna i sedamdeset jedna lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. od 3. ožujka 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj K. M. iz A., OIB: …, sa zahtjevom za isplatu preplaćenoga iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za iznos od 0,02 eura (slovima: dva centa)/0,15 kn (slovima: petnaest lipa).

r i j e š e nj e

I. Odbija se istaknuti prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti ovoga suda.

II. Ne dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva na ime preplate zbog valutne klauzule za iznos od 101,65 eura¹ (slovima: stotinu jedan euro i šezdeset pet centi)/765,89 kn (slovima: sedam stotina šezdeset pet kuna i osamdeset devet lipa).

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovora o kreditu broj: …, od 2. svibnja 2006. koji je solemniziran po javnom bilježniku Ž. M. iz V., pod poslovnim brojem OV- 335/2006, a da je istim ugovorom tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 29.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 20 godina, a koji kredit je tužitelj trebao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća.

1.1. Pored ugovorene glavnice tužitelj navodi da je on sukladno čl. 4. zaključenog ugovora o kreditu bio u obvezi plaćati i redovnu kamatu, za koju je u ugovoru navedeno da je promjenjiva i to u skladu sa odlukom banke o kreditiranju građana, a da je na dan sklapanja ugovora ona iznosila 4,25% godišnje. Tijekom razdoblja otplate kredita navodi da se kamatna stopa u više navrata mijenjala, a da tužitelju nisu pojašnjeni parametri zbog kojih je došlo do povećanja kamatne stope, već mu je dostavljana samo jednostrana obavijest tuženika o povišenju kamatne stope i iznosu novog i to višeg anuiteta. Takav način postupanja i promjene kamatne stope po tužitelju je ništetan s obzirom da se ona mijenjala bez ikakvih jasnih parametara odnosno bez posebnog pregovaranja o istom i zbog toga takva odredba ne proizvodi učinak na obveznopravni odnos stranaka. Zbog toga je svako tako povišenje kamatne stope imalo za posljedicu stjecanje novčanih sredstava bez pravne osnove na strani tuženika, zbog čega osim utvrđenja ništetnosti iste odredbe o načinu promjene kamatne stope tužitelj tužbom od tuženika potražuje i povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.2. Pri tome se tužitelj posebno poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a ističe da je ista presuda potvrđena i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, od 9. travnja 2015.

1.3. Osim odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatne stope po tužitelju je ništetna i odredba ugovora o kreditu a kojom je ugovorena primjena valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF, smatrajući da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. I u odnosu na taj dio svog tuženog zahtjeva tužitelj se također poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a kojom je također potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.4. Kako je odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku određeno da se u pojedinačnim parnicama koje fizičke i pravne osobe podnesu radi naknade štete iste mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude koja bude donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, te da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a da je isto propisano i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, to tužitelj smatra da pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuju i ovaj sud i zbog čega je tužitelj najprije deklaratornim tužbenim zahtjevom predlagao da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu i to u dijelu odredbe čl. 1. i 7. koje reguliraju isplatu određenog novčanog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF i način vraćanja istog iznosa; odredba čl. 4. i 6. koje definiraju način promjene kamatne stope i način plaćanja istih kamata, način promjene kamatne stope; te odredbe čl. 12. toč. 8. i čl. 12. toč. 9. koje reguliraju da je korisnik kredita potpisom ugovora upoznat sa svim rizicima promjene tečaja CHF.

1.5. Kako je po tužitelju posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o načinu promjene kamatne stope, kao i valutne klauzule vezane uz CHF, anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi povišenja kamatne stope, bilo po osnovi povišenja tečaja, odnosno da se ima uzeti početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onom tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate, to je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj u podnesenoj tužbi najprije zahtijevao da mu tuženik na ime povrata preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjena kamatne stope isplati iznos od 8.781,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od 31. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2013.; odnosno da mu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 18.054,00 kn i to također zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačni mjesečni iznos počev od 31. listopada 2008. pa do 30. rujna 2015.; kao i da mu tuženik naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

1.6. Naknadno nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom predmetu tužitelj je svojim podneskom od 1. lipnja 2020. (list 176 do 18o spisa) specificirao kondemnatorni dio svog tužbenog zahtjeva na način da je sada na ime povrata preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zahtijevao i nadalje isplatu iznosa od 8.781,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose; dok je u odnosu na isplatu koja se temelji na ništetnosti ugovorene valutne klauzule sada tužitelj potraživao isplatu novčanog iznosa od 16.990,00 kn također zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.7. Nakon što je financijsko-knjigovodstveni vještak dopunom svog nalaza od 14. studenog 2022. sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj sveukupni iznos preplate, kao i pojedinačne mjesečne iznose preplata, iskazao kako u eurima tako i u kunama, tužitelj je podneskom od 28. studenog 2022. sada ponovno specificirao tužbeni zahtjev na način da je sada temeljem preplate po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zahtijevao isplatu iznosa od 8.780,63 kn odnosno 1.165,39 eura, a po osnovi preplate zbog ništetne odredbe o načinu primjene valutne klauzule isplatu iznosa od 17.755,74 kn odnosno 2.356,59 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda smatrajući da prema čl. 48. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba je općemjesno nadležan sud gdje se nalazi njegovo registrirano sjedište, dok bi prema čl. 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti bio nadležan i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi. Nadalje, ističe da je čl. 11. ugovora o kreditu određeno da je za sve sporove proizašle iz istoga ugovora mjesno nadležan sud prema sjedištu podružnice banke u kojoj je sklopljen ugovor o kreditu, odnosno u ovom slučaju Općinski sud u O., zbog čega je predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu.

2.1. Ukoliko se ne bi prihvatio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, tuženik je osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenoga zahtjeva, te je još posebno isticao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Pri tome tuženik smatra kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Smatra da se tužitelj u konkretnom slučaju ne može pozivati na odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kao niti na pravomoćnu presudu koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, jer bi po tuženiku ista presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača a koje bi oni pokrenuli u posebnim parnicama za naknadu štete.

2.2. Kako u ovom konkretnom slučaju tužitelj postavlja tužbu radi utvrđenja i isplate temeljem stjecanja bez osnove, smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i na odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku potpuno irelevantno.

2.3. U pogledu navoda iz tužbe gdje tužitelj navodi da je ništetan dio ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, tuženik ističe da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena i da ugovaranjem iste klauzule ugovorne strane niti na koji način nisu stavljene u nejednak položaj jer ona djeluje jednako prema svim sudionicima. Posebno ističe da se u zaključenom ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama, već da jasno stoji da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

2.4. Isto tako i u odnosu na navode tužitelja da je ništetna odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na način promjene kamatne stope, navodi da je u čl. 4. jasno navedeno da je kamatna stopa promjenjiva, te da tužitelj pogrešno smatra da se ugovorena promjenjiva kamata po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna i da bi mu tuženik bio dužan vratiti razliku između stope od 4,25% i promijenjenih stopa koje su obračunavate tijekom ugovorenog razdoblja. Smatra da su stranke potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, te da je sporno samo pitanje na koji način se mijenjala ista kamatna stopa. Upravo iz tog razloga tuženik smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu novčane tražbine na način kao da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita ugovorena fiksna kamatna stopa, već da je potrebno na odgovarajući način popuniti nastalu pravnu prazninu.

2.5. Tako navodi da tuženik do stupanja na snagu Izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio, te da su kriteriji za promjenu kamatnih stopa sadržani u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat, a što proizlazi iz odredbe čl. 12. toč. 8. ugovora o kreditu, pa kako sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima po potrebi korigira kamatnu stopu, to smatra da to činidbu tužitelja u pogledu plaćanja kamata čini određenom odnosno odredivom.

2.6. Kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika i kao takav ima snagu javnobilježničkog akta, tuženik smatra da se tužitelj svjesno odlučio na zaključenje istog ugovora sa svim njegovim uvjetima i odredbama, te da su mu sve odredbe bile jasne, a navodi da se ne može očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to s obzirom na specifičnost usluge jednostavno ne bi bilo moguće jer bi to dovelo do znatnog odugovlačenja takve usluge, a ista usluga bi bila i znatno skuplja. Upravo iz tog razloga tuženik navodi da svaka banka, pa tako i tuženik, nudi veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim potrebama i mogućnostima.

2.7. Također tuženik je isticao i prigovor zastare smatrajući da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da se stoga primjenjuju odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava.

2.8. Nakon što je tužitelj svojim podneskom od 28. studenog 2022. ponovno specificirao tužbeni zahtjev nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka i to na način da je sada djelomično isti tužbeni zahtjev preinačio u dijelu gdje je na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli umjesto ranijeg iznosa od 16.990,00 kn sada potraživao isplatu iznosa od 17.755,74 kn, tuženik se istoj preinaci protivio smatrajući da je mogućnost za usklađivanje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka mogao izvršiti već u podnesku od 1. lipnja 2020.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti tuženika sud je ocijenio neosnovanim, te ga je stoga odbio.

3.1. Nesporno je u ovome postupku da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditu broj: …, te da je čl. 11. istog ugovora određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice banke, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: Zakona o parničnim postupku).

3.2. Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

3.3. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.4. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

3.5. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

3.6. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

3.7. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

3.8. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 11. zaključenog ugovora o kreditu.

3.9. Tuženik se prilikom obrazlaganja svog prigovora mjesne nenadležnosti između ostalog poziva i na čl. 59. Zakona o parničnom postupku, tumačeći da bi i temeljem istog zakonskog propisa za suđenje u ovom sporu bio mjesno nadležan Općinski sud u O., a ne Općinski sud u V., a sve to iz razloga jer je po njemu u ugovoru o kreditu kao stranka ugovora navedena podružnica tuženika u O..

3.10. Međutim, prilikom tumačenja naprijed navedene zakonske odredbe tuženik propušta uzeti u obzir da iz ugovora o kreditu proizlazi da je isti zaključen u V. i to 2. svibnja 2006., te između ostalog i ovjeren kod javnog bilježnika u V.

3.11. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu, to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila.

3.12. Činjenica da je u ugovoru navedena podružnica u O. kao stranka ugovora, a da nije navedena poslovna jedinica u V., nije odlučna za ocjenu mjesne nadležnosti suda u smislu odredne čl. 59. Zakona o parničnom postupku, a sve to iz razloga što se pojam podružnice ne može poistovjetiti s pojmom poslovne jedinice. Naime, svako obavljanje djelatnosti izvan sjedišta društva ne znači da društvo mora imati podružnicu jer je poslovna jedinica širi pojam i ne mora biti registrirana u sudskom registru, odnosno ista se ustrojava u organizacijskim strukturama banaka zbog razloga ekonomičnosti, te nije uvjetovana postojanjem stranačke sposobnosti i poslovne jedinice.

3.13. Upravo iz tog razloga odbijen je prigovor tuženika da bi prema odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u ovom sporu bio nadležan Općinski sud u O. kao sud gdje se nalazi sjedište podružnice tuženika, već je primjenom čl. 59. Zakona o parničnom postupku sud našao da bi upravo ovaj sud bio nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari i to primjenom pravila o izberivoj nadležnosti.

3.14. Temeljem svega naprijed navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke ovoga rješenja i odbijen je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti.

4. S obzirom da je tuženik prigovarao preinaci tužbe koju je tužitelj izvršio u podnesku od 28. studenog 2022. kada je na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli umjesto ranijeg iznosa od 16.990,00 kn, koji je zahtijevao u podnesku od 1. lipnja 2022., a nakon provedenog vještačenja, sada zahtijevao isplatu iznosa od 17.755,74 kn, sud istu preinaku nije dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku i to iz razloga jer je isti iznos preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj mogao zahtijevati već u podnesku od 1. lipnja 2022., a u kojem podnesku je specificirao svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, odnosno vidljivo je da sada prilikom postavljanja ovog višeg iznosa tužitelj ne uzima u obzir iznos tzv. negativne razlike od 765,89 kn, a koji je uzeo u obzir prilikom postavljanja tužbenoga zahtjeva od 1. lipnja 2022., te iz tog razloga nije prihvaćena ista preinaka tužbe, te je odlučeno kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: zaključeni ugovor o kreditu između parničnih stranaka, pregled uplata po kreditu s lista 34 do 38 spisa, plan otplate s lista 39 do 41 spisa, knjigovodstvenu karticu po zaključenom ugovoru o kreditu, nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka T. B., dipl. oec. iz V., od 13. svibnja 2020., te dopunu istog nalaza i mišljenja od 14. studenog 2022.

6. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: …, od 2. svibnja 2006., nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora o kreditu je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 29.000,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je kredit zaključen na rok otplate od 240 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,25%, s tim da je člankom 4. toč. 1. istog ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i to sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a da je čl. 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, a da je isti kredit odobren u svrhu adaptacije stambenog objekta.

6.1. Među strankama je također nesporno da je predmetni ugovor o kreditu otkazan budući tužitelj nije uredno ispunjavao svoj dospjele obveze.

6.2. Utvrđeno je i to uvidom plan otplate po kreditu (list 39 do 41 spisa) da se u nekoliko navrata mijenjala početno ugovorena kamatna stopa sa 4,25% godišnje i to na način da se do 31. prosinca 2013. ista kamatna stopa stalno povećavala i to do maksimalnih 6,10% godišnje u jednom razdoblju. Nesporno je da se zbog toga mijenjala i visina anuiteta, a da je istovremeno u tom razdoblju rastao i tečaj CHF u odnosu na kunu, pa je tako uvidom u pregled uplata po kreditu za tužitelja (list 34 do 38 spisa) vidljivo da je početni mjesečni anuitet kojeg je tužitelj otplaćivao iznosio oko 830,00 kn mjesečno, da bi potom u jednom razdoblju isti anuitet iznosio i oko 1.500,00 kn mjesečno.

6.3. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

6.4. Također je nesporno da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.5. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., te da je u ovom postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ocjenjivano da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretni tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

7. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 4. i 7., a kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i primjena valutne klauzule prilikom plaćanja glavnice kredita i pripadajućih kamata, kao i dio odredbi čl. 12. toč. 8. i čl. 12. toč. 9. ugovora o kreditu.

7.1. Sporan je način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

7.2. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužitelju jasna, uočljiva i razumljiva.

7.3. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužitelj prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao joj odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

7.4. Sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na eventualno preplaćene iznose.

8. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan tužitelj kao parnična stranka, dok je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara M. B. je sudjelovala u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu.

9. Tužiteljica saslušana kao stranka navodi da se na zaključenje ugovora o kreditu odlučila jer su joj bila potrebna novčana sredstva za adaptaciju stambenog prostora i da se radi ishođenja kredita obratila u poslovnicu tuženika s obzirom da je bila njihov dugogodišnji klijent, te od njih zatražila da joj naprave najpovoljniju ponudu za kredit s obzirom na njenu visinu plaće i da je tada upravo od kreditnog referenta M. B. dobila izračun da bi se njoj s obzirom na njenu visinu plaće mogao odobriti kredit u iznosu od 29.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina, te da bi joj mjesečni anuitet iznosio oko 880,00 kn. Takvi uvjeti kredita su njoj odgovarali, te ističe da se zbog toga i odlučila na zaključenje ugovora, a da pri tome nije dobila nikakvu drugu ponudu za eventualno drugu vrstu kredita. U razgovoru sa kreditnim referentom sjeća se da joj je objašnjeno da bi kamatna stopa trebala prvih pet godina biti fiksna, a da bi se potom mogla mijenjati, s tim da se ne sjeća da joj je bilo tko objašnjavao n a koji način bi se eventualno mogla mijenjati visina kamatne stope, dok je u pogledu valute upravo referentica rekla kako je CHF najsigurnija valuta koja u posljednjih nekoliko godina nije imala nikakvih variranja u odnosu na kunu za razliku od eura. Kada je prikupila svu potrebnu dokumentaciju za kredit i ponovno otišla u banku navodi da ju je u banci čekao već unaprijed pripremljen ugovor o kreditu, s tim što joj tada referent u banci nije ponovno objašnjavao nikakve odredbe ugovora, a ona je nakon toga jedno vrijeme uredno otplaćivala kredit i mjesečni anuiteti su stvarno iznosili negdje oko 800,00 kn, da bi nakon dvije godine od početka otplate njen mjesečni anuitet narastao i to najprije na 1.000,00 kn, a potom u jednom razdoblju i na 1.540,00 kn. Upravo zbog takvog rasta anuiteta došla je u probleme sa redovitom otplatom i kada je krenuo postupak konverzije kredita željela je konvertirati isti kredit u euro, ali se to ipak nije dogodilo, da bi potom taj ugovor o kreditu bio otkazan i protiv nje pokrenut ovršni postupak. Posebno navodi da ona u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, niti je posebno čitala ugovor o kreditu jer je vjerovala kreditnom referentu s kojim je razgovarala, a posebno ističe da uz ugovor nije dobila bilo kakvu drugu dokumentaciju.

10. Iskaz saslušanog tužitelja u pogledu radnji i informacija koje je tužitelj dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinite i uvjerljive, a sve to iz razloga jer iz istog iskaza proizlazi da tuženik putem svojih djelatnika niti na koji način nije upozoravao tužitelja na eventualnu rizičnost podizanja kredita vezanog uz valutu CHF, niti ga je na bilo koji način upoznavao sa parametrima koji eventualno mogu utjecati na visinu kamatne stope, odnosno na to da ona tijekom razdoblja otplate kredita bude više ili niža, već je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat samo sa Općim uvjetima koje mora ispuniti da bi mu se odobrio ugovor o kreditu, a nakon toga je dobivao na potpis već unaprijed pripremljen ugovor sa svim odredbama na čiji sadržaj niti na koji način nije mogao utjecati.

11. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 2. lipnja 2005.

11.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

12. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze u ovom postupku, a posebno cijeneći činjenicu da tuženik niti na koji način, nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja konkretnog ugovora, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, odnosno da je potrošač u potpunosti obaviješten o svim rizicima zaključivanja istog ugovora vezanog uz valutu CHF, kao i da ga je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

12.1. Iako je tuženik predlagao da se na ovu okolnost saslušava javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, sud je isti dokazni prijedlog odbio jer je stava da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizik fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojega je solemnizirao, a niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti. (tako u svojoj odluci i Ustavni sud Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4223/21, od 1. prosinca 2021.)

13. Analizirajući spornu odredbu članka 4. toč. 1. ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o kreditiranju građana, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

14. Upravo iz tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 4. toč. 1. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

15. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

15.1. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju kao prosječnom potrošaču moralo bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

15.2. S obzirom na navedeno utvrđeno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 1., 7. i 6. ugovora o kreditu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit i plaćati kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

16. U pogledu prigovora tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

17. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i način promjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

17.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

17.2. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

18. Osim odredbi koje se odnose na način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule tužitelj je deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva zahtijevao da se utvrde ništetnim i odredbe čl. 12. toč. 8. i čl. 12. toč. 9. ugovora o kreditu, a kojim odredbama se regulira da potpisom ugovora ugovorne stranke izjavljuju da su upoznate s općim uvjetima poslovanja tuženika s građanima, kao i ostalim aktima banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da je informiran o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

18.1. Na ocjenu da li su ovakve odredbe ugovora ništetne nužno je također na odgovarajući način primijeniti odredbe čl. 81. do 87. ZZP/03.

18.2. Kako je provedenim dokazima u ovome postupku, a prije svega saslušanjem tužiteljice, utvrđeno da ista sa tuženikom niti na koji način nije pregovarala o istim ugovornim odredbama s obzirom da su one dio ugovora koji je unaprijed formuliran od strane trgovca, zbog čega tužitelj niti na koji način nije mogao utjecati na njihov sadržaj, a tuženi ničim nije dokazao da se o istoj odredbi pregovaralo, ocjena je da je time ispunjena pretpostavka iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 da se iste odredbe smatraju nepoštenim, pogotovo iz razloga je se takvim ugovornim odredbama u ugovor unose nedovoljno jasni kriteriji o kojima ovisi prije svega način promjene kamatne stope s obzirom da je čl. 12. toč. 8. ugovora regulirano da jedna ugovorna strana unaprijed prihvaća sve akte banke kojima se regulira kreditiranje građana, a da se nigdje pojedinačno ne navodi koji su sve to akti i što se njima točno regulira, niti je tuženik dokazao da je bilo što od tih akata uručio tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Identično se može primijeniti i na odredbu čl. 12. toč. 9. ugovora o kreditu a koji regulira da potpisom ugovora tužitelj potvrđuje da je informiran o svim posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, s obzirom da je tijekom ovog postupka dokazom provedenim i predloženim od strane tužitelja nesporno utvrđeno da isti nije na odgovarajući način od strane tuženika upoznat sa svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. S obzirom da se iste ugovorne odredbe smatraju nepoštenim, to su stoga takve odredbe i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZPP/03.

19. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/1, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

20. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku T. B., dipl. oec. iz V. 20.1. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, od 13. svibnja 2020., utvrđeno je da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate kredita iznosio 8.781,00 kn, a prikazujući razliku anuiteta koji su nastali s obzirom na promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita vještak je utvrdio da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta 17.756,00 kn, a ukupan iznos manje plaćenih anuiteta u istom razdoblju da je 765,87 kn, odnosno uzimajući u obzir kako pozitivne tako i negativne iznose kod utvrđivanja razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja proizlazi da je ista razlika po tom osnovu 16.990,00 kn.

20.2. Naknadno je vještak iste iznose razlika u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 14. studenog 2022. prikazao i u eurima, te je na taj način utvrdio da preplata nastala zbog promjena kamatnih stopa iznosi 1.165,39 eura odnosno u kunama 8.780,63 kn, a da preplata uzimajući u obzir tečajne razlike iznosi 2.254,94 eura odnosno u kunama je to iznos od 16.989,85 kn, te je i u ovom svom nalazu i mišljenju vještak iskazao kako pozitivne tako i negativne razlike preplate nastale uslijed tečajnih razlika.

20.3. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je iz tog razloga tužitelj nakon prvog provedenog vještačenja podneskom od 1. lipnja 2020. specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka i to na način da je na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 8.781,00 kn, a temeljem preplate zbog tečajnih razlika isplatu iznosa od 16.990,00 kn, dakle iznos koji se dobije uzimajući u obzir kako pozitivne tako i negativne iznose preplate koji su utvrđeni u nalazu i mišljenju vještaka, dok je naknadno a po provedenom dopunskom vještačenju kada je vještak samo iznose preplate iskazao i u eurima tužitelj ponovno uredio tužbeni zahtjev i to podneskom od 28. studenog 2022. gdje je temeljem preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zahtijevao isplatu iznosa od 8.780,63 kn ili 1.165,39 eura, a temeljem preplate zbog načina primjene valutne klauzule sada iznos od 17.755,74 kn odnosno protuvrijednost od 2.356,59 eura, ili iznos koji predstavlja samo zbroj pozitivnih iznosa preplate nastalih temeljem razdoblja otplate kredita, dakle na taj način je tužitelj u tom dijelu preinačio tužbeni zahtjev, a kojoj preinaci se tuženik protivio, te stoga sud istu preinaku nije dopustio. 20.4. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka smatrajući da isti nalaz ne može biti dokazno sredstvo na temelju kojeg sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, odnosno iz istih prigovora tuženika vidljivo je da tuženik prije svega prigovara nalogu koji je dan vještaku za vještačenje i to u dijelu gdje je naloženo da se kod utvrđivanja preplate zbog načina promjene kamatne stope uzme u obzir početno ugovorena kamatna stopa jer tuženik smatra da je između ugovornih stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa što je bilo dopušteno temeljem zakona, te je stoga smatrao da je nužno odrediti dopunsko vještačenje kako bi se utvrdilo kolika bi bila realna kamatna stopa odnosno realno povećanje kamatnih stopa s obzirom na sve kriterije koji su utjecali ili mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.

20.5. Na isti način tuženik je prigovarao i dijelu gdje je naloženo kako utvrditi preplatu zbog povećanja tečaja smatrajući da nije logično niti životno da se tečaj fiksira u cijelom razdoblju otplate kredita s obzirom da je tužitelj bio upoznat sa rizikom rasta tečaja i to je potvrdio potpisom ugovora.

21. S obzirom da tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka već je općenito prigovarao nalogu za određivanje vještačenja, to iz tog razloga sud u ovom postupku nije na iste okolnosti usmeno saslušavao vještaka s obzirom da su prigovori tuženika na nalaz vještaka prije svega pravne prirode, pa je stoga isti nalaz i mišljenje prihvatio kao stručan i objektivan i sačinjen prema pravilima struke.

22. Kako je u ovom postupku nesporno da je utvrđena ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope, te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog takvog načina promjene kamatne stope tužitelj izvršio preplatu iznosa od 1.165,39 eura (8.780,63 kn), to je stoga tuženik u obvezi temeljem pravila o stjecanju bez osnove da tužitelju vrati određeni novčani iznos temeljem tako ništetne odredbe.

23. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na način promjene redovne kamate odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

23.1. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

23.2. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

23.3. S obzirom na to da su stranke ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,25%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,25% sve dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

23.4. Stav je suda da u odnosu na predmetni ugovor o kreditu do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 2013., nije došlo do nikakvoga mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora odnosno od 31. kolovoza 2007. pa do 1. siječnja 2013. obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,25%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

23.5. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

23.6. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 4,25% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/18, od 19. ožujka 2019.).

23.7. Nesporno je da je 1. siječnja 2013. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim Zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako čl. 5. istog Zakona dodan čl. 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos.

23.8. Tijekom ovoga postupka tuženik uopće nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a pogotovo niti na koji način nije dokazao kako je nakon 1. siječnja 2013. obavještavao tužitelja o načinu formiranja kamatnih stopa, osim što je slao jednostrane obavijesti o novoj visini kamatne stope.

24. Ovakav stav u pogledu načina utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope utvrđen je i u nizu revizijskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako između ostaloga i u odluci poslovni broj Rev-708/22 od 29. lipnja 2022.

25. Upravo je iz tog razloga odbijen kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog vještačenja, a kojim bi se trebala utvrditi eventualna preplata i to uzimajući u obzir parametre koji su mogli utjecati na promjenu visine kamatne stope.

26. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 16.990,00 kn na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je djelomično usvojen i to za iznos od 16.989,85 kn odnosno za iznos od 2.254,94 eura, budući je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule predmetni ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

27. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.254,94 eura (16.989,85 kn) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

27.1. Za preostali iznos od 0,02 eura (0,15 kn) tužbeni zahtjev je odbijen, zbog čega je i odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

28. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1294/21, od 12. listopada 2021.

29. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

30. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., i presude poslovni broj Pž-7129/13, od 14. lipnja 2014., a tužba u ovom predmetu je podnesena 6. lipnja 2019., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

31. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 5. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), te su tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na sveukupno 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova ili sveukupno 300 bodova, trošak zastupanja na 1 ročištu prema Tbr. 9. toč. 5. OT sa 25 bodova, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, trošak sastava 3 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT i to za svaki podnesak po 100 bodova ili ukupno 300 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u ovom postupku 775 bodova, a što s obzorom na vrijednost boda od 1,99 eura (15,00 kn) i iznos poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.927,81 euro. 31.1. Pored ovoga iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u sveukupnom iznosu od 164,00 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.290,89 eura (17.260,71 kn).

31.2. Tužitelju nije priznat kao potreban i nužan trošak sastava podnesaka od 31. siječnja 2023. budući je iskazivanje zatraženih iznosa i u eurima i u kunama zatražio već u podnesku od 29. studenog 2022., za koji mu je trošak u cijelosti priznat, dok mu je za trošak pristupan na ročište od 25. siječnja 2022. nagrada priznata prema Tbr. 9. toč. 5. OT a ne prema Tbr. 9. toč. 1. OT.

U Županji 3. ožujka 2023.

Sudac

Jelena Bušić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužiteljica po punomoćniku D. V., odvjetniku iz V.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. d.o.o. iz Z.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte