REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 4221/18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja C. O. d.d. Z.,

Z., O.: …, protiv tuženika M. J. iz P., , O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz OD L.-V. & P. d.o.o. S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. prosinca 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 2. ožujka 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku M. J., O.; …,

S., isplatiti tužitelju C.O. d.d., Z., O.:

… iznos od 325.162,00 kn / 43.156,41 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom:

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 03.06.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.07.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 01.08.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.09.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 01.10.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 03.11.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.12.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.01.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.02.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 03.03.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 06.04.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 04.05.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 16.06.2009. do isplate,

-na iznos od 280.000,00 kn / 37.162,39 €ura od 14.07.2009. do isplate, te da mu naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.131,69 eura / 91.406,25 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 19.lipnja 2013.godine tužitelj navodi da se 17. veljače 1992.godine dogodila u S. prometna nezgoda koju je prouzročio tuženik upravljajući neosiguranim vozilom bez registarske oznake i broja. Ističe da je predmetne prigode tjelesne ozljede pretrpio L. Đ. iz S., a kojem je tužitelj isplatio naknadu štete za imovinsku i neimovinsku štetu, a slijedom presude Županijskog suda u Splitu oznake Gž 967/95 da tužitelj plaća novčanu rentu u visini od 502,05 Kuna mjesečno počevši od 01. listopada 1994.godine s osnova izgubljene zarade kao posljedice predmetne prometne nezgode. Također se ističe da je vezano za predmetnu prometnu nezgodu tužitelj oštećenom Đ. L. na ime mjesečne rente redovno uplaćivao presuđeni iznos rente s osnova izgubljene zarade, a čiji iznos da je dalje usklađen, te da je od 04.ožujka 2003.godine iznosio 3.474,00 Kune mjesečno. U navedenom smislu se ističe da tužitelj temeljem odredbe članka 371 ZOO-a potražuje isplaćeni iznos rente za vremensko razdoblje unatrag pet godina i to počevši od 03. lipnja 2008.godine do 14. srpnja 2009.godine, a kada je bila zadnja isplata, a što da ukupno iznosi 325.162,00 Kuna. Navodi se da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženik štetu prouzročio upravljajući neosiguranim vozilom, te da temeljem odredbe članka 99 stavka 3 Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (S. list 17/90) koji je tada bio na snazi da tužitelj nakon isplate štete oštećenoj osobi stupa u prava te osobe prema osobi koja je odgovorna za štetu i to isplaćeni iznos, kamatu i troškove. Naposljetku se ističe da je tužitelj u više navrata pozvao tuženika na isplatu dospjelog regresnog duga u zatraženom iznosu, ali da se tuženik na isto oglušio. U navedenom smislu se predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da na ime regresnog duga isplati tužitelju iznos od 325.162,00 Kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, te da ne osporava postojanja presude Županijskog suda u Splitu oznake Gž-967/95 i Općinskog suda u Splitu P-1821/94. Ističe kako rezultati parničnog postupka i način sklapanja sudske nagodbe nemaju intervencijski efekt, te da tužitelj ni na koji način nije izvještavao tuženika o rezultatima parničnog postupka, a da tuženik nije sudjelovao u parničnom postupku kao ni u postupku sklapanja nagodbe između tužitelja i oštećenog Đ. L. pa da se tuženik iz tog osnova protivi tužbenom zahtjevu. Također tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je tužba predana ovom sudu 19. lipnja 2013.godine, a da se radi o sukcesivnim isplatama oštećenom. Naposljetku je istaknuto da nije bilo razloga da se Đ. L. prizna toliki iznos izgubljene zarade jer da ne postoji uzročno postojeća veza između posljedica ozljede koje je isti zadobio u navedenoj prometnoj nesreći i njegovog nastupa gubitka radne sposobnosti. Također je navedeno da nije bilo mjesta priznavanju i isplati kapitalizirane rente, te da obzirom da je intervencijski efekt izostao da regresni vjerovnik ne može sklapati pravne poslove bez znanja i odobrenja regresnog dužnika, a koji pravni poslovi da idu na štetu upravo regresnog dužnika.

Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom presude ovog suda I P- 1821/94 od 11.siječnja 1995.godine (list 3-6 spisa); presude Županijskog suda u Splitu Gž-967/95 od 06. srpnja 1995.godine (list 7-8 spisa); potvrda o izvršenom nalogu na nacionalna plaća u kunama izdanih od strane PBZ (list 9-16 spisa); izvatka broj 206/1 o promjenama i stanju na računu od 03. studenog 2008.godine (list 17 spisa); potvrda o izvršenom nalogu na nacionalna plaćanja u kunama izdanih od strane PBZ (list 18-22 spisa), poziva-

opomene pred tužbu od 27. studenog 2012.godine (list 23 spisa); ponovnog poziva na plaćanje regresnog duga od 19. srpnja 2011.godine, te 03. svibnja 2011.g. (list 24-25 spisa); nagodbe zaključene između tužitelja i L. Đ. od 17. travnja 2003.godine (list 26 spisa); očitovanja B. B. d.o.o. S. od 18.

lipnja 2009.godine (list 27 spisa); obračuna za tri usporedna radnika dostavljenih od strane B. B. d.o.o. S. (list 28-30 spisa); podataka o

mirovinskim primanjima L. Đ. (list 32-34 spisa); potvrde o izvršenom nalogu na nacionalna plaćanja u kunama izdanih od strane PBZ (list 35

spisa);nalaza i mišljenja sudske vještakinje za medicinu rada i športa E. E. (list 59-62 spisa); te je izveden dokaz pregledom spisa ovog suda I

P.1821/94, te I P 1314/93, te spisa HZMO-a br. IN73206.

Dana 13.lipnja 2016.godine donesena je presuda kojom je suđeno:

"I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime regresnog duga isplati tužitelju ukupan iznos od 318.214,00 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 3.474,00 Kuna od 02. srpnja 2008.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 01.kolovoza 2008.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 02.09. 2008.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 01. listopada 2008.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 03. studenog 2008.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 02. prosinca 2008.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 02. siječnja 2009.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 02. veljače 2009.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 03. ožujka 2009.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 06. travnja 2009.godine pa do isplate, na iznos od 3.474,00 Kuna od 04. svibnja 2009.godine pa do isplate, na iznos od 280.000,00 Kuna (kapitalizirana renta) od 14. srpnja 2009.godine pa do isplate, a koja se zakonska zatezna kamata obračunava do 31.srpnja 2015.godine sukladno odredbi članka 29 stavka 2 ZOO-a za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena, a od 01.kolovoza 2015.godine pa do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29 stavka 2 ZOO-a (''NN'' 78/15) za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan za preostali dio zatraženog iznosa na ime regresnog duga i to u iznosu od 6.948,00 Kuna.

III/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime troškova ovog parničnog postupka ukupan iznos od 7.204,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, te koje se zakonske zatezne kamate obračunavaju do 31.srpnja 2015.godine sukladno odredbi članka 29 stavka 2 ZOO-a za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena, a od 01.kolovoza 2015.godine pa do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29 stavka 2 ZOO-a (''NN'' 78/15) za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu, dana 6.rujna 2019.godine doneseno je drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu Gž- 1480/16 kojom se prihvaćena žalba tuženika i ukinuta prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu i u odluci o troškovima parničnog postupka (tč.I.i III.izreke) te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Dakle, među strankama nije bilo sporno da se dana 22.travnja 1992.godine dogodila prometna nezgoda koju je prouzročio tuženik upravljajući neosiguranim vozilom marke P., a u kojoj je stradao Đ. L.. Tužitelj je, kao osiguratelj,

temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu IP-1821/94 bio dužan isplaćivati Đ. L. iznos od po 502,05 kn mjesečno počevši od 1.listopada

1994.godine pa ubuduće po osnovi izgubljene zarade između plaće koju bi primao i mirovine koju prima. Tužitelj je temeljem nagodbe sklopljene sa Đ. L.

istom isplatio iznos od 280.000,00 kn na ime kapitalizirane rente, prije toga mu je isplaćivao za mjesece srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2008.godine iznose od po 3.474,00 kn, te je za siječanj, veljaču, ožujak, travanj i svibanj 2009.godine iznose od po 3.474,00 kn, jer je tužitelj sa Đ. L. dana 4.ožujka 2003.godine uskladio iznos izgubljene zarade utvrdivši da ista iznosi 3.474,00 kn mjesečno.

Drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je opravdano tuženik prigovarao u ranijem postupku da on nije vezan rezultatom niti pravomoćne presude prvostupanjskog suda broj IP-1821/94, niti nagodbom sklopljenom između Đ. L. i tužitelja jer on o tim postupcima nije bio obaviješten, tako da nije zasnovan intervencijski učinak u pogledu ove presude nagodbe, dakle, da on u odnosu na tužitelja može isticati sve prigovore koje bi mogao isticati prema oštećeniku Đ. L.. Nadalje, navodi se da u slučaju kada nisu ostvarene pretpostavke za intervencijski učinak, prvostupanjski sud da je dužan raspraviti prigovore tuženika koji se odnose kako na njegovu odštetnu odgovornost i visinu štete, tako i na istaknuti prigovor zastare, u konkretnom slučaju zastaru prava na isplatu rente po osnovi razlike između plaća koje bi Đ. L. primao i mirovine koju prima, u skladu sa člankom 373. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91). Drugostupanjski sud upućuje prvostupanjski sud da u nastavku postupka razmotri činjenicu je li bio osnovan prigovor zastare prava na isplatu rente i kapitalizirane rente u vrijeme kada je tužitelj izvršio ove isplate Đ. L., te je li visina rente i kapitalizirane rente pravilno utvrđena od strane tužitelja.

Svojim podneskom od dana 21.rujna 2022.godine tužitelj je uredio svoj zahtjev tako da je isti iskazao i u eurima, po fiksnom tečaju konverzije. Tužbeni zahtjev odnosi se na isplaćenu mjesečnu rentu L. u iznosu od 3.474,00 kn od dana 3.lipnja 2008.godine do 16.lipnja 2009.godine, te iznos od 280.000,00 kn koji iznos je kapitaliziran i isplaćen L. dana 14.srpnja 2009.godine.

U daljnjem tijeku postupka, pored već izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz pregledom stavki likvidacija i isplata po šteti od 30. travnja 2013. godine; tužiteljevog obračuna kapitalizirane vrijednosti rente za Đ. L. od 16. ožujka 2009.

godine; platnih podataka za tri uporedna djelatnika dostavljenih od strane društva B.-B. d.o.o.; dopisa tog društva od 23. svibnja 2019. godine sa

kartonima plaća za Đ. L. i uporedne radnike; podataka HZMO, P.S. u S. od 10. srpnja 2020. godine vezano za isplate invalidske mirovine

Đ. L.; podataka HUO od 14. listopada 2022.

godine i Pravila tužitelja za osiguranje od automobilske odgovornosti od 1. siječnja 1991. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Naime, za odlučivanje po zahtjev tužitelja, prema stavu ovog suda, bitna su utvrđenja iz predmeta ovog suda broj IP-1314/93, kasnije IP-3905/99. U tom predmetu zaprimljena je tužba istog tužitelja protiv istog tuženika dana 16.srpnja 1993.godine, u tužbi se navodi da je tužitelj oštećenima Đ. L. i B. R. na ime naknade štete iz predmetne prometne nezgode isplatio iznos od 6.693.151 dinara, vezano za četiri naloga za isplatu kroz 1992. i 1993.godinu. Tužitelj se pozvao na broj spisa ODO-a broj KT-604/92, tuženik je naveo kako je ova tužba radi isplate preuranjena, vezano za okolnost da u kaznenom postupku valja odlučiti o krivnji i odgovornosti za štetu. Naknadno je od strane ODO S. zaprimljen odgovor na traženje suda, da se vezano za predmetnu prometnu nezgodu vodi postupak pred Općinskim sudom u Splitu broj IK-542/92. U toj fazi postupka stranke su dana 23.lipnja 1999.godine zaključile sudsku nagodbu, dakle, tuženik je naveo da ne prihvaća svoju krivicu i odgovornost, bar ne u potpunosti, ali u cilju mirnog rješenja spora da je spreman zaključiti sudsku nagodbu. Obvezao se isplatiti tužitelju na ime cjelokupne naknade štete iznos od 3.000,00 kn, u tri jednake mjesečne rate, a bez ikakvih daljnjih potraživanja. Dakle, ova nagodba ima snagu ovršne isprave i u tom trenutku tuženik očito drži da tužitelj nakon isplate iznosa od 3.000,00 kn, vezano za zaključenje nagodbe više neće imati daljnjih potraživanja spram njega.

Pregledom predmeta ovog suda IP-1821/94 utvrđeno je da je dana 3.listopada 1994.godine zaprimljena tužba Đ. L. protiv tuženika C.

O. d.d., u kojoj se navodi da je u svezi predmetne nezgode tuženik utvrdio osnov odgovornosti i prema nagodbi od 19.svibnja 1993.godine tužitelju L. isplatio naknadu štete, nematerijalnu i materijalnu štetu. Nakon toga da je tuženik isplatio tužitelju Letiću stavku izgubljene zarade od 30.studenog 1993.godine, nadalje, potražuje razliku između primljene invalidske mirovine i plaće za razdoblje od 1.prosinca 1993.godine do 30.rujna 1994.godine u iznosu od 7.000,00 kn. Dana 11.siječnja 1995.godine donesena je prvostupanjska presuda u tom predmetu kojom je obvezan tuženika C. O. d.d. isplatiti tužitelju Đ. L. na

ime naknade štete s naslova izgubljene zarade za taj period iznos od ukupno 5.126,64 kn, a nakon toga na ime rente s naslova izgubljene zarade iznos od po 502,05 kn počevši od 1.listopada 1994.godine. Ova presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-967/95 od 6.srpnja 1995.godine.

Ono što je za ovaj sud bitno odnosno relevantno jest da za vođenje ovog postupka i donošenje pravomoćne presude tuženik nije ni znao niti je o tome obaviješten, dakle, nije zasnovan intervencijski učinak. Isto tako, tuženik nije znao ni za nagodbu između L. i tužitelja od 19.svibnja 1993.godine i sva utvrđenja vezano za osnov odgovornosti tuženika utvrdio je sam tužitelj i zauzeo takav stav, dakle, spram osiguranika L. postavio se na način da sa njim zaključuje nagodbu utvrđujući da je za nezgodu isključivo kriv tuženik (bez znanja tuženika o tom), da istom isplaćuje štetu i da o predmetu IP-1821/94 ne informira tuženika, dakle, nema obavijesti tuženiku kao trećoj osobi o otpočetoj parnici. U postupku ovog suda broj IP-1314/93 razvidno je da je tužba tužitelja spram tuženika J. podnesena prije pravomoćnosti presude (čak i prije podnošenja te tužbe) kojom je utvrđena renta u iznosu od 502,05 kn mjesečno. Zaključujući nagodbu u predmetu IP-1314/93 na iznos od 3.000,00 kn dana 23.lipnja 1999.godine tuženik nije znao niti je mogao znati za pravomoćnost presude vezano za rentu na ime izgubljene zarade, a prilikom zaključenja te nagodbe navedeno je da tuženik ne prihvaća svoju krivicu u potpunosti, da će platiti 3.000,00 kn bez daljnjih potraživanja, dakle, da zaključenjem te nagodbe tužitelj više neće imati daljnjih potraživanja spram njega.

Kada se ova nagodba analizira i dovede u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima, ovaj sud drži da se u ovom slučaju ne radi o postupanju u dobroj vjeri na strani tužitelja, dakle, tužitelj presumira isključivu odgovornost tuženika koji nije njegov osiguranik, odlučuje po pitanju zaključenje nagodbe sa L. (vezano za iznos koji će kasnije tražiti od tuženika) te ne obavještava tuženika ni o vođenju postupka po L. tužbi, ishod kojeg opet ima veze sa budućom obvezom tuženika, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju visine. Tuženik dakle, ničim nije mogao utjecati na ishod sudskog postupka po Letićevoj tužbi, a tuženik je i prije tog postupka, a i nakon pravomoćnog okončanja tog postupka, postupao isključivu vodeći računa o svom i L. interesu, nikako u to nije uključio onoga koga je trebao, a to je tuženik, kao konačni obveznik. Sud drži da je zaključujući nagodbu u predmetu IP-1314/93, o obzirom na dostupna saznanja tuženika o čitavoj situaciji i svojoj krajnjoj obvezi, a analizirajući tekst nagodbe vezano za sve okolnosti slučaja, tužitelj pristao na to da spram tuženika nakon zaključenja te nagodbe više neće imati nikakvih daljnjih potraživanja i da se radi o cjelokupnoj naknadi štete. Dakle, ovaj sud drži da se tužitelj u tom trenutku odrekao spram tuženika potraživati bilo kakve daljnje novčane iznose na ime isplaćenih naknada L. i da ova sudska nagodba proizvodi učinak prestanka bilo kakve obveze tuženika spram tužitelja vezano za predmetnu prometnu nezgodu. Tuženik navodi da se radi o nagođenoj stvari, odnosno presuđenoj stvari jer nagodba između stranaka ima učinak sudske odluke, predstavlja ovršnu ispravu. Sud je stava da je renta s naslova naknade štete zbog izgubljene zarade buduća i izvjesna šteta i da se nagodba mogla i prije isplate sada zatraženih iznosa sklopiti na način da se između stranaka ugovori odnosno utanači da isplatom iznosa ranije naknade, tužitelj spram tuženika više neće imati nikakvih daljnjih potraživanja vezano za predmetnu prometnu nezgodu, što je ovdje itekako bio slučaj. Da je tužitelj postupao prilikom zaključenja sudske nagodbe sa tuženikom u dobroj vjeri, onda je ona mogla sadržati utanačenje odnosno stav tuženika da se tom nagodbom regulira samo potraživanje iz tog predmeta, a ne i buduća izvjesna šteta. U ovom slučaju tuženiku se od strane tužitelja u izgled prilikom zaključenja nagodbe stavilo to da isplatom iznosa od 3.000,00 kn tužitelj od njega više neće imati nikakvih daljnjih potraživanja iz predmetne prometne nezgode, na što je tuženik pristao i to proizvodi učinke za stranke, dakle, time je došlo do prestanka bilo kakve obveze tuženika spram tužitelja iz predmetnog štetnog događaja, vezano za dospjele iznose i za buduću izvjesnu štetu. Dakle, zahtjev bi radi navedenog bio u potpunosti neosnovan, ovo je prvi razlog koji dovodi do odbijanja tužbenog zahtjeva u ovom postupku.

Tužitelj je nakon što je presuda IP-1821/94 na ime rente od 502,05 kn L., mjesečno, postala pravomoćna, ponovno samostalno i bez znanja i obavještavanja tuženika, rentu L. na ime izgubljene zarade uskladio te odlučio da ista iznosi 3.474,00 kn mjesečno (bez podnošenja tužbe od strane L. i vođenja sudskog postupka), od 4.ožujka 2003.godine pa nadalje, to je uredno L. tužitelj i isplaćivao. Nadalje, ponovno je tužitelj samostalno i bez znanja i obavještavanja tuženika rentu kapitalizirao i odlučio L. isplatiti iznos od 280.000,00 kn, te sve ove iznose sada potražuje od tuženika. Rentu je tužitelj kapitalizirao 14.srpnja 2009.godine, što proizlazi iz dostavljenih podataka samog tužitelja u sudski spis. Ponovno treba navesti okolnost da tuženik za ovo nije znao, za jednostrano povećanje rente od strane tužitelja i za kapitaliziranje rente opet jednostrano od strane tužitelja, sve ovo protivno je načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu u obveznim odnosima. Dakle, treba navesti da zahtjev tužitelja nije osnovan i ono što je svojevoljno bez znanja tuženika isplatio L., na ime povećanja i kapitaliziranja rente, tuženika ne obvezuje. Sve i da je zahtjev tužitelja osnovan i da se nije spram tuženika odrekao svih budućih, dospjelih i nedospjelih potraživanja iz predmetne nezgode, ponovno bi zahtjev spram tuženika bio neosnovan radi osnovanosti prigovora zastare. U ovom slučaju tužitelj je jednostrano utvrdio povećani iznos rente, kapitalizirao je jednostrano rentu 14.srpnja 2009.godine i tog dana je tužitelj znao i za visinu isplaćene štete L. i za štetnika (tuženika), dakle, od tog trenutka teče trogodišnji zastarni rok, ne petogodišnji, za potraživanja spram tuženika, a tužba je podnesena dana 17.lipnja 2013.godine. Ne može se na ovu tražbinu za oštećenika L. spram tužitelja primjenjivati rok za naknadu štete, trogodišnji, a za potraživanje tužitelja spram tuženika petogodišnji jer bi se tu opet radilo o neravnopravnosti građana pred zakonom, dakle, za ovo regresno potraživanje koje u biti predstavlja naknadu štete tužitelju koja mu je nastala isplatom naknade štete L. ponovno teče trogodišnji rok od saznanja za štetu i štetnika, a to je od dana kapitaliziranja rente. Dakle, zahtjev tužitelja ni zbog osnovanosti prigovora zastare nije osnovan, sve vezano za odredbu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO (novi),.

Što se tiče prigovora zastare samog prava, za navesti je da tuženik za pravomoćnu presudu u predmetu IP-1821/94 nije znao, nije o tom imao ni saznanja u trenutku zaključenja nagodbe sa tužiteljem u predmetu IP-1314/93, dakle, kao je presuda Općinskog suda u Splitu broj Gž-967/95 od 11.siječnja 1995.godine postala pravomoćna 6.srpnja 1995.godine, to je trenutak od kada bi tužitelj eventualno imao pravo regresa spram tuženika, samo za dosuđene iznose iz izreke presude, dakle, za rentu od 502,05 kn. Od tog trenutka tužitelj zna za svoju mjesečnu obvezu na ime isplate rente L. i od onog trenutka od kada je tužitelj bio u obvezi platiti mjesečnu rentu L., teče isti rok i što se tiče obveze tuženika spram tužitelja na ime iste te isplaćene rente. Dakle, temeljem odredbe čl.227.ZOO-a (novog), te čl. 373. ZOO-a (starog) pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Za procjenu zastare samog prava odnosno za početak tijeka zastare mjerodavan je trenutak saznanja oštećenika za štetu, a tužitelj je za visinu rente saznao pravomoćnošću sudske presude (koje je kasnije samoinicijativno povećao i kapitalizirao). Dakle, u ovom slučaju došlo je i do zastare samog prava, zastarni rok je počeo teći od pravomoćnosti presude kojom je renta L. utvrđena na iznos od 502,05 kn, a to je bilo još 1995.godine. Renta nije povećana u sudskom postupku, već jednostranom odlukom tužitelja bez sudjelovanja tuženika, dakle, zastara prava tražiti iznos od 502,05 kn od tuženika počela je teći nakon dospijeća najstarijeg tog iznosa od 502,05 za isplatu Letiću.

Prema stavu ovog suda, u ovom postupku vezano za potraživanje tužitelja došlo je do zastare i samog prava.

Tuženik je predložio dostavu Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti koji su bili na snazi 17.veljače 1992.godine, sud je od HUO zatražio očitovanje te je dana 14.listopada 2022.godine dostavljen

odgovor HUO iz kojeg proizlazi da je Odlukom Vlade RH (NN 62/1991) određena najniža svota na koje se mora ugovoriti osiguranje autoodgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama pri uporabi motornog vozila. U smislu čl.90 Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba, vlasnik odnosno korisnik motornog i priključnog vozila obvezan je sklopiti ugovor o osiguranju autoodgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama po jednom štetnom događaja u iznosu od 20.000.000 dinara za autobuse i teretna vozila te 10.000.000 dinara za ostala motorna vozila. Tužitelj je dostavio svoja Pravila za osiguranje od automobilske odgovornosti od 1.siječnja 1991.godine, tuženik je prije zaključenja raspravljanja istaknuo prigovor iscrpljenosti limita jer bi po mišljenju tuženika tužitelj izvršenim isplatama prije 17.travnja 2003.godine u cijelosti isplatio visinu osigurane svote, pa sve što je platio po nagodbi od dana 17.travnja 2003.godine, da je isplatio na svoj rizik i ne može to potraživati od tuženika. Tužitelj se usprotivio ovom prigovoru navodeći da je prigovor iscrpljenog limita u potpunosti neutemeljen. Za navesti je da je prigovor iscrpljenosti limita istaknut u podnesku tuženika od 28.rujna 2022.godine, tuženik nije predložio da se provede dokaz vještačenjem po vještaku aktuaru (jer se ova zaista samo time utvrđuje), to nije predložio niti tužitelj, a sud je stava da zbog okolnosti što je tužbeni zahtjev ionako neosnovan, ovaj dok ne bi ni trebalo izvoditi, jer se radi o postupku koji je počeo prije mnogo godina, to ne bi ni bilo sukladno načelu ekonomičnosti postupka.

Dakle, radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženiku odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu; sastava žalbe protiv prvostupanjske presude; sastava jednog obrazloženog podneska od 7.svibnja 2019.godine; zastupanja na 6 ročišta (23.siječnja 2014.godine, 19.ožujka 2014.godine, 28.travnja 2016.godine, 9.travnja 2019.godine, 11.listopada 2022.godine i 8.prosinca 2022.godine), sve po 500 bodova; pristupa na tri ročišta po 125 bodova (30.prosinca 2020.godine, 18.siječnja 2022.godine i 13.rujna 2022.godine); ukupno 4875 bodova, što po vrijednosti boda od 15 kn iznosi 73.125,00 kn; na ovaj iznos valjalo je dodati i trošak PDV-a od 25% u iznosu od 18.281,25 kn; tako da je konačno tužitelj obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 91.406,25 kn odnosno 12.131,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 2. ožujka 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Tužitelju

2. Pun. tuženika

.