Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1751/2021-

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Ksenije Dimec, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Larise Crnković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.d., C., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz OD V. i p. odvjetnicima iz R., protiv tuženih 1. F. D., OIB: …, 2. D. D., OIB: …, oboje iz C., zastupani po punomoćniku N. V. odvjetniku iz R., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi 1. i 2. tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P 262/19 od 15. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženih 1. F. D. i 2. D. D., ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P 262/19 od 15. lipnja 2021., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da Ugovor o darovanju sklopljen 7.siječnja 2019. između 1. tužene kao darovateljice i 2. tuženika kao obdarenika, a koji se odnosi na nekretninu koja se u knjizi položenih ugovora ovog suda vodi upisana kao stan koji se nalazi u zgradi u C., sagrađen na k.č.br…., upisan u zk.ul….. broj podul….. knjiga PU: C., gubi učinak prema tužitelju u dijelu koji je potreban za namirenje tražbine tužitelja u ukupnom iznosu od 2.173,00 eur[1] /16.37 2,47 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke određeno je da su 1. i 2. tuženi dužni dopustiti da tužitelj svoju tražbinu prema 1.-tuženici namiri prodajom predmetne nekretnine, točkom III. izreke naloženo je 1. i 2. tuženicima da tužitelju naknade troškove postupka u ukupnom iznosu od 796,33 eur/ 6.000,00 kn u roku od 15 dana.

2.Prvostupanjsku presudu pobijaju 1. i 2. tuženici iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba 1. i 2. tuženika je osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga 1. i 2. tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6. Osnovani su navodi 1. i 2. tuženika kojima upiru na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

7.Iz stanja u spisu proizlazi za sada u bitnome:

-da temeljem pravomoćne i ovršne presude poslovni broj P 1442/14 od 12. veljače 2015. postoji tražbina tužitelja prema 1. tuženici u iznosima od 58,54 eur/ 441,12 kn, 1.350,56 eur/10.175,85 kn, te 1,39 eur/10.50 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; a temeljem pravomoćne i ovršne presude poslovni broj P 506/14 od 1. prosinca 2014. postoji tražbina tužitelja prema 1. tuženici u iznosu od 766,47 eur/ 5.775,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama;

-da je iz potvrda Financijske agencije o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje od 16.01.2019., po osnovi - pravomoćnoj i ovršnoj presudi poslovni broj P 506/14, razvidno da ne postoji mogućnost izvršenja te osnove, kao ni po osnovi - pravomoćnoj i ovršnoj presudi poslovni broj P 1442/14;

-da je spornim Ugovorom o darovanju, 1. tuženica prenijela vlasništvo predmetnog stana svome sinu, 2. tuženiku,

-da iz iskaza 1. tuženice u bitnome proizlazi da je sporni stan darovala svom sinu, a u kojem stanu da živi sa suprugom, dok da sin živi ud rugom stanu, da je razlog sklapanja istog što ju sin financijski pomaže i da kasnije ne bi morao plaćati porez, te kako bi mogao podignuti kredit. Učinila je nespornim da nema od kuda platiti tražbinu tužitelja;

-da je po prijedlogu ovdje1. tuženice kao ovrhovoditelja vođen ovršni postupak poslovni broj Ovr 2577/15 (ranija oznaka Ovr-287/09, Ovr-231/09 i Ovr-32/04), protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, radi vraćanja zaposlenika na rad, radi naplate neisplaćenih plaća i naplate troškova ovršnog postupka sa zateznim kamatama,

-da je po prijedlogu za ovrhu ovrhovoditeljice temeljenom na pravomoćnoj i ovršnoj presudi poslovni broj P-8334/99 od 15.ožujka 2001., doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-32/04 od 12.veljače 2004., potvrđeno rješenjem ŽS u Rijeci Gž-996/2004 od 21.posinca 2004,

-da je po prijedlogu za protuovrhu ovdje tužitelja kao ovršenika, doneseno rješenje poslovni broj Ovr-32/04 od 7.prosinca 2006., potvrđeno rješenjem ŽS u Rijeci Gž-3144/2007 od 6.srpnja 2007., budući da je ovršna isprava na temelju koje je doneseno predmetno rješenje o ovrsi ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Rev- 424/04 od 1.prosinca 2004.,

-da je u nastavku tog ovršnog postupka doneseno rješenje kojim je određena protuovrha Ovr-32/04 od 10.lipnja 2009. i to pljenidbom sa računa ovrhovoditeljice - protuovršenice F. D., koje je potvrđeno rješenjem ŽS u Rijeci Gž-2686/2014 od 9.listopada 2014.,

-da je prije spomenute drugostupanjske odluke doneseno rješenje o ovrsi po prijedlogu za promjenu predmeta protuovrhe određivanjem ovrhe na nekretnini ovdje predmetnom stanu Ovr-287/09. od 16.listopada 2009. koje je preinačeno i odbijen je prijedlog za ovrhu na predmetnom stanu rješenjem ŽS u Rijeci Gž-1928/10 od 9.sječnja 2014. i potom je zaključkom Ovr-2577/2015 od 7.prosinca 2018. naloženo Zk.odjelu ovog suda brisanje zabilježbe ovrhe na predmetnoj nekretnini, stanu F. D..

8.1.Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja utvrđuje je kako je predmetni Ugovor u cijelosti proveden kroz zemljišne knjige, da se ova radnja 1. tuženice ima smatrati pravnom radnjom poduzetom na štetu vjerovnika-tužitelja, budući iz potvrdi FINA-e proizlazi kako je u odnosu na potraživanja iz navedenih presuda P-506/14 i P-1442/14 tužitelj obaviješten da za izvršenje osnove iz tih predmeta nema novčanih sredstava, da je utvrđena nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje, a i sama 1. tužena iskazala je kako predmetni dug za koji ju se tereti nema od čega platiti, čime je tužitelj dokazao da imovno stanje dužnika - 1. tužene nakon poduzete pravne radnje zaključenja predmetnog ugovora o darovanju onemogućilo tužitelja u ostvarenju njegove tražbine. Stoga sud smatra da se opravdano tužitelj poziva i na čl.67.st.3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a), te kako se ovdje radi o besplatnom raspolaganju, te prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i odlučuje kao u točkama

I. i II. izreke presude.

8.2.Ujedno, prvostupanjski sud drži irelevantnim za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, pozivanje 1. 2. tuženika na pravo na dom 1.tužene, slijedom toga da je 1. tuženica raspolagala upravo tim stanom i prenijela ga na svog sina u kojem se poziva na pravo na dom, dok odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.Shodno prednje navedenom, pogrešnim smatra ovaj sud žalbene navode 1. i 2. tuženih u dijelu u kojem i dalje ustraju na prigovoru nedostatka pravnog interesa za vođenje ove parnice, kao pozitivne procesne pretpostavke.

Ovo iz razloga jer kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, predmet tužbenih zahtjeva tužitelja nije utvrđenje u smislu čl. 187. ZPP-a, već činidba. Pored toga, kako je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno i to da tužitelj u ranijim postupcima vođenim protiv 1. tuženice nije uspio namiriti svoju tražbinu, posljedično čemu i dalje postoji dugovanje 1. tuženice prema tužitelju, a koji dug tužitelj u ovoj parnici pokušava namiriti, što neupitno upućuje na zaključak da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10.1.Na žalbene navode 1. i 2. tuženika u dijelu u kojem i nadalje tvrde da je isključivi razlog sklapanja spornog Ugovora između 1. i 2. tuženika, bilo izbjegavanje plaćanja poreza na promet nekretnina, pravdajući to „mogućnošću“ izmjene sadašnje pravne situacije prema kojoj kod darovanja nasljedniku prvog nasljednog reda, isti ne plaća porez na promet nekretnina, valja reći da ti navodi, sukladno do sada utvrđenom, nisu od utjecaja na pravilnost stava prvostupanjskog suda o postojanju pretpostavku za pobijanje dužnikovih pravnih radnji propisanih čl. 66.-71. ZOO-a).

10.2.Naime, vodeći računa o sadržaju čl. 66. ZOO-a, opće pretpostavke pobijanja, a koje kumulativno moraju biti ispunjene, su: 1) dospjelost tražbine vjerovnika, 2) pravna radnja dužnika, 3) insolventnost dužnika, 4) postojanje oštećenja vjerovnika time da pobijanje omogućuje namirenje vjerovnika. Pored toga, sukladno odredbi čl. 69. ZOO-a, potrebno je da sudionici u sporu budu aktivno i pasivno legitimirani, dok je odredbom čl. 71. ZOO-a, propisan rok u kojem treba biti podignuta tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Dakle, da bi se imovina dužnika smanjila, odnosno da bi raspolaganje predmetnom, nekretninom u konkretnom slučaju dovelo do oštećenja vjerovnika, darovana nekretnina morala je predstavljati dio dužnikove imovine, da bi raspolaganjem tom nekretninom u smislu otuđenja vlasništva došlo do umanjenja dužnikove imovine, što bi u konačnici rezultiralo time da se vjerovnik iz preostale imovine više nije mogao namiriti.

Stoga je za ispunjenje općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji bitan zaključak radi li se o nekretnini koja predstavlja dio dužnikove imovine iz koje vjerovnik može namiriti svoje potraživanje, odnosno ima li u konkretnom slučaju raspolaganje tom nekretninom u smislu besplatnog otuđenja značaj umanjenja dužnikove imovine, odnosno rezultira li takvo raspolaganje u konkretnom slučaju tolikim umanjenjem dužnikove imovine koje bi dovelo do toga da ostatak dužnikove imovine bude nedostatan za namirenje vjerovnikove tražbine.

10.3.U kontekstu dosadašnjih utvrđenja, napose činjenice da 1. tuženica osim spornog stana koji je bio predmet Ugovora o darovanju sklopljenog sa 2. tuženikom, nema u vlasništvu druge imovine, a ovršni postupci koje je tužitelj vodio protiv 1. tuženice, a upravo radi naplate predmetne tražbine, su bezuspješno provedeni zbog nedostatka imovine, evidentno je da I. tuženica nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja, a da je pravna radnja – sklapanje Ugovora o darovanju, poduzeta na štetu tužitelja.

Nastavno tome, pravilnim bi u ovoj fazi postupka bio zaključak prvostupanjskog suda da su u konkretnoj pravnoj situaciji ispunjene opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, propisane ranije spomenutim odredbama ZOO-a.

10.4.Osim tih općih pretpostavki, potrebno je da bude ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz čl. 67. st.3. ZOO-a, budući da se ovdje radi o besplatnom raspolaganju.

Kako je neprijeporno pravna radnja - Ugovor o darovanju nekretnine sačinjen između 1. i 2. tuženika, dakle besplatno raspolaganje nekretninom, razvidno je da bi u konkretnom slučaju, bio ispunjen i poseban uvjet iz čl. 67. st.3. ZOO-a, sukladno kojem se smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato, uz napomenu da se radi o neoborivoj presumpciji, koju drugim riječima tužitelj kao vjerovnik ne treba dokazivati

11.1.Međutim, neovisno o svemu do sada izloženom, nije ovome sudu prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na prigovor prava na dom, istaknut u odgovoru na tužbu.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude, proizlazi pored ostalog da je isti po ocjeni suda prvog stupnja irelevantan za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, napose obzirom na to da je 1. tuženica bila ta koja je raspolagala sa stanom koji je predmet spornog Ugovora o darovanju.

11.2.Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da je u konkretnoj pravnoj situaciji, neovisno o tome što je tužba tužitelja usmjerena na namirenju tražbine na nekretnini koja predstavlja dom 1. tuženice, ipak bilo potrebno odlučiti o osnovanosti prigovora na dom u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, dalje: Konvencija), odnosno provesti test razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja, koji traži odgovor na slijedeća pitanja:

a) može li se sporna nekretnina smatrati domom?

b) jesu li se nadležne vlasti umiješale u ostvarivanje prava žalitelja na poštovanje njegovog doma?

c) je li miješanje bilo opravdano?

12.Budući da sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije proveo prethodno spomenuti test razmjernosti na okolnost osnovanosti prigovora prava na dom, to je činjenično stanje u tom dijelu ostalog pogrešno i nepotpuno utvrđenog, posljedično čemu se nije mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

13.Obzirom na prednje, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke.

14.Slijedom iznijetog, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, sukladno uputi ovog suda, te cijeneći i žalbene tvrdnje 1. i 2. tuženika, razjasniti da lije u konkretnoj pravnoj situaciji, osnovan prigovor prava na dom istaknut u tijeku postupka, nakon čega će o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

15.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je prihvatiti žalbu 1. i 2. tužitelja, ukinuti pobijanu presudu u cijelosti, primjenom čl. 370. ZPP-a, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U Rijeci 2. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec