Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: M5 Ovr-582/2020-97

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivici Ragužu, kao sucu pojedincu, po prijedlogu sudske savjetnice Mije Mišić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja M. T., Ž., OIB: …., zastupan po punomoćniku S. K., odvjetniku u V., protiv ovršenice M. M., Z., OIB: …., a radi ovrhe na nekretninama, dana 3. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se prijedlog trećih osoba B. M., Ž., OIB: …., K. M., Ž., OIB: ..., V. C., G., OIB:…, za odgodom ovrhe u ovom predmetu kao neosnovan.

II Odbija se prigovor prava na dom trećih osoba B. M., Ž., OIB: …, K. M., Ž.,

OIB: …. kao neosnovan.

III Odbacuje se prigovor treće osobe Z. V., Ž., OIB: …., kao nepotpun.

Obrazloženje

1. Ovrhovoditelj je dana 18. travnja 2016. godine podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini ovršenika te je Općinski sud u Vukovaru Stalna služba u Županji povodom navedenog prijedloga donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-893/16 od 19. travnja 2016. godine, koje je postalo pravomoćno 9. kolovoza 2016. godine.

2. Nadalje, u ovom ovršnom postupku ovrhovoditelj kao kupac je kupio predmetnu nekretninu te mu je ista dosuđena rješenjem o dosudi posl. br. Ovr- 582/2020 od 28. travnja 2021., a koje je postalo pravomoćno dana 21. lipnja 2021. Temeljem tog rješenja, ovaj sud je donio zaključak o predaji nekretnine ovrhovoditelju, tj. kupcu posl. br. Ovr-582/2020 od 17. siječnja 2023.

3. Po donošenju zaključka iz toč. 2. ovog obrazloženja treće osobe B. M. i K. M. su podnijele prigovor trećih osoba, prigovor prava na dom i predložile odgodu ovrhe. Treća osoba Z. V. je također podnio prigovor, a treća osoba V. C. je podnio prigovor i predložio odgodu ovrhe.

3.1 U odnosu na prigovore B. M., K. M. i V. C., ovaj sud ih je uputio na pokretanje parnice zaključkom posl. br. Ovr-582/2020 od 2. ožujka 2023.

3.2 U odnosu na prigovor Z. V., ovaj sud isti drži nepotpunim te ga je kao takvog odbacio. Naime, odredbom čl. 59. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, dalje: OZ) propisano je da je podnositelj prigovora dužan u prigovoru iznijeti razloge pobijanja te uz prigovor priložiti isprave kojima dokazuje postojanje svoga prava. Kako treća osoba Z. V. nije priložio isprave iz kojih dokazuje postojanje svoga prava, to je sud temeljem odredbe čl. 59. st. 3. odbacio njegov prigovor kao nepotpun pa je slijedom navedenog odlučeno kao u toč. III izreke.

4. U odnosu na prigovor prava na dom i prijedlog za odgodu ovrhe ovaj sud je održao ročište dana 28. veljače 2023. na kojem je saslušao treće osobe B. M. i K. M., a sve radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Iz iskaza trećih osoba u bitnome proizlazi da već duži niz godina žive u Š. gdje treća osoba K. M. radi, odnosno trenutno prima naknadu sa zavoda za zapošljavanje, a B. M. ostvaruje mirovinu. Također iz njihova iskaza proizlazi da u Š. žive u najmu stana i to istoga stana već više od dvadeset godina jednako tako proizlazi da su stan, tj. suvlasnički dio koji je predmet ovog postupka kupili za potrebe povremenog dolaska u Hrvatsku i boravka u njemu kad oboje odu u mirovinu. Nadalje, proizlazi da se nikada nisu upisali kao vlasnici u zemljišne knjige jer za isto nikada nisu bili ispunjeni uvjeti. Naime, na opetovani upit suda zašto se nisu nikada uknjižili kao vlasnici predmetnog suvlasničkog dijela oboje su odgovorili da ne znaju, da samo znaju da je stan njihov iako za to nema pravne podloge, jednako kao i za poslovni prostor koji se nalazi u istoj zgradi, a koji daju u zakup. Nadalje, na opetovani upit suda o tome je li im poznat postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Županji pod brojem P-147/09 oboje odgovaraju da ne znaju ništa o tom postupku iako su ga sami pokrenuli kao I. tužitelj i II. tužitelj. Na opetovani upit, treća osoba B. M. je odgovorio da zna da ga je u tom postupku zastupao odvjetnik A. K., ali da se nije raspitivao kod njega o tijeku postupka. Nadalje, na upit suda o vlasništvu drugih nekretnina oboje su prvotno odgovorili da istih nemaju, da bi treća osoba B. M. na opetovani upit promijenila svoj iskaz da način da je rekao da je vlasnik poljoprivrednog zemljišta u BiH. U odnosu na prvi dio iskaza o životu u Š. i namjeri kupnje nekretnine u Ž., sud je istome poklonio vjeru budući su iskazi trećih osoba u tom dijelu suglasni i životno logični. U odnosu na dio iskaza u kojem oboje iskazuju da im nije poznata presuda u predmetu P- 147/09 od 5. veljače 2010., sud istome nije poklonio vjeru budući su oba iskaza u tom dijelu nerazumljiva i životno nelogična te u nesuglasju sama sa sobom. Naime, životno je nelogično da osoba pokrene postupak radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretnini, a onda se o istome ne interesira iako zna tko je njezin punomoćnik u predmetnom postupku. Nadalje, u odnosu na dio iskaza u kojem treće osobe iskazuju da nemaju nekretnina u svom vlasništvu, sud istome nije poklonio vjeru prvenstveno zbog činjenice da je B. M. u tom dijelu mijenjao iskaz i različito odgovarao, a K. M. odgovara neuvjerljivo i nesigurno te niti jednim materijalnim dokazom nisu dokazali da zaista nemaju drugih nekretnina u svom vlasništvu. Uz sve navedeno, ovrhovoditelj je sudu dostavio fotografiju iz koje je razvidno da B. M. na društvenim mrežama objavljuje slike nekretnine, u naravi obiteljske kuće, a koju opisuje kao "naša kuća u s. S.".

5. Prijedlog za odgodu ovrhe trećih osoba je neosnovan.

6. Članak. 67. OZ-a propisuje da će sud, na prijedlog treće osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom, odgoditi ovrhu u pogledu tog predmeta ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, uz uvjet da pokrene parnicu na koju je upućena. Drugim riječima, za odgodu ovrhe moraju biti ispunjene tri pretpostavke pretpostavke. Navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.

7. U odnosu na prvu pretpostavku, tj. da treće osobe učine vjerojatnim postojanje svog prava, treće osobe B. M. i K. M. nisu ničime dokazali vjerojatnost postojanja svog prava. Naime, na ročištu održanom 28. veljače 2023., ovaj sud je u više navrata ponovio upit prema trećim osobama zašto nisu ishodile upis vlastitog prava u zemljišnu knjigu budući je to konstitutivan uvjet za stjecanje prava vlasništva na nekretninama, treće osobe su u više navrata ponovile da ne znaju dok je treća osoba K. M. izjavila da ne zna i da to treba pitati one koji su se upisali u zemljišne knjige. Nadalje, na upit suda o tome je li im poznata odluka Općinskog suda u Županji posl. br. P-147/09 od 5. veljače 2010., a kojim im je odbijeno utvrđenje prava vlasništva treće osobe B. i K. M. su izjavile da im nije poznat navedeni predmet niti odluka suda iako su u istom postupku bili tužitelji. Na ponovljeni upit treća osoba B. M. je izjavio da zna tko ga je zastupao u predmetnom postupku, ali da se nije raspitivao za tijek postupka kod svog punomoćnika. Oba navedena iskaza i treće osobe B. M. i treće osobe K. M. ovaj sud drži nevjerodostojnim budući su isti životno nelogični i u nesuglasju sa samim sobom te su i B. M. i K. M. iskazivali nesigurno i često na ponovljeni upit mijenjali odgovore.

7.1 U odnosu na prvu pretpostavku za treću osobu V. C., ovaj sud drži da je ista ispunjena, tj. treća osoba V. C. je dokazao postojanje vlastitog prava na predmetnoj nekretnini budući je isti suvlasnik predmetne nekretnine u 4/24 dijela.

8. U odnosu na drugu pretpostavku za odgodu ovrhe – vjerojatnost nastupanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ili postojanje opasnosti nasilja, ovaj sud ističe sljedeće. Kod ove pretpostavke se ne traži da se radi o apsolutno ireparabilnoj šteti tj. takvoj šteti koja se uopće ne bi mogla reparirati, već je dovoljno da je riječ o relativno ireparabilnoj šteti tj. šteti koja se sama po sebi, objektivno uzevši, može nadoknaditi, ali ne i od protivne strane. Ako bi se moglo pretpostaviti da bi se od protivnika u budućnosti bez teškoća mogla ostvariti naknada štete ili povrat onoga što bi on provedbom neke druge radnje mogao steći, opasnost relativno ireparabilne ili teško ireparabilne štete ne bi postojala. Pojam nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ima prvenstveno kvalitativno značenje, ali taj pojam nužno implicira i određenu kvantitativnu dimenziju tj. mora se raditi o šteti znatnijeg opsega. Pritom bi pojam znatnijeg opsega štete trebalo dovesti u vezu s konkretnim strankama, njihovim imovinskim stanjem itd. Treće osobe u prijedlogu navode da bi provedbom ovrhe ostale bez jedine nekretnine tj. doma, Naime, sama tvrdnja da bi treća osoba ostala bez jedine nekretnine nije sama po sebi dovoljna za odgodu ovrhe. Naime, svako iseljenje je tegobno za osobu koja se iseljava i narušava njezinu stabilnost te predstavlja u određenom smislu štetu za tu osobu, ali na takvu štetu zakonodavac nije mislio kada je propisao da se odgoda ovrhe može dopustiti ako treća osoba učini vjerojatnim da bi njezinom provedbom trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu (tako i Županijski sud u Splitu u Gž Ovr 1114/2018 od 18. rujna 2019.). Drugim riječima, sud neće odgoditi ovrhu ako treća osoba u prijedlogu u za ovrhu učini vjerojatnim štetu koja redovito dolazi po samom tijeku stvari u ovršnom postupku (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž Ovr 322/2019 od 18. ožujka 2019., Županijski sud u Zagrebu u Gž Ovr 796/22 od 27. lipnja 2022. godine), a gubitak nekretnine, pa i jedine nekretnine, je svakako šteta do koje dolazi po redovnom tijeku stvari u ovršnom postupku. Kada bi gubitak stambenog prostora bio relevantan vid štete, u smislu OZ-a, tada bi bilo nemoguće provesti ovrhu na nekretninama (tako i Općinski građanski sud u Ovr-1141/12 od 21. ožujka 2022. godine). Osim toga, gubitak vlastite nekretnine za stanovanje ne predstavlja sam po sebi razlog nastanka nenadoknadive odnosno teško nadoknadive štete jer se nužni stambeni prostor može osigurati i na druge načine osim vlasništvom (tako i Županijski sud u Zagrebu u Gž Ovr 796/22 od 27. lipnja 2022. godine). Slijedom svega navedenog, sudska praksa koja pitanje odgode ovrhe tretira krajnje restriktivno, zauzela je stav da kad sud ispituje i ocjenjuje vjerojatnost da li bi treća osoba provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu tada težište ispitivanja treba usmjeriti na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost trećih ovršenika da u postupku eventualne protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž Ovr 141/2021-2 od 27.04.2021., tako i Marinić protiv Hrvatske). U konkretnom slučaju treće osobe niti ne spominju imovinske prilike ovrhovoditelja niti dokazuju zbog čega svoju eventualnu tražbinu ne bi mogao ostvariti od ovrhovoditelja.

8.1 Uz navedeno sud smatra da trećoj osobi V. C. provođenjem ovrhe u ovom predmetu nikako ne bi mogla nastati nenadoknadiva šteta budući da ovrhovoditelj niti ne spori njegov suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini niti ne pokušava isti ovršiti pa sud zaključuje da uvođenjem ovrhovoditelja u njegov suvlasnički dio za treću osobu V. C. ne bi mogla nastati nikakva nenadoknadiva šteta.

8.2 Dakle, u odnosu na treće osobe B. M. i K. M. nije ispunjena niti jedna od pretpostavki za odgodu ovrhe, dok u odnosu na treću osobu V. C. nije ispunjena druga od tri kumulativno postavljene pretpostavke.

9. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je prijedlog za odgodu ovrhe je neosnovan.

10. Treće osobe B. M. i K. M. su u prijedlogu za odgodu istaknule i da predmetna nekretnina predstavlja njihov dom, stoga je u nastavku bilo potrebno ispitati predstavlja li nekretnina koja je predmet ovog postupka dom trećih osoba te ukoliko predstavlja, provesti test razmjernosti. Prije toga, trebalo je prethodno odgovoriti na pitanje jesu li treće osobe uopće ovlaštene u ovršnom postupku isticati prigovor prava na dom. Ovršenik ili treća osoba nije ovlašten u ovršnom postupku isticati prigovor prava na dom ukoliko je tom ovršnom postupku prethodio parnični postupak u kojem je donesena presuda na temelju koje se provodi ovršni postupak (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž Ovr 239/2020-2 od 29. travnja 2020.). U konkretnom slučaju, ovršnom postupku nije prethodio kognicijski, parnični postupak, već je ovrha predložena na temelju sudske odluke, tj. presude koja ovrhovoditelju daje pravo na isplatu i stoga sud zaključuje da su treće osobe ovlaštene isticati prigovor prava na dom u ovršnom postupku.

11. Radi ispravnog odgovora na pitanje predstavlja li predmetna nekretnina dom trećih osoba potrebno je prethodno definirati pojam doma, kako ga shvaća domaća i europska legislativa i judikatura. Sukladno članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To „pravo na dom“, u značenju koje mu daje Konvencija, izvodi se i iz čl. 34. st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske po kojima je dom nepovrediv. Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje prava ili sloboda mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničavanjem u svakom pojedinom slučaju.

11.2. Stoga, da bi došlo do primjene čl. 8. Konvencije, treće osobe se čak nisu morale neposredno pozvati na sadržaj tog članka, već je dovoljno da iznesu činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž-284/2020-2 od 17. veljače 2020. i u Gž Ovr 681/2019-2 od 15. srpnja 2019.). Za ocjenu predstavlja li predmetna nekretnina dom trećih osoba, valja ukazati na presude Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile, a s obzirom na namjeru trećih osoba da u toj nekretnini žive (tako i u Bjedov protiv Hrvatske). Naime, pojam doma u konvencijskom smislu je autonoman činjenični, a ne pravni pojam koji ne mora sadržajno koincidirati pojmu doma u domaćem pravu (tako i u Paulić protiv Hrvatske). Hoće li se određena nekretnina smatrati domom činjenično je pitanje koje ne ovisi čak ni o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (tako i u McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Tijardović protiv Hrvatske).

11.3. U konkretnom slučaju, stav je ovoga suda da predmetna nekretnina ne predstavlja dom trećih osoba B. M. i K. M.. Naime, oboje suglasno iskazuju da već duži niz godina žive u Š. gdje su proveli svoj radni vijek i da su se tek namjeravali vratiti u H.. Iskazuju da u Š. imaju isti stan u najmu već više od dvadeset godina te da su predmetnu nekretninu namjeravali koristiti za godišnji odmor te za povremeni boravak u H. kao i boravak nakon odlaska u mirovinu. Nadalje, sud je uzeo u obzir i činjenicu da su treće osobe već vodile postupke vezane uz predmetnu nekretninu (konkretno postupak pred Općinskim sudom u Županji posl. br. P-147/09) te da su znali da nisu stekli pravo vlasništva na navedenoj nekretnini te da su i sami svjesni činjenice da nikada u zemljišnim knjigama nisu upisali vlasništvo, dakle nisu ispunili konstitutivni uvjet za stjecanje prava vlasništva na nekretninama pa isto nisu nikada ni stekli. Nadalje, nužno je uzeti u obzir i činjenicu da se ovaj ovršni postupak vodi od 2016. godine dakle već sedam godina te da je ovrhovoditelj na legitiman način, kroz ovaj ovršni postupak stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine. Konkretno, sud je zaključio da iako su treće osobe B. M. i K. M. prijavljene na navedenoj adresi, oni već duži niz godina žive u Š., a suglasno iskazuju da tamo također imaju prebivalište. Nadalje, oboje iskazuju da tamo žive u istom stanu već više od dvadeset godina, pa sud zaključuje da se osjećaj pripadnosti i povezanosti mogao razviti u odnosu na taj stan, dok su za nekretninu koja je predmet ovog postupka znali da im ne pripada te da ne mogu upisati svoje pravo vlasništva. Iz svega proizlazi da su oboje svjesni da je predmetna nekretnina za njih bila samo privremeno rješenje i da su tamo bespravno, bez odobrenja ovrhovoditelja kao suvlasnika predmetne nekretnine pa samim time nisu uspjeli razviti dovoljne i kontinuirane veze da bi upravo navedeni stan smatrali svojim jedinim domom, zbog čega sud drži da se na navedeni prigovor uopće ne mogu pozivati, pri čemu se ukazuje na činjenicu da su isti od početka do danas bili svjesni da su u nekretnini bespravno. Slijedom navedenog ovaj sud je odbio prigovor prava na dom kao neosnovan.

11.4 U odnosu na poslovni prostor koji treće osobe također spominju kao vlastiti prostor te ističu prigovor prava na dom. Ovaj sud ističe da treće osobe nisu ničim dokazale svoje vlasništvo predmetnog poslovnog prostora budući da nisu upisani kao vlasnici u zemljišne knjige. Na opetovani upit suda zašto je tomu tako oboje su odgovarali da ne znaju, ali da znaju da je to njihovo. Jednako tako, budući da su sve stranke suglasno iskazivale da je riječ o poslovnom, a ne stambenom prostoru, a koji treće osobe daju u zakup, ne može se raditi o domu trećih osoba, može se samo raditi o dijelu nekretnine koji su treće osobe neovlašteno okupirale i koriste ga kao izvor dodatne zarade iako i sami znaju da im navedeno ne pripada, odnosno da ne mogu uknjižiti svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

11.5 Imajući sve navedeno u vidu, priznati trećim osoba B. M. i K. M. pravo na dom značilo bi poslati društvenu poruku da se samovlast isplati više nego postupanje po zakonu i poštivanje pravnog poretka. Dakle, u interesu je državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu predati predmetni suvlasnički dio ovrhovoditelju kao vlasniku.

11.6 U konkretnom slučaju, sud smatra da su treće osobe B. M. i K. M. osobe koje su ekonomski stabilne, materijalno neovisne o bilo kome, oboje posjeduju primanja kojima mogu osigurati sebi smještaj za vrijeme boravka u H. (K. M. je izjavila da ostvaruje prihod sa zavoda za zapošljavanje u iznosu od oko 3.000,00 CHF mjesečno dok je B. M. izjavio da ostvaruje mirovinu u iznosu od oko 1.400,00 EUR mjesečno te da posjeduju ušteđevinu u iznosu od oko 70.000,00 EUR). Osim toga, sama objava B. M. na društvenoj mreži u kojoj objavljuje fotografiju obiteljske kuće u BiH nazivajući tu nekretninu "naša kuća u s. S." govori u prilog činjenici da provođenjem ovršnog postupka treće osobe B. M. i K. M. ne bi ostale bez doma. Nadalje, treće osobe tijekom postupka nisu relevantnom dokumentacijom dokazale da nemaju u vlasništvu drugih nekretnina, kao niti da ne mogu na drugi način riješiti stambeno pitanje, isti nisu socijalni slučajevi niti su nesposobni za privređivanje. Stoga sud smatra da nije nerazmjerno miješanje ovrhovoditelja u njihovo pravo na dom, koji si treće osobe trebaju osigurati na drugi, zakonom dopušteni način.

12. Slijedom navedenog, a kako je ovrhovoditelj suvlasnik nekretnine, dok treće osobe pak nisu dokazale da bi imali osnov za posjedovanje, odnosno sud nije utvrdio osnovanim njihov istaknuti prigovor prava na dom, to je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

13. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao izreci.

U Vinkovcima, 3. ožujka 2023.

S U D AC:

Ivica Raguž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovoga rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa ovoga rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka a o istoj odlučuje drugostupanjski sud.

Dostaviti:

1. S. K., odvjetnik u V.

2. K. G., odvjetnik u Ž.

3. H. M., odvjetnik u Ž.

4. Z. V., Ž.

5. M. M., Z.