REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3620/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Florijanu Matiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vodopija & Matić j.t.d. Rijeka, protiv I-tuženika ČL iz [adresa], te II-tuženice HL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Savinu Vaiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vaić & Dvorničić d.o.o. Rijeka, radi osporavanja valjanosti oporuke, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1073/18-2 od 5. rujna 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-2236/2017-10 od 29. ožujka 2018., na sjednici održanoj 1. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačava presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1073/18-2 od 5. rujna 2018. i sudi:
Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-2236/2017-10 od 29. ožujka 2018. u dijelu pod stavkom I. i II. izreke.
II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženicima troškove sastava revizije u iznosu od 377,11 Eura (2.675,00 kn) , u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. „Utvrđuje se da je ništava i da ne proizvodi pravne učinke pisana oporuka pred svjedocima pokojnog CL, od 20. kolovoza 1999. godine.“
II. Nalaže se tužiteljici IL da 1. tuženiku ČL i 2. tuženici HL nadoknadi parnične troškove, u iznosu od 7.906,25 kn, u roku od 15 dana.
III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 11.012,50 kn, zahtjev 1. tuženika ČL i 2. tuženice HL za nadoknadu parničnih troškova odbija se.“
2.1. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„Prihvaćanjem se žalba tužiteljice te se presuda Općinskog suda u Rijeci posl. broj: P-2236/2017-10 od 29. ožujka 2018. preinačuje u toč. I. i II. izreke i sudi:
„Utvrđuje se da je ništava i da ne proizvodi pravne učinke pisana oporuka pred svjedocima pokojnog CL od 20. kolovoza 1999. godine
Nalaže se 1.-vo i 2.-go tuženicima da tužiteljici naknade parnične troškove postupka u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 15 dana.“
2.2. Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:
„Odbacuje se žalba 1.-vo i 2.-go tuženika kao nedopuštena.“
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su pravovremeno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, postavljajući pri tom i pitanja za koja tuženici smatraju da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu da se revizija prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Kako je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, to je protiv iste, bez obzira što vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi iznos 11.000,00 kn, dopuštena tzv. redovna revizija, sve na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. U takvim okolnostima sa revizijom tuženika, bez obzira što su je tuženici podnijeli i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanredna revizija) je trebalo postupiti kao da se radi o reviziji podnesenoj prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP (tzv. redovna revizija). U skladu s tim, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da je ništava i da ne proizvodi pravne učinke pisana oporuka pred svjedocima pokojnog CL, od 20. kolovoza 1999. godine.
8 . Prvostupanjski sud je naveo da se zbog nedostatka oblika pisane oporuke pred svjedocima u smislu čl. 31. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, dalje: ZN) ne može s uspjehom tražiti utvrđenje njezine ništavosti, nego oporuku treba poništavati, i to u okviru rokova iz odredbe čl. 29. st. 3. ZN kojom je propisano da se zbog nedostatka u obliku poništenje oporuke može zahtijevati nakon otvaranja nasljedstva samo osoba koja za to ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je saznala za oporuku, a najdulje za 10 godina od proglašenja oporuke, pri čemu rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu istaknuo da je proglašenje oporuke strogo formalna radnja suda, a s obzirom na činjenicu da sve zakonom propisane radnje proglašenja oporuke nisu izvršene odnosno da zapisnik o proglašenju oporuke ima nedostatke pa da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je na navedenoj raspravi proglašena sporna oporuka. Također je istaknuto da nije pravilan niti zaključak suda prvog stupnja da tužbeni zahtjev nije pravilno postavljen jer se u konkretnom slučaju radi o sporu o (ne)valjanosti oporuke slijedom čega tužbeni zahtjev ne mora nužno glasiti na poništenje oporuke, te kako je tijekom postupka utvrđeno da oporuka nije sastavljena u skladu sa izričitim zakonskim odredbama to je ista ništetna.
9. Tuženici u reviziji ističu da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer da je za valjanost proglašenja oporuke u smislu čl. 204. ZN jedino relevantno da kad sud kod kojega se nađe oporuka utvrdi da je osoba koja je ostavila oporuku umrla, otvori njezinu oporuku, pročita i o tome sastavi zapisnik, te da je za valjanost proglašenja oporuke nebitno što zapisnik o proglašenju oporuke ima nedostatke i što je nakon proglašenja sudac oporuku vratio punomoćniku, umjesto da ju je pohranio sa zapisnikom o proglašenju u posebnom sudskom spisu. Također ističu da sud nije mogao uvažiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti oporuke jer da se zbog nedostataka u obliku može isključivo tražiti poništenje oporuke, ali u rokovima propisanim čl. 29. st. 3. ZN. Zaključno su istaknuli da u odnosu na II-tuženu, suprugu ostavitelja, ne postoji nikakva pasivna legitimacija u ovom postupku, obzirom ista oporukom nije ništa primila, niti u odnosu na nju postoji nužno suparničarstvo sa I-tuženikom, kao jedinim oporučnim nasljednikom.
10.1. Prvenstveno treba istaknuti da Zakon o nasljeđivanju kao pretpostavke valjanosti oporuke propisuje da oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života, te da je oporuka ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje (čl. 26. ZN), nadalje propisuje da će se oporuka na zahtjev poništiti ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom da je napravi ili se odlučio napraviti je zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi (čl. 27. -28. ZN) te naposljetku propisuje da je valjana ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom te da se zbog nedostatka u obliku poništenje oporuke može zahtijevati nakon otvaranja nasljedstva samo osoba koja za to ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je saznala za oporuku, a najdulje za 10 godina od proglašenja oporuke, pri čemu rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke (čl. 29. ZN).
10.2. Iako iz stanja spisa proizlazi da je ostavitelj bio sposoban za rasuđivanje i nije dovedena u pitanje njegova volja u pogledu sadržaja oporuke, drugostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da oporuka ima nedostatke formalne prirode koji ju čine ništavom. Naime, utvrđuje da sporna oporuka ne ispunjava uvjete za valjanost pisane oporuke pred svjedocima (čl. 31. ZN), budući da oporučitelj nije u istodobnoj prisutnosti dvaju svjedoka istu potpisao izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka.
10.3. Oporuka jest strogo formalni pravni akt (čl. 29. ZN), što znači da formalni nedostaci oporuke utječu na njenu valjanost. Međutim, u smislu odredbe čl. 29. st. 3. ZN to ovisi o stajalištu osobe koja je ovlaštena tražiti njeno poništenje, pa ako ovlaštena osoba ne zatraži poništenje oporuke u određenom roku dolazi do njene konvalidacije. Dakle, radi se o prekluzivnom roku, a na takav zaključak upućuje i dosadašnja sudska praksa i to presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2816/99 od 27. svibnja 2003., nakon koje je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo ovakvo pravno shvaćanje broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004.
11. Početak tijeka subjektivnog roka od godine za poništenje oporuke teče od saznanja za sadržaj oporuke što je nesporno i po tvrdnji same tužiteljice bilo neposredno nakon ročišta za proglašenje oporuke 23. ožujka 2007., neovisno o formalnim nedostacima na zapisniku o proglašenju oporuke, kojima međutim prisutni punomoćnik tužiteljice u smislu čl. 126. ZPP nije prigovorio, te neovisno o pravilnosti postupanja suda u smislu preuzimanja izvornika oporuke na čuvanje. Naime, tužiteljica se već 28. ožujka 2007. očitovala podneskom ne osporavajući način proglašenja oporuke već je isticala da je u odnosu na istu nekretninu koja je predmet oporuke sklopljen i Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 21. kolovoza 2003., pa da je time opozvana ranija pisana oporuka. Dakle, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da u tom slučaju nije bilo potrebno ponovno proglašavati oporuku, te da je tužba radi osporavanja valjanosti oporuke od 31. prosinca 2012. podnesena izvan zakonskog roka od godine dana od saznanja za oporuku.
12. Slijedom toga, dakle - jer je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je, povodom revizije tuženika, prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti osporenu presudu te na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove odluke (točka I. izreke).
13. Odluka o troškovima pod točkom II. izreke ove odluke temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, slijedom čega je naloženo tužiteljici naknaditi tuženicima plaćene troškove sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 800,00 kn (čl. 39. Zakona o sudskim pristojbama "Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15, u skladu s Tar.br. 3. Tarife sudskih pristojbi) te troškove sastava revizije u zatraženom iznosu od 1.875,00 kn u skladu s Tbr. 10. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), odnosno ukupno 377,11 Eura (2.675,00 kn)[2] .
14. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'', broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona ( 1 EUR=7.53450 kn).
Zagreb, 1. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
