- 1 -              Rev 697/2022-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 697/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća, te mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju K., OIB ..., iz V. L., zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku u D., protiv tuženice A. V., OIB ..., iz V. L., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-7/2021-2 od 10. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-47/2020-7 od 13. studenog 2020., u sjednici održanoj 24. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda koja glasi:

 

''I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju 5.412,27 kn i to:

- 220,02 kn sa zateznom kamatom od 09.01.2019.g.

- 778,16 kn sa zateznom kamatom od 09.02.2019.g.

- 618,69 kn sa zateznom kamatom od 08.03.2019.g.

- 627,18 kn sa zateznom kamatom od 09.04.2019.g.

- 614,74 kn sa zateznom kamatom od 10.05.2019.g.

- 343,67 kn sa zateznom kamatom od 08.06.2019.g.

- 764,77 kn sa zateznom kamatom od 09.07.2019.g.

- 647,57 kn sa zateznom kamatom od 09.08.2019.g.

- 494,75 kn sa zateznom kamatom od 10.09.2019.g.

- 302,72 kn sa zateznom kamatom od 10.10.2019.g., sve do isplate.“

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.275,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.''

 

2. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-3569/2021-2 od 18. siječnja 2022. tužitelju dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:

"Jesu li ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 1112. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 19/19), kojom je, između ostalog, određeno da onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, u situaciji kad je isplata (u spornom iznosu), unatoč poznavanju propisa, izvršena zbog pogreške u obračunu?"

 

3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), radi pravnog pitanja zbog kojeg je rješenjem ovoga suda dopušteno podnošenje revizije.

 

4. Tuženica je u odgovoru na reviziju predložila odbiti je kao neosnovanu.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnove. Osnovanost svoga zahtjeva tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženici u razdoblju od prosinca 2018. do rujna 2019. pogrešno obračunavao plaću na rad u dežurstvu iznad mjesečnog fonda sati po višem koeficijentu od onoga koji joj je stvarno pripadao.

 

8. Drugostupanjski sud je, u pogledu postavljenog pitanja, u pobijanoj presudi naveo da je ''u konkretnom slučaju tužitelj svjesno isplaćivao tuženoj plaću i naknadu plaće za rad u dežurstvu iznad mjesečnog fonda sati u utuženom razdoblju, koji je bio evidentiran kao prekovremeni rad po osnovici za radno mjesto voditelja odjela 2,2790, kako to proizlazi iz obračunskih isprava za isplatu plaće, premda je znao da se prema važećim propisima i dobivenoj uputi Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske od 11.2.2014. prekovremeni rad u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad za mjesec u kojemu je rad obavljen i da se obračunava na osnovnu plaću radnog mjesta na kojemu radnik dežura (bez uvećanja na položajni dodatak). Znao je dakle da nije dužan platiti više od onog iznosa plaće i naknade plaće na koje tuženica ima prema važećim propisima i aktima, zbog čega nema pravo na vraćanje isplaćenog iznosa''.

 

9. S takvim shvaćanjem drugostupanjskog suda suglasan je i ovaj, revizijski sud. Naime, činjenica da je tužitelj pogrešno obračunavao plaću nema utjecaja na, od strane drugostupanjskog suda, utvrđene činjenice da je ''tužitelj svjesno isplaćivao tuženoj plaću i naknadu plaće za rad u dežurstvu iznad mjesečnog fonda sati u utuženom razdoblju'' i da je, dakle, ''znao da nije dužan platiti više od onog iznosa plaće i naknade plaće na koje tuženica ima prema važećim propisima i aktima''.

 

10. Pritom navedeno shvaćanje nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjima na koje se poziva tužitelj u reviziji, i to iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4418/2016 od 23. svibnja 2019. koja je utemeljena na utvrđenim činjenicama prema kojima ''ne proizlazi da je u trenutku plaćanja spornog računa tužitelj znao da ga nije dužan platiti, odnosno da je na strani tužitelja postojala svijest o tome da plaća ono što nije dužan platiti'', kao i iz rješenja ovoga suda broj Rev-1650/2015 od 30. listopada 2018. u kojemu je navedeno da ''prema shvaćanju revizijskog suda odredba čl. 211. ZOO/91 ima na umu samo onoga koji izvrši isplatu znajući da to nije dužan učiniti'' te da ''za sada revizijski sud ne može prihvatiti da je kod tužitelja postojala svijest, odnosno spoznaja o nepostojanju duga''. Upravo suprotno, pravno shvaćanje na kojemu je utemeljena drugostupanjska presuda je u suglasju s citiranim pravnim shvaćanjima iz odluka ovoga suda na koje se tužitelj poziva u reviziji.

 

11. Zato odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

Ostvarene su pretpostavke za primjenu odredbe čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 19/19), kojom je, između ostalog, određeno da onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, u situaciji kad je isplata u spornom iznosu, unatoč poznavanju propisa, izvršena zbog pogrešnog obračuna koji nije posljedica zablude ili omaške na strani isplatitelja i koji obračun je isplatitelj sačinio svjesno i izvršio isplate znajući da ne postoji dug u spornom iznosu.

 

12. Slijedom navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, primjenom čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 24. siječnja 2024.

 

                            Predsjednica vijeća

              Renata Šantek, v.r.