Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-1031/2020-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz M., OIB: ..., zastupan po punomoćnici J. M. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika L. P. d.d. P., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. & B. iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pr-48/2019 od 31. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pr-48/2019 od 31. kolovoza 2020.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da za razdoblje od 11. travnja 2015. do 31. listopada 2017. isplati tužitelju na ime mjesečne rente ukupni iznos od 56.732,92 kn / 7.529,75 eura[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedine novčane iznose u izreci presude.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kn / 1.659,04 eura[1] sa pripadajućom zateznom kamatom u roku od osam dana.

3. Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te potražuje troškove sastava žalbe.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te potražuje troškove sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika koji od tuženika kao poslodavca potražuje naknadu imovinske štete koju je pretrpio uslijed ozljede na radu, a koja šteta se ogleda u razlici između naknade plaće odnosno plaće koju je tužitelj primio na radnom mjestu administratora te plaće koju bi za obavljeni rad lučko-transportnog radnika (dalje LTR) tužitelj primao po redovnom tijeku stvari da nije bilo ozljeđivanja, a sve za razdoblje od 11. travnja 2015. do 31. listopada 2017.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj 21. siječnja 2004. kao radnik tuženika doživio ozljedu na radu zbog neispravnosti sredstava rada (eksplozija poklopca vagona cisterne za prijevoz glinice) posljedice čega su teške tjelesne ozljede s utvrđenim trajnim umanjenja životne aktivnosti kod tužitelja od 45%. Nije sporno da je u svezi navedene ozljede na radu tužitelj protiv tuženika vodio više parničnih postupaka koji su pravomoćno okončani te mu je sukladno istim isplaćena pripadajuća naknada štete, između ostalog i imovinska šteta na ime izgubljene zarade za prethodna razdoblja. Tuženik tijekom ovoga postupka nije dovodio u pitanje utvrđenja iz tih ranijih parničnih postupaka u kojima je utvrđeno da je do premještaja tužitelja na radno mjesto administratora došlo upravo zbog njegova ozljeđivanja na radu i prijetećeg nastupa invalidnosti ukoliko nastavi raditi na radnom mjestu na kojem je radio u vrijeme ozljede, što je potvrđeno i rješenjem Zavoda od 29. lipnja 2007. kojim je utvrđeno postojanje neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti tužitelja ukoliko nastavi raditi na prijašnjem radnom mjestu LTR-a. Posljedično tome nije bilo sporno pitanje postojanja uzročno posljedične veze između tužiteljevog ozljeđivanja na radu i po nadležnom tijelu priznatim pravom na zaposlenje na drugom radnom mjestu administratora.

8. Na temelju gornjeg činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud nalazi da postoji odgovornost tuženika kao poslodavca da nadoknadi tužitelju zatraženu imovinsku štetu, sve pozivom na odredbe članka 155., članka 185., članka 189. i članka 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/91), važećeg u vrijeme tužiteljeva ozljeđivanja.

9. Visinu štete sud utvrđuje provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem kojim je na temelju visina plaća radnika komparanata G. B. i A. J., utvrđeno da za utuženo razdoblje gubitak na zaradi tužitelja iznosi 56.732,92 kn / 7.529,75 eura[1] , koji iznos je tužitelj zatražio a sud u cijelosti prihvatio, dok je odluku o troškovima postupka utemeljio na članku 154. stavak 1. ZPP-a.

10. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tuženika, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

12. U žalbenoj fazi postupka sporan je način utvrđivanja visine štete prilikom provođenja financijskog vještačenja odnosno pitanje tko bi od radnika tuženika bio odgovarajući usporedni radnik za utvrđivanje visine gubitka na zaradi tužitelja. Naime, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka tvrdio da bi odgovarajući radnici komparanti za konkretan slučaj bili L. R., J. V. i D. J., a ne radnici koje je koristila vještakinja - G. B. i A. J.. Kod tih tvrdnji tuženik ustraje u žalbi, uz obrazloženje da radnici koje on predlaže kao komparante rade na istim poslovima kao i tužitelj u trenutku ozljeđivanja te imaju približno isti broj godina radnog staža. Smatra da je vještakinja financijske struke trebala uvažiti podatke u visini primanja radnika L. R., J.

V. i D. J. i na temelju istih sačiniti nalaz i mišljenje.

13. Odgovarajući na iznesene žalbene navode tuženika vezano za prigovore na nalaz vještaka treba reći da je imenovana vještakinja I. S. u izradi nalaza i mišljenja u svemu postupila po nalogu suda te koristila podatke o visini primanja upravo onih usporednih radnika koje joj je naložio sud a ne prema vlastitom nahođenju, postupajući na taj način sukladno članku 258. i članku 259. ZPP-a.

14. Visina izgubljene zarade je provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem u konačnici utvrđena na temelju prosjeka plaća dvojice usporednih radnika G. B. i A. J. za koje je utvrđeno da su u vrijeme ozljeđivanja tužitelja radili na istom radnom mjestu kao i tužitelj - nekvalificirani lučko transportni radnik (dalje NKV LTR) da bi kasnije, pa i kroz relevantno utuženo vrijeme radili na radnom mjestu kvalificirani lučko transportni radnik (dalje KV LTR), koje je radno mjesto bodovano većim brojem bodova od radnog mjesta NKV LTR.

15. Prema stajalištu ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud prilikom izračuna razlike izgubljene zarade tužitelja, uzeo podatke o plaćama usporedih radnika G. B. i A. J. budući da je i u parničnom postupku koji je prethodio ovom postupku visina izgubljene zarade tužitelja utvrđena na temelju plaća istih usporednih radnika. Naime, utvrđeno je da bi tužitelj u slučaju da nije bilo štetnog događaja, po redovnom tijeku stvari završio školu kojom bi stekao kvalifikaciju odnosno zvanje KV LTR, kao i usporedni radnici G. B. i A. J.. Utvrđeno je dalje da bi posljedično tome, tužitelj radio na bodovno vrednovanom radnom mjestu na kojem su rad obavljali usporedni radnici, koje utvrđenje tuženik tijekom postupka a niti u žalbi ne dovodi u pitanje.

16. Između ostalog, šteta predstavlja i izmaklu korist prema odredbi članka 155. ZOO/91 a prema članku 189. ZOO/91 oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi (stavak 1.) dok se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

17. Stoga, s obzirom na utvrđenje da bi tužitelj u situaciji da nije bilo ozljede na radu, po redovnom tijeku stvari završio školu kojom bi stekao kvalifikaciju odnosno zvanje KV LTR, koje radno mjesto je bolje bodovno vrednovano od onog radnog mjesta na kojem je radio u vrijeme štetnog događaja (NKV LTR), tada je osnovano prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada naknada štete na ime izgubljene zarade (izmakle koristi) u vidu razlike između plaće koju je primao kao administrator i plaće radnog mjesta KV LTR-a, pa su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22.).

19. Tužitelju nije dosuđen trošak za sastav odgovora na žalbu jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

20. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 1. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.