REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 15 Pr-5217/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Adeli Turkalj, u pravnoj stvari tužitelja J.L. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M.R., odvjetniku iz O.D. R.p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika M. d.o.o., Z., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz O.D. B. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. siječnja 2023., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I.F., odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika I.V., odvjetničke vježbenice, dana 03. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku M.., Z., OIB … da tužitelju J.L. iz Z., OIB …, u roku 15 dana isplati bruto iznos od 4.101,52 eur* / 30.902,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u navedenom iznosu, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos od:

- 760,89 eur* od 20.08.2015. pa do isplate;

- 118,28 eur* od 20.01.2016. pa do isplate;

- 157,24 eur* od 20.02.2016. pa do isplate;

- 273,64 eur* od 20.04.2016. pa do isplate;

- 207,92 eur* od 20.08.2016. pa do isplate;

- 201,45 eur* od 20.01.2017. pa do isplate;

- 2.382,10 eur* od 20.05.2017. pa do isplate.

*fiksni tečaj konverzije 7,53450

II

Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 4.101,52 eur* / 30.902,90 kn, kao i dio zahtjeva kojim tužitelj potražuje niže navedene bruto iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 203,56 eur* od 20.02.2015. pa do isplate;

- 342,04 eur* od 20.03.2015. pa do isplate;

- 207,05 eur* od 20.05.2015. pa do isplate,

po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku M. d.o.o., Z., OIB … da tužitelju J.L. iz Z., OIB …, u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,69 eur* / 11.902,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 676,56 eur* / 5.097,54 kn odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 03. lipnja 2020. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi isplate razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. U tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvu te je temeljem istog upućen na rad u R. Nj.

Ističe da je u razdoblju od 2012. do 2017. radio kod tuženika u R.Nj. Također ističe da mu tuženik za prethodno navedeno razdoblje nije isplatio cjelokupnu naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora sukladno odredbi čl. 81. Zakona o radu, već samo manji dio u iznosu od 1.357,15 eur* te stoga ima pravo na isplatu razlike naknade plaće.

Navodi da je koristio godišnji odmor u sljedećim mjesecima: siječanj 2015. (16 sati), veljača 2015. (24 sata), travanj 2015. (16 sati), srpanj 2015. (72 sata), prosinac 2015. (32 sata), siječanj 2016. (16 sati), ožujak 2016. (24 sata), srpanj 2016. (16 sati), prosinac 2016. (16 sati) i travanj 2017. (168 sati). Nadalje navodi da za ostale mjesece ne raspolaže isplatnim listama, pa predlaže da sud naloži tuženiku da dostavi preostale isplatne liste (obračune plaća) za utuženo razdoblje, nakon čega će specificirati tužbeni zahtjev.

Naglašava da s obzirom da nije koristio godišnji odmor cijeli kalendarski mjesec, nego određeni broj dana, naknadu place za godišnji odmor računati će na način da prosjek mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca podijeli s ukupnim brojem sati mjeseca u kojem se koristi godišnji odmor, te će na taj način dobiti izračun satnice naknade za godišnji odmor za mjesec u kojem se nalazio na godišnjem odmoru. Također naglašava da je tako dobivenu satnicu potrebno pomnožiti s brojem sati korištenog godišnjeg odmora, a dobiveni iznos predstavlja naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora.

2 Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 16. siječnja 2023. tužitelj od tuženika na ime razlike manje isplaćenih naknada plaće za godišnji odmor potražuje ukupan iznos od 4.854,16 eur* / 36.573,67 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose se od 20-og u mjesecu za prethodni mjesec. Također potražuje troškove ovog postupka s kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti pobija navode tužitelja te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Smatra da je pravilno izračunao i isplatio tužitelju naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora kako je to naznačeno u obračunskim listama. Navodi da u pogledu utuženog razdoblja tužitelj nije cijelo vrijeme radio u Njemačkoj, pa je samim time obračun koji se dostavlja uz tužbu netočan.

Ističe kako se za osnovicu za naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ne uzimaju one isplate koje nemaju značaj naknade za rad, iako se prema poreznim propisima smatraju primicima od nesamostalnog rada, kao što su naknade plaća, primici po osnovu potpora vezanih za osobu radnika (premije, stimulacija, regresi, božićnice, uskrsnice, dnevnice, smještaj, prijevoz na posao i s posla...), potpore zbog obiteljskih razloga i sl.

Također ističe da treba uzeti u obzir da je glede utuženog razdoblja bilo promjena Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19), a koje su se odnosile i na način obračuna naknada za korištenje godišnjeg odmora. Navodi da je iz odredbi tadašnjeg čl. 81. Zakona o radu (NN 93/14) vidljivo je da se naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora određuje od radnikove „prosječne mjesečne plaće“, stoga u osnovicu za izračun naknade ne ulaze godišnje i druge povremene isplate koje se isplaćuju po osnovi ostvarenih rezultata rada za određeno razdoblje npr. stimulacije/premije i sl. Nadalje navodi da s obzirom da ove isplate nisu mjesečne isplate one se ne bi trebale u cijelosti uračunavati u osnovicu za izračun naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iako su ostvarene u nekom od tri prethodna mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, već samo alikvotni dio isplaćenog iznosa. Slijedom gore navedenoga, obračun tužitelja je u cijelosti pogrešan.

Naglašava da niti tijek kamata nije ispravan, jer sukladno odredbama Kolektivnog ugovora ima pravo isplaćivati plaću do 20-og u mjesecu za prethodni mjesec. Ujedno stavlja i prigovor zastare sukladno čl. 139. Zakona o radu.

Također naglašava da mu se tužitelj nikada u ovih pet godina nije obratio vezano da bi mu obračun plaća bio pogrešan niti bi prigovorio na obračune plaća, a koje obračune je uredno primao.

Slijedom svega navedenoga, predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti, te ga obvezati da mu naknadi parnični trošak, podredno istu odbaciti zbog neurednosti uz nadoknadu troškova tuženiku.

4. Na ročištu održanom dana 17. siječnja 2023. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i tijek kamata.

5. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u Ugovore o radu za privremeni rad u inozemstvu od 15. listopada 2015. i 24. srpnja 2012. (str. 5 i 6-7 spisa), obračune plaća tužitelja za utuženi period (str. 8-34 spisa) i Kolektivne ugovore tuženika od 27. veljače 2014. i 01. prosinca 2017. (str. 44-72 i 73-104 spisa).

6. Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P.B. iz C.f.j. d.o.o. (str. 129-133 spisa).

7. Na temelju ovako provedenog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od siječnja 2015. do travnja 2017.

9. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika, a što proizlazi iz Ugovora o radu te isplatnih lista plaća tužitelja.

10. Nadalje, nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamate.

11. Među parničkim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjev i je li nastupila zastara potraživanja.

12. Sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio djelomično osnovanim. Naime, odredbom čl. 139. Zakona o radu (NN 93//14, 127/17 i 98/19, dalje ZR) propisano je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 03. lipnja 2020., nastupila je zastara za tužiteljeva potraživanja za siječanj 2015. do zaključno za travanj 2015. Za ostala potraživanja koja su dospjela nakon 03. lipnja 2015. godine, nije protekao zastarni rok od 5 godina propisan čl. 139. ZR-a.

Slijedom navedenog sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje razliku naknade plaće za godišnji odmor za siječanj, veljaču i travanj 2015.

13. Iz Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu od 24. srpnja 2012. proizlazi da se tužitelj privremeno upućuje na rad u Nj. na poslove električar s danom 27. srpnja 2012. i da mu se osnovna plaća utvrđuje u iznosu od 11,05 eur* bruto po satu (za određeno vrijeme i normirani radni učinak).

Iz odredbe čl. 3. navedenog Ugovora proizlazi da se tužitelj na privremeni rad u inozemstvo upućuje na vrijeme od 27. srpnja 2012. do 24. srpnja 2014.

14. Iz Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu od 15. listopada 2015. godine proizlazi da se tužitelj privremeno upućuje na rad u Nj. na poslove električar s danom 20. listopada 2015. i da mu se osnovna plaća utvrđuje u iznosu od 11,05 eur* bruto po satu (za određeno vrijeme i normirani radni učinak).

Iz odredbe čl. 3. navedenog Ugovora proizlazi da se tužitelj na privremeni rad u inozemstvo upućuje na vrijeme od 20. listopada 2015. do prestanka potrebe, a najkasnije do 19. rujna 2018.

15. Odredbom čl. 81. ZR-a propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

16. Odredbom čl. 65. Kolektivnih ugovora tuženika od 27. veljače 2014. i 01. prosinca 2017. propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće u visini njegove osnovne plaće za vrijeme godišnjeg odmora.

Odredbom čl. 56. gore navedenih KU-a propisano je da je poslodavac dužan radniku plaću isplatiti najkasnije do 20-og u mjesecu za prethodni mjesec u kojem je radnik obavljao rad kod poslodavca.

17. Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P.B., iz C.f.v. d.o.o.

18. Iz nalaza i mišljenja gore navedenog vještaka od 29. travnja 2022. godine proizlazi da je uvidom u dokumentaciju koja mu je stavljena na raspolaganje razvidno da je tužitelj u razdoblju od 2015. do 2017. radio u R.Nj. gdje je upućen na rad od strane tuženika temeljem Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu. Nadalje navodi da iz obračunskih isprava za obračun plaće proizlazi da je tužitelju naknada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivana sukladno osnovnoj mjesečnoj plaći odnosno osnovnoj cijeni sata rada, a ne na temelju prosječne isplaćene plaće u prethodna tri mjeseca.

Nadalje vještak navodi da je u razdoblju od siječnja 2015. do travnja 2017. tužitelju manje obračunata naknada za godišnji odmor u iznosu od 4.854,16 eur*, što primjenom srednjeg tečaja HNB važećim na dan isplate iznosi 36.402,81 kn.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s istim uredio svoj tužbeni zahtjev, a tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, s time da je na ročištu održanom 17. siječnja 2023. učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i tijek kamate.

20. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti budući je isti objektivan, stručan, sukladan priležećoj dokumentaciji i detaljno obrazložen.

21. Sud smatra da tužitelju pripada razlika naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju, a sukladno odredbi čl. 81. ZR-a.

Naime, odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisano je ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Kako je naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora različito regulirana odredbama Kolektivnog ugovora tuženika i odredbama Zakona o radu, sud je sukladno odredbi čl. 9. st. 3. ZR-a, zaključio da je poslodavac - tuženik bio dužan primijeniti povoljnije pravo za radnika - tužitelja, a to je odredba čl. 81. Zakona o radu.

22. Također treba navesti da se sukladno odredbi čl. 81. ZR-a visina naknade plaće za godišnji odmor određuje u visini prosječne mjesečne plaće radnika u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad) pa se tako računaju sve isplate koje imaju karakter plaće sukladno Zakonu o radu (božićnica, regres, dar za djecu i sl. i naravno sva uvećanja plaće - za prekovremeni rad, za rad noću, stimulacija i sl.). Tu ne bi ulazila ona primanja koja nemaju karakter plaće (putni troškovi, dnevnice i sl.), jer su to naknade troškova. Stoga je sud ocijenio navode tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu neosnovanim.

23. Dakle, sud je tužitelju na ime razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora dosudio ukupan bruto iznos od 4.101,52 eur* / 30.902,90 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od 20-og u mjesecu za prethodni mjesec (sukladno odredbi čl. 56. KU-a), dok je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 4.101,52 eur* / 30.902,90 kn.

24. Naime, bruto plaća sastoji se od neto plaće, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno čl. 22. st.3. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20,138/20) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, pa porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom plaće.

25. Nadalje sud je odbio i dio zahtjeva tužitelja za isplatom razlike naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za siječanj, veljaču i ožujak 2015. godine sa pripadajućom kamatom, jer su navedena potraživanja zastarjela, a kako je to naprijed obrazloženo.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22, dalje ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.2.ZPP-a, a u svezi s čl. 155. ZPP-a.

28. Trošak je odmjeren temeljem važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika razmjerno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i u okviru zahtjeva za naknadu troškova.

29. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 199,08 eur* (Tbr. 7/1), troška sastava podnesaka od 03. srpnja 2020. i 16. siječnja 2023. u iznosu od 199,08 eur* za svaki (Tbr. 8/1), troška sastava podneska od 22. veljače 2022. u iznosu od 49,77 eur* (Tbr. 8/3) i troška pristupa na ročišta dana 18. ožujka 2021., 01. veljače 2022. i 17. siječnja 2023. u iznosu od 199,08 eur* za svako (Tbr. 9/1) što ukupno iznosi 1.244,25 eur*.

30. Navedenom iznosu dodan je PDV od 25% u iznosu od 311,06 eur*, pa trošak ukupno iznosi 1.555,31 eur*/ 11.718,48 kn.

31. Tužitelj je u ovom postupku uspio 100 % u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a 84,49 % u pogledu visine istog. S obzirom na kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u ovom sporu, sud je ocijenio da je tužitelj uspio u omjeru od 92,25 %.

32. Nadalje, sud je utvrdio da je tuženik uspio u omjeru od 7,75 %. S obzirom na navedeno tužitelju pripada naknada parničnog troška u omjeru od 84,50 %.

33. Dakle, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.314,24 eur*, a s obzirom da je u sporu uspio u omjeru od 84,50 %. Navedenom iznosu dodan je trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eur*, a koji je tužitelju priznat u cijelosti, jer je bio neophodan neovisno o uspjehu u sporu, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.579,69 eur* / 11.902,17 kn, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 676,56 eur* / 5.097,54 kn odbijen kao neosnovan.

34. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 02. rujna 2021. i 25. svibnja 2022. godine jer je iste ocijenio nepotrebnim za vođenje ovog postupka.

35. Također mu sud nije priznao ni trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje jer nije pristupio navedenom ročištu.

36. Sud je tužitelju priznao zatraženu kamatu na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) po stopi određenoj odredbom čl. 29. ZOO-a, tekućom od dana presuđenja do isplate.

37. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 03. ožujka 2023.

S u d a c :

Adela Turkalj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku