Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 17 P-28/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M.-Z. B. iz Š., OIB: …, zastupane po punomoćnici I. M., odvjetnici iz O., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i p. d.o.o. iz Z, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 31. siječnja 2023., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice I. M., odvjetnice iz O, te M. A., odvjetnice iz Ž., kao zamjenice punomoćnika tuženika iz Odvjetničkog društva K. i p. d.o.o. iz Z., a koja presuda je donesena i objavljena 3. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba 1. Ugovora o kreditu, od 18. listopada 2006., broj Ugovora: …, potvrđen po javnom bilježniku Ž. M. iz V., broj: OU-…, od 20. listopada 2006., sklopljenog između M.-Z. B. iz Š., OIB: …, i R. A. d.d. Z., OIB: …, kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: «kunska protuvrijednost CHF 16.337,93 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja», te se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba 7. istog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:»Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku.".

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, da tužiteljici M.-Z. B. iz Š., OIB: …, isplati iznos od ukupno 1.981,99 eura¹ (slovima: tisuću devet stotina osamdeset jedan euro i devedeset devet centi)/14.933,10 kn (slovima: četrnaest tisuća devet stotina trideset tri kune i deset lipa) uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena:

- na iznos od 6,16 eura¹/46,41 kn od 31. prosinca 2009.do isplate,

- na iznos od 10,55 eura¹/79,49 kn od 22. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 11,87 eura¹/89,43 kn od 2. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 14,53 eura¹/109,48 kn od 29. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 14,53 eura¹/109,48 kn od 22. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,17 eura¹/144,44 kn od 08. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,81 eura¹/194,46 kn od 06. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,82 eura¹/179,47 kn od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 31,78 eura¹/239,45 kn od 6. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 27,80 eura¹/209,46 kn od 11. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 25,15 eura¹/189,49 kn od 2. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 34,44 eura¹/259,49 kn od 10. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 39,75 eura¹/299,50 kn od 13. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,11 eura¹/249,47 kn od 11. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 35,76 eura¹/269,43 kn od 16. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 39,75 eura¹/299,50 kn od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 41,07 eura¹/309,44 kn od 16. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 47.71 eura¹/359,47 kn od 14. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 57,00 eura¹/429,47 kn od 14. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 74,69 eura¹/562,75 kn od 10. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 51,46 eura¹/387,75 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 48,15 eura¹/362,79 kn od 12. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 48,68 eura¹/366,78 kn od 14. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 48,68 eura¹/366,78 od 15. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 53,99 eura¹/406,79 kn od 18. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,32 eura¹/416,81 kn od 10. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 55,32 eura¹/416,81 kn od 14. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 53,99 eura¹/406,79 kn od 13. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 54,65 eura¹/411,76 kn od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,98 eura¹/421,78 kn od 13. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,98 eura¹/421,78 kn od 04. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,98 eura¹/421,78 kn od 06. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 54,65 eura¹/411,76 kn od 07. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 53,33 eura¹/401,79 kn od 12. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 55,32 eura¹/416,81 kn od 14. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 53,99 eura¹/406,79 kn od 17. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 47,62 eura¹/358,79 kn od 22. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 51,34 eura¹/386,82 kn od 20. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 53,99 eura¹/406,79 kn od 21. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 53,33 eura¹/401,81 kn od 29. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 48,02 eura¹/361,81 kn od 29. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 49,35 eura¹/371,83 kn od 11. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 48,68 eura¹/366,78 kn od 18. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 50,94 eura¹/383,81 kn od 02. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 52,66 eura¹/396,77 kn od 14. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 32,54 eura¹/245,17 kn od 24. listopada 2013. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …5, da tužiteljici M.-Z. B. iz Š., OIB: …, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.791,28 eura¹ (slovima: tisuću sedam stotina devedeset jedan euro i dvadeset osam centi)/ 13.496,40 kn (slovima: trinaest tisuća četiri stotine devedeset šest kuna i četrdeset lipa) uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od donošenja presude tj. od 3. ožujka 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

II. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 40,40 eura (304,41 kn).

III. Nalaže se tužiteljici M.-Z. B. iz Š., OIB: …, da tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 186,56 eura¹ (slovima: stotinu osamdeset šest eura i pedeset šest centi)/1.405,64 kn (slovima: tisuću četiri stotine pet kuna i šezdeset četiri lipe) uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od donošenja presude tj. od 3. ožujka 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj: … i to 18. listopada 2006., a kojim joj je odobren kredit u iznosu od 16.337,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a čl. 7. istog ugovora je regulirano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Iste odredbe ugovora o kreditu koje primjenjuju valutnu klauzulu i to čl. 1. i čl. 7. ugovora tužiteljica smatra ništetnim i to iz razloga jer od strane banke nikada nije bila upoznata sa rizikom od očekivanog i mogućeg nekontroliranog rasta CHF, već joj je naprotiv ista valuta prezentirana kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom od rasta u odnosu na kunu, a time i uvećanjem kreditne obveze uslijed promjene tečaja, što je sve takvu vrstu kredita činilo povoljnijim u odnosu na druge vrste kredita, pa je to na takav način i prezentirano tužiteljici. Nadalje navodi da se prilikom zaključenja ugovora nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama već joj je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala banka, čime smatra da se radi o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

1.1. U činjeničnim navodima tužbe tužiteljica se pozivala i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., kao i na pravomoćnu presudu istoga suda, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a kojim presudama je potvrđena između ostalog presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu gdje je utvrđeno da je i tuženik u istom razdoblju u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio valutnu klauzulu vezanu uz CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Kako je konkretni ugovor o kreditu zaključen u razdoblju na koje se odnose naprijed navedene odluke koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to tužiteljica smatra da iste odluke vežu ovaj sud, te da su i odredbe konkretnog ugovora o kreditu stoga ništetne, zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju tuženik temeljem odredbe čl. 323. a u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužiteljici sve ono što je primio temeljem tako ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa je stoga tužiteljica prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom najprije zahtijevala da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to dio čl. 1. i 7., a koje reguliraju promjenu valutne klauzule, a potom je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva potraživala da joj tuženik temeljem ništetne odredbe o načinu primjene valutne klauzule isplati iznos od 15.237,51 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, kao i da joj naknadi prouzročeni parnični trošak.

1.3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju u ovoj pravnoj stvari tužiteljica je svojim podneskom od 13. rujna 2020. kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva zahtijevala da joj tuženik sada isplati iznos od 14.933,10 kn odnosno protuvrijednost od 1.981,96 eura, a nakon što je financijsko-knjigovodstveni vještak dopunom svog nalaza od 22. prosinca 2022. sve iznose preplata iskazao i u kunama i u eurima, tužiteljica je ponovno podneskom od 21. siječnja 2023. sada od tuženika zahtijevala isplatu iznosa od 1.981,99 eura odnosno protuvrijednost tog iznosa u kunama od 14.933,30 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je ponajprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari pozivajući se na to da su parnične stranke čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, a da bi nadležnost suda u sjedištu kreditora proizlazila i iz odredbi čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku.

2.1. Tuženik se nadalje protivio tužbi i to kako po osnovi tako i po visini smatrajući da se tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe pogrešno poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., i poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., i to iz razloga jer su po tuženiku iste presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača gdje se takva zaštita pruža na općenitoj razini, a da je na svakom pojedinom potrošaču da u posebnom postupku dokaže da se prilikom sklapanja konkretnog ugovora o kreditu s istim nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tuženik smatra da su se pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske samo stvorili kriteriji pomoću kojih sudovi u pojedinačnim parničnim postupcima trebaju prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne ili ne, zbog čega smatra da je tužiteljica već prilikom podnošenja tužbe morala istaknuti određene činjenice i predložiti odgovarajuće dokaze kako bi dokazala da su ništetne upravo odredbe konkretnog ugovora o kreditu.

2.2. Tuženik nadalje ističe da su osporene odredbe ugovora o kreditu tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da se o svim tim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, niti su mogle dovesti do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, pa tako navodi da je upravo potpisom ugovora o kreditu i to konkretno čl. 9. tužiteljica izjavila da je upoznata sa svim općim aktima tuženika i uvjetima kredita, te je takav ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnoga bilježnika koji je prilikom solemnizacije morao strankama objasniti smisao i posljedice istog pravnog posla. Posebno tuženik navodi da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita predočio sve relevantne informacije, pa tako i rizike povezane s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u onoj mjeri kojoj je to tuženiku bilo poznato, zbog čega je predlagao da se na iste okolnosti sasluša svjedok V. M. P., da bi potom tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem istog svjedoka koji je njegov djelatnik, već je samo ostao kod dokaznog prijedloga da se saslušava javni bilježnik.

2.3. Tijekom postupka tuženik je naknadno istaknuo i prigovor zastare smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina koji počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, te da je tužiteljica sukladno odredbi čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača mogla pokrenuti poseban parnični postupak neovisno o kolektivnoj tužbi koja je već bila podnesena, a radi zaštite svojih pojedinačnih prava i na taj način prekinuti zastaru, a što ona nije učinila, zbog čega je stav tuženika da je tužbeni zahtjev tužiteljice zastario u cijelosti. Nadalje, tuženik se poziva i na odredbu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj odredbi se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijekom radi utvrđenja osiguranja ili ostvarenja tražbine, te iz tog razloga i smatra da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije niti se može smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne i da ta odredba Zakona o obveznim odnosima nikada nije derogirana posebnim zakonom koji bi drugačije regulirao prekid zastare. Upravo iz tog razloga smatra da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je izražen u određenim odlukama u pogledu prekida zastare nejasan i protivan pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

2.4. Također tuženik je prigovarao da tužiteljica nije dokazala da ima svojstvo potrošača, te je tuženik predlagao da se na iste okolnosti pribavljaju podaci od Ministarstva financija – Porezne uprave u pogledu toga da li je tužiteljica pokretninu koja je financirana ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta odnosno društva ili je koristila bilo kakva prava vezana uz porezne propise.

2.5. Tuženik je još prigovarao da predmetna tužba ima i određeni materijalno-pravni nedostatak radi kojeg se mora odbiti tužbeni zahtjeva, a sve to iz razloga jer je iz ugovora o kreditu vidljivo da stranke istog ugovora nisu samo tužiteljica i tuženik već i S. B. kao sudužnik, te da tužiteljica nije utužila sve stranke iz ugovora o kreditu koje je morala utužiti s obzirom na prirodu materijalno-pravnog odnosa jer se spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način, pri čemu se tuženik pozivao i na određenu sudsku praksu.

2.6. Tuženik je nadalje prigovarao i da tužiteljica u tužbi ničim nije dokazala da je upravo ona ta koja je vršila sva plaćanja po ugovoru o kreditu.

2.7. Nakon što je tužiteljica podneskom od 13. rujna 2022. djelomično povukla tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik se u svom podnesku od 2. siječnja 2023. nije protivio povlačenju tužbe u tom dijelu, ali je zahtijevao naknadu prouzročenih parničnih troškova u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva i to u sveukupnom iznosu od 9.375,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na isti iznos.

3. Tužiteljica se protivila svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti smatrajući da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti unaprijed određena i to od strane samog tuženika, te da se o njoj nije posebno raspravljalo, već je unesena u unaprijed pripremljeni tipski ugovor, zbog čega je takva odredba po tužiteljici ništetna.

3.1. U odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli tužiteljica se i nadalje pozivala na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, smatrajući da takva presuda donesena u kolektivnom sporu obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, a osim toga poziva se i na određena pravna stajališta izražena u nizu presuda suda Europske unije.

3.2. Protivila se i prigovoru tuženika kojim tužiteljici osporava status potrošača smatrajući da se tužiteljica ima smatrati potrošačem sukladno čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te je u prilog svojih tvrdnji dostavila i odgovarajuću dokumentaciju iz koje proizlazi da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužiteljica bila umirovljenik.

3.3. Također se protivila i istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, odnosno prigovoru da je tužbom morala biti obuhvaćena i S. B., smatrajući da u konkretnom slučaju tužiteljica i sudužnik nemaju status nužnih suparničara.

3.4. U pogledu istaknutog prigovora zastare tužiteljica se pozivala na izraženo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da do zastare kod ovakve vrste tužbu je došlo podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, odnosno da je zastara bila u prekidu od travnja 2012. pa do lipnja 2018.

3.5. Nakon što je tuženik svojim podneskom od 2. siječnja 2023. postavio zahtjev za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, tužiteljica se istom zahtjevu protivila smatrajući da je u konkretnom slučaju bila dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a sve to sukladno zauzetom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/21, od 26. studenog 2021.

4. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

4.1. Nesporno je između parničnih stranaka da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Zagrebu, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: Zakona o parničnom postupku).

4.2. Isto tako je nesporno da je predmeta odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4.3. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

4.4. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

4.5. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

4.6. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

4.7. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona iz mjesta svog prebivališta u Vukovarsko-srijemskoj županiji radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena budući je nesporna činjenica da je udaljenost od Štitara do Zagreba 250 km u jednom smjeru, što svakako uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora dovodi do toga da bi ostvarenje tužiteljičinih prava znatno bilo otežano u slučaju primjene ugovorene nadležnosti. Osim toga, i prema zaključku usvojenom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV- 308/20, od 5. studenog 2020., zauzeto je shvaćanje da se prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke ima smatrati da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je između ostalog zauzeto shvaćanje da se tom prilikom mora imati u vidu kako vrijednost predmeta spora, ali isto tko i udaljenost između prebivalište tužiteljice tj. potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska na sud i slično.

4.8. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 12. ugovora o kreditu o prorogaciji nadležnosti, to onda u obzir dolaze odredbe o izberivoj nadležnosti određene Zakonom o parničnom postupku i to konkretno odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku koja regulira da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

4.9. Kako je nesporno da je ugovor o kreditu zaključen u poslovnoj jedinici tuženika u V., to onda proizlazi da je ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je upravo iz tog razloga i odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika, zbog čega je i odlučeno kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

4.10. Nadalje, kako je tijekom postupka tužiteljica djelomično povukla svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio, to je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku i odlučeno kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: zaključeni ugovor o kreditu između parničnih stranaka, obavijesti tuženika upućene tužiteljici s lista 8 do 10 spisa, otplatne planove po zaključenom ugovoru o kreditu s list 11 do 15 spisa, knjigovodstvenu karticu po ugovoru o kreditu s lista 16 do 21 spisa, zahtjev za kredit, zadužnice i suglasnost za zapljenu, predračun tvrtke … s lista 51 spisa, potvrdu zavoda od 20. lipnja 2022., rješenje zavoda od 20. siječnja 1999., nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka I. Š. od 31. srpnja 2022., dopunu istog nalaza i mišljenja od 22. prosinca 2022., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

6. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: …, od 18. listopada 2006., nesporno je utvrđeno da su tužiteljica i tuženika zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora o kreditu je tuženik kao kreditor stavio tužiteljici kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 16.337,93 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,20%, s tim da je člankom 2. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu kupovine novog vozila marke Opel, a što je utvrđeno i uvidom u Zahtjev za kredit koji je tuženik zaprimio od tužiteljice 11. listopada 2006. (list 44 spisa).

6.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužiteljica u cijelosti otplatila u ugovorenom roku.

6.2. Utvrđeno je i to uvidom u knjigovodstvenu karticu po predmetnom ugovoru o kreditu (list 16 do 21 spisa), te u otplatne planove po zaključenom ugovoru o kreditu (list 11 do 15 spisa) da se tijekom razdoblja otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorne kamatne stope, zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužiteljica bila obvezna plaćati, tako da je njen početni anuitet koji je u početku otplate kredita iznosio oko 1.000,00 kn mjesečno u jednom razdoblju uz povišenje kamatne stope i rast tečaja CHF u odnosu na kunu iznosio i oko 1.500,00 kn mjesečno, odnosno da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta i za 50% u odnosu na početni anuitet.

6.3. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.4. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., te da je u ovom postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ocjenjivano da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretni tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

7. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 1. i 7., a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

7.1. Sporno je nadalje da li tužiteljica uopće ima svojstvo potrošača, te je sporna i visina odnosno način na koji tužiteljica predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje ona tvrdi da su ništetne.

7.2. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika, a sve to s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se u kolektivnom sporu osiguravala apstraktna zaštita potrošača, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužiteljici jasna, uočljiva i razumljiva.

7.3. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao joj odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

7.4. Sporno je i da li tužiteljica uopće ima status potrošača, te da li joj stoga pripada zaštita sukladno Zakonu o zaštiti potrošača.

8. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužiteljicu prilikom ugovaranja kredita upozoravana na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušana tužiteljica kao parnična stranka, dok se nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka V. M. P., koji dokazni prijedlog je sud prihvatio, ali je tuženik na posljednjem ročištu za glavnu raspravu odustao od istog dokaznog prijedloga.

9. Tužiteljica saslušana kao stranka navodi da se na zaključenje ugovora o kreditu sa tuženikom odlučila jer je realiziranim iznosom kredita financirala kupovinu osobnog automobila marke O., te da je u to vrijeme već bila u mirovini, tako da je taj automobil služio samo za osobne potrebe nje i njene obitelji. Prije nego što će zaključiti ugovor o kreditu sa tuženikom navodi da se o takvoj vrsti kredita raspitivala i kod drugih banaka, ali da su joj uvjeti kod tuženika bili najpovoljniji i to prije svega u pogledu kamatne stope za takvu vrstu kredita, s tim što su joj prilikom prezentiranja i djelatnici banke taj kredit prezentirali kao najpovoljniji kredit. Posebno navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ona znala da mjesečni iznos koji će plaćati neće uvijek biti jednak, ali je smatrala da se može raditi o nekom manjem povišenju anuiteta, odnosno niti na koji način nije mislila da bi joj mjesečni anuitet mogao narasti za čak preko 50%. Isto tako prilikom pregovora navodi da su joj valutu CHF prezentirali kao najsigurniju valutu i da je njen početni mjesečni anuitet iznosio negdje oko 1.050,00 kn mjesečno, da bi u jednom razdoblju otplate plaćala anuitet i od 1.700,00 kn mjesečno. Kada je dogovorila uvjete kredita navodi da ju je prilikom drugog dolaska u banku dočekao već unaprijed pripremljen i sastavljen ugovor o kreditu i tada sa djelatnikom banke nije posebno ponovno prolazila sve pojedinačne odredbe ugovora već je taj ugovor nosila kod javnog bilježnika na ovjeru.

10. Iskaz saslušane tužiteljice kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobila prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to pogotovo u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznata sa rizičnošću valute CHF u odnosu na kunu i sa mogućnošću da bi joj mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao narasti za čak preko 50%.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 18. listopada 2006.

11.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

12. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze u ovom postupku, a posebno iskaz saslušane tužiteljice kao stranke da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja konkretnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljicu kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njezine odluke, odnosno da je potrošač u potpunosti obaviješten o svim rizicima zaključivanja istog ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF, kao i da ju je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristala na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

13. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe članka 1. i 7. ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

14. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljica bila poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12, od 4. srpnja 2013., je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

15. U pogledu prigovora tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi test poštenja i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

16. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

16.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen daljnji dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika.

16.2. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

17. S obzirom da je utvrđena ništetnom odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužiteljici pripada pravo da joj tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

18. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužiteljici provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku I. Š., dipl. oec. iz Ž.

18.1. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka I. Š., dipl. oec., od 1. kolovoza 2022., utvrđeno je da je vještak preplatu zbog promjene tečaja CHF izračunavao uzimajući u obzir anuitet kakav je prvotno ugovoren uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja kredita u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu, te je vidljivo da je on u svom vještačenju uzeo u obzir cjelokupan period korištenja i otplate kredita, kao i slučajeve kada je tužiteljica uplaćivala manje nego što bi uplatila da nije bilo promjene kamatne stope, kao niti promjene tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit plasiran, te je na taj način utvrdio da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj iznosi 14.933,10 kn, a naknadno je svojim dopunskim nalazom od 22. prosinca 2022. vještak svaki pojedinačni mjesečni iznos kao i ukupni iznos preplate iskazao kako u kunama tako i u eurima, s tim što iz dopunskog nalaza proizlazi da iznos preplate od 14.933,10 kn odgovara protuvrijednosti iznosa od 1.981,99 eura.

19. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužiteljica nije imala primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužiteljica i specificirala tužbeni zahtjev i to najprije podneskom od 13. rujna 2022. zahtijevajući od tuženika i na ime preplate iznos od 14.933,10 kn a što odgovara protuvrijednosti iznosa od 1.981,96 eura, da bi potom nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka ona sukladno izračunu vještaka zahtijevala od tuženika povrat iznosa od 1.981,99 eura ali protuvrijednost od 14.933,30 kn, a što je suprotno nalazu i mišljenju vještaka.

20. Tuženik se u cijelosti protivio nalazu i mišljenju vještaka smatrajući da sam izračun nema smisla budući je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, te da je bilo razumno i logično očekivati određeno kretanje tečaja, te je ponovno isticao da je sporna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva.

21. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, a svi prigovori tuženika svode se zapravo na prigovore pravne naravi koji su usmjereni prije svega na sam zadatak koji je određen vještaku za potrebe vještačenja, a ne na matematički izračun vještaka iz kojeg razloga vještak nije niti usmeno saslušavan u ovome postupku.

22. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 14.933,10 kn, a što odgovara protuvrijednosti od 1.981,99 eura, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, budući je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule predmetni ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

23. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužiteljici s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.981,99 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

23.1. Prilikom postavljanja tužbenoga zahtjeva neosnovano tužiteljica iznos od 1.981,99 eura u kunskoj protuvrijednosti iskazuje s iznosom od 14.933,30 kn, s obzirom da je isto suprotno nalazu i mišljenju vještaka, a zbrajanjem pojedinačnih mjesečnih iznosa koje je vještak u svom nalazu izrazio u kunama dolazi se do sveukupnog iznosa od 14.933,10 kn, dok je zbroj iskazan u eurima posljedica zaokruživanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i pravilima zaokruživanja koja su utvrđena istim Zakonom.

23.2. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužiteljici zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1294/21, od 12. listopada 2021.

24. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužiteljici u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

25. Odbijen je prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

25.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog ugovora o kreditu određeno da isti kredit služi za kupovinu novog vozila marke O., a uvidom u potvrdu zavoda nesporno je utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila umirovljenik.

25.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njeno svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

26. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužiteljice i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., to proizlazi da još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđene ništetne odredbe, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022., i to uzimajući u obzir da je tužba u ovom predmet podnesena 2. veljače 2022. i da sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule.

27. Također je neosnovan prigovor tuženika da bi tužbu bilo nužno odbiti u cijelosti i to iz razloga jer tužbom nije na strani tuženika, kako to tvrdi tužitelj, obuhvaćen i sudužnik S. B.

27.1. Nesporno je da su tužiteljica i S. B. materijalni suparničari koji se nalaze u određenoj pravnoj vezi, odnosno jer su sudionici određenog građansko-pravnog odnosa iz kojeg proizlaze njihova ovlaštenja ili obveze zbog kojih se vodi parnica.

27.2. Međutim, u konkretnom slučaju stav je suda da tužiteljica i sudužnik iz ugovora o kreditu nisu nužni suparničari, a sve to iz razloga jer bi se sudužnik S. B. u konkretnom slučaju mogla naći jedino na aktivnoj strani tj. tužiteljice, a nesporno je da je stav sudske prakse da nema nužnog suparničarstva na aktivnoj strani.

27.3. Nadalje, u ovom konkretnom slučaju nesporno je da je ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen i da je upravo tužiteljica ta koji temeljem ništetnih odredbi takvog ugovora o kreditu zahtijeva vraćanje određenih novčanih iznosa koje je plaćala tijekom razdoblja otplate kredita, te da stoga nema nikakvoga razloga da na pasivnoj strani bude označen sudužnik S. B.

27.4. Potrebno je također navesti da sudska praksa na koju se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji da bi zbog takvog materijalnog nedostatka tužbu u ovom predmetu trebalo odbiti, nije identična ovoj pravnoj stvari, te se stoga na nju ne može niti primijeniti.

28. Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva je djelomično osnovan i to iz razloga jer prema odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.

28.1. Zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio zahtjeva je djelomično osnovan, i to iz razloga jer je iz specifikacije troškova koje je tuženik zahtijevao vidljivo da je tuženik iste troškove zahtijevao uzimajući u obzir cjelokupnu vrijednost predmeta spora, a ne povučeni dio tužbenoga zahtjeva koji iznosi 49,40 eura (304,41 kn).

28.2. S obzirom na povučeni dio tužbenog zahtjeva, te uzimajući u obzir Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), kao i odredbu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 25 bodova, trošak zastupanja na ročištu održanom 28. lipnja 2022. prema Tbr. 9. toč. 1. OT sa 25 bodova, trošak sastava podneska od 19. kolovoza 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 25 bodova, odnosno za sve poduzete radnje 75 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 186,56 eura.

28.3. Sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tuženik je odbijen i to iz razloga jer mu je naknada troškova koji su mu naprijed priznati utvrđena uzimajući u obzir vrijednost povučenog dijela tužbenog zahtjeva, te mu osim toga nisu priznati kao potrebni i nužni troškovi sastava podnesaka od 25. svibnja 2022. i 1. srpnja 2022., a u kojim podnescima ponavlja sve navode iz odgovora na tužbu.

29. O troškovima tužiteljice odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu vrijednost predmeta spora i OT, kao i to da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na sveukupno 2 ročišta za glavnu raspravu prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 200 bodova, trošak sastava 3 obrazložena podneska i to podneska od 13. rujna 2022., 23. siječnja 2023. i 24. ožujka 2022. a kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu i na nalaz i mišljenje vještaka, a sve to prema Tbr. 8. toč. 1. OT i to za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 600 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.492,50 eura.

29.1. Pored ovog iznosa tužiteljici je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,34 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužiteljice iznose 1.791,28 eura (13.496,40 kn).

29.2. Tužiteljici nije priznat kao potreban i nužan trošak sastava podnesaka od 17. lipnja 2022. i 23. lipnja 2022. budući u istim podnescima tužiteljica ponavlja navode kako iz tužbe, tako i iz podneska kojim se očitovala na navode iz odgovora na tužbu a za koji podnesak joj je trošak u cijelosti priznat.

U Županji 3. ožujka 2023.

Sudac

Jelena Bušić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužiteljica po punomoćnici I. M., odvjetnici iz O.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD K. i p. d.o.o. iz Z.