REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2750/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Milanović, odvjetnik u Umagu, protiv tuženika CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Sinanović, odvjetnica u Poreču, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-863/15-4 od 6. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-281/11-20 od 26. siječnja 2015., u sjednici održanoj 1. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika CŠ odbija se.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da tužiteljici CŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati novčani iznos od 30.000,00 eura (slovima: tridesettisućaeura) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana 1. travnja 2008. pa do isplate, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 24.399,00 kn (slovima: dvadesetčetiritisućetristodevedesetdevetkuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od presuđenja tj. 26. siječnja 2015. godine pa do isplate, u roku od 15 dana."
2. Drugostupanjskom presudom pod stavkom I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda, a pod stavkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tuženika i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno, da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim vijećem suda, odnosno sucem prvostupanjskog suda.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija tuženika je neosnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13. i 89/14. – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno revizijskim navodima tuženika, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se poziva podnositelj revizije obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja (usmenog) ugovora o zajmu, te primitka novca na ime zajma od tužiteljice) od one koju je izveo drugostupanjski sud u pobijanoj presudi.
7.1. Revident osporava pravilnu primjenu čl. 8. ZPP i to na način da iznosi svoju ocjenu dokaza. Međutim, treba reći da sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revident ukazuje u reviziji, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini revident.
7.2. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.
7.3. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući i ocjenjujući provedene dokaze utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i 220. ZPP kako to neosnovano tvrdi tuženik u reviziji.
7.4. Nadalje, suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju ističe tuženik, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili odlučni za donošenje drugostupanjske presude, te je dao jasne i valjane razloge za odluku.
7.5. U odnosu na revizijske navode tuženika u kojima iznosi činjenice, upušta se u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastiti zaključak u pogledu dokaza i iznosi vlastite zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične navode koje revizijski sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
7.6. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident ukazuje u reviziji.
8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za povrat – isplatu iznosa od 30.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, za koji iznos tužiteljica tvrdi da je 1. veljače 2008. pozajmila tuženiku, a kojeg tuženik nije vratio do 1. travnja 2008., kako se obvezao. 9. Odredbom čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. – dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
10. Stoga, s obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova da su tužiteljica i tuženik sklopili usmeni ugovor o zajmu, da je nakon što je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o zajmu tužiteljica izvršila isplatu novca tuženiku na način da je tužiteljica dana 1. veljače 2008. sa računa tvrtke Istra Bavaria Agentur d.o.o. Poreč (čija je vlasnica) podigla iznos od 300.000,00 kn, da je novac predala svojoj zaposlenici ŠŠ da ga ona preda tuženiku, da je potom istog dana tuženik u uredu tvrtke tužiteljice od njene zaposlenice ŠŠ preuzeo novčani iznos od 217.000,00 kn (koji odgovara kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 EUR-a), da je povrat primljenog iznosa na ime zajma ugovoren uz valutnu klauzulu, da je rok za povrat tog zajma bio 1. travnja 2008., da je taj rok protekao, a da tuženik pozajmljeni novac nije vratio tužiteljici, to su i prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 499. st. 1. ZOO-a, kada su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev i obvezali tuženika na povrat primljenog iznosa na ime zajma u iznosu 30.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti.
10.1. Pri tom treba reći da, iako obveza iz ugovora glasi na kune, a da je u izreci naložena isplata EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, da izreka nije protivna ugovornoj obvezi, s obzirom na utvrđenje u postupku da su stranke povrat primljenog iznosa na ime zajma ugovorile uz valutnu klauzulu.
10.2. Nadalje, s obzirom da je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe, jer su stvarne stranke predmetnog valjanog usmenog ugovora o zajmu bili tužiteljica i tuženik, to su neodlučni revizijski navodi tuženika da nije utvrđeno tko su stranke predmetnog ugovora o zajmu-tužiteljica ili trgovačko društvo u vlasništvu njenog supruga.
10.3. Na revizijske navode tuženika da su donesene različite presude u kaznenom i ovom postupku, glede utvrđenja je li sklopljen ugovor o zajmu i je li tuženik uzeo novac na ime zajma od tužiteljice, treba reći da su ti navodi neodlučni s obzirom da se u kaznenom postupku odlučivalo o kaznenoj odgovornosti tuženika (tamo optuženika) tj. je li isti počinio kazneno djelo prijevare za koje je optužen u tom postupku (pri čemu treba reći da prema odredbi čl. 12. ZPP parnični sud nije vezan oslobađajućom presudom iz kaznenog postupka), dok se u ovom postupku odlučivalo o pitanju čistog građanskopravnog odnosa obveze vraćanja zajma.
11. Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima isti iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.
12. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 1. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
