Poslovni broj: 1/P-241/2022-26

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Stalna služba u

Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13 35000

Slavonski Brod

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, STALNA SLUŽBA U SLAVONSKOM BRODU, po sutkinji Vesni Vukelić, u pravnoj stvari tužitelja STJEPANA RAKITIĆA iz Sikirevaca, LJ. Gaja 62, OIB 80824234320, zast. po pun. Jasni Buruš, odvj. u Slavonskom Brodu, protiv tuženika BROD NA SAVI-Kreditna unija u stečaju Slavonski Brod, I. pl. Zajca 21, OIB 43254613447, zast. po pun. Tihomiru Kovačiću, odvj. u Slavonskom Brodu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne javne rasprave zaključene dana 1. veljače 2023. u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka, na ročištu za objavu presude 2. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I – Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Ovrv-3616/11 od 16.11.2011.

II – Nalaže se tuženiku BROD NA SAVI-Kreditna unija u stečaju Slavonski Brod, I. pl. Zajca 21, OIB 43254613447, naknaditi tužitelju STJEPANU RAKITIĆU iz Sikirevaca, LJ. Gaja 62, OIB 80824234320, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.328,89 eur/10.012,50 kn[1] u roku od 15 dana.

III – Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška u iznosu 4.280,34 eur/32.250,22 kn[1] .

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio sudu tužbu u kojoj u bitnome navodi da je rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Ovr-3616/11-26 od 8. lipnja 2017. kao ovršenik upućen u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrenuti parnicu radi utvrđenja predmetne ovrhe nedopuštenom. Smatra da je ovrha bila nedopuštena iz razloga što je tražbina tužitelja prestala s obzirom da je sve obveze temeljem Ugovora o kreditu broj 10/873 ispunio o čemu je dostavio materijalne dokaze u vidu uplatnica i aneksa Ugovora o kreditu kao i zbog činjenice nastupanja statusne promjene na strani ovrhovoditelja jer je prestao postojati kao pravna osoba još tijekom 2007. kada je registriran kao BROD NA SAVI-Kreditna unija zbog čega je ovršni sud po službenoj dužnosti trebao utvrditi prekid postupka, a potom ovrhu obustaviti. U daljnjem tijeku postupka podnio je i prigovor ništetnosti ugovornih odredaba o kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu uz obrazloženje da prema sadržaju rješenja kojim je tužitelj upućen na parnicu proizlazi da predmetna tužba nije podnesena iz razloga predviđenih odredbom čl. 46 st. 1 toč. 7 Ovršnog zakona, kako je tužitelj bio upućen na parnicu, već iz sasvim drugih razloga pa smatra da je tužba nedopuštena i predlaže sudu tužbu odbaciti. Podredno, ističe i da su navodi tužitelja o prestanku postojanja tuženika neosnovani jer iz povijesnog izvatka iz sudskog registra jasno proizlazi da se radi o jednoj te istoj pravnoj osobi koja je shodno izmjenama zakonskih propisa koji su regulirani njezino poslovanje, mijenjala svoju tvrtku, naziv i pravni oblik, a u odnosu na tužiteljevu tvrdnju da je tražbina prestala, tu tvrdnju spori navodeći da tužitelj ničim ne dokazuje prestanak ovrhovoditeljeve tražbine u ovršnom postupku, a da je dug protiv kojeg tuženik kao ovrhovoditelj vodi ovršni postupak, pravomoćno utvrđen pa se radi o presuđenoj stvari te smatra da tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti. U odnosu na istaknuti prigovor o ništetnosti ugovornih odredaba o kamatama smatra da se u parnici radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom može utvrđivati samo postoji li razlog ili ne radi kojeg je ovršenik upućen u parnicu te s obzirom da se radi o ovrsi na temelju ovršne isprave i da je pravomoćno odlučeno o visini tuženikove tražbine po predmetnom ugovoru smatra da se ne može u ovom predmetu raspravljati o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora.

3. U tijeku dokaznog postupka izvedeni su predloženi dokazi uvidom u priložene isprave, saslušani su u svrhu dokazivanja tužitelj Stjepan Rakitić i svjedok Mića Tomičić te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđivanja činjenice je li tražbina tužitelja prestala, a u cilju utvrđenja osnovanosti prigovora ništetnosti ugovornih odredaba o kamatama, provedeno je i dopunsko vještačenje na okolnosti utvrđenja je li tuženikova tražbina iz predmetnog ugovora prestala uzimajući u obzir prosječne kamatne stope u mjestu ispunjenja za vremensko razdoblje u kojem je zaključen predmetni ugovor, odnosno kamate poštene za tužitelja.

4. Na temelju izvedenih dokaza sud je zaključio da je tužbeni zahtjev bio u većem dijelu osnovan jer je na temelju nalaza i mišljenja financijske vještakinje kao i dopune nalaza i mišljenja, prihvaćajući osnovanim prigovor ništetnosti ugovornih odredaba o kamatama, zaključio da je ovrha bila dopuštena samo za iznos od 16.624,33 kn koji predstavlja razliku između ukupno utvrđenog duga od 37.479,23 kn i iznosa od 20.854,90 kn kojeg je tužitelj platio, dok je u preostalom dijelu za iznos od 118.310,91 kn ovrha bila nedopuštena jer je za namireni iznos tražbina prestala, a u preostalom dijelu nije niti nastala zbog posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o kamatama.

5. Protiv navedene presude tuženik je uložio žalbu o kojoj je Visoki trgovački sud odlučio rješenjem posl. br. Pž-1292/2022-3 od 23. kolovoza 2022. na način da je presudu ukinuo u točkama I i III njezine izreke i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Takva odluka drugostupanjskog suda donesena je uz obrazloženje da u parnici radi utvrđenja proglašenja ovrhe nedopuštenom može se utvrđivati samo postoji li ili ne razlog zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu, a u konkretnom slučaju radilo se o žalbenom razlogu iz čl. 46 st. 1 toč. 9 OZ-a, odnosno je li tražbina tuženika prestala te budući se radi o ovrsi na temelju ovršne isprave i da je pravomoćno odlučeno o visini tuženikove tražbine po predmetnom ugovoru o kreditu, nepravilno je postupljeno budući je ovaj Sud u postupku kao o prethodnom pitanju utvrđivao ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

6. Zbog takvog pogrešnog pravnog shvaćanja ističe se da je ovaj Sud nepravilno postupio utvrđujući da su odredbe ugovora koje se odnose na ugovorenu kamatu ništetne te je slijedom toga nepravilno odredio da vještak uvažavajući tu činjenicu dopuni nalaz i mišljenje pa nije pravilno utvrđeno je li uplatama na koje se poziva tužitelj podmirena njegova obveza u cijelosti, u skladu s odredbama Ugovora. U obrazloženju sud drugog stupnja također upućuje i na pogrešno shvaćanje ovog Suda da pri izračunu je li uplatama tužitelja podmirena njegova tražbina, nije trebalo uzeti u obzir troškove ovrhe s obzirom na odredbu čl. 172 ZOO-a te je slijedom navedenog dao uputu da u ponovljenom postupku sud pozove vještaka i pravilno mu odredi zadatak tako da na temelju isprava u spisu i poslovnih knjiga tuženika (analitičke kartice kredita, blagajničkih izvješća i uplatnica te izvoda žiro računa na dan polaganja blagajne) i uz primjenu pravila o uračunavanju utvrdi je li uplatama tužitelja uplaćen dug u cijelosti po kreditu koji treba utvrditi u skladu s odredbama tog ugovora.

7. U ponovljenom postupku tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je ustrajao i kod prigovora ništetnosti ugovornih odredbi o kamatama pozivajući se na praksu Vrhovnog suda RH prema kojoj su sudovi ovlašteni u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom neovisno od žalbenog razloga radi kojeg je ovršenik upućen na parnicu procjenjivati ništetnost Ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha (Rev-3357/2018 od 24. studenog 2021., presuda ŽS u Varaždinu Gž-1908/18-2 od 20. rujna 2019.). U odnosu na dopunu vještačenja koja je predložena uputom drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju smatra ju suvišnom, a ukoliko bi sud zauzeo suprotno stajalište smatra da se kod eventualne dopune vještačenja mogu uračunavati samo troškovi ovrhe koji su utvrđeni pravomoćnim rješenjem ovršnog suda. Podneskom od 14. prosinca 2022. tužitelj je izvijestio sud da se u korist tuženika i dalje vrše obustave s računa tužitelja po predmetnoj osnovi za plaćanje temeljem spornog rješenja o ovrsi te je u međuvremenu naplatom došlo do smanjenja tužiteljevog duga zbog čega je predloženo da se financijska vještakinja o tome očituje te uzme u obzir obavljena plaćanja.

8. Tuženik je ustrajao kod odgovora na tužbu, a istaknutu sudsku praksu smatra neprimjenjivom u ovom postupku jer ona govori o potrebi ispitivanja ugovora koji su u formi solemizirane privatne isprave sklopljene u postupku pred javnim bilježnikom, a u konkretnom slučaju radi se o platnom nalogu sadržanom u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koji predstavlja u materijalnom smislu presudu pa je takav platni nalog postao pravomoćan i ima učinke presuđene stvari jer je tužitelj propustio uložiti prigovor kojim je mogao osporavati osnov i visinu svog duga.

9. Nakon donošenja ukidbene odluke utvrđeno je da su u dosadašnjem tijeku postupka nesporno utvrđene sljedeće činjenice:

- da je tužitelj u svojstvu ovrhovoditelja temeljem ovršnog prijedloga kojeg je podnio 27.04.2000. temeljem mjenice s dospijećem na dan 20.04.2000., ishodio rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-949/00 od 02.05.2000. radi naplate novčane tražbine u iznosu 134.935,24 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima, a koje obveze proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 10/873 od 16.08.1996. s aneksima,

- da je ovrha provođena zapljenom, procjenom i prodajom ovršenikovih pokretnina,

- da se u tom postupku ovrhovoditelj nije namirio jer su od unovčenih pokretnina namireni samo troškovi čuvanja u iznosu 13.500,00 kn pa je temeljem njegovog prijedloga za promjenu predmeta i sredstava ovrhe, sud donio pobijano rješenje o ovrsi kojim je ovrha nastavljena na novčanim tražbinama po računu koji pripadaju ovršeniku kod banke,

- da je tužitelj kao ovršenik protiv tog rješenja izjavio žalbu iz razloga navedenih u čl. 46 st. 1 toč. 9 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04…, dalje OZ) te da je rješenjem posl. br. Ovr-3611/11- 26 od 08.06.2017. upućen pokrenuti ovu parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem posl. br. Ovr-3611/11 od 16.11.2011.,

- da je tužitelj temeljem navedenog rješenja pravodobno podnio tužbu,

- da je žalbeni razlog tužitelja o prestanku postojanja pravne osobnosti tuženika tijekom 2007. uslijed statusnih promjena bio neosnovan,

- da je rješenje posl. br. P-322/2018-59 od 14. siječnja 2022. kojim je odbačena kao nedopuštena tužba sa zahtjevom za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Ovrv- 949/00 od 02.06.2000., postalo pravomoćno,

- da je temeljem provedenog financijskog vještačenja kao i dopune vještačenja utvrđeno da iz priloženih isprava i to samo onih za koje je sud u postupku utvrdio da su vjerodostojne (priložene analitičke kartice kredita, blagajničkih izvješća i uplatnica te izvoda žiro računa na dan polaganja blagajne), a u skladu s odredbama predmetnog Ugovora, ne uzimajući pri tome u obzir postojeće troškove ovršnog postupka, tužitelj nije namirio dug iz predmetnog Ugovora te da isti na dan zadnje uplate 17. travnja 2020. s osnove neplaćene glavnice iznosi 21.240,00 kn, a s osnove kamata 413.387,11 kn, odnosno da dug na isti dan uvažavajući obračun kamata po utvrđenoj prosječnoj kamatnoj stopi od 22,29% iznosi ukupno 37.479,23 kn.

10. U ponovljenom postupku sud je izveo sve dokaze koji su izvedeni u ranijem postupku iz kojih proizlazi ukidbena presuda te je proveo i dopunsko vještačenje na okolnosti ispunjenja tužiteljevih obveza temeljem predmetnog Ugovora o kreditu.

11. Postupajući po uputi drugostupanjskog suda, rješenjem od 16. studenog 2022. određena je dopuna financijskog vještačenja na način da vještakinja svoj nalaz i mišljenje od 24. lipnja 2022. dopuni tako da na temelju isprava u spisu i poslovnih knjiga tuženika (analitičke kartice kredita, blagajničkih izvješća i uplatnica te izvoda žiro računa na dan polaganja blagajne) i uz primjenu pravila o uračunavanju utvrdi je li uplatama tužitelja uplaćen u cijelosti dug po kreditu koji treba utvrditi u skladu s odredbama tog ugovora. Istim rješenjem naloženo je da primjenom pravila o uračunavanju uzme u obzir troškove ovrhe koji se prvo namiruju, a odnose se na troškove temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Ovr-949/00 od 02. svibnja 2000. u iznosu od 477,80 eur/3.600.00 kn[1] na koji iznos kamate teku počev od 02. svibnja 2000. kao dana donošenja rješenja jer iz ovršnog spisa Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Ovr-949/00 proizlazi da je samo u odnosu na taj trošak doneseno pravomoćno rješenje pa slijedom toga proizlazi da se samo navedeni iznos troška ima uzeti u obzir prilikom uračunavanja.

12. Međutim, imajući u vidu sudsku praksu suda Europske unije vezano za nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba o kamatama te primjeni i tumačenju Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993, L 95, 21.04.1993., dalje Direktiva 93/13/EEZ), pored zadatka koji je naložen vještakinji u skladu s uputom suda drugog stupnja, rješenjem posl. br. P-241/2022-9 od 25. studenog 2022. ovaj Sud je vještakinji dodatno naložio da na temelju istih isprava uz primjenu pravila o uračunavanju utvrdi dug prema predmetnom ugovoru uzimajući u obzir samo kamatnu stopu koja je poštena za tužitelja, odnosno kamatnu stopu od 22,29% koja je utvrđena kao prosječna kamatna stopa prema relevantnim podacima Hrvatske narodne banke u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.

13. Odluka o dodatnom zadatku vještakinji suprotna je uputi drugostupanjskog suda iz razloga što je ovaj Sud i dalje stajališta da se u predmetnom postupku može, odnosno mora utvrđivati kao o prethodnom pitanju ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a to iz sljedećih razloga:

Presude suda Europske Unije predstavljaju važan izvor prava te su obvezujuće za sve države članice, njihova državna tijela i nacionalne sudove (uključujući one najviše, Vrhovne i Ustavne sudove) u okvirima njihove nadležnosti. Presuda Europskog suda koja se odnosi na jednu državu članicu obvezuje sve ostale države članice. U tom smislu propust suda države članice da uvaži i primjeni normu prava Europske unije na način na koji je tu pravnu normu interpretirao Europski sud u jednoj od svojih presuda može dovesti do osobito teške povrede prava EU i odgovornosti države za naknadu štete.

14. Svojim dosadašnjim presudama sud Europske Unije donio je odluke o više zahtjeva za prethodnu odluku koje su podnijeli španjolski, talijanski, rumunjski i hrvatski sudovi, a koji se odnose na tumačenje Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

15. Sudu je postavljeno pitanje mogu li nacionalna postupovna načela, kao što je pravomoćnost, ograničiti ovlasti nacionalnih sudova kako bi se ocijenila potencijalno nepoštena narav ugovornih odredbi. Jesu li načela nacionalnog postupovnog prava, s obzirom na to da u stadiju ovrhe ne omogućuju tu ocjenu uključujući kada je riječ o postupanju suda po službenoj dužnosti u skladu s Direktivom 93/13/EEZ?

16. U tom pogledu sud EU podsjeća na važnost načela pravomoćnosti koju ima kako u pravnom poretku Unije tako i u nacionalnim pravnim porecima kako bi se zajamčili ustaljenost prava i pravnih odnosa i dobro sudovanje pa sudske odluke koje su postale konačne, nakon iscrpljenja raspoloživih pravnih sredstava ili nakon isteka rokova predviđenih za korištenje tih sredstava više ne mogu biti dovedene u pitanje (presuda od 06. listopada 2009., Asturcom Telecomunicaciones, C-40/08).

17. Međutim, sud nadalje podsjeća i na to da sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13/EEZ počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na pružatelja usluge kada je riječ o pregovaračkoj snazi i razini informacija (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C-421/14). S obzirom na takav slabiji položaj Direktiva 93/13/EEZ predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Radi se o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja stvarnom ravnotežom (presuda od 21. prosinca 2016., Gutierrez Naranjo i dr. C-154/15, C-307/15 i C-308/15).

18. Sud potom navodi da je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti ocijeniti nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje Direktive, a države članice moraju osigurati primjerena i djelotvorna sredstva za sprječavanje stalnoga korištenja nepoštenih odredaba (presuda od 26. lipnja 2019. Addiko bank, C-407/18).

19. U predmetu C-600/19, Ibercaja Banco sud Europske unije smatra da se pravu Unije protivi nacionalno zakonodavstvo koje, zbog učinka pravomoćnosti i prekluzije ne dopušta ni sudu da po službenoj dužnosti ispita nepoštenost ugovornih odredbi u okviru postupka ovrhe, ni potrošaču da nakon isteka roka za podnošenje prigovora ističe nepoštenost tih odredbi u tom postupku ili u kasnijem deklaratornom postupku kada je sud po službenoj dužnosti već ispitivao navedene odredbe u pogledu njihove moguće nepoštenosti, ali sudska odluka kojom se odobrava ovrha ne sadržava nikakvo obrazloženje, čak ni sažeto u kojem bi se potvrdilo postojanje tog ispitivanja niti se u njoj navodi da se ocjenu koju je sudac donio nakon navedenog ispitivanja više ne može pobijati, ako se u navedenom roku ne podnese prigovor.

20. Presudom od 18. veljače 2016. C-49/14, Sud Europske Unije potvrdio je da prema Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nacionalno pravo ne smije ograničavati ovlast suda da po službenoj dužnosti ocjeni nepoštenost odredbe potrošačkog ugovora čak i ako potrošač nije istaknuo prigovor protiv platnog naloga.

21. Prema odredbama Ovršnog zakona RH potrošač – ovršenik nema nikakvu mogućnost protivljenja ovrsi na temelju ovršnog potrošačkog ugovora ili na temelju pravomoćne presude ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koja je postala pravomoćna jer nije podnio prigovor iako se u potrošačkom ugovoru nalaze ništetne nepoštene odredbe što znači da prema praksi suda Europske unije o nadzoru nepoštenosti ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima ovršni sudovi bi morali sami, bez upućivanja na parnicu i to po službenoj dužnosti utvrđivati je li neka odredba u takvom ugovoru nepoštena.

22. U kontekstu zaštite potrošača vidljivo je da pravo Unije ne slijedi klasičnu podjelu na parnične i ovršne postupke, a zbog načela djelotvornosti ovaj Sud je mišljenja da bez obzira na vrstu postupka nacionalni sud pa tako i ovaj Sud u konkretnom slučaju mora voditi brigu o subjektivnim pravima potrošača.

23. U odnosu na predmetni Ugovor o kreditu broj 10/873 od 16. kolovoza 1996. iz kojeg proizlaze obveze tužitelja, nesumnjivo je da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 1 st. 1 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ jer je riječ o ugovoru koji se sklapa između pružatelja usluge i potrošača o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, a prema čl. 2 toč. b i c potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije dok prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluga znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

24. U odnosu na primjenjivost Direktive 93/13/EEZ na predmetni ugovor budući je zaključen prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, valja istaći da iz čl. 10 st. 1 drugog podstavka Direktive proizlazi da se ona primjenjuje na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., odnosno dana kada je istekao rok za njezino prenošenje. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 16. kolovoza 1996. nesporno je da se navedena Direktiva ovdje ima primijeniti, a pogotovo s obzirom na činjenicu da predmetni ugovor i dalje proizvodi pravne učinke. Navedena Direktiva 93/13/EEZ je inače radi usklađenja s pravnim aktima Europske unije preuzeta i u hrvatsko zakonodavstvo prema čl. 2 Zakona o zaštiti potrošača.

25. Prihvaćajući sudsku praksu suda Europske unije i Direktivu 93/13/EEZ, sud ocjenjuje da je u ovom postupku dopušteno isticati i raspravljati o prigovoru ništetnosti odredaba ugovornih kamata. Pored toga treba imati u vidu i odredbu čl. 115 st. 3 Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj sudovi sude na temelju Ustava, Zakona, Međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, kao i odredbu čl. 141 c st. 3 Ustava RH, prema kojoj hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije, što obuhvaća i sudsku praksu suda Europske unije.

26. U odnosu na osnovanost prigovora:

Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 10/873 od 16. kolovoza 1996. utvrđeno je da je ugovor zaključen između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita za iznos kredita od 21.240,00 kn koji je tužitelju isplaćen u gotovini s rokom otplate 15. rujna 1996. Prema stavku 4 Ugovora, ugovorena je kamatna stopa od 8% mjesečno unaprijed, što znači da ugovorena godišnja kamatna stopa iznosi 96%, a kako je stavkom 8 zatezna kamata ugovorena u visini 100% više od redovne kamate, proizlazi da je zatezna kamata ugovorena u visini 192%.

27. Odredbama čl. 399 st. 1 i 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91…, dalje ZOO/91) propisano je ograničenje ugovaranja visine stope ugovorene kamate, tako da kamatna stopa između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a za ostale osobe najviša se stopa utvrđuje posebnim zakonom.

28. Nesporno je da u vrijeme ugovaranja kamate između parničnih stranaka nije bila posebnim zakonom propisana najviša ugovorna kamatna stopa. U takvoj situaciji potrebno je ispitati i ocijeniti ima li stopa ugovorenih kamata elemente zelenaškog ugovora polazeći od odredbi čl. 141 i čl. 399 st. 2 ZOO/91, odnosno koju su u vrijeme zaključenja ugovora 16. kolovoza 1996. kamatnu stopu ugovarale poslovne banke kod davanja novčanih kredita.

29. Kako se ovdje radi o ugovoru o kratkoročnom kreditu između tužitelja kao bankarske organizacije i korisnika kredita fizičke osobe, to prema odredbi čl. 399 st. 3 ZOO/91, obzirom da se radi o ugovoru o kratkoročnom kreditu između drugih osoba, važi kamatna stopa koju banka ili druga bankarska organizacija ugovaraju za takvu ili sličnu vrstu posla i dospijeva nakon isteka godine dana, ako za određeni slučaj nije predviđeno što drugo.

30. Analizirajući odredbe čl. 4 i 8 predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna i zatezna kamata, sud je polazeći od pravne prirode kamata kao naknade za korištenje tuđeg novca te načela obveznog prava ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 11 ZOO/91), savjesnosti i poštenja (čl. 12 ZOO/91), jednake vrijednosti davanja (čl. 15 ZOO/91), zaključio da se stopa ugovorene kamate s obzirom na objektivne okolnosti koje utječu na njezinu visinu, može smatrati nepoštenom.

31. Prema podacima Hrvatske narodne banke od 27. srpnja 2021. koje je sud pribavio po službenoj dužnosti, utvrđeno je da je prosječna kamatna stopa na kratkoročne kunske kredite stanovništvu bez valutne klauzule s rokom dospijeća do jedne godine u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (kolovoz 1996.) iznosila 22,29%.

32. Visina zatezne kamate u obračunskom razdoblju, a prema važećoj Uredbi o visini stope zatezne kamate i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima kretala se od 18% do 6,11%.

33. Imajući u vidu konkretno ugovorenu kamatnu stopu od 8% mjesečno što znači 96% godišnje i zakonsku zateznu kamatu 100% višu od redovne, odnosno 192%, što je znatno više od prosječne kamatne stope koju su banke ugovarale za druge takve i slične vrste poslova u navedeno vrijeme, a koje su prema podacima HNB-a u isto vrijeme iznosile 22,29%, to sud ocjenjuje da je ugovorena kamatna stopa kao i zatezna kamata čija stopa se u obračunskom razdoblju kretala od 18% do 6,11%, nemoralna, odnosno nepoštena jer predstavlja ugovaranje nesrazmjerne koristi za tužitelja i da ugovorene kamate ne predstavljaju pravni posao u kojem je ostvareno načelo jednake vrijednosti davanja pa su iz navedenih razloga odredbe u stavku 4 i 8 predmetnog Ugovora o kreditu u pogledu visine kamatnih stopa, ništave, u smislu odredbe čl. 141 ZOO/91, a koje odredbe su sada regulirane odredbom čl. 329 ZOO/05.

34. Tom odredbom propisano je da je ništav ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog ili njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti (st. 1). Prema st. 2 istog članaka na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovog zakona o posljedicama ništavosti i o djelomičnoj ništavosti ugovora.

35. Uvažavajući nepoštenost, odnosno ništetnost ugovornih odredaba o kamatama kao i činjenicu da je tužitelj u međuvremenu u razdoblju od 11. travnja 2020. do 12. prosinca 2022. dodatno platio tuženiku iznos od 17.083,02 kn koje uplate su obavljene prisilnim putem, sud je naložio vještakinji dopuniti nalaz i mišljenje na način da na temelju isprava u spisu i poslovnih knjiga tuženika te uz primjenu pravila o uračunavanju uzimajući u obzir troškove ovrhe u iznosu 3.600,00 kn, primjenom utvrđene prosječne kamatne stope očituje je li tužitelj ispunio svoje obveze po predmetnom Ugovoru.

36. Iz dopunjenog nalaza i mišljenja vještakinje od 28. studenog 2022. (list spisa 320-322) i njezinog očitovanja od 19. prosinca 2022. (list spisa 337-341) koji su obavljeni u skladu s gore navedenim zadatkom, utvrđeno je da ukupno zaduženje tužitelja za glavnicu, redovnu i zakonsku zateznu kamatu iznosi 37.479,23 kn, a za troškove ovrhe s obračunatim zakonskim zateznim kamatama 13.158,23 kn, odnosno ukupno 50.637,46 kn, da je tužitelj u razdoblju od 6. kolovoza 1996. do 10. travnja 2020. uplatio ukupno 46.118,74 kn, a u razdoblju od 11. travnja 2020. do 12. prosinca 2022. iznos 17.083,02 kn, odnosno ukupno 63.201,76 kn slijedom čega je tužitelj tuženiku više platio po ugovoru (uvažavajući poštene kamatne stope) za iznos od 12.564,30 kn.

37. Dopunjeno mišljenje vještakinje kao i njezino pisano očitovanje te ranija mišljenja od 24. lipnja 2020. (list spisa 70-74) i 10. rujna 2021. (list spisa 230-235), sud je u cijelosti prihvatio jer su izrađena u skladu s pravilima struke i uputi ovog Suda, a radilo se o matematičkom obračunu kojeg stranke nisu osporavale kao niti utvrđenu visinu prosječne kamatne stope po kojoj je obračun obavljen niti utvrđeni iznos duga koji je plaćen tuženiku, osim što tuženik zadnju dopunu nalaza i mišljenja od 28. studenog 2022. i 19. prosinca 2022. nije prihvatio jer je dopuna izrađena po nalogu suda koji je bio protivan uputi drugostupanjskog suda pa smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Taj prigovor tuženika sud ne prihvaća iz razloga koji su navedeni u prethodnom tekstu obrazloženja ove presude.

38. Slijedom izloženog, kako je sud tijekom ispitivanja osnovanosti prigovora o nepoštenim odredbama ugovora o kamatama utvrdio da su odredbe čl. 4 i 8 Ugovora ništetne te da je uvažavajući utvrđenu prosječnu kamatnu stopu koja bi bila poštena za tužitelja kao i uplate obavljene od strane tužitelja temeljem nalaza i mišljenja vještakinje zaključio da je tužitelj svoj dug koji ima prema tuženiku u cijelosti platio i to više za iznos od 12.564,30 kn. Naime, od ukupnog duga obračunatog uz primjenu ugovorenih kamata u iznosu 447.348,78 kn koliko je utvrdila vještakinja, tužitelj je platio tuženiku iznos od 63.201,76 kn pa je time njegova tražbina za taj iznos prestala, a u preostalom dijelu dug nije niti nastao zbog posljedica ništetnosti ugovornih odredbi koje djeluju ex tunc, odnosno unazad od samog početka.

39. Iz tih razloga valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti te proglasiti predmetnu ovrhu nedopuštenom zbog čega je odlučeno kao pod točkom I dispozitiva presude uz poziv na gore citirane odredbe ZOO/91 i sudsku praksu suda Europske unije.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), a visina je odmjerena u skladu s vrijednosti predmeta spora (10.000,00 kn), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 126/22, dalje OT) i odredbama Zakona o sudskim pristojbama i propisanoj Tarifi.

41. Budući je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu osim u neznatnom dijelu kojim je tužba odbačena povodom zahtjeva za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Ovrv-949/00 od 2. lipnja 2000., a u odnosu na koji dio nisu nastali posebni troškovi, to je tuženik dužan tužitelju naknaditi sve troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ove parnice.

42. Iz zahtjeva za naknadu troška vidljivo je da tužitelj pogrešno potražuje na ime pune nagrade za podneske i ročišta iznos od po 331,79 eur/2.500,00 kn[1] s obzirom da puni iznos nagrade prema vrijednosti predmeta ovog spora primjenom Tbr. 7 toč. 1 iznosi 99,54 eur/750,00 kn[1] .

43. Stoga se tužitelju od osnovanih i potrebnih troškova priznaje trošak sastava tužbe 99,54 eur/750,00 kn[1] po Tbr. 8 toč. 1 u svezi s Tbr. 7 toč. 1 OT, sastava pisanih obrazloženih podnesaka od 31.08.2020. i 12.10.2021. u iznosima od po 99,54 eur/750,00 kn[1] za svaki podnesak po Tbr. 8 toč.1 OT jer se radi o podnescima u kojima se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje vještakinje. U odnosu na zahtijevani trošak za sastav podnesaka od 27.01.2017. i 20.10.2020. zahtjev nije osnovan jer podnesci s navedenim datumima ne postoje u sudskom spisu, dok se za podnesak od 06.02.2020. priznaje samo 25% pune nagrade, odnosno 24,89 eur/187,50 kn[1] , jer se radi o podnesku koji se ima svrstati u kategoriju ostalih podnesaka po Tbr. 8 toč. 3 OT. Tužitelju se priznaje i trošak zastupanja na ročištima od 13.12.2018., 14.09.2020., 10.10.2020. i 06.12.2021. u iznosima od po 99,54 eur/750,00 kn[1] za svako ročište po Tbr. 9 toč. 1 OT/12, a za ročišta od 11.11.2022., 11.01.2023. i 01.02.2023. priznaje se u iznosima od po 149,31 eur/1.125,00 kn[1] po Tbr. 9 toč. 1 OT/22 dok je zahtjev za naknadu troška za ročište od 10.09.2021. neosnovan jer toga dana ročišta nije bilo. Priznaje se i sudska pristojba na tužbu u iznosu 53,09 eur/400,00 kn[1] te isto toliko za pristojbu na prvostupanjske presude (2x53,09 eur/400,00 kn[1] ), odnosno ukupno 159,27 eur/1.200,00 kn za sudske pristojbe, a ne 631,76 eur/4.760,00 kn[1] koliko je neosnovano zatraženo.

44. Nije osnovan zatraženi trošak za sastav žalbe izjavljene na rješenje o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Ovr-3616/11 u iznosu 331,81 eur/2.500,00 kn[1] jer to nije trošak ovog parničnog postupka već trošak ovršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu.

45. Slijedom izloženog, ukupno osnovan trošak tužitelja iznosi 1.328,89 eur/10.012,50 kn[1] pa je odlučeno kao pod točkom II presude.

46. S obzirom da je tužitelj na ime parničnog troška potraživao ukupno 5.609,23 eur/42.260,00 kn[1] , a iz gore navedenih razloga dosuđen mu je iznos od 1.328,89 eur/10.012,50 kn[1] , to je za razliku od 4.280,34 eur/32.250,22 kn zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan pa je odlučeno kao pod točkom III presude.

U Slavonskom Brodu 2. ožujka 2023.

SUTKINJA

Vesna Vukelić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba VTS RH u Zagrebu u roku od 8 dana

od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu.

Broj zapisa: 9-30855-a6c00

Kontrolni broj: 0182f-c5abd-141d0

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Vesna Vukelić, O=TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.