Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-3823/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Ž. T., kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja A. DŽ. iz S., …, OIB: …,

zastupan po pun. D. V. odvj. u K. K., protiv tuženika

P.d.d. Z., …, OIB: ..,

zastupan po pun. B. B. odvj. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 03. veljače 2023. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja A. B. odvj. u K. K., i zamj. pun. tuženika S. R. odvj. vjež. u S., dana 03. ožujka 2023. godine,

p r e s u d i o j e :

I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.1. Ugovora o kreditu broj 9012157658, solemniziran od strane javnog bilježnika M.

I.u S., pod brojem: OU-671/06 od dana 13. 12. 2006. godine, koji glasi „koji odgovara protuvrijednosti od 19.941,68 CHF (slovima: devetnaesttisućadevetstočetrdesetjedan CHF i šezdesetosam C) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita".

II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.4.1.Ugovora o kreditu broj 9012157658, solemniziran od strane javnog bilježnika M. I. u S., pod brojem: OU-671/06 od dana 13. 12. 2006. godine, koji glasi „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,”, kao i cijela odredba sadržana u čl. 4.2. istog ugovora, osim zadnje rečenice koja glasi „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcijalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima”, koja ostaje na snazi, a u kojoj se utvrđuje ništetnim dio koji glasi „u CHF”.

III Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.5. Ugovora o kreditu broj 9012157658, solemniziran od strane javnog bilježnika M.I. u S., pod brojem: OU-671/06 od dana 13. 12. 2006. godine, koji glasi

„Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.”.

IV Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.6.2. Ugovora o kreditu broj 9012157658, solemniziran od strane javnog bilježnika M. Iv.u S., pod brojem: OU-671/06 od dana 13. 12. 2006. godine, koji glasi

„....u

iznosu

19.941,68

CHF

(slovima: devetnaesttisućadevetstočetrdesetjedan CHF i šezdesetosam C)................plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.....”, te dio iste odredbe koji glasi, „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom anuitetu Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovoa ili na adresu koju je Korisnik kredita pismeno dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora”.

V Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredbe sadržana u čl.11.9. Ugovora o kreditu broj 9012157658, solemniziran od strane javnog bilježnika M.

I. u S., pod brojem: OU-671/06 od dana 13. 12. 2006. godine, koja glasi „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita I Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.”

VI Nalaže se tuženiku P.d.d., Z., …

(OIB: ….), da tužitelju A. Dž., …, S., OIB: …

isplati iznos od 927,63 EUR-a (6.989,26 kn) na ime preplaćenih kamata, a koji iznos odgovara razlici između zbroja svih anuiteta obračunatih po stvarno primijenjenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i zbroja svih anuiteta obračunatih po početnoj stopi ugovorenih kamata, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu obračunatu po stopi 15% do 31.12. 2007., a od 1.1.2008. do 31.7. 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodila tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.10.2023.g. pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- 5,18 EUR (39,01 Kn) od 31.08.2007.

- 5,16 EUR (38,90 Kn) od 30.09.2007.

- 5,06 EUR (38,11 Kn) od 31.10.2007.

- 5,19 EUR (39,07 Kn) od 30.11.2007.

- 5,09 EUR (38,35 Kn) od 31.12.2007.

- 5,23 EUR (39,43 Kn) od 31.01.2008.

- 12,01 EUR (90,51 Kn) od 29.02.2008.

- 12,14 EUR (91,48 Kn) od 31.03.2008.

- 12,13 EUR (91,36 Kn) od 30.04.2008.

- 11,92 EUR (89,84 Kn) od 31.05.2008.

- 11,89 EUR (89,58 Kn) od 30.06.2008.

- 11,81 EUR (89,00 Kn) od 31.07.2008.

- 11,78 EUR (88,73 Kn) od 31.08.2008.

- 11,87 EUR (89,44 Kn) od 30.09.2008.

- 12,50 EUR (94,18 Kn) od 31.10.2008.

- 12,61 EUR (95,03 Kn) od 30.11.2008.

- 12,08 EUR (90,99 Kn) od 31.12.2008.

- 12,93 EUR (97,39 Kn) od 31.01.2009.

- 13,12 EUR (98,82 Kn) od 28.02.2009.

- 12,83 EUR (96,67 Kn) od 31.03.2009.

- 12,84 EUR (96,72 Kn) od 30.04.2009.

- 12,91 EUR (97,29 Kn) od 31.05.2009.

- 12,68 EUR (95,57 Kn) od 30.06.2009.

- 12,82 EUR (96,56 Kn) od 31.07.2009.

- 12,67 EUR (95,48 Kn) od 31.08.2009.

- 12,80 EUR (96,46 Kn) od 30.09.2009.

- 12,64 EUR (95,27 Kn) od 31.10.2009.

- 12,76 EUR (96,15 Kn) od 30.11.2009.

- 12,71 EUR (95,80 Kn) od 31.12.2009.

- 13,05 EUR (98,30 Kn) od 31.01.2010.

- 13,20 EUR (99,46 Kn) od 28.02.2010.

- 13,21 EUR (99,50 Kn) od 31.03.2010.

- 13,40 EUR (100,99Kn) od 30.04.2010.

- 13,62 EUR (102,64Kn) od 31.05.2010.

- 13,88 EUR (104,56Kn) od 30.06.2010.

- 14,24 EUR (107,32Kn) od 31.07.2010.

- 14,12 EUR (106,41Kn) od 31.08.2010.

- 14,84 EUR (111,84Kn) od 30.09.2010.

- 14,56 EUR (109,67Kn) od 31.10.2010.

- 14,60 EUR (109,97Kn) od 30.11.2010.

- 15,02 EUR (113,17Kn) od 31.12.2010.

- 15,29 EUR (115,24Kn) od 31.01.2011.

- 14,88 EUR (112,11Kn) od 28.02.2011.

- 15,08 EUR (113,65Kn) od 31.03.2011.

- 15,14 EUR (114,05Kn) od 30.04.2011.

- 15,50 EUR (116,75Kn) od 31.05.2011.

- 16,27 EUR (122,58Kn) od 30.06.2011.

- 16,79 EUR (126,54Kn) od 31.07.2011.

- 18,72 EUR (141,01Kn) od 31.08.2011.

- 16,45 EUR (123,98Kn) od 30.09.2011.

- 16,00 EUR (120,57Kn) od 31.10.2011.

- 16,10 EUR (121,30Kn) od 30.11.2011.

- 16,45 EUR (123,98Kn) od 31.12.2011.

- 249,85 EUR (1.882,48Kn) od 23.01.2012.

VII Nalaže se tuženiku P. d.d., Z., …

(OIB: …), da tužitelju A.Dž., …, S., OIB: …

isplati iznos od 2.486,66 EUR-a (18.735,75 kn) kojega je tužitelj preplatio na ime ništetne valutne klauzule u CHF, a koji iznos koji odgovara razlici između zbroja svih anuiteta obračunatih po tečaju CHF koji je vrijedio na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i zbroja svih anuiteta obračunatih po tečaju CHF koji je vrijedio na dan prijenosa sredstava na račun tužitelja, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom po stopi 15% do 31.12. 2007., a od 1.1.2008. do 31.7. 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodila tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.10.2023.g. pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi :

- 4,36 EUR (32,86Kn) od 31.10.08

- 5,96 EUR (44,91Kn) od 30.11.08

- 0,00 EUR (0,00Kn) od 31.12.08

- 10,40 EUR (78,39Kn) od 31.01.09

- 13,11 EUR (98,75Kn) od 28.02.09

- 9,06 EUR (68,25Kn) od 31.03.09 -

9,16 EUR (68,98Kn) od 30.04.09

- 10,22 EUR (76,98Kn) od 31.05.09

- 6,97 EUR (52,52Kn) od 30.06.09 -

8,85 EUR (66,65Kn) od 31.07.09 -

6,80 EUR (51,25Kn) od 31.08.09 -

8,66 EUR (65,25Kn) od 30.09.09 -

6,42 EUR (48,39Kn) od 31.10.09 -

8,07 EUR (60,84Kn) od 30.11.09 -

7,41 EUR (55,80Kn) od 31.12.09

- 12,13 EUR (91,36Kn) od 31.01.10

- 14,30 EUR (107,73Kn) od 28.02.10

- 14,38 EUR (108,34Kn) od 31.03.10

- 17,18 EUR (129,48Kn) od 30.04.10

- 20,29 EUR (152,91Kn) od 31.05.10

- 23,91 EUR (180,15Kn) od 30.06.10

- 29,10 EUR (219,27Kn) od 31.07.10

- 27,38 EUR (206,33Kn) od 31.08.10

- 37,63 EUR (283,50Kn) od 30.09.10

- 33,53 EUR (252,64Kn) od 31.10.10

- 34,10 EUR (256,89Kn) od 30.11.10

- 40,12 EUR (302,28Kn) od 31.12.10

- 44,03 EUR (331,73Kn) od 31.01.11

- 38,12 EUR (287,22Kn) od 28.02.11

- 41,03 EUR (309,17Kn) od 31.03.11

- 41,77 EUR (314,74Kn) od 30.04.11

- 46,87 EUR (353,13Kn) od 31.05.11

- 57,84 EUR (435,82Kn) od 30.06.11

- 65,30 EUR (492,03Kn) od 31.07.11

- 92,55 EUR (697,34Kn) od 31.08.11

- 60,48 EUR (455,67Kn) od 30.09.11

- 54,07 EUR (407,36Kn) od 31.10.11

- 55,43 EUR (417,62Kn) od 30.11.11

- 60,49 EUR (455,73Kn) od 31.12.11

- 1.409,18EUR (10.617,49Kn) od 23.01.12.

VIII Nalaže se tuženiku P. d.d., Z., …(OIB: 02535697732), da tužitelju A. Dž., …, S.., OIB: …,

u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.737,28 Eur (13.089,50 Kn).

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao bankom, dana 01.12.2006. godine zaključila Ugovor o kreditu br. 9012157658, solemniziran od javnog bilježnika M. I. u S., pod brojem OU-67/06 od dana 13.12.2006.

godine. Riječ je o namjenskom kreditu, i to za kupnju vozila u trajanju od 84 mjeseca. Temeljem označenog ugovora je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama u protuvrijednosti od 19.941,68 CHF. Pored valutne klauzule u švicarskim francima je ugovorena i kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,10 % godišnje. Predmetni kredit je tužiteljica u cijelosti isplatila.

Uslijed jednostranih promjena kamatne stope od strane tuženika, te promjene tečaja švicarskog franka, iznos koji je po ovome kreditu u konačnici otplaćen je znatno premašio iznos kojega je tužiteljica očekivala, i kojega je mogla predvidjeti prilikom zaključenja ugovora o kreditu.

Tužiteljica je sa tuženikom potpisala tipski i unaprijed pripremljen ugovor o kreditu, te se prilikom zaključenja ugovora nije posebno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora.

Tužiteljica smatra kako joj je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, zbog čega joj nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za nju iz toga proizlaze. Isto je tako tuženik nije u dovoljnoj mjeri upoznao sa rizicima vezivanja kredita uz valutu švicarskog franka. Tuženik nije tužiteljicu informirao o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a ovo jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema Euru. Osim toga, tužiteljica nije obaviještena niti o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu uvođenja eurozone bio gotovo izvjestan, što je utvrdio MMF u studiju iz ožujka 1997. god., kao niti o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik je znao da je za dugoročne kredite švicarski franak manje sigurna valuta od eura, ali o tome nije obavijestio tužiteljicu prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu. Priroda i specifičnost valute švicarski franak je poznata bankama, ali ne i tužiteljici koja je po svojim stručnim kvalifikacijama i stupnju informiranosti tek prosječni potrošač. Kako je banka kao profesionalac ni na koji način informirala o navedenom, tužiteljica nije bila svjesna rizika kojega je preuzela.

Ovakvo postupanje banke je protivno načelu savjesnosti i poštenja, i dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, posebice jer tužiteljica nije mogla pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi.

U konkretnom slučaju su promjenjiva i neizvjesna bila dva bitna sastojka ugovora, što je obvezu tužiteljice činilo posebno rizičnom jer u vrijeme sklapanja ugovora nije znala, niti koji će iznos glavnice tijekom dugoročne otplate biti u obvezi vratiti banci, a niti koju će cijenu (kamatu) za to platiti. Kako je tuženik kao profesionalac raspolagao sa stručnim znanjima kojima tužiteljica nije raspolagala, potonja je kod zaključivanja ugovora banci iskazala povjerenje, a banka ju je trebala upozoriti na rizike podizanja predmetnog kredita. Ovo posebice stoga što se radilo o dugoročnom kreditu. Tuženik nije samo propustio informirati tužiteljicu o rizicima, već je zapravo istu i naveo na zaključenje za nju posebno neizvjesnog i nepovoljnog ugovora, a ovo time što je kamata za kredite u "švicarcima" u vrijeme sklapanja ugovora bila prividno niža od kamata za kredite u ostalim valutama (prividno jer je kamatna stopa ovisila o jednostranoj odluci banke), pa je banka morala predvidjeti da će korisnici kredita za stambeno kreditiranje birati upravo ovu valutnu klauzulu koja se laiku na prvi pogled doimala povoljnijom.

Tužiteljica se putem pošte kao i putem e-maila obratila dopisom tuženiku s pozivom na dostavu predmetne dokumentacije, međutim do dana pisanja ove tužbe ista joj nije dostavljena od strane tuženika.

Da je ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope bilo nepošteno, a time i ništetno, pravomoćno je utvrđeno kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Z. broj P-1401/12 od 04.07.2013. god., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. god., i Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015. godine.

Navedenim presudama je utvrđeno da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01.11.2004. god., do 31.12.2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja povreda traje i dalje.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. god., na sličan način je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita u razdoblju od 01.10.2004. god., do 31.12.2008. god., sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora ta banka kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunom obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

I sukladno presudi Europskog suda pravde od 30.04.2014. god., u predmetu broj C-26/13 se navodi da čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti sasmo gramatički razumljiva.

Slijedom navedenog, predmetne ugovorne odredbe kojima je između tužiteljice i tuženika ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa, nepoštene su i uzrokovale su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te su stoga ništetne i ne proizvode pravni učinak. Tužiteljici stoga pripada pravo od tuženika tražiti isplatu preplaćenih kamata i tečaja, a ovo na ime stjecanja bez osnove. Točan iznos stečenog bez osnove, koji predstavlja razliku između anuiteta obračunatih po početnoj stopi ugovorenih kamata, i po početnom tečaju švicarskog franka, i anuiteta obračunatih po promjenjivoj stopi i tečaju franka kojega je primjenjivao tuženik, izračunati će vještak financijske struke temeljem podataka o otplati kredita koje dostavi tuženik, a kojima tužiteljica ne raspolaže.

Kako tužiteljica nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što tuženik dostavi podatke o otplati predmetnog kredita, i prije nego što se nad ovim podacima provede financijsko vještačenje, isti će tužbeni zahtjev precizirati kasnije u roku koji joj odredi sud, a sukladno pravilu o stupnjevitoj tužbi iz čl. 186 b ZPP-a.

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku kojom će utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka dijelovi odredbi čl. 1, čl. 4.1, čl. 4.2., čl. 5, čl. 6.2., i čl. 11.9. predmetnog Ugovora o kreditu broj 9012157658, solemniziranog od strane javnog bilježnika M. I. u S., pod brojem OU-67/06 od dana

13.12.2006. godine.

Tužiteljica je predložila sudu da donese i odluku kojom će tuženika obvezati da joj isplati iznos preplaćenih kamata, kao i iznos kojega je pretplatila na ime ništetne valutne klauzule u CHF, a čije će visine odrediti nakon što joj tuženik dostavi potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje o tim podacima, kao i zakonsku zateznu kamatu čiju će stopu i tijek tužiteljica odrediti nakon što joj tuženik dostavi potrebne podatke, i nakon što se provede vještačenje o tim podacima.

Podneskom od 11. studenog 2019. god., tužiteljica je postavila određen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, potražujući iznos od ukupno 8.585,86 kn na ime preplaćenih kamata, te iznos od ukupno 19.762,31 kn iz osnova preplaćenog na ime ništetne valutne klauzule u CHF, a sve sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta otplate predmetnog Ugovora o kreditu.

U odgovoru na tužbu od 10. lipnja 2022. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužiteljici na naknadu troškova postupka. Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije.

Navodi da istaknutim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012157658, zaključenog između tužitelja i tuženika 11.12.2006.g., kojima je ugovorena primjena promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te isplatu iznosa od 8.585,86 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate na ime preplaćenih kamata, kao i isplatu iznosa od 19.762,31 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate na ime ništetne valutne klauzule u CHF.

Svoje traženje tužiteljica dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, te da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Z., P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim.

Tako tužiteljica osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, Direktivi 93/13 EEZ te praksi suda EU.

Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi:

Tužiteljica i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9012157658, dana 11.12.2006.g., kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.941,68 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,10 %.

Međutim, tužiteljica u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Naime, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita dana 10.02.2012.godine, a koja činjenica isplate kredita je nesporna među strankama.

Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značaja.

Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužiteljica bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije!

Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda, ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.

Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima, i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta.

Nadalje, tužiteljica samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat preplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope, te pogrešno zaključuje kako joj presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope.

Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Z. radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“

Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.

Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija.

Sukladno odredbama ZOO-a, nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužiteljice da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope.

Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.

Konkretan Ugovor o kreditu je zaključen 2006. godine, u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03), kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

Odredbom čl. 59. ZZP, propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog, treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika.

Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.

Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužiteljicu o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljicom, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.

Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava.

U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… Ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“

Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti.

Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.

Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članka 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa (što je posebice značajno za dugoročne kredite), novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi.

Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“

I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.

Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke."

Tužiteljica je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojila niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke, tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučila baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući je očito i sama ocijenila kako isti po svemu odgovara upravo njenim potrebama i mogućnostima.

Tužiteljica je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobila sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.

Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužiteljice moguće je jedino zaključiti kako su joj prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik kredita upoznata sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa.

Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora!

Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni financijski izračun na koji se tužiteljica poziva, nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

Kako tužiteljica svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim.

Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužiteljica isplatila banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:

a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora, te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07), propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a, koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno.

Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe), ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012.

Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”.

Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla."

Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91), nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a –502.h ZPP-a, kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a.

Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba.

Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva.

Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača.

Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije!

Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu, te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.

Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH!

Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je:

1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome, na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužiteljice) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

Tužiteljica u podnesku od 24. lipnja 2022. god., navodi da tuženik osim što se protivi navodima iz tužbe, ističe prigovor prekluzije i zastare potraživanja.

Naime, upravo je tužiteljica dostavila uz tužbu sudsku praksu sa obrazloženjem iz kojeg razloga je prije svega tužba pravodobna, a nastavno na to i tužbeni zahtjev osnovan.

S druge strane, tuženik u pogledu visine potraživanja izjavljuje prigovor zastare, dok u daljnjem tijeku nesporno potvrđuje kako mu je poznat stav Vrhovnog suda RH, zauzet u odlukama na koje se poziva tužiteljica.

Glede prigovora na nalaz i mišljenje tvrtke F. d.o.o., isti spori pozivom na primjenu odredbe čl.251. Zakona o parničnom postupku kao i metodologiju izračuna.

Radi navedenog, tužiteljica predlaže da se po zaključenju prethodnog postupka provede dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo, dok se izbor osobe vještaka prepušta sudu.

Stalni sudski vještak za financije M. J. dipl.oec. u vještvu od 02.

listopada 2022. god., navodi da je zadaća vještaka utvrditi iznose preplate anuiteta izražene u kunama po mjesecima nastale po osnovi 1) ništetnosti promjenjive kamatne stope i 2) ništetnosti valutne klauzule, te u ukupnom zbroju u kreditu zaključenom između tužiteljice i tuženika.

Dana 12.06.2019., tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i valutne klauzule tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 9012157658 je ugovoren dana 11.12.2006. godine, između tužiteljice kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=19.941,68, na rok od 84 mjeseca. Isplaćen je u kunama dana 14.12.2006., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,609306 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja anuiteta. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,10% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 282,79 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 31.01.2007. godine. Banka je od 01.08.2007. godine, povisila kamatnu stopu na 6,10% godišnje, od 01.02.2008., sve do konačne otplate na 7,45%. Tužiteljica je 23.01.2012., prijevremeno konačno otplatila kredit, a uplata na ime zatvaranja kredita je uključena u obračun kao i redovni anuiteti otplate.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica uredno plaćala, a na osnovi ukupne dokumentacije je bilo moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u stupcu br 12, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na plaćanja u stupcu 16. Više plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 17, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Početni je anuitet pri izračunu razlike nastale zbog valutne klauzule korišten jer je dio stvarno naplaćenog anuiteta već obračunat pri izračunu preplate zbog rasta kamate, a koji uključuje i tečajnu razliku. Zbirni je iznos ukupne razlike anuiteta prikazan u stupcu broj 18. tablice.

Datumi od kojeg je tužiteljica preplatila anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja, kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Vještak nadalje navodi da ja vještvo napravljeno sukladno rješenju ovog suda od 30. lipnja 2022. godine. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je:

Tužiteljica (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 9012157658. U razdoblju od 01.08.2007., do konačne otplate tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja.

Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.08.2007., do 23.01.2012., platila veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=6.989,26. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju od 31.10.2008., platila pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu Kn=18.735,75.

Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Kn=25.725,01. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Tužiteljica u podnesku od 18. listopada 2022. god., navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka M. J. dipl. oec. od 02.10. 2022.g., te je obzirom na navedeno, smanjila tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, a sukladno nalazi u mišljenju imenovanog sudskog vještaka.

U podnesku do 03. studenog 2022. god., tuženik navodi da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9012157658 zaključenom između stranaka dana 11.12. 2006.g., i zatvorenome dana 10.02. 2012.g., a dana 05. svibnja 2022. g., objavljena je odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020, po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, pa se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće: 1) kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis, jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Uniji 01. srpnja 2013 .g.,

2) polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013. g.,

3) članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama, i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013. g., ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.

Ovo tim više što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen i zatvoren s danom 10.02.2012. godine.

Stoga tuženik u cijelosti ustraje u osporavanju tužbe i tužbenog zahtjeva pozivom na iznesene prigovore zastare i prekluzije isticanja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 9012157658, zaključenom između stranaka dana 11.12.2006. g., i zatvorenome dana 10.02.2012. g., dakle više od šest godina prije podnošenja tužbe prema čl. 326. st.2. ZOO-a, te predlaže sudu i prije donošenja odluke o meritumu spora raspraviti iznesene prigovore zastare i prekluzije isticanja ništetnosti.

Konačno, imajući u vidu recentnu praksu drugostupanjskih sudova koji drže svrsishodnim izvesti dokaz saslušanjem stranaka (potpisnika ugovora o kreditu) u skladu s ustavnim načelom o jednakosti oružja, na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacije u tečaju CHF i parametrima promjenjivosti kamatnih stopa, a koja praksa se dostavlja sudu na uvid, to tuženik ustraje i u dokaznom prijedlogu iz odgovora na tužbu za saslušanjem djelatnika Banke (o kojemu ovom sudu nije niti dostavio bilo koji osobni podatak), a koji da je sudjelovao u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu.

Na raspravnom ročištu dana 11. studenog 2022. god., tužiteljica navodi da je VSRH utvrdio kako su sporne ugovorne odredbe ništetne u postupku kolektivne zaštite potrošača. Prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti je u cijelosti neosnovan, te se protivi saslušanju djelatnika banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora jer nije jasno o kojoj osobi se radi, i na koje okolnosti bi se saslušala. Navodi da je tuženik imao sasvim dovoljno vremena da ranije dostavi točne podatke o toj osobi, pa je u ovom trenutku tuženik prekludiran u predlaganju novog dokaza.

Tužiteljica je podneskom od 02. veljače 2023. god., a obzirom da je od 01.01. 2023.g., Euro službena valuta u Republici Hrvatskoj, konačno postavila tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, na način pobliže opisan u izreci presude.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 9012157658 od 11. prosinca 2006. god., Punomoć od 01.08.2006. god., Dopis pun. tužitelja od 16. svibnja 2019. god., sa Potvrdom o primitku od 17.05.2019. god., Plan otplate za razdoblje od 31. 01. 2007., do 23.01.2012. god., Ugovor o kreditu od 11. prosinca 2006. god., Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 11.12.2006.god., pregled uplata po kreditu na dan 22. 08. 2019. god., Knjigovodstvenu karticu od 22. 08. 2019. god., Izračun na temelju Ugovora, promjena kamatnih stopa, tečaja i prometa po računu Fiorin d.o.o. od 20.09.2019. god., sa priloženom dokumentacijom, (Otplatni plan prema podacima iz Osnovnog ugovora i sa promjenjivom kamatnom stopom, Otplatni plan prema podacima iz osnovnog ugovora i sa fiksnom kamatnom stopom i tečajem, analitika i uplate po preplatama i obračunatim zateznim kamatama), Opće uvjete poslovanja s građanima u primjeni od 01. studenog 2004. god., te Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije M. J. dipl.oec. od 02. listopada 2022. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 9012157658 od 11. prosinca 2006. god., koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Stoga odista nije jasno pravno stajalište tuženika kada navodi da tužiteljica u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare, a isto tako i da u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Neovisno o tome što se u konkretnom slučaju radi o neosnovano stečenim novčanim iznosima od strane tuženika na ime dijela mjesečnih anuiteta otplate predmetnog kredita, koji su dakle, stečeni od strane tuženika bez valjanog pravnog osnova, u konkretnom slučaju se po ocjeni ovog suda ova neosnovano stečena novčana sredstva, na strani tužiteljice ukazuju i kao ugovorna šteta prouzročena tužiteljici od strane tuženika kao suugovaratelja, a ovo tim više što među strankama tijekom postupka nisu niti sporni sklapanje i sadržaj odredbi čl. 1, čl. 4.1, čl. 4.2., čl. 5, čl. 6.2., i čl. 11.9. predmetnog Ugovora o kreditu broj 9012157658 od 11. prosinca 2006. god., solemniziranog od strane javnog bilježnika Marije Ivančić u Solinu, pod brojem OU-67/06 od dana 13.12.2006. godine.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika P. d.d. Z., ….

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu broj 9012157658 od 11. prosinca 2006. god., solemniziran od strane javnog bilježnika M. I. u S., pod brojem OU-67/06 od dana 13.12.2006. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, da se kredit u iznosu CHF i kamata otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (čl. 1, čl. 4.1, čl. 4.2., čl. 5, čl. 6.2., i čl. 11.9. Ugovora).

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu broj 9012157658 od 11. prosinca 2006. god., solemniziranog od strane javnog bilježnika M. I. u S., pod brojem OU-

67/06 od dana 13.12.2006. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 5,10 % godišnje, (čl. 4. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

Pri tome tužiteljica osnovano tijekom postupka ističe kako činjenica da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, odnosno ispunjen od strane tužiteljice kao korisnika kredita još dana 23. siječnja 2012. god., nema nikakvog značaja u smislu utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a sve obzirom da je ugovor, odnosno neka ugovorna odredba, nepoštena i ništetna od samog dana njezinog sastavljanja, te se ništetnost utvrđuje i procjenjuje prema trenutku zaključenja ugovora, pa je odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor prekluzije prava na isticanje predmetnog deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Uostalom, u konkretnom slučaju se prema stajalištu ovog suda niti ne radi o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a na koju se tijekom postupka poziva tuženika

Osim toga, tuženik tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (tužiteljica se također poziva na te poznate parametre), pa se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika imaju primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan sklapanja Ugovora).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 12. lipnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je i istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imala primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec., u vještvu od 12. rujna 2022. godine, a iz kojeg vještva je razvidno da je predmetni kredit ugovoren na iznos od CHF=19.941,68 na rok od 84 mjeseca, te isplaćen u kunama dana 14.12. 2006. god., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,609306 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,10 % postotnih poena godišnje, a početni anuitet 282,79 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 31.01.2007. god., a tuženik je od 01.08. 2007. god., povisio kamatnu stopu na 6,10 % godišnje, te od 01.02. 2008. god., sve do konačne otplate na 7,45 % godišnje. Tužiteljica je 23. 01. 2012. god., prijevremeno konačno otplatila kredit, a uplata na ime zatvaranja kredita je uključena u obračun kao i redovni anuitet otplate. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U razdoblju od 01.08.2007., do konačne otplate tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja.

Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi čl. 1, čl. 4.1, čl. 4.2., čl. 5, čl. 6.2., i čl. 11.9. predmetnog Ugovora o kreditu broj 9012157658 od 11. prosinca 2006. god., solemniziranog od strane javnog bilježnika Marije Ivančić u Solinu, pod brojem OU-67/06 od dana 13.12.2006. god., a kojima je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, da se kredit u iznosu CHF i kamata otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, kao i tužbeni zahtjev radi isplate na ime nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa, i na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, prihvaćeni su u cijelosti, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i 155 ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na dva ročišta po 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 248,86 Eur / 1.875,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 Eur / 2.500,00 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 80,60 Eur / 607,25 kn, i pristojbe presude u iznosu od 80,60 Eur / 607,25 kn, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 03. ožujka 2023. godine

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte