REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-215/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja DARIO KOP d.o.o. u stečaju, Vodnjan, Trgovačka 5, OIB 18431783243, kojeg zastupaju punomoćnici Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić, odvjetnici u Puli, protiv tuženika PROGRESSUM CONSTRUCTUM d.o.o., Vodnjan, Trgovačka 40, OIB 52486319866, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Sonja Bulić, odvjetnica u Puli, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-241/2021-25 od 23. studenog 2022., 3. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-241/2021-25 od 23. studenog 2022. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-241/2021-25 od 23. studenog 2022. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio javni bilježnik Mirna Pliško iz Pule poslovni broj Ovrv-1169/2021-4 od 18. lipnja 2021. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 22.500,00 kuna / 2.986,26 eura sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno navedenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke), odbijen prigovor radi prijeboja u visini od 22.500,00 kuna, kao neosnovan (točka II. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 7.012,50 kuna / 930,72 eura u roku od petnaest dana (točka III. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.737,50 kuna odbijen (točka IV. izreke).

2. Tuženik je protiv presude pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da se bitna povreda odredaba parničnog postupka ogleda u tome što nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, presuda nije obrazložena i razlozi koji se navode su nejasni i nerazumljivi. U prilog tome osporava zaključke suda o neosnovanosti prigovora prijeboja kao kontradiktorne iznesenim činjenicama, a potom navodi razloge zbog kojih smatra da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, a tiču se tumačenja odredbe članka 6. stavka 3. ugovora o zakupu. Žalitelj tu odredbu smatra nejasnom, tvrdi da se o njoj nije pregovaralo, da je jednostrano nametnuta od strane stečajnog upravitelja tužitelja, te da se to ne može pravdati potrebom unovčenja imovine u stečajnom postupku. Također tvrdi da je ta ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i pravičnom odnosu uzajamnih davanja i stoga ništetna, te posebno da je ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da zakupodavac nema obvezu naknade troškova u visini vrijednosti ugrađenih stvari zato što smatra da ugrađene stvari mogu ostati u vlasništvu zakupodavca, ali ne besplatno. Smatra da se zbog toga ne mogu primijeniti odredbe članaka 20. i 21. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, te zaključno tvrdi da prvostupanjski sud nije dao dostatno i jasno obrazloženje o navodima tuženika glede sporne ugovorne odredbe. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da utvrdi postojanje međusobnih tražbina tužitelja i tuženika, izvrši prijeboj tih tražbina i ukine platni nalog, te tužitelju naloži da mu nadoknadi parnične troškove, uključujući i troškove žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode kao neosnovane jer nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje tuženik ukazuje, te se u prilog tome poziva na pojedine dijelove obrazloženja prvostupanjske presude o tumačenju sadržaja ugovornih odredbi. Tvrdi da su netočne tvrdnje tuženika da je ugradnja kliznog portuna bila nužna za korištenje nekretnine, kao i tvrdnje da ga nije moguće ukloniti bez oštećenja poslovnog prostora, jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza, a uz to se prilikom otkaza ugovora o zakupu tuženik nije uopće pozivao na tu činjenicu, nego to čini tek u ovom postupku samo radi izbjegavanja ispunjenja svoje dospjele obveze na plaćanje zakupnine. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda kao pravilnu i zakonitu. Traži naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13 i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.500,00 kuna na ime neplaćene zakupnine po ugovoru o zakupu koji su stranke sklopile 6. srpnja 2017. Predmet zakupa je bila nekretnina koja predstavlja uređeno parkiralište za građevinske strojeve i vozila u Puli, Poslovna zona Veli vrh, a ugovor o zakupu prestao je otkazom tuženika od 31. ožujka 2020. Među strankama nisu bile sporne činjenice na kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev, nego samo pitanje postoji li tuženikova tražbina istaknuta radi prijeboja s tužiteljevom tražbinom, dakle u visini od 22.500,00 kuna. Tu tražbinu tuženik zasniva na tvrdnji da je tijekom trajanja ugovora o zakupu ugradio klizni portun (klizna vrata) na ulazu na parkiralište i time povećao vrijednost nekretnine, pa kako se ne može odvojiti od nekretnine, smatra da mu je tužitelj dužan nadoknaditi njegovu novčanu vrijednost.

7. Nakon izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, a da je prigovor radi prijeboja dopušten s obzirom na to da tuženik nije stečajni vjerovnik, zatim da je neosnovan tužiteljev prigovor zastare tražbine istaknute radi prijeboja, te da odredba članka 6. stavka 3. ugovora o zakupu nije ništetna, ali i da jest u tome slučaju bi se primjenjivale odredbe članaka 20. i 21. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine“ broj 125/11 i 64/15) i posljedice bi bile iste kao i one ugovorene. Na temelju takve činjenične i pravne osnove prvostupanjski sud je platni nalog održano na snazi, a prigovor prijeboja odbio kao neosnovan.

8. Pošto tužbeni zahtjev ne prelazi iznos od 50.000,00 kn, radi se o sporu male vrijednosti u kojem se presuda ili rješenje kojim se završava spor, prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. Stoga postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitivano u ovom žalbenom postupku.

9. Žalitelj nije naveo koja je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a učinjena donošenjem pobijane presude, da bi se mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost u tome smislu. Samo bi se iz sadržaja žalbe moglo zaključiti da žalitelj smatra kako je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju drugostupanjski sud nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) ne pazi po službenoj dužnosti.

10. Žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka usmjeren je samo na onaj dio prvostupanjske presude koji se odnosi na tuženikovu tražbinu istaknutu radi prijeboja. Doduše, žalbeni navodi posredno se odnose i na odluku o tužbenom zahtjevu, jer bi utvrđivanjem postojanja tuženikove tražbine, tužiteljeva tražbina prestala prijebojem. Suprotno onom što tvrdi žalitelj, prvostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge o bitnim činjenicama na kojima tuženik zasniva svoju tražbinu prema tužitelju i među njima nema nikakve proturječnosti.

11. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da odredba članka 6. stavka 3. ugovora o zakupu nije ništetna. Riječ je o odredbi kojom su stranke ugovorile da tuženik, kao zakupnik, prima u zakup nekretninu u viđenom stanju, na kojeg nema primjedbi, a nekretninu će urediti tako kako najbolje odgovara djelatnosti koju obavlja, te da sve popravke i uređenja koja zakupnik izvede na nepokretnoj imovini ostaju u vlasništvu zakupodavca bez obveze naknade zakupniku troškova obavljenih radova. Bez obzira na razloge zbog kojih je ova odredba unesena u ugovor, jasno je da ona predstavlja volju ugovornih strana, po svemu je jasna i ne treba joj dodatno tumačenje. Stranke su, naime, htjele da tužitelj kao pravna osoba nad kojom se provodi stečajni postupak nema nikakvih troškova u vezi nekretnine koju daje u zakup. Time se ne dira u pravo tuženika da odnese sve stvari koje je za vrijeme trajanja ugradio i na koje ima pravo po zakonu. Stranke su očigledno imale na umu da će tuženik ugrađivati neke stvari i opremu na premetu zakupa jer su člankom 7. ugovorile da mu je bez daljnje suglasnosti zakupodavca, dopuštena ugradnja dodatnih sigurnosnih alarmnih i video uređaja na nekretnini o vlastitom trošku i da su ti uređaji vlasništvo zakupnika i po isteku zakupa ovlašten ih je ukloniti bez oštećenja dijelova nekretnine gdje su ti uređaji montirani.

12. Međutim, pogrešno se prvostupanjski sud poziva na odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora, jer se tim zakonom uređuje zasnivanje i prestanak zakupa poslovnoga prostora te međusobna prava i obveze zakupodavca i zakupnika (članak 1. stavak 1.) s tim da se poslovnim prostorom smatraju poslovna zgrada, poslovna prostorija, garaža i garažno mjesto (članka 2. stavak 1.). Nekretnina koja je dana u zakup je parkiralište i nije poslovni prostor u smislu tog zakona, jer nije garaža, kao prostor za smještaj vozila, a ni garažno mjesto kao prostor za smještaj vozila u garaži (članak 2. stavci 5. i 6. tog zakona).

13. Stoga se na ovaj zakupni odnos primjenjuju odredbe o ugovorima o zakupu iz odjeljka 2. odsjeka 7. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Prema odredbi članka 536. stavci 4. i 5. ako je (zakupnik) za vrijeme zakupa izvršio kakve promjene na stvari, dužan je vratiti je u stanje u kojem je bila kad mu je predana u zakup, osim ako je što drugo ugovoreno; on može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njezina oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja.

14. S obzirom na to da je tuženik bio slobodan odnijeti dodatke koje je učinio na stvari, a tužitelj ih kao zakupodavac nije želio zadržati, ostavljanjem tih dodataka, tuženik nije mogao steći pravo da od tužitelja zahtijeva naknadu njihove vrijednosti, jer pravo izbora pripada zakupodavcu. Takvo pravo bi tuženik imao samo u slučaju da je tako ugovoreno. Kako je predmetnim ugovorom o zakupu ugovoreno potpuno drukčije, tuženik ne bi imao pravo na naknadu sve da odredba članka 6. stavka 3. ugovora nema pravnog učinka zato što je, po tvrdnjama tuženika, ništetna. Kako ugovor o zakupu može postojati i bez te odredbe, tuženik po zakonu ne bi imao pravo tražiti od tužitelja naknadu vrijednosti dodataka koje je učinio na predmetu zakupa.

15. Na temelju navedenog proizlazi da bi i pravilnom primjenom materijalnog prava (navedenih odredba Zakona o obveznim odnosima umjesto odredaba članaka 20. i 21. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora) trebalo jednako odlučiti o tuženikovoj tražbini.

16. Kako ne postoje dopušteni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni oni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u sporovima male vrijednosti, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i presuda prvostupanjskog suda potvrđena u točkama I. do III. izreke, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

17. Neovisno o tome, zaključno valja dodati da se o prigovoru radi prijeboja ne odlučuje tako da ga sud prihvati kao osnovan ili odbije kao neosnovan, nego ispitujući istinitost tuženikovih tvrdnji o tome, sud utvrđuje postoji li ili ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja (arg. iz članka 333. stavka 3. ZPP-a).

Zagreb, 3. ožujka 2023.

Sudac

Lenka Ćorić

v.r.