REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Povrv. 217/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Š. d.o.o., S., O.:
…, zastupanog po pun. F. I. Ž., odvjetniku u S., protiv
tužene M. K. iz S., O.: …, zastupane
po odvjetnicima iz O. L. i Č. j.t.d. S., radi isplate, nakon
održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. prosinca 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tužene, dana 2. ožujka 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je dana 20.lipnja 2017.godine pod brojem Ovrv-822/17 donio JB iz S. I. Š., a kojim je naloženo tuženoj u roku od 8
dana isplatiti tužitelju iznos od 3.318,07 eura / 25.000,00 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama od 3.studenog 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se isti ukida u dijelu kojim je naloženo tuženoj na ime naknade troškova ovršnog postupka isplatiti u roku od 8 dana tužitelju iznos od 270,42 eura / 2.037,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate, jer je o troškovima cjelokupnog postupka valjalo donijeti posebnu odluku.
II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 1.846,51 eura / 13.912,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 20. lipnja 2017. godine zaprimljen je prijedlog za ovrhu radi isplate iznosa od 25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 3. studenog 2015. godine, temeljem potraživanja tužitelja spram tužene. Dana 20. lipnja 2017. godine doneseno je rješenje o ovrsi JB iz S. I. Š.
broj O-822/17 kojim je određena predložena ovrha i određen trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.037,50 kn. Protiv ovog rješenja tužena je podnijela prigovor, navodi da rješenju ne prileži vjerodostojna isprava, da se ne zna što tužitelj od nje traži, da nisu razvidni ni predmet, vrsta, opseg niti vrijeme ispunjenja novčane obveze, da nije razvidno niti je li obveza dospjela. Navodi da samo može pretpostaviti da bi se ova tražbina tužitelja u iznosu od 25.000,00 kn mogla odnositi na montažu i dobavu klima uređaja u stanu tužene, vlasništvo kojeg je stekla temeljem kupnje od tužitelja kao investitora izgradnje zgrade u kojoj se nalazi taj stan i to temeljem Predugovora o kupoprodaji od 8. kolovoza 2013. godine i temeljem Ugovora o kupoprodaji od 6. svibnja 2014. godine, temeljem kojih je tužena kao kupac isplatila tužitelju kao prodavatelju cijenu stana u iznosu od 460.000 eura, a u kojoj je u cijelosti uračunata i cijena montaže klima uređaja montiranih u stanu tužene. Radi navedenog, s obzirom da je ugovorena kupnja predmetnog stana po sistemu "ključ u ruke" te s obzirom da je tužena isplatila tužitelju kupoprodajnu cijenu za predmetni stan temeljem tog sistema, i prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji, to tužena ističe i prigovor zastare potraživanja, jer je proteklo preko tri godine od zaključenja Predugovora o kupoprodaji. Opreza radi ističe kako tužitelj kao investitor izgradnje stana nije ugovorene radove izveo na kvalitetan način, za to je tužena tužitelju podnijela prigovore, većinu nedostataka da tužitelj nije ni do danas otklonio, dapače, da su iskrsnuli i novi nedostaci, a za otklon kojih je tužena spram tužitelja još uvijek u garantnom roku. Nadalje, radi navedenog tužena da je tužitelju još 11. studenog 2015. godine pisanim putem dostavila Izjavu o prijeboju kojom je svoje potraživanje spram tužitelja, s osnova nastale joj štete zbog nekvalitetno izvedenih radova od strane tužitelja, prebila upravo s predmetnom tražbinom za koju tužena smatra da je neosnovana.
Tužitelj u svom podnesku od 7. ožujka 2019. godine navodi da je tužena kao kupac imala želju instalacije dodatnih klima uređaja u svojoj nekretnini, odnosno stanu, kako te dodatne klima jedinice nisu bile obuhvaćene kupoprodajnim ugovorom niti projektnom dokumentacijom za predmetnu nekretninu, tako da je po kupnji i instalaciji istih od strane tužitelja nastalo predmetno potraživanje prema tuženoj. Kao dokaz da je o navedenom tužena bila jako dobro upoznata tužitelj prilaže preslike e- mail poruka između stranaka.
Dana 8. travnja 2019. godine doneseno je rješenje ovog suda kojim se stavlja izvan snage citirano rješenje o ovrsi JB u dijelu u kojem je određena
ovrha te se ukidaju provedene radnje, postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za plaćanje zatražene usluge ugradnje i nabavke rashladnih klima uređaja za stan tužene, sporno je jesu li klima uređaji sa montažom bili obuhvaćeni kupoprodajnim ugovorom odnosno projektnom dokumentacijom, je li tužena naknadno naručila dodatne klima uređaje za stan, nije sporno da iznos od 25.000,00 kn tužena do danas nije platila tužitelju.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom konto kartice tužitelja na ime tužene za period od 1. siječnja 2015. godine do 19. svibnja 2017. godine; e-mail prepiske stranaka; očitovanja tužitelja za stan tužene od 22. rujna 2014. godine; Ugovor o kupoprodaji broj 10-42/2014 zaključenog između stranaka 6. svibnja 2014. godine; Aneksa tom ugovoru zaključenog između stranaka dana 14. srpnja 2014. godine; računa tužitelja broj 52/SPI/1 od 2. studenog 2015. godine; računa trgovačkog društva P. d.o.o. S. broj 3/1/2015 od 8. siječnja 2015. godine sa jamstvenim listom ispunjenim od strane društva P. d.o.o. S.; dopisa tužene tužitelju od 11. studenog 2015. godine; vještva stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo A. Z. od 5. siječnja 2015. godine (naručenog od strane tužene);
dopisa tužene tužitelju od 13. listopada 2014. godine; vještva A. Z. od 4. listopada 2014. godine (naručenog od strane tužene); Zapisnika o utvrđivanju činjeničnog stanja sačinjenog 5. rujna 2014. godine u nazočnosti stranaka; fotografija lica mjesta sačinjenih od strane tužene vezano za nedostatke u njenom stanu; saslušanjem z. z. tužitelja Z. S. i saslušanjem tužene u svojstvu parnične stranke.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je osnovan.
Među strankama nije sporno da je tužitelj bio investitor izgradnje zgrade u S., u kojoj je tužena kao kupac od njega kupila stan te garaže, po sistemu "ključ u ruke". Stranke su dana 6. svibnja 2014. godine zaključile Ugovor o kupoprodaji broj 10-42/2014, nakon toga su dana 14. srpnja 2014. godine zaključile i Aneks tom ugovoru, a prije su zaključile Predugovor o kupoprodaji dana 8. kolovoza 2013. godine. Pregledom ove dokumentacije, što nije bilo sporno među strankama, utvrđeno je da je tužena tužitelju kao investitoru za kupljene posebne dijelove zgrade već prije zaključenja Ugovora o kupoprodaji platila ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 460.000,00 eura, dakle, ona je po ovim pravnim poslovima svoju obvezu plaćanja kupoprodajne cijene ispunila u potpunosti.
Međutim, sporno je da li je tužena od tužitelja naknadno zatražila kupnju i ugradnju dodatnih klima jedinica za svoj stan i ulazi li zatraženi iznos od 25.000,00 kn u kupoprodajnu cijenu stana koji je kupljen po sistemu "ključ u ruke".
Z. S., z.z.tužitelja u svom iskazu navodi da je tužitelj bio investitor izgradnje te zgrade, a društvo L. izvođač, preko tužitelja kao investitora da je
išla prodaja prostora, tuženoj da je stan prodan, da on ne zna koliko je bilo jedinica klima uređaja u tom stanu, da postoji precizna dokumentacija, sve da je bilo sukladno projektnoj dokumentaciji, u konačnici da je točno napravljeno ono što je tuženoj prodano, da je zaključen kupoprodajni ugovor, isplaćena kupoprodajna cijena i da se čak tuženoj žurilo preuzeti stan odnosno napraviti primopredaju jer su joj po njenim riječima trebali doći neki gosti iz K.. U spisu da postoji zapisnik o primopredaji stana, u tom trenutku da je stan predan tuženoj i da zaista nije bilo apsolutno nikakvih nedostataka u tom trenutku niti problema, jer bi to bilo navedeno u zapisniku. Prije toga, prije primopredaje stana da su uočeni zaista manji nedostaci na stanu, izvođač L. da je pozvan otkloniti nedostatke i to da je napravljeno, prilikom primopredaje da nije bilo nikakvih problema ni nedostataka. Tek par mjeseci nakon toga da se javila tužena da bi željela preko tužitelja obaviti kupnju i instalaciju dodatnih klima u kupljenoj nekretnini, da su pribavili nekoliko ponuda preko L., tuženoj prezentirali ponude, da je odlučeno prihvatiti jednu ponudu i ona da je na to pristala izričito. Dakle, tužitelja da je ovlastila na ovo i zatražila te dodatne klime uz obvezu plaćanja sa njene strane sukladno ponudi i računu. Tako da su i postupili, klime da su kupljene, sa tužiteljeve strane plaćene i montirane, ispostavljen tuženoj račun koji ona do dan danas nije platila i tek nakon nekog vremena od kada su klime ugrađene odnosno montirane, da su pozvani na sastanak u stan tužene, tamo da je bila njena odvjetnica, da su prezentirali privatno naručeno vještvo sa nekakvim nedostacima koji su otkriveni u stanu, navodi da je shvatio da se radi o klasičnoj prevari i da tužena ne želi platiti klime. Navodi da ovo nije put i procedura kod eventualnog otkrivanja nedostataka, da postoji procedura prijave tih otkrivenih nedostataka, nakon toga da se pristupa utvrđivanju problema, angažiraju se vještaci, sve da je to podložno provjeri vezano za vještake, te da se onda pristupi otklanjanju problema. Niti sa jednim stanarom, odnosno kupcem, osim tužene, da nije u konačnici došlo do većih problema, odnosno problema koji ne bi bili otklonjeni, kao kod svake građevine. Dakle, ono što bi tužena navela da je ona osobno ili preko svog vještaka utvrdila kao nedostatke, da nije predmet ovog postupka i da postoji redovna procedura kako to može tražiti i kako to može ishoditi, ukoliko to postoji. Isto tako da postoji i postupak radi osiguranja dokaza koji se u takvim slučajevima može inicirati. Upravo zbog ovakvih problema društvo – tužitelj da je zadržao instrumente osiguranja od izvođača – društva L., jer ukoliko bi se otkrili nedostaci, onda bi to L. morao otkloniti o svom trošku. Na posebno pitanje pun. tužene, z. z. tužitelja navodi da se zbog proteka vremena ne sjeća je li predmetni stan u trenutku prodaje već bio opremljen klima uređajima, da to postoji u dokumentaciji koja to svjedoči. Na posebno pitanje pun. tužene je li bilo kakvih drugih primjedbi tužene na nedostatke radova u trenutku kada su naručivane dodatne jedinice klima uređaja, z. z. tužitelja navodi da to ne zna, da se ne sjeća i da je iskazao ono kako je po njegovom sjećanju bilo.
Tužena u svom iskazu navodi da je danas vlasnica nekretnine u S., stana zajedno sa stanom da je kupila i dvije garaže koje do dan danas nisu napravljene do kraja. Navodi da je imala namjeru doseliti iz K. na ovo područje, tražila adekvatnu nekretninu, zgrada da je bila u izgradnji, tužitelj da je bio investitor i da su zaista prvenstveno zaključili predugovor, kasnije glavni ugovor te da je uredno platila čitavu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 460.000 EUR, to da je sve plaćeno dok stan još nije bio u potpunosti završen, tvrdi da je dogovorila i platila potpuno uređen stan po sistemu ključ u ruke, znači potpuno namješten sa svim potrebnim, pa tako i klima uređajima, klimatizirani stan. Navodi da je voditeljica kod tužitelja prije nego što joj je stan predan kao dovršen pokazala gdje trebaju biti jedinice klima uređaja i da je trebalo u stanu biti 6 unutarnjih klima i dvije vanjske, sve to da je ulazilo u kupoprodajnu cijenu i to da je ono što je platila. Prije primopredaje stana sa tužiteljem da je bilo puno problema u pogledu nedostataka, to da je otklanjano, navodi da je konačno došlo do primopredaje u travnju 2014. godine, stan da joj je predan sa tih 6 + 2 jedinice klima uređaja, tvrdi da nakon toga nije od tužitelja naručila dodatne klima uređaje, od tog trenutka pa nadalje nikakve dodatne jedinice klima uređaja da nisu ugrađivane u stan i da to nije trebala platiti. Navodi da su se nakon toga pokazali brojni problemi u stanu, sa pločicama, drugim stvarima, da se nikako nije mogla naći po pitanju dogovora sa tužiteljem, da je angažirala vještaka A. Z. i da je utvrđeno sa njegove strane koliko to sve skupa košta i koji su nedostaci. Dakle, to da je bilo u jesen 2014. godine i Z. da je napisao što sve treba napraviti, na strani tužitelja da su o svemu tome bili obaviješteni, za sve da su znali, nešto da su popravljali, nešto nisu, i zaista do danas da nije napravljeno ništa. Navodi da su se otvorili i dodatni problemi u pogledu kupljene nekretnine, koji nisu bili obuhvaćeni Z. vještvom. Navodi da nije od tužitelja primila račun na iznos od 25.000,00
kn koliko od nje traže, da je dobila samo ovrhu, a prije toga ne i račun. Prema stavu ovog suda, iskaz z.z.tužitelja u bitnom je logičan i u skladu sa izvedenim dokazima, iskaz tužene u bitnom nije ni uvjerljiv ni logičan, naime, bitno je da li je tužena naručila dodatne klima uređaje i obvezala se platiti ih tužitelju, sud drži utvrđenim da jest, da je tu uslugu naručila, na to pristala, tužitelj je svoj dio obveze ispunio, a tužena mu nije platila iznos od 25.000,00 kn koji se obvezala platiti. Tužena je plaćanje ovog iznosa očito vezala za svoje nezadovoljstvo stanjem stana, ali te dvije stvari nisu u direktnoj vezi, tužena svakako ima i imala je poseban put za dokazivanje svog zahtjeva za sanaciju stana i naknadu štete, a ovaj trošak od tužitelja je naručila, obvezala se platiti, što do danas nije napravila.
Naime, pregledom dokumentacije utvrđeno je kako je tužena zapazila brojne nedostatke vezano za kvalitetu izvedenih radova, dana 5. rujna 2014. godine izvršen je uvid u stan tužene u predmetnom stambeno-poslovnom objektu, ukupne površine sa pripatcima 144 m2, za tužitelja kao investitora bio je nazočan z. z. Z. S.,
a za tuženu njen punomoćnik. Navedenog dana zapisnički je utvrđeno činjenično stanje i utvrđen je način otklanjanja nedostataka u predmetnom stanu sa rokovima. Utvrđeno je kako su na traženje kupca odnosno tužene ključevi predmetnog stana predani na ruke punomoćniku kupca, da je primopredaja izvršena jer je kupac u predmetni stan morao smjestiti goste i montirati namještaj. Utvrđeno je koji su prigovori kupca osnovani, precizno i taksativno te su navedeni rokovi za otklanjanje utvrđenih nedostataka. Čl. 4. tog Zapisnika stranke su utvrdile kako će tužitelj najkasnije do 1. listopada 2014. godine na račun punomoćnika i sestre tužene uplatiti iznos od 20.730,00 kn uvećan za 25 % na ime PDV-a, što ukupno iznosi 25.912,50 kn, koji iznos pokriva troškove nabave i montaže klima uređaja (jedne vanjske jedinice M. multi inverter i jedne unutrašnje jedinice iste marke). Dakle, radi se o jednoj vanjskoj jedinici i jednoj unutrašnjoj jedinici klima uređaja marke M., razvidna je snaga klima uređaja i iznos koštanja. Pitanje je iz kojeg razloga se tužitelj obvezao tuženoj dana 5. rujna 2014. godine isplatiti istoj iznos od ukupno 25.912,50 kn, a kasnije od tužene potražuje ukupan iznos od 25.000,00 kn (ovom tužbom).
Nakon ovog zapisnika od 5.rujna 2014.godine tužitelj se očituje tuženoj dopisom od 22.rujna 2014.godine i navodi da je tužitelju na čitavom objektu glavni dobavljač za klime D., te predlaže da se u stanu tužene postave klime D.: jedna vanjska jedinica i četiri unutarnje, te jedna vanjska jedinica i četiri unutarnje; tako da mu tužena uplati na račun toga iznos od 20.000,00 kn i PDV, odnosno ukupno iznos od 25.000,00 kn.
Kada se sagledaju ovaj Zapisnik od 5.rujna 2014.godine i dopis tužitelja tuženoj od 22.rujna 2014.godine, sud zaključuje da su tuženoj u stanu po ugovoru i projektu trebale biti ugrađene vanjska i unutarnja jedinica klima uređaja M., a da je očito tužena zatražila jaču klimatizaciju i veći broj jedinica, što joj tužitelj i nudi u vidu klima D., uz ukupnu cijenu od 25.000,00 kn. Sudu je logično ono što je navedeno u zapisniku od 5.rujna 2014.godine, da će tužitelj za sebe uzeti jedinice M. klima uređaja i platiti tuženoj 25.912,50 kn, a da će tuženoj ugraditi D.
klima uređaje za iznos od ukupno 25.000,00 kn.
Vremenski nakon ovog Zapisnika i dopisa tuženika od 22.rujna 2014.godine, počinje teći korespodencija stranaka, putem e-mailova, iz onog dostavljenog tuženoj 1.listopada 2014.godine od strane tužitelja, razvidno je da postoje problemi u pogledu klima uređaja i ugradnje istih. Iz poruke tužitelja punomoćnici tužene od 19.prosinca 2014.godine proizlazi da se šalje prijedlog rješenja klimatizacije sa 6 unutarnjih jedinica, ukoliko tužena pristane doplatiti 25.000,00 kn; a ono što je bitno je mail poruka pun. tužene tužitelju od 19.prosinca 2014.godine (koja je uslijedila odmah nakon poruke tužitelja), u kojoj tužena smatra da pristaje da se montiraju 4 unutarnje jedinice sa jednom vanjskom i dvije unutarnje sa jednom vanjskom jedinicom. Tužena pristaje na nadoplatu klima uređaja, predlaže da tužitelj odmah, najkasnije do 5.siječnja 2015.godine pristupi montaži upravo navedenih jedinica u njenom stanu. Dana 16.ožujka 2015.godine uslijedila je e mail poruka tužitelja punomoćniku tužene iz koje proizlazi traženje da se tužena očituje kada tužitelj može očekivati uplatu za ugrađene klima jedinice u stanu. Dana 7.srpnja 2015.godine tužitelj ponovno upućuje pun. tužene poruku u kojoj navodi da je dogovor za klime od strane tužitelja izvršen, ali da tužena to nije platila i poziva tuženu da u roku od 7 dana plati montirane klima uređaje. Iz dopisa tužene tužitelju od 13.listopada 2014.godine proizlazi da je tužitelj vezano za dvije vanjske jedinice klima uređaja i 6 unutarnji tražio od tužene iznos od upravo 25.000,00 kn, što ponovno ukazuje na to da je ugradnja klima uređaja trebala biti naknadno izvršena, nakon uvođenja tužene u posjed stana, dakle, naknadno i naručena. U mailu od 28.rujna 2015.godine tužena navodi tužitelju da u biti sve nezavršene radove u svom stanu, na žalost, prihvaća na sebe. Iz mail poruka tužene i tužitelja od 4.studenog 2015.godine ponovno proizlazi da je tužena naručila kupnju i montažu klima uređaja te tužitelj traži plaćanje od tužene. U svakom slučaju, iz maila pun. tužene tužitelju od 30.prosinca 2014.godine proizlazi da se poziva tužitelj da "sukladno dosadašnjim razgovorima u stanu tužene izvrši montažu 6 unutarnjih i 2 vanjske jedinice, sve prema zadnjoj ponudi tužitelja, a da će tužena u roku od 15 dana od dovršene kompletne montaže izvršiti nadoplatu iznosa od 20.000,00 kn".
Temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza z.z.tužitelja i tužene, mail prepiske stranaka, jasno je da je tužena sa tužiteljem nakon primopredaje stana naručila 6 unutarnjih i 2 vanjske jedinice klima uređaja, da se suglasila sa cijenom od 20.000,00 kn uvećano za PDV, dakle, ukupan iznos od 25.000,00 kn. Klima uređaje za ovaj konačan iznos tužena je usmenim putem ugovorila sa tužiteljem i prema stavu ovog suda, tužitelj je dokazao, to proizlazi iz svih izvedenih dokaza, da su ove jedinice i kupljene od društva P. d.o.o. S. i u konačnici montirane u stan tužene. Radi se o stanu velike površine, ranija klimatizacija predviđena projektom očito nije pokrivala potrebe tužene i ono što je tužena na ime kupoprodaje stana u iznosu od 460.000,00 eura platila tužitelju predstavlja plaćanje temeljem ugovora o kupoprodaji, stana i dvije garaže i u ovom slučaju tužena nije platila dodatne jedinice klima uređaja plativši kupoprodajnu cijenu, nego se radi o naknadno ugovorenoj narudžbi, koja je od strane tužitelja i obavljena, klime su kupljene i montirane, a tužena ih nije platila, do danas. Sve ovo potvrđeno je mail porukama između stranaka, na nedvojben način je tužena pristala na plaćanje dodatnih jedinica klima uređaja, koje su montirane, to je potvrđeno prepiskom stranaka, ovaj mail od 30.prosinca 2014.godine (kao i svi ostali mailovi) to jasno potvrđuju. Potpuno drugi osnov je onaj vezano za nedostatke u stanu tužene (i garažama), tako nešto je uobičajeno, na žalost, međutim, pozitivni propisi i garantni rok predviđa sasvim druga prava za tuženu kao kupca nekretnine, od ovoga što ona smatra. Dakle, svi nedostaci koji su zapisnički konstatirani se trebaju otkloniti i tužena u konačnici može tražiti naknadu štete od tužitelja, ali u tom pravcu je teret dokaza na njoj i bez obzira što ovaj sud drži da iz dokumentacije i privatno naručenih vještava vještaka Z. te fotografija stana, zaista proizlazi da nedostaci postoje, u svakom slučaju to nije isti osnov potraživanja i ova dva potraživanja se ne mogu staviti u prijeboj. Tužitelj je tuženoj ispostavio račun na iznos od 25.000,00 kn na dan 2.studenog 2015.godine, bez obzira kada je tužena isti zaprimila, svakako je još odavno, 2014.godine znala za svoju obvezu plaćanja klima i montaže i visinu svoje obveze, jer je to uredno i potvrđivala čitavo vrijeme u svojim mailovima. Okolnost da je znala za ovaj račun potvrđuje i dopis tužene tužitelju od 11.studenog 2015.godine, u kojem navodi da ovom računu prigovara u cijelosti, dakle, nije točno da je za račun saznala tek nakon dobivanja rješenja o ovrsi sa prijedlogom za ovrhu.
Nadalje, tužena je u sudski spis dostavila dopis tužitelju od 11.studenog 2015.godine, iz kojeg je razvidno da ukoliko tužitelj ustraje u ovom potraživanju po računu za klima uređaje, da ona to prebija sa potraživanjima tužene spram tužitelja u iznosu od 88.186,25 kn na ime materijalnih nedostataka u predmetnom stanu, dakle, navodi da ovo predstavlja izjavu o prijeboju.
Tužena je i na ročištu održanom dana 31.ožujka 2021.godine navela kako postoji potraživanje tužene spram tužitelja u iznosu od 88.186,25 kn koje je utvrđeno po sudskom vještaku za graditeljstvo A. Z. pa da ističe prigovor prijeboja ove tužiteljeve tražbine sa tom, sukladno izjavi od 11.studenog 2015.godine.
Za navesti je da odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), uređuju građanskopravni prijeboj koji nastaje jednostranom izjavom volje jedne strane drugoj o prebijanju međusobnih tražbina ako su za to ostvarene zakonske pretpostavke. Odredba članka 195. ZOO-a propisuje da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Prijeboj ne nastaje čim se ispune zakonske pretpostavke za prijeboj, nego tek kad jedna strana izjavom volje drugoj strani izjavi da prebija međusobne tražbine, ali za prijeboj nije potreban pristanak niti suglasnost druge strane. U ovom postupku tužena osporava zahtjev tužitelja radi isplate tvrdnjom da je tužiteljeva tražbina prestala prijebojem, za navesti je da se smatra da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za prijeboj, ex tunc. U ovom slučaju valjalo je utvrditi je li prijeboj nastao izjavom tužene od 11.studenog 2015.godine. Prijebojem na temelju jednostrane izjave mogu prestati samo one tražbine koje udovoljavaju određenim pretpostavkama, pretpostavke za građanskopravni prijeboj su uzajamnost, istorodnost tražbina i dospjelost. Ove tražbine su uzajamne jer postoje između istih osoba, istorodne su jer obje glase na novac, ali tražbina tužene spram tužitelja vezano za materijalne nedostatke na stanu nije dospjela, jer obje tražbine koje su predmet prijeboja moraju biti dospjele u trenutku davanja izjave o prijeboju. Ako u trenutku davanja izjave o prijeboju nisu dospjele obje tražbine, nisu ostvarene pretpostavke za prijeboj pa izjava o prijeboju neće proizvesti pravne učinke, što je ovdje slučaj.
Tužena svoj zahtjev odnosno svoju tražbinu u iznosu od 88.186,25 kn temelji na nedostacima koje je procijenio privatno angažirani vještak od strane tužene, ne radi se uopće od utvrđenoj visini potraživanja, koje bi joj trebao platiti tužitelj, postoji potpuno drugi put, što tužitelj pravilno navodi, da tužena dođe do svojih prava vezano za nedostatke (kojih ima), dakle, njena tražbina spram tužitelja nije dospjela, nije utvrđen ni osnov ni visina iste, dakle, nije utvrđeno da se radi o obvezi tužitelja da tuženoj naknadi štetu na ime nedostataka na stanu, uopće, a niti u ovoj visini. Od toga je tužena u konačnici u jednom od svojih kasnijih mailova i odustala.
Dakle, s obzirom da nije ispunjena bitna pretpostavka prijeboja, prijeboj izjavom tužene nije niti nastao, potraživanje tužitelja egzistira i isto nije prestalo izjavom o prijeboju.
Nadalje, na ročištu održanom dana 31.ožujka 2021.godine tužena je u ovom parničnom postupku istaknula i prigovor radi prebijanja. Različita pravna priroda građanskopravnog prijeboja i procesnopravnog prigovora radi prebijanja očituje se u tome što je bit prigovora građanskopravnog prijeboja negiranje postojanja uzajamnih tražbina, a kod procesnopravnog prigovora tražbine i nakon istaknutog prigovora još uvijek postoje, među njima još nije došlo do prijeboja, on će nastupiti pravomoćnošću odluke suda. Bitna razlika je i u načinu odlučivanja u povodu tih prigovora. O osnovanosti prigovora građanskopravnog prijeboja sud se izjašnjava u obrazloženju presude, a u povodu prigovora radi prebijanja sud je, ako se ispune pretpostavke za odlučivanje o tom prigovoru, obvezan u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja te takva odluka postaje pravomoćna. Zbog razlika u njihovoj pravnoj prirodi i njihovom sadržaju tuženik se u parnici ne može braniti isticanjem i jednog i drugog prigovora s obzirom na to da se oni međusobno isključuju. Dakle, kako je tužena još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, a i kasnije tijekom postupka istakla prigovor prijeboja kao građanskopravni prigovor iz izjave tužene od 11.studenog 2015.godine, to sud smatra da ona, podnošenjem ovog prigovora nije istakla procesnopravni prigovor radi prebijanja o kojemu je trebalo odlučiti u izreci ove odluke. Da je tužena istaknula samo prigovor radi prebijanja, ponovno taj prigovor ne bi bio osnovan, jer tužena nije dokazala da je tuženik odgovoran naknaditi joj štetu radi materijalnih nedostataka niti u kojem iznosu, a ovako nešto se ne dokazuje privatno naručenim vještvom. Tužena je mogla podnijeti protutužbu, svoju tužbu radi naknade štete, svakako, ona je na raspolaganju imala drugi pravni put, a izabrala je podnošenje građanskopravnog prigovora, koji nije osnovan, jer se nisu ispunile sve potrebne pretpostavke za prestanak tražbine tužitelja, vezano za izjavu tužene od 11.studenog 2015.godine. Na zatraženi iznos od 25.000,00 kn tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, i prije računa od 2.studenog 2015.godine, tužena je znala za svoju obvezu i visinu iste, svakako, temeljem odredbe čl.29.ZOO-a, tužitelju pripadaju kamate od zakašnjenja kako ih je i zatražio.
Prigovor zastare potraživanja tužitelja nije osnovan, naime, u ovom slučaju se primjenjuje petogodišnji zastarni rok, koji teče najranije od 2014.godine, kada je tužena naručila dodatne klima uređaje, odnosno od 2015.godine kada ih je tužitelj montirao i ispostavio tuženoj račun na ime troška, na koji trošak je ona već ranije pristala podmiriti ga, kako je prijedlog za ovrhu podnesen 20.lipnja 2017.godine, to je jasno da prigovor zastare nije osnovan, vezano za odredbu čl.225. ZOO-a.
Prema Zaključcima sa sastanka Vrhovnog suda R. H. s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. g. u Z. presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,
2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 150,00 kn; sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.500,00 kn; zastupanja na pet ročišta u iznosu od po 1.500,00 kn; trošak sastava podneska od 7.ožujka 2019.godine u iznosu od 1.500,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 2.662,50 kn; sudsku pristojbu presude u iznosu od 600,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 13.912,50 kn odnosno 1.846,51 eura koliko je na ime naknade troškova cjelokupnog postupka tužena obvezana isplatiti tužitelju, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, temeljem odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a.
U Splitu, 2. ožujka 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tužene
