REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 5750/18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. M. P. iz S., O.:

…, zastupane po odvjetnicima iz OD K. & K. d.o.o.

S., protiv tužene I. K. iz S. D. B. & P. d.o.o. S.,

radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 6. prosinca 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 2. ožujka 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Dužna je tužena I. K., O.: … isplatiti tužiteljici Ž.

M. P., O.: … iznos od 74.096,50 kn/9.834,29557 E.-a

zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče od

09.12.2015.god., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

2.Dužna je tužena I. K., OIB: … u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici Ž. M. P., O.: … parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim

kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.741,99 eura / 13.125,00 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne

operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 5. prosinca 2018. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužiteljica i tužena osnovale UG A. A. s

pravom javnosti, navedena umjetnička gimnazija da je osnovana temeljem Ugovora o osnivanju umjetničke gimnazije A. A. od 3. srpnja 2007. godine. Tužiteljica da je za potrebe troškova navedene ustanove uplatila iznos od 148.193,11 kn, prema konto karticama navedena ustanova da duguje isplatu pozajmice tužiteljici, a koju pozajmicu je tužiteljica uplatila na način da je sklopila Ugovor o kreditu na vlastito ime te da je iz navedenog iznosa kredita izvršila uplatu pozajmice. Obzirom da je svaka od osnivačica sudjelovala u sredstvima za osnivanje sa ½ iznosa, to tužiteljica smatra da i u isplati dugovanja trebaju odgovarati sa visinom od ½ dijela iznosa. Radi navedenog predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženoj da joj isplati iznos od 74.096,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 19. prosinca 2015. godine pa do isplate, te da joj naknadi parnični trošak. U svom odgovoru na tužbu tužena navodi da je potraživanje tužiteljice neosnovano, da tužiteljica od nje potražuje polovicu navodno uplaćenog iznosa ustanovi kojoj su stranke bile osnivači, a što nije osnovano. Naime, navodi kako nije sporno da su stranke osnovale navedenu ustanovu, ali mogućnost da je tužiteljica eventualno i isplatila neke pozajmice toj ustanovi da joj ne daju pravo da traži od tužene povrat polovice tog iznosa. Prvenstveno navodi da nema dokaza kako je tužiteljica uopće uplatila neke pozajmice ustanovi. Ugovor o kreditu koji je tužiteljica zaključila sa SB d.d. S. dana 25. travnja 2016. godine (oko 5

mjeseci nakon uplate navodnih pozajmica) da ne dokazuje baš ništa jer je to nenamjenski kredit koji je uplaćen na tekući račun same tužiteljice pri čemu je isti podignut u iznosu od 30.000,00 eura, znatno više od iznosa koji je tužiteljica navodno uplatila. O svemu ovome tužena da ima jako malo saznanja, ista već godinama prije nastanka te pozajmice da nije sudjelovala u radu ustanove (od 2011. godine zbog porodiljnog dopusta), dana 10. rujna 2012. godine tužiteljica da je na nezakonito održanoj sjednici ŠO ishodila odluku kojom je ona imenovana ravnateljicom ustanove, da bi konačno 2015. godine osnovala i konkurentsku gimnaziju koja se bavila istom djelatnošću naziva F. aetas nostra est, na istoj adresi, o čemu je tužena još 21. siječnja 2016. godine obavijestila tužiteljicu preko svog punomoćnika. Čl. 13. Ugovora o osnivanju ustanove, u skladu sa čl. 59. Zakona o ustanovama da je propisano da osnivač ustanove odgovara solidarno i neograničeno za njezine obveze, ali da se to ne može primijeniti na odgovornost za obveze ustanove prema jednom od suosnivača već samo na odgovornost prema trećim osobama. Dostavlja bilancu stanja ustanove na dan 31. prosinca 2015. godine iz koje je razvidno kako se iznos od 116.093,81 kn odnosi na dug po kreditu EB d.d. R., broj kredita 5108310914, pa se predlaže zatražiti od te banke

cjelokupnu dokumentaciju sastavljenu po tom kreditu. Konačno, čl. 61. Statuta predmetne ustanove da je propisano kako ravnatelj zaključuje ugovore o stjecanju, opterećivanju ili otuđivanju imovine vrijednosti do 100.000 HRK samo uz prethodnu suglasnost osnivača, suglasnost tužene da nije postojala.

Svojim podneskom od dana 2. studenog 2022. godine tužiteljica uređuje svoj tužbeni zahtjev na način da zatraženi iznos iskazuje i u valuti euro po fiksnom tečaju konverzije.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o osnivanju UG A. A. zaključenog između tužiteljica dana 3. srpnja

2007. godine; Ugovora o nenamjenskom kreditu zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita, sudužnika Đ. P. i S. G.-S. B d.d. S.

od 25. travnja 2016. godine; konto kartice gimnazije broj 2134; zapisnika sa sjednice ŠO predmetne gimnazije od 10. rujna 2012. godine; Odluke o imenovanju ravnatelja škole od 10. rujna 2012. godine; dopisa tužene tužiteljici od 20. siječnja 2016. godine; bilance stanja UG A. A. od 1.

siječnja 2015. godine; S. U.G. A. A. od 10. rujna 2012.

godine; potvrde EB navedenoj gimnaziji od 26. listopada 2018. godine;

potvrde OTPB. d.d. od 19. ožujka 2019. godine; saslušanjem tužiteljice i tužene u svojstvu parničnih stranaka; saslušanjem svjedoka A. B.; konto kartica gimnazije broj 2520.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Pregledom Ugovora o osnivanju UG A. A. utvrđeno

je da su iste kao osnivačice zaključile tužiteljica i tužena, isti je zaključen 3. srpnja 2007. godine prema odredbi čl. 14. gimnazija odgovara za obveze cijelom svojom imovinom, osnivači solidarno i neograničeno odgovaraju za njene obveze. Među strankama nije sporno da su njih dvije bile osnivačice navedene gimnazije, zahtjev tužiteljice predstavlja polovinu iznosa koji bi tužiteljica iz svojih sredstava kao pozajmicu uplatila za poslovanje zajedničke gimnazije, tužena da joj je dužna kao suosnivačica ovaj iznos isplatiti.

Među strankama nije sporna aktivna legitimacija tužiteljice, valjalo je utvrditi je li tužiteljica iz svojih sredstava uplatila gimnaziji spornu pozajmicu i je li joj tužena u obvezi platiti polovinu tog iznosa, kao suosnivačica gimnazije.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je sa tuženom, smatrajući da bi mogle zajedno ostvariti pothvat osnivanja i vođenja privatne gimnazije, 2007. godine, došavši na ideju, dogovorila da će to i poduzeti, dakle, da su trebale biti partnerice u tom poslu, osnivačice privatne gimnazije i sve dijeliti na dva dijela, dakle, po polovinu svega. Među njima tada da nije bilo nikakvih problema, a kako tada tako i dan danas da su obje zaposlene ŠLU u S.. Dakle, radni odnos da im je

tamo neprekinut, a ovo da je trebao biti njihov privatni pothvat. Navodi da je jedino ona, a za poslovanje, troškove i osnivanje gimnazije A. A. ulagala sredstva dobivena kao fizička osoba podizanjem kredita i to prvo kod O. banke, a kasnije kod E.B., i kod E. B. da su zatvoreni raniji krediti kod OB., i nakon toga ponovno jedan kredit kod EB. Tako da je jedino moguće bilo namaknuti sredstva za rad gimnazije i da je ona tu figurirala kao osoba koja je podigla kredit, a tužena da je trebala vraćati polovicu rata i to da je i radila. Navodi da apsolutno ništa od tih kredita nije iskoristila za privatne svrhe i uzela sebi, sve da je upotrijebljeno za rad gimnazije, a u radu da je bilo problema vezano za upis učenika i interes. Navodi da je negdje 2012. godine tužena njoj priopćila da ona odlazi iz gimnazije, da želi prodati svoj dio, da je imala ideju da to proda odnosno prepusti tužiteljici tako da se tužiteljica jedno vrijeme čak bavila mišlju da bi to bilo moguće, tužena da je željela da joj isplati njen udio, navodi da to ipak nije bilo moguće i na to da nije pristala, ona da joj je samo priopćila da prestaje raditi u gimnaziji i prestaje plaćati kredit i tako da je i bilo. Dakle, od tada pa nadalje tužena da nije radila u gimnaziji, da nije radila ništa za gimnaziju i da je prestala plaćati dio kredita, a od strane gimnazije da joj ništa nije isplaćivano, kao ni tužiteljici. Navodim da je nekako servisirala poslovanje gimnazije, a 2016. godine da je istu ipak odlučila zatvoriti, navodi da je o tome pisanim putem obavijestila tuženu i tada da joj nije navela dugovanje gimnazije, odnosno da nije tada tražila od nje novac, moguće da je tužena za to saznala dobivanjem ove tužbe, odnosno tada da je postojalo dugovanje gimnazije koje je tužiteljica osobno platila i to da je taj iznos nešto preko 48.000,00 kn. Na taj način da su sva dugovanja gimnazije zatvorena i ista da je prestala postojati, sa svim podmirenim dugovanjima i obvezama. Tuženu, kako joj je navela da više sa gimnazijom ne želi imati ništa kasnije da nije niti obavještavala o sjednicama ŠO, jer ista to i nije željela, iskazala je svoju volju za tim, pa da je tako i bilo. Gimnazija da je imala nekih 13 zaposlenih, tužiteljica da je zaista 2016. godine osnovala novu gimnaziju u istom prostoru, a ista da je također ugašena. Navodim da je gimnazija A. A. postojala do studenog 2015. godine, tada da je tuženu i obavijestila da će tu gimnaziju i zatvoriti, a novu da je otvorila neposredno tada i sve da je samo prebačeno na novu gimnaziju, pa i upisani učenici. N. gimnazija da je zatvorena pred kraj 2016. godine, tako da sada ni ta gimnazija ne postoji, da je brisana. Dakle, navodi da je od tužene ovom tužbom tražila polovinu troškova koje je platila za podmirivanje dugova gimnazije koje su bile osnivačice. Na posebno pitanje zamj. pun. tužiteljice, tužiteljica navodi da su izvori financiranja gimnazije A. A. bila isključivo iz školarina plaćanih od strane roditelja, pored ovih školarina da je za poslovanje same gimnazije bilo potrebno sredstava koje su namicale podizanjem kredita i da su to bili troškovi koje su njih dvije trebale snositi na dva jednaka dijela. Na posebno pitanje pun. tužene, tužiteljica navodi da je 2014. godine, a sa čim tužena nije imala ništa i o tome nije imala nikakvih saznanja, na gimnaziju kupljena T. Y., da je to vozilo koristila ona i da je na ime kupoprodajne cijene tog vozila iz europskih sredstava odnosno E. fondova gimnazija povukla 35.000,00 kn, a ostatak kupoprodajne cijene od 95.000,00 kn da je platila u ime gimnazije sredstvima iz leasinga. Prilikom zatvaranja gimnazije da je ova T. prodana autokući u Z. i da je ostvareno po prilici 70.000,00 kn na ime te kupoprodajne cijene, da ne može biti sigurna je li baš toliko. Navodi da su uplate nje osobno na račun gimnazije knjižene kao njena osobna pozajmica, odnosno pozajmice gimnaziji. Navodi nadalje da sama gimnazija A. A. nije brisana iz registra, da ista postoji, da na računu nema nikakvog minusa, a ni plusa i da taj račun nije blokiran, da je brisana ova njena – druga gimnazija.

Tužena u svom iskazu navodi da su ona i tužiteljica prvenstveno bile prijateljice i kolegice koje su radile u istoj školi, ŠLU, a da je tužena tada radila u tri škole. Dakle, iz ovog odnosa prijateljstva i kolegijalnog odnosa da su došle na ideju osnivanja privatne gimnazije, dogovorile partnersko sudjelovanje kao osnivačice na dva jednaka dijela, dakle, po pola i da se sjeća da smo tada – 2007. godine uložile sredstva za rad iste, odnosno osnivanje tako da je tužena dala 40.000,00 kn gotovine, svojih osobnih sredstava, a tužiteljica da je tada podigla kredit kod O.B. i to je jedan jedini kredit za koji tužena zna da je tužiteljica podigla vezano za poslovanje škole. Navodi se ne može sjetiti točno koliko sredstava joj je tada od banke odobreno, da su dogovorile da će tužena plaćati dio rate kredita i da misli da je plaćala polovinu, zaista da ne znam pojedinosti jer je bilo davno, uglavnom, da joj se čini da je, kada sve zbroji, na ime otplate tog kredita platila onoliko koliko je u gotovini uložila, dakle, cca 40.000,00 kn. Prvo vrijeme da je radila kao predavač u toj školi, od 2008. pa do 2010. godine, po prilici toliko, a nakon toga, da nije više bila angažirana kao predavačica i da je čitavo računovodstvo gimnazije i inače vodila tužiteljica, a da je tužena bila više zadužena za komunikaciju sa ljudima i taj dio odnosno taj segment poslovanja. Godine 2011. godine da je ostala trudna, već tada da nije bila u poslovnom smislu angažiranja po pitanju poslovanja škole, osim ovih kontakata, a kako se inače nije mogla složiti, u to vrijeme, sa nekim odlukama tužiteljice vezano za postupanje škole, a radilo se o moralnim razlozima sa kojima tužena nije bila suglasna, to da je tužiteljici 2012. godine kazala da više ne može raditi zajedno u ovoj školi, da joj tada nije kazala da isključivo želi izići iz te škole nego da ne mogu raditi zajedno. Tada da su pregovarale o načinu prestanka partnerstva i načelno, usmeno, da su dogovorile da će ona koja izađe iz škole od ove druge dobiti iznos od 100.000,00 kn na ime plaćanja odnosno otkupa dijela. Ni u tom trenutku da nisu dogovorile koja će to biti, uglavnom, nakon toga da joj je tužiteljica kazala da ona ne želi izaći iz škole i da će je isplatiti, a tužena da joj je kazala da će je sačekati i da je tako bilo među njima ugovoreno, da se radilo o njihovom internom dogovoru i ja da ona zaista čekala da joj tužiteljica isplati iznos od 100.000,00 kn, da nije imala više nikakvih zaduženja u pogledu gimnazije, da nije tužiteljici kazala da ne želi biti obavještavana o pitanjima koja su važna za poslovanje škole, naravno da nije smatrala da ne treba imati uvid u tekuće poslovanje, dakle, bitne stvari da joj je trebala priopćavati i da je smatrala da kao osnivačica na to ima pravo, međutim, to da je jednostavno izostalo, tužiteljica da je više ni o čemu nije obavještavala, tako da nije znala ni za kupnju automobila T. Y., da ona jest vidjela kako tužiteljica ima to vozilo, ali da nije znala na koji način ga je stekla, negdje pred B. 2015. godine da je dobila pisanim putem neopozivu ostavku tužiteljice na mjesto ravnateljice škole i da je otišla u knjigovodstveni servis S. koji je inače vodio knjigovodstvo škole, neka cura koja je tamo bila zaposlena da je kazala da je škola ugašena, da više ne postoji, da je inzistirala da joj kao osnivačici uruči bilancu škole i nakon mukotrpnog potraživanja da je tu bilancu dobila, tu da je vidjela ovo što je vezano za automobil i sve ostalo i sa time da se obratila svom odvjetniku. Navodi da je i sa same zgrade gdje je škola poslovala maknuta tablica naziva škole, dakle, tužiteljica da je osnovala novu školu i nastavila poslovanje u istom prostoru sa istim sredstvima stare gimnazije. Navodi da je za sve ono što je saznala vezano za ovaj slučaj, odnosno problem, doznala nakon dobivanja ove neopozive ostavke tužiteljice na mjesto ravnateljice gimnazije, pa da je tako i po pričama kolega saznala da ona osniva novu gimnaziju i sve drugo. Prije toga da se sretala sa tužiteljicom, kako rade u istoj školi, da su se pozdravljale, ali po pitanju ove gimnazije da nisu imale nikakvu komunikaciju u smislu toga da bi je ona o nečemu obavještavala ili da bi o tome razgovarale. Nakon ove neopozive ostavke da je njihova komunikacija prestala u potpunosti. Što se tiče poslovanja gimnazije, ona da je vezano za predavanje dobivala nekakva manja novčana sredstva, neznatna, i to temeljem ugovora o djelu, navodi da nikakvu dobit nije dijelila sa tužiteljicom, prvo vrijeme dobiti da nije ni bilo, a nakon toga da ne zna kako je gimnazija poslovala. Navodi da ne zna koliko je eventualno svojih sredstava tužiteljica unijela u gimnaziju, da zna samo za ovaj prvi kredit koji je podigla na svoje ime, a ponavlja da ne zna ni cifru koliko je podigla. Na posebno pitanje pun. tužene, tužena navodi da je tužiteljica bila statusna ravnateljica gimnazije još od osnutka iste, a da su to dogovorile njih dvije, a u slijedećem mandatu od 2012. godine da je to tužiteljica postala na sjednici školskog odbora za koju ona kao tužena nije znala i o kojoj nije bila obaviještena.

Svjedok A. B., nesrodna sa strankama, u svom iskazu navodi da

osobno poznaje stranke, njih dvije su u vrijeme kada ih je upoznala već osnovale privatnu gimnaziju A. A., da je saznala od njih da su se upustile u taj pothvat, međutim, da mora kazati da kao stručnjak i njihov knjigovođa zna da je čitavo vrijeme bilo problema sa brojem polaznika odnosno učenika i likvidnošću gimnazije, da su bile u zakupu prostora, a financirale se isključivo iz školarina. Zajedno da su šetale pse i jedne prigode da je upravo tužena predložila da im ona vodi knjigovodstvo odnosno da im bude knjigovođa preko njenog knjigovodstvenog servisa S., jer su se prije toga kod nje raspitivale u pogledu kredita vezano za poslovanje gimnazije. Navodi da da je tužiteljica vezano za osnivanje gimnazije podigla na svoje ime kredit od 15.000 EUR, po njihovoj priči da zna da tužena tada nije bila kreditno sposobna, da je tužena davala tužiteljici polovicu rate kredita i da je u neka doba navela da ne može vraćati svoj dio kredita, a ponavlja da gimnazija nije bila likvidna i da je stalno poslovala sa gubicima, da ne zna kada je S. počeo voditi knjige za gimnaziju, moguće 2010., moguće 2012. godine, uglavnom, tužena u jednom trenutku da više nije sudjelovala u vraćanju kredita, tog prvog kredita i onda da je tužiteljica ponovno na svoje ime podigla novi kredit na 25.000 EUR, moguće 20.000 EUR, od toga da je prijevremenom otplatom zatvorila prvi kredit i ostatak upotrijebila za poslovanje gimnazije. Nakon toga, ponovno vezano za probleme u poslovanju, a tada da je tužena već prestala sa bilo kakvim radom za gimnaziju i nije uopće imala stvarne veze sa gimnazijom, da je svjedokinja za tužiteljicu odnosno gimnaziju ishodila na riječ, dakle, riječ svjedokinje da je bila garancija, kod EB, dobivanje kredita na firmu odnosno gimnaziju i tako da je podignut kredit od 25.000 EUR, zatvoren je ovaj kredit tužiteljice na njeno ime, kao i pozajmice, a ostatak da je upotrijebila za dugovanje gimnazije. Navodi da zna da je ona dvije godine vraćala ovaj kredit, iz poslovanja gimnazije, da je ona strankama čitavo vrijeme sugerirala da prestanu sa radom u gimnaziji, odnosno da istu zatvore, jer se uopće gimnazija nije mogla pokrivati. Jedne prigode da joj je pristupila tužena i kazala da bi tužiteljica otkupila njen udjel ili da bi se tako njih dvije dogovorile, a da je ona navela da nikakvih udjela za otkup i nema jer firma nema imovine niti dobiti, nije bilo nikakvih likvidnih sredstava. Ta gimnazija da je samo imala neke pokretne stvari. Navodi da joj je jedne prigode ponovno prigode pristupila tužena i interesirala se vezao za automobil T. Y. koji je tužiteljica kupila na firmu, tužena već u to vrijeme da nije imala ništa s gimnazijom, a da znam kako je taj automobil kupljen kreditom na gimnaziju odnosno na leasing, ali da je tužiteljica digla kredit poslije na svoje ime i otkupila predmet leasinga. Tužiteljica da je zatvorila ovu gimnaziju i navela svjedokinji da će probati sama sa novom, ona da je ponovno vodila knjigovodstvo i za tu gimnaziju, ali da je to isto bilo kratkog daha. Ponavlja da je tužiteljica podigla privatni kredit na svoje ime i time zatvorila kredit prema EB. Što se tiče računovodstvenog servisa S., navodi da je u mirovini od prije nekoliko godina, da ne zna točno od kada i da je prepustila drugim osobama svoj udio u istom, da ne zna točno kada je prestala sa radom u ovom obrtu, danas sa tim da nema ništa, aktivno. Na posebno pitanje pun. tužiteljice, svjedokinja navodi da su pozajmice tužiteljici gimnaziji posebno evidentirane kroz knjigovodstvo gimnazije, a da je isto tako evidentirano vraćanje kredita od strane tužiteljice prema EB, kroz knjige gimnazije. Navodi da joj se čini da je tužiteljica zatvorila ovaj kredit prema Erste banci u trenutku kada je ukupni saldo po tom kreditu bio nekih 119.000,00 kn, to da je napravila dizanjem kredita na svoje ime. Po pitanju leasinga automobila T. Y., da ne zna koliko su vremena rate leasinga za ovo vozilo plaćane od strane gimnazije, da se ne može sjetiti koliko je tužiteljica osobno platila na ime otkupa leasinga na svoje ime, to vozilo nakon kupnje odnosno zasnivanja leasinga da je vozila samo tužiteljica, te da se ne može sjetiti iznosa za koje je u startu ovo vozilo T. kupljeno.

Kada se analiziraju iskazi stranaka, svjedokinje B., te kada se iskazi usporede i dovedu u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, sud dolazi do stava kako zahtjev tužiteljice nije osnovan. Naime, iskaz tužene logičan je i uvjerljiv, u bitnom, stranke su ugovorile zajednički pothvat, kao prijateljice i kolegice, osnivanja privatne gimnazije A. A., očito je tužiteljica bila zadužena u stvarnosti za vođenje poslovanja gimnazije, tužiteljica je uložila sredstva u osnivanje gimnazije koja je ostvarila podizanjem kredita, tužena je sredstvima sudjelovala u osnivanju i početku rada gimnazije, nakon nekog vremena je tužiteljica kredit "zatvorila" drugim kreditom i tako do posljednjeg kredita, što proizlazi iz iskaza svjedokinje B., a tužiteljica je na gimnaziju kupila i automobil T. Y., bez znanja i suglasnosti tužene, koji je prema svom iskazu prodala kada je gimnazija prestala sa radom. Sud drži utvrđenim da je nakon zaključenja Ugovora o osnivanju gimnazije zaključenog između stranaka 3.srpnja 2007.godine tužena bila neko vrijeme predavač, a tužiteljica je vodila brigu i o financijskoj strani poslovanja gimnazije, nakon određenog vremena je između stranaka došlo do problema, očito im se nisu poklapale vizije o načinu poslovanja, počeli su pregovori o istupanju jedne o njih iz ove ustanove, sud poklanja vjeru iskazu tužene da su stranke sklopile usmeni sporazum da iz gimnazije istupi tužena i da joj tužiteljica isplati određeni novčani iznos na ime toga, odnosno da je tužiteljica iskazala volju da ona ostane kao osnivačica gimnazije i sama nastavi sa radom. Dakle, tužena iskazuje da je to bilo još 2012.godine, navodi da je ostala u drugom stanju 2011.godine, pa je ovo i logično, tužena očito više nije nakon toga bila ni na kakav način angažirana oko zajedničke gimnazije. Osim ovog prvog kredita i osnivanja gimnazije, plaćanja dijela rate kredita od strane tužene kroz određeno vrijeme, tužena očito ništa po pitanju poslovanja gimnazije nije znala niti ju je tužiteljica o tome na valjan način obavještavala, a bila je dužna tako postupati. Dana 10.rujna 2012.godine održana je sjednica ŠO iz zapisnika je razvidno da je održana u odsutnosti tužene, tužiteljica je potvrdila nove članove ŠO, promijenjen je Statut gimnazije u određenom dijelu, pročitano i usvojeno

izvješće o rezultatima rada u školskoj godini 2011./2012., a taj ŠO je jednoglasno prihvatio plan i program za školsku godinu 2012./2013., ŠO je jednoglasno potvrdio imenovanje tužiteljice za ravnateljicu kroz narednih pet godina; dana 10.rujna donesena je odluka o imenovanju tužiteljice kao ravnateljice škole, ta odluka je dostavljena tužiteljici, ne i tuženoj. Očito je ova sjednica ŠO održana nakon razgovora stranaka i odluke tužiteljice da ona ne istupi iz gimnazije, odnosno da će ona biti i dalje na čelu gimnazije i angažirana u svemu oko gimnazije, da će to napraviti tužena uz obvezu isplate tuženoj. Tako je tužiteljica postupila jer je u biti i prije toga vodila poslovanje gimnazije, a nakon ove sjednice i formalno, čitavo vrijeme i sama. Upravo je sama tužiteljica i donosila krucijalne poslovne odluke za poslovanje gimnazije, pa tako i kupnju automobila T. Y., za što tužena nije niti znala, niti je o tome bila obaviještena, a to vozilo je koristila sama tužiteljica i kupljeno je na gimnaziju kao ustanovu. U trenutku kada su stranke usmenim putem dogovorile da će jedna od njih dvije napustiti gimnaziju i da će to biti tužena, trebale su o tome sačiniti pisani sporazum i regulirati sva prava i obveze koje proizlazi iz zajedničkog pothvata, one to nisu napravile, očito se radilo o usmenom sporazumu, a iz postupanja stranaka jasno je da već prije navedene sjednice ŠO, tužena sa radom gimnazije u stvarnosti nije imala ništa, da je formalno i dalje ostala osnivačica gimnazije, ali da realno sa radom gimnazije i financijskim poslovanjem nije imala ništa.

Dakle, sve što je radila po pitanju funkcioniranja gimnazije tužiteljica je radila samostalno, donosila je odluke bez konzultiranja tužene i nije je ni pisanim putem o bilo čemu obavještavala, što je bila dužna, ne samo to, za odluke joj je bila potrebna suglasnost druge osnivačice i sve ono što je tužiteljica napravila samostalno, na svoju ruku, prema stavu ovog suda, tuženu ne obvezuje i ne proizvodi nikakve obveze za nju.

Privatna gimnazija A. A. (koja formalno po riječima tužiteljice i dalje egzistira, nije brisana iz registra) osnovana je temeljem Zakona o ustanovama (NN 76/93, 29/97, 47/99- u vrijeme osnivanja), te NN 35/08,127/19 i 151/22, za navesti je da akt o osnivanju ustanove, između ostalog, treba sadržavati odredbe o načinu raspolaganja sa dobiti, pokrivanju gubitaka ustanove i međusobnim pravima i obvezama osnivača ustanove. Taj akt, odnosno ugovor između stranaka od 3.srpnja 2007.godine, sadrži u čl.13. odredbu o raspolaganju s dobiti i pokrivanju gubitaka ustanove, navedeno je da ako gimnazija na kraju financijske godine iskaže gubitak u poslovanju u visini do 5.000,00 kn, gimnazija će gubitak samostalno snositi, iznad tog iznosa osnivači su suglasni pokriti gubitak, a da ga gimnazija vrati po povratku na pozitivnu bilancu.

Prema stavu ovog suda, citirana odredba nije pravilno primjenjivana od osnutka gimnazije pa nadalje, za navesti je da očito nije svake poslovne godine utvrđivan račun dobiti i gubitka gimnazije, što je bilo potrebno, a što primjerice, za trgovačka društva regulira odredba čl.86. Zakona o trgovačkim društvima NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/23), koja se može analogno primijeniti u ovom slučaju. Financijsko poslovanje gimnazije nije bilo transparentno od samog početka, nije bilo vođeno na kvalitetan način, a posebno na kraju godine nije zapisnički utvrđivano stanje dobiti i gubitka te nije primijenjen na pravilan način čl.13. predmetnog Ugovora zaključenog između stranaka. Dakle, ulaganja od strane stranaka je bilo, međutim, de facto je po pitanju vođenja poslova i odlučivanja tužena uz suglasnost tužiteljice istupila iz poslovanja gimnazije pa za nju u tom pravcu ne mogu nastati nikakva prava ni obveze, jer je sve financijske odluke još od 2012.godine donosila jedino i isključivo tužiteljica bez suglasnosti i znanja tužene. Najkasnije do sjednice ŠO iz rujna 2012.godine stranke su trebale sačiniti pisani sporazum o razrješenju njihovih odnosa i istupanju tužene iz ustanove, što nisu napravile, nego je očito između njih dvije bilo dogovoreno da će tužena iz gimnazije istupiti, a da će je tužiteljica za njen udio isplatiti. To je očito bilo dogovoreno jer je tužiteljica držala da će gimnaziju u financijskom smislu moći sama osoviti na noge, što se nije dogodilo, dakle, u tome nije uspjela, pa je kasnije osnovana novu gimnaziju, koja je brisana, a poslovala je u istom prostoru kao predmetna. Ovu situaciju treba promatrati životno, jer je različit pogled na budućnost gimnazije bio u početku, 2012.godine, te na kraju, kada je tužiteljica donijela odluku da osnuje novu, svoju gimnaziju i da predmetna prestane sa radom. Logično je da je tužiteljica bila umjereno optimistična 2012.godine u pogledu nastavka poslovanja gimnazije, pa je sve obveze i odgovornost preuzela na sebe, suglasno je sa tuženom donijela odluku da tužena u biti istupi iz poslovanja gimnazije, na kraju je došlo do financijskog neuspjeha tužiteljice, i to samo tužiteljice, a za to nije i ne može biti odgovorna tužena, vezano za usmeni sporazum stranaka i sve okolnosti slučaja. Tužena se očito pomirila sa time da iz poslovanja gimnazije nije ostvarila nikakvu dobit, nego da je samo pretrpjela novčani gubitak, vezano za sve okolnosti slučaja, tužiteljica također treba preuzeti odgovornost za svoje postupanje u vođenju gimnazije i okolnosti na koje nitko ne može djelovati, svakako, tužena ni na kakav način, samo radi toga što je bila osnivačica gimnazije, ne može snositi odgovornost za odluke tužiteljice o kojima ništa nije znala, o čemu nije obavještavana i na što nije dala suglasnost (koja nikada ni za što nije niti tražena od nje).

Sama tužiteljica je u svom iskazu navela da je ona 2016.godine odlučila gimnaziju zatvoriti, navodi da je o tome pisanim putem obavijestila tuženu i tada da joj nije navela dugovanje gimnazije, odnosno da nije tada tražila od nje novac, moguće da je tužena za to saznala dobivanjem ove tužbe, odnosno tada da je postojalo dugovanje gimnazije koje je tužiteljica osobno platila i to da je taj iznos nešto preko 48.000,00 kn. Dakle, to bi bio prvi pisani dopis tužiteljice tuženoj u pogledu poslovanja gimnazije i bitnih odluka, a tužiteljica tuženoj ni tada nije iskazala (i to potkrijepila dokazima) postojanje nekakvog dugovanja tužene spram gimnazije koje bi tužena trebala platiti, do podnošenja ove tužbe. U tužbi tužiteljica navodi da su stranke sudjelovale za po ½ dijela u osnivanju gimnazije, pa da trebaju i u uplati dugovanja u takvim omjerima sudjelovati. Takav stav tužiteljice nije točan, jer dugovanja gimnazije koja bi trebala platiti tužena, tužena nije niti stvorila jer u poslovanju, sa čim se tužiteljica suglasila i čitavo poslovanje preuzela, nije ni sudjelovala. Tužena je u pogledu poslovanja gimnazije imala samo trošak u pogledu izdatka prilikom osnivanja, nikakva dobit nikada nije ni isplaćivana, a čitavo poslovanje, posebno nakon 2012.godine, preuzela je u svoje ruke tužiteljica i ti troškovi padaju na njen teret, jer ih je i stvorila, a tužena u tome nije sudjelovala, sa čime se tužiteljica tada i suglasila, a tek naknadno, podnošenjem ove tužbe, od tužene potražuje novčani iznos na ime izdatka za gimnaziju, neopravdano u potpunosti.

Odredba čl. 62. Statuta gimnazije propisuje da ravnatelja gimnazije imenuju osnivači, a potvrđuje ga ŠO 2012.godine tužena u imenovanju tužiteljice za ravnateljicu gimnazije nije sudjelovala, nije traženo njeno mišljenje, a sve je trebalo biti u pisanoj formi (što ovdje nije slučaj), nije niti obaviještena da naknadno da svoju suglasnost, nakon navedene sjednice ŠO i donošenja odluke. Vezano za postupanje tužiteljice kao ravnateljice gimnazije od 2012.godine, pravilno se tužena poziva na odredbu čl.61. Statuta, kojom je propisano da ravnatelj zaključuje ugovore o stjecanju, opterećivanju ili otuđivanju imovine vrijednosti do 100.000,00 hrk, uz prethodnu suglasnost osnivača. Za ponoviti je da nikakva suglasnost od tužene nije tražena, dakle, niti je tužena postupala kao osnivač, sporazumno je sa tužiteljicom dogovorila da njen angažman u gimnaziji prestane, niti se tužiteljica prema njoj ponašala kao prema osnivaču, sukladno obvezama propisanim Statutom i Ugovorom iz 2007.godine, samo u pogledu nabavke automobila T. Y. na gimnaziju kao ustanovu, jasno je da tužiteljica nije postupala u dobroj vjeri i ista zaista od tužene ne može s uspjehom tražiti isplatu bilo kakve svote, na ime svog ulaganja u poslovanje gimnazije, svoje pozajmice gimnaziji, jer je samo tužiteljica pretrpjela poslovni neuspjeh i ta sredstva je trošila i ulagala na svoju ruku, bez suglasnosti drugog osnivača i za tuženu u ovom slučaju sama činjenica što je formalno osnivačica gimnazije (koja još nije brisana iz registra) ne dovodi do bilo kakve obveze spram tužiteljice. Ni postupanje tužene nije bilo sa pažnjom koja se od nje tražila i koja je neophodna, kao suosnivača jedne gimnazije, vezano za njen istup iz gimnazije, jer status osnivača ne može prestati usmenom izjavom drugom osnivaču, međutim, u ovom slučaju, vezano za sve izvedene dokaze, postupanje tužene, ma koliko bilo nepropisno, ne dovodi do obveze tužene na isplatu tužiteljici, zatraženog iznosa.

Zahtjev tužiteljice spram tužene nije osnovan i radi navedenog je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanja na 6 ročišta, što zbrojeno daje 700 bodova, uz vrijednost boda od 15,00 kn; to daje iznos od 10.500,00 kn; na ovaj iznos valjalo je dodati iznos od 2.625,00 kn na ime 25% PDV-a, a sve zbrojeno konačno iznosi 13.125,00 kn odnosno 1.741,99 eura, koliko je tužiteljica obvezana na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženoj zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 2. ožujka 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tužene