Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-1561/2022-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. L. V. iz Njemačke, B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. L., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 85 P-5975/2018-36 od 11. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 85 P-5975/2018-36 od 11. srpnja 2022.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 103.203,06 kuna zajedno sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2022. do isplate te parnični trošak u iznosu od 34.007,03 kuna zajedno sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2022. do isplate. Ujedno je rješenjem utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 121.796,94 kuna zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

2. Protiv presude suda prvog stupnja žali se tuženica pobijajući je zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točke 2) i 3) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška tuženici, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženica je zatražila trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu tuženice nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao nasljednice pok. Z. V., za isplatu iznosa od 103.203,06 kuna sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke, na ime razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stan koji je bio u njegovom vlasništvu na adresi Z., ..., površine 73,28 m[2] . Predmetni stan je u najmu zaštićenog najmoprimca G. N. temeljem presude ovoga suda poslovni broj Ps-618/01-50 od 17. studenoga 2010., koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a koja presuda je donesena na temelju Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, 68/18, 105/20, u daljnjem tekstu: ZNS).

6. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev uz obrazloženje kako postoji protupravnost u postupanju tuženice po pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova i da takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom RH ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14), Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZVDSP) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) zajamčenog prava vlasništva. Stoga sud prvog stupnja smatra da je tuženica u obvezi tužiteljici kao pravnoj slijednici vlasnika stana pok. Z. V. u kojem živi zaštićeni najmoprimac, naknaditi imovinsku štetu koju trpi uslijed činjenice da je u spornom razdoblju od ožujka 2015. do veljače 2018. prednik tužiteljice bio spriječen naplatiti najam svoga stana u visini slobodno ugovorene odnosno tržišne najamnine.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda u cijelosti pravilna i zakonita.

8. Suprotno stajalištu tuženice, ovaj drugostupanjski sud pravilnim smatra stajalište suda prvog stupnja, koji je o osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu prosuđivao u kontekstu presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) Statileo protiv Hrvatske (zahtjev br. 12027/10), u svezi toga kroz odredbe Konvencije, Protokola 1 uz istu, Ustava RH te kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22). Citirana odluka ESLJP- a u kojoj je utvrđeno da su prekršena prava podnositelja zahtjeva, koja su zajamčena Konvencijom i Protokolom 1 uz Konvenciju, temeljila se na činjeničnom supstratu koji je identičan činjeničnoj osnovi koja je predmet raspravljanja i utvrđivanja u konkretnom parničnom postupku, a konačne odluke donesene protiv RH obvezujuće su za tuženicu.

9. Naime, prema članku 134. Ustava RH, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi da su iznad zakona. Budući da je Konvencija sa Protokolom 1, ratificirana dana 5. studenog 1997., to je ista sa tim danom postala dio unutarnjeg pravnog poretka RH. Nastavno tome, odluke ESLJP-a kojima je utvrđena povreda Konvencije i pridružujućih Protokola, su obvezatne za sve sudove u RH i djeluju prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva pred ESLJP-om.

10. Presudom ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske, kojoj je prethodio postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava, utvrđeno je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio ZNS i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“, broj 40/97, 107/15) što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, ESLJP utvrđuje da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Isto tako utvrđuje da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, zbog čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju.

11. Zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tuženice jer je njome povrijeđeno Ustavom RH i Konvencijom zajamčeno pravo vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice, pri čemu je visina najamnine utvrđena vještačenjem po D. Š., dipl.ing.građ., stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina. Zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica ima pravo na razliku u odnosu na tržišnu najamninu u skladu je i sa stavom izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2364/2016 od 19. prosinca 2018. u kojoj je izraženo shvaćanje da je, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu, a vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine te da vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržišne najamnine, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju.

13. Tužiteljica je konačni tužbeni zahtjev postavila na način da je visinu najamnine za cijelo utuženo razdoblje utvrdila u ukupnom iznosu od 123.024,72 kuna, kako proizlazi iz nalaza vještaka, te od toga iznosa najamnine koju bi najmanje njen prednik primio da nije bilo ograničenja njenog vlasništva sa zaštićenim najmoprimcem, odbila iznose koje je isti primio po osnovi zaštićene najamnine, kao i iznose poreznih davanja koje bi isti plaćao da je taj stan iznajmljivao po toj cijeni. Stoga je sud prvog stupnja pravilno s osnova imovinske štete zbog gubitka zarade dosudio tužiteljici iznos od 103.203,06 kuna sa kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

14. Pri tome, pravilno sud prvog stupnja uvidom u rješenje ovoga suda poslovni broj O-1754/2020 od 29. prosinca 2020. utvrđuje da je upravo tužiteljica, kao jedna od nasljednica pokojnog Z. V., naslijedila prava i obveze iz ovog parničnog postupka. Osim toga, iz izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu razvidno je da je tužiteljica predbilježena pravom vlasništva u zemljišnoj knjizi temeljem ugovora o darovanju od 3. listopada 2008. pa neosnovano tuženica u žalbi ističe kako sud nije obrazložio aktivnu legitimaciju tužiteljice i pravnu osnovu potraživanja naknade štete.

15. Ovaj sud pogrešnim drži i žalbene tvrdnje tuženice u dijelu u kojem upire na to da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da li je tužiteljica doprinijela nastanku štete, odnosno da li je tužiteljica ili njen prednik prije zaključenja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom poduzimao radnje radi utvrđenja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, budući da po ocjeni ovog suda, te okolnosti u kontekstu svih pravno odlučnih činjenica kojima se rukovodio prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke, nisu pravno relevantne, te su kao takve bez utjecaja na ishod spora među strankama.

16. Stoga ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište suda prvog stupnja da vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne može biti riješeno prevaljivanjem tereta na najmodavce. Osim toga, u konkretnom slučaju je pitanje najamnog odnosa riješeno pravomoćnom presudom suda koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a kojom je utvrđen iznos zaštićene najamnine za navedeni stan pa sud u ovom postupku ne može utvrđivati drugačije stanje u tom pogledu.

17. Shodno izloženom, pravilno se u konkretnom slučaju sud prvog stupnja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, rukovodio iznijetim razlozima, utvrđujući da je Republika Hrvatska donošenjem ZNS-a nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca, pa da donošenjem ZNS-a nije postignuta ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja, što je dovelo do povrede odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.

18. Kako slijedom iznijetoga, tuženica iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspjela dovesti u dvojbu pravilnost ranije navedenih stajališta prvostupanjskog suda, to ovaj sud u cijelosti ista prihvaća kao pravilna, posljedično čemu se pobijana presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

19. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, dalje: Tarifa) te priznao tužiteljici ukupan iznos od 34.007,03 kuna na ime troškova postupka.

20. Tuženica u žalbi osporava odluku o trošku postupka navodeći kako je sud prvog stupnja propustio cijeniti činjenicu da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 121.796,94 kune što se posljedično mora uzeti u obzir prilikom utvrđivanja uspjeha u sporu.

21. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima, za koju tuženica sadržajno ne iznosi žalbene razloge, po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede u žalbenom postupku drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

22. U odnosu na primjenu materijalnog prava, za navesti je da je odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), te je nakon izmjene te odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske 26. travnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje broj: Su- IV-16/2021-8 koje glasi: ''Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika''.

23. Kako u konkretnom slučaju proizlazi da je tužiteljica podneskom od 3. veljače 2022. postavila konačan tužbeni zahtjev te smanjila tužbeni zahtjev iz tužbe (što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za koje je potreban pristanak tuženice) i da se tuženica nije protivila tom smanjenju niti je odmah zatražila trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe, to tuženica nema pravo na trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a kada je obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u cijelosti, a koju visinu je odmjerio pravilnom primjenom Tarife.

24. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice pa je zato žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka slijedom čega tuženici ne pripadaju ni troškovi žalbe te time, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

U Splitu 2. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić , v. r.