REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-2534/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VETA d.o.o. Karlovac, Mala Švarča 155, OIB 18936612742, kojeg zastupa punomoćnik Dinka Dobrović, odvjetnica u Karlovcu, Domobranska 31, protiv tuženika VAN LEEUWEN PIPE AND TUBE d.o.o. (ranije: BENTELER TRGOVINA d.o.o.) Šentjanž Pri Dravogradu, Slovenija, Otiški vrh 25/A, OIB 19256827027, kojeg zastupa punomoćnik Igor Habulinec, odvjetnik u Zagrebu, Biskupa Josipa Galjufa br. 1, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1853/2020 od 22. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1853/2020 od 22. travnja 2022. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1853/2020 od 22. travnja 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.383,70 EUR sa zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn (točka II. izreke), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u daljem iznosu od 2.082,50 kn (točka III. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je tijekom postupka utvrdio da je spor između stranaka nastao povodom ugovora o kupoprodaji, vezano za čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), zbog odgovornosti za štetu zbog zakašnjenja u ispunjenju. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi razloge zbog kojih smatra da ne postoji tuženikova odgovornost za naknadu štete koju potražuje tužitelj, te smatra osnovanim navode tuženika kako stranke nisu ugovorile penale za slučaj zakašnjenja, kao i da rok nije bio ugovoren kao bitan sastojak ugovora.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, da su iznijeti razlozi proturječni izvedenim dokazima, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje, na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, te je pogrešna i odluka o troškovima postupka. Prema mišljenju žalitelja, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je tužitelj imao zbog zakašnjenja tuženika u isporuci cijevi, odnosno jer cijevi (bez materijalnih nedostataka) nisu isporučene u rokovima iz ugovora (ponude/potvrde narudžbe), pri čemu posebno ukazuje da ne potražuje penale zbog zakašnjenja niti su isti bili ugovoreni. Nadalje, smatra kako je rok bio ugovoren kao bitan sastojak ugovora, te da je to tuženik znao, a nije sporno da je prilikom isporuke po prihvaćenoj narudžbi došlo do nedostatka u vidu duljine cijevi i nedovoljnom broju isporučenih cijevi. Prema mišljenju žalitelja, on je dokazao osnovu i visinu štete koju je pretrpio te koju potražuje u ovom postupku, a do koje ne bi došlo da je tuženik isporučio robu u rokovima iz ugovora i u naknadno danom razumom roku za ispunjenje. Ukazuje kako je iz e-maila od 14. rujna 2018. razvidno da tuženik priznaje kašnjenje te pristaje u daljnjem poslovanju naknaditi trošak izvanrednog prijevoza u iznosu od 3.118,89 EUR, što posljedično znači da priznaje zakašnjenje i štetu koje je tužitelj uslijed tog zakašnjenja pretrpio. Smatra kako sud pogrešno uzima kao relevantnu činjenicu u ovom postupku što je tuženik otklonio materijalne nedostatke robe u razumnom roku, te ponavlja kako je rok bio bitan sastojak ugovora, što je tuženik znao. Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 122/22; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Prvostupanjska presuda nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a posebno ne bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj. Naime, prvostupanjski je sud dao valjano obrazloženje svojih stavova, a činjenica da se žalitelj s takvim obrazloženjem ne slaže sama po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje žalitelj.

7. Predmet spora u ovoj parnici je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, za koju tužitelj tvrdi da je nastala zbog toga što isporučena roba od strane tuženika nije odgovarala tužiteljevoj narudžbi. Pri tome tužitelj navodi da je tuženik priznao postojanje nedostataka isporučene robe na koje se tužitelj pozvao te da je 2. lipnja 2016. naknadno isporučio robu sukladno narudžbi i potvrdi narudžbe, ali da je u tom trenutku tužitelj već bio u zakašnjenju u isporuci prema svojem kupcu REEL Alesa Ltd. iz Švicarske. Prema navodima tužitelja, zbog kašnjenja u isporuci robe od strane tuženika kupac tužitelja imao je dodatni trošak prijevoza naknadno isporučene robe avionom umjesto brodom, uslijed čega je tužitelja teretio za snošenje tog troška u iznosu od 8.383,70 EUR, koji iznos tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika.

8. Nakon provedenog postupka, prvostupanjski je sud utvrdio kako isporučene cijevi od strane tuženika nisu u potpunosti odgovarale narudžbi u odnosu na dimenzije, a koji nedostatak je tuženik uspješno otklonio te je u razumnom roku isporučio cijevi u dimenzijama koje tužitelju odgovaraju. Iz navedenog, razloga, prema mišljenju prvostupanjskog suda, tužitelj u ovom postupku ne traži štetu uslijed postojanja materijalnih nedostataka na isporučenim cijevima (čl. 401. ZOO-a), već zbog štete koja mu je nastala zbog kašnjenja u isporuci cijevi, a sve temeljem čl. 342. st. 2. ZOO-a. Pri tome je prvostupanjski sud, iz dokumentacije koja prileži spisu, utvrdio da je tužitelj podmirio obvezu prema svom kupcu (REEL ALESA Ltd) u visini od 8.383,70 EUR, a koji iznos predstavlja tužbeni zahtjev u ovom postupku.

9. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude zaključuje kako stranke nisu ugovorile plaćanje penala te kako rok nije bio ugovoren kao bitan sastojak ugovora. Osim toga, navodi i da o odnosu tužitelja i njegovog kupca predstavnici tuženika nisu imali saznanja u vrijeme ugovaranja isporuke cijevi, kao i da je tuženik poduzeo potrebne radnje u cilju otklanjanja nedostatka glede duljine naručenih cijevi i o svemu je obavijestio tužitelja. Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio i kako stranke nisu ugovorile točno rok isporuke cijevi, a tuženik je iste predao tužitelju u razumnom roku. Uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja (stanje na skladištima, neradne dane u Republici Njemačkoj i dr.), ocjena je prvostupanjskog suda da postupanje tuženika ne predstavlja protupravnu radnju koja je dovela do povrede imovinskog interesa tužitelja, a koju potražuje u ovom postupku, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev.

10. U svojoj žalbi tužitelj pravilno ukazuje kako predmet spora nije plaćanje penala, niti je to tužitelj u svojoj tužbi tražio. Predmet spora je naknada štete u iznosu od 8.383,70 EUR u vidu troškova izvanrednog prijevoza, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala krivnjom tuženika koji je isporučio stvar s materijalnim nedostacima. Pri tome prvostupanjski sud pravilno ukazuje kako tužiteljev zahtjev, po svojoj naravi, predstavlja zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio zbog tuženikovog kašnjenja u ispunjenju obveze, sukladno čl. 342. st. 2. ZOO-a.

11. Da bi postojala odgovornost za naknadu štete prema čl. 342. ZOO-a, tužitelj je morao dokazati da je tuženik zakasnio s ispunjenjem svoje obveze, kao i da mu je, kao posljedica tog zakašnjenja, nastala šteta u određenoj visini.

12. U odnosu na gore navedene pretpostavke, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenicu da je tužitelj svom partneru isplatio iznos od 8.383,70 EUR u vidu troškova izvanrednog prijevoza, te da upravo taj iznos tužitelj potražuje kao naknadu štete od tuženika u ovom postupku.

13. Svoju tvrdnju o postojanju štetne radnje zbog kašnjenja u isporuci tužitelj temelji na tome što smatra kako je rok isporuke ugovoren kao bitan sastojak ugovora, pri čemu se poziva na e-mail od 29. travnja 2016., te navodima kako je tuženik izabran za dobavljača upravo zbog najkraćih rokova isporuke, što ponavlja i u žalbi. Pri tome tužitelj ponavlja i kako cijevi isporučene 18. svibnja 2016. od strane tuženika u odnosu na dimenzije nisu u postupnosti odgovarale narudžbi, o čemu je tuženika obavijestio 19. svibnja 2016., a tuženik je 2. lipnja 2016. naknadno isporučio robu sukladno narudžbi i potvrdi narudžbe.

14. U odnosu na ove tvrdnje prvostupanjski sud ukazuje kako stranke nisu precizno ugovorile rok isporuke cijevi, kao i da je tuženik iste predao tuženiku u razumnom roku. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj cijevi naručio 18. svibnja 2016., a da su mu iste u cijelosti isporučene 2. lipnja 2016., sve sukladno narudžbi i potvrdi narudžbe te prigovorima tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelju roba isporučena u razumnom roku.

15. Zaključak prvostupanjskog suda kako stranke nisu ugovorile rok kao bitan sastojak ugovora nije doveden u sumnju navodima žalbe, a posebno ne pozivanjem žalitelja na e-mail od 29. travnja 2016. Naime, u tom e-mailu stranke uopće nisu dogovarale da bi rok bio bitan sastojak ugovora, već istim tužitelj samo navodi kako, zbog kratkih rokova za završetak projekta, moli tuženika da ubrza isporuku traženog što je više moguće. Ovaj sud ukazuje i kako pitanje da li je rok ugovoren kao bitan sastojak ugovora nije odlučan za odlučivanje o naknadi štete, već za mogućnosti raskida ugovora (čl. 361. ZOO-a).

16. Ugovor između stranaka predstavlja ugovor o kupoprodaji, pri čemu rok niti dan predaje stvari nije bio određen ugovorom niti je propisan zakonom, dok tužitelj nije od tuženika tražio da svoju obvezu ispuni odmah u smislu čl. 173. st. 3. ZOO-a, već je samo tražio ubrzanje isporuke. U takvoj situaciji, kada nadnevak predaje nije određen, prodavatelj je dužan isporučiti stvar (u ovom slučaju cijevi) u razumnom roku (čl. 392. ZOO-a).

17. Tuženik je isporučio cijevi tužitelju odmah po potvrdi narudžbe (18. travnja 2016.), da bi, po prigovoru tužitelja zbog materijalnih nedostataka, iste otklonio isporukom dodatnih cijevi 2. lipnja 2016. Dakle, tuženik je cjelokupnu svoju obvezu nesporno ispunio 16 dana od dana potvrde narudžbe, pa i ovaj sud smatra kako je obveza ispunjena u razumnom roku u smislu čl. 392. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj nije dokazao postojanje zakašnjenja tuženika s ispunjenjem svoje obveze jer je tuženik u konačnici svoju obvezu ispunio u razumnom roku.

18. No, čak i da je tužitelj dokazao postojanje zakašnjenja s izvršenjem ugovorne obveze, ovaj sud ukazuje kako tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze između štete i navedenog zakašnjenja. Naime, račun za troškove izvanrednog prijevoza u iznosu od 8.383,70 EUR ispostavljen je tužiteljevom kupcu 23. studenog 2016., a tužiteljev kupac je isti zaračunao tužitelju u siječnju 2017.

19. Kako se iz isprava u spisu taj račun ne može dovesti u bilo kakvu korelaciju s mogućim kašnjenjem isporuke robe od strane tuženika koji je robu u cijelosti isporučio 2. lipnja 2016., nije dokazano postojanje uzročne veze između štete i postupanja tuženika.

20. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

21. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

22. Slijedom navedenog, navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 1. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak

Broj zapisa: 9-30855-f3c3f

Kontrolni broj: 0e20f-d14ae-62e2d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jagoda Crnokrak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.