REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EUROLINE d.o.o. u stečaju, OIB 45497493732, Zagreb, Kovinska 5, kojeg zastupaju punomoćnice Natalija Perić i Blaženka Ćulap, odvjetnice u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE S-LEASING d.o.o., OIB 46550671661, Zagreb, Zelinska 3, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović & Vrdelja, u Zagrebu, Banjavčićeva 22, radi isplate iznosa od 6.374.911,11 EUR / 48.031,767,80 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2014 od 12. prosinca 2022., 1. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2014 od 12. prosinca 2022. u točki II. izreke i u dijelu točke III. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 214.758,78 EUR / 1.618.100,00 kn.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2014 od 12. prosinca 2022., u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 3.983.643,93 EUR / 30.014.765,19 kn sa zateznim kamatama od 18. rujna 2012. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i u dijelu točke III. izreke u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 72.690,32 EUR / 547.685,25 kn.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2014 od 12. prosinca 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 255.191,57 EUR / 1.922.740,88 kn sa zateznim kamatama i u dijelu točke III. izreke za trošak parničnog postupka u iznosu od 22.906,60 EUR / 172.589,75 kn i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 255.191,57 EUR / 1.922.740,88 kn sa zateznim kamatama od 18. rujna 2012. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 22.906,60 EUR / 172.589,75 kn sa zateznim kamatama od 12. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 31.106,91 EUR / 234.375,00 kn i troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 24.885,53 EUR / 187.500,00 kn.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 31.040,55 EUR / 233.875,00 kn i sastava odgovora na žalbu u iznosu od 21.697,69 EUR / 163.481,25 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2014 od 12. prosinca 2022. u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 31.937.506,10 kn / 4.238.835,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.094.261,70 kn / 2.136.075,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki III. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 720.275,00 kn / 95.596,92 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U obrazloženju pobijane odluke sud je utvrdio da su predmet spora tužiteljevi zahtjevi za isplatu iznosa od 31.937.506,10 kn / 4.238.835,50 EUR na ime pruženih usluga redovnih i izvanrednih servisiranja 65 autobusa na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji na prodaji i održavanju vozila te za naknadu štete na ime preplaćenog poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) u iznosu od 16.094.261,70 kn / 2.136.075,61 EUR.

3. Sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji na prodaji i održavanju vozila od 4. srpnja 2008. (dalje: Ugovor), do kojeg je došlo jer je Zagrebački holding d.o.o. (primatelj leasinga) izabrao tuženika kao najpovoljnijeg ponuditelja na javnom nadmetanju (predmet kojeg je bio operativni leasing za nabavu autobusa javnog gradskog prijevoza) pa je tuženik kao davatelj leasinga sklopio predmetni Ugovor s tužiteljem kao dobavljačem i pružateljem usluge održavanja tih vozila, kao i da je Ugovor izmijenjen Aneksom od 14. listopada 2008. i Aneksom broj 2. od 31. ožujka 2009.

4. Sud je utvrdio da se tužitelj obvezao izvršavati redovne servise i izvanredne servise za isporučenih 65 vozila za razdoblje od osam godina, odnosno prijeđenih 600.000 km po vozilu, ovisno koji uvjet nastupi ranije, a tuženik se obvezao avansno uplatiti troškove i naknade za pružanje te usluge, da su stranke ugovorile predaju bankarske garancije od strane tužitelja kao sredstvo osiguranja povrata avansa uplaćenog od tuženika, no da su Aneksom broj 2. umjesto te bankarske garancije ugovorili otvaranje posebnog depozitnog računa na koji će se izvršiti plaćanje avansa i na kojem je bilo osnovano založno pravo u korist tuženika, kao i da će sredstva s tog računa biti kvartalno (32 kvartala, u osam godina) isplaćivana tužitelju, pri čemu je prvi kvartal počinje 1. travnja 2009. (zadnji kvartal dospijeva 30. travnja 2017.), a sve prema Planu amortizacije.

5. Također prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj izdao 65 računa sukladno Ugovoru po kojima je tuženik izvršio avansno plaćanje ukupnog iznosa s PDV te je iskoristio pravo na odbitak pretporeza, da je tuženik dopisom od 18. rujna 2012. ugovor raskinuo zbog neispunjavanja ugovornih obvezi od strane tužitelja i da je posljedično tome povukao iznos koji je ostao na tužiteljevom depozitnom računu.

6. Sud je zaključio da je tuženik na depozitni račun uplatio iznos od 19.250.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i da su se sredstava s tog računa trebala otpuštati kvartalno, sukladno planu amortizacije koja je bila prema Ugovoru dogovorena za maksimalno trajanje leasinga od osam godina, pod uvjetom da ne dođe do prekoračenja maksimalne kilometraže pojedinog vozila, da je tužitelj obavijestio tuženika da su autobusi već u ožujku 2012. prešli više kilometara u odnosu na planirani broj, da je tužitelj stoga izvršio servisne usluge bržom dinamikom od one predviđene ugovorom, dakle da mu tuženik nije otpuštao sredstva s depozitnog računa sukladno izvršenim uslugama, a da su autobusi koji svakodnevno prometuju više od planiranog puno više kvare te ih treba češće servisirati.

7. Na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka Slavena Bitange sud je utvrdio da je tužitelj usluge održavanja autobusa izvršavao sukladno preporuci proizvođača u primjerenoj kvaliteti, da je vrijednost obračunatih usluga ugovorena u iznosu od 299.800,00 EUR uvećano za PDV, po svakom autobusu (dakle, za 65 autobusa ukupno 19.487.000,00 EUR), odnosno da je trošak održavanja definiran zavisno o prijeđenim kilometrima ili razdoblju uporabe autobusa (600.000 km ili osam godina), ovisno koji uvjet se prije ispuni, kao i da se vrijednost održavanja može vezati uz ukupan broj prijeđenih km do raskida ugovora. Stoga je sud zaključio da su do 17. rujna 2012. svi autobusi zajedno prešli 19.248.190 km, dok je ukupno po Ugovoru bilo predviđeno 39.000.000 km, odnosno da je 17. rujna 2012. ukupno prijeđena kilometraža 49,35% od Ugovorom ukupno predviđene maksimalne kilometraže i da bi od ukupnog iznosa 19.487.000,00 EUR uvećano za PDV trebalo isplatiti tužitelju postotak od 49,35% na osnovi održavanja autobusa od početka do raskida Ugovora (odnosno 9.616.834,50 EUR uvećano za PDV).

8. Kako depozit nije bio otpuštan u jednakim mjesečnim iznosima, sud je zaključio da je tužitelju isplaćen manji iznos od iznosa koji je trebalo platiti za ukupno pružene usluge do raskida ugovora, stoga je na temelju čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.238.835,50 EUR / 31.937.506,10 kn.

9. Sud je odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime više plaćenog PDV u iznosu od 16.094.261,70 kn / 2.136.075,61 EUR jer je utvrdio da tužitelju nije nastala šteta, odnosno da i u slučaju da dođe do storniranja računa izdanih za usluge koje zbog raskida ugovora nikada neće biti pružene, da bi povrat PDV pripao tuženiku, a ne tužitelju jer to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

10. Protiv točke II. i dijela točke III. izreke presude, u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška, žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10.1. U žalbi u bitnom ističe da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je tuženik raskinuo Ugovor, a da je tužitelj fakturirao usluge koje po tom Ugovoru nisu izvršene, zbog čega je tuženik bio u obvezi vratiti potvrđene ispravke, odnosno storno račune s izjavom, kako bi tužitelj proknjižio ispravak PDV u svom računovodstvu. Kako to nije učinjeno ističe da je tužitelju nanesena šteta jer je tužitelj bio dužan obračunati i platiti PDV na iskazanim računima, a koji PDV nikad nije plaćen od strane tuženika jer je Ugovor raskinut prije nego su se ukupno fakturirane usluge mogle izvršiti. Navodi da je činjenica nastanka štete potvrđena dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka Diane Antičić, budući da iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 15.352.676,50 kn. Navodi da je štetna radnja upravo tuženikovo odbijanje ovjeravanja storno računa jer je time tužiteljeva imovina umanjena. Smatra da prvostupanjski sud neosnovano odluku temelji na vještakovom potvrdnom odgovoru na tuženikovo pitanje bi li novčana sredstva po tom stornu trebala biti vraćena tuženiku. Ukazuje na to da je vještak u nalazu i mišljenju naveo da je tuženik nezakonito iskoristio pravo na odbitak pretporeza i štetnom radnjom odbijanja ovjeravanja storno računa uzrokovao štetu tužitelju. Ističe da je tužitelj predlagao da se vještak ponovno pozove na saslušanje, što je sud odbio pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, kao i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) jer su razlozi o odlučnim činjenicama protivni nalazu i mišljenju vještaka. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik na zakonit način iskoristio pravo na odbitak pretporeza za usluge koje nisu pružene. Ukazuje na to da je sud propustio utvrditi da je, upravo zbog toga što pojedine usluge za koje je tužitelj ispostavio račune tuženiku nisu stvarno izvršene ni neće biti zbog raskida ugovora, tuženik morao izvršiti ispravak pretporeza i tužitelju dostaviti vjerodostojne isprave iz kojih proizlazi da je iznos spornog pretporeza ispravljen te bi tužitelj tada mogao tražiti povrat preplaćenog poreza. Ističe da je tužitelj platio iznos PDV koji ne bi bio obvezan platiti da je tuženik ovjerio storno račune zbog čega mu je nastala šteta u iznosu od 16.094.261,70 kn. Smatra da je sud trebao prihvatiti tužbeni zahtjev za povrat PDV, a posljedično tome naložiti tuženiku da tužitelju naknadi trošak u cijelosti. Potražuje trošak žalbenog postupka.

11. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom smatra da žalbu treba odbaciti kao nepravovremenu, a podredno odbiti kao neosnovanu. Navodi da tužitelju uopće nije nastala šteta, a to je potvrdio i vještak u svom nalazu i mišljenju, iz kojeg proizlazi da je tuženik tužitelju isplatio cjelokupni iznos PDV jer je 19. prosinca 2008. uplatio tužitelju (na temelju 10 izdanih računa) iznos od 26.361.856,38 kn s uključenim PDV, a 1. travnja 2009. (na temelju 55 izdanih računa) ukupno iznos od 150.224.624,55 kn s PDV, pa da su ukupno iskazane obveze po svim računima i plaćene. Ukazuje na to da je tužitelj tijekom postupka tvrdio da tuženik nije nikada platio PDV, a upravo suprotno, tuženik je predmetni PDV platio pa tužitelju nije ni mogla nastati bilo kakva šteta. Navodi da je PDV neutralna kategorija pa da tužitelju nije nastala šteta, a čak i da je izvršen storno računa (do kojeg nije došlo jer metodologija izračuna nije bila dogovorena među strankama) predmetna sredstva bi u konačnici trebala biti vraćena tuženiku, a ne tužitelju pa da je potraživanje od 16.094.261,70 kn neosnovano. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

12. Protiv točaka I. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12.1. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje tumačenjem ugovornog odnosa između stranaka protivno ispravama u spisu te na pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Navodi da je tužitelj u ponudi odredio paušalni iznos od 299.800,00 EUR uvećano za PDV za održavanje predmetnih autobusa (ukupno 19.487.700,00 EUR za 65 autobusa) i nigdje u ponudi nije odredio, niti je to Ugovorom određeno, da bi se taj iznos plaćao zasebno po svakom servisu ili izvršenoj usluzi, već kao trošak cjelokupnog održavanja autobusa. Smatra da je stoga netočno da bi tužitelj u bilo kojem slučaju (pa i u slučaju raskida ugovora) imao pravo naplatiti pružene usluge servisa po tržišnim cijenama, odnosno naplaćivati naknadu ovisno o kilometraži koju je pojedino vozilo prešlo. Ističe da je zaključak suda da je tužitelj svoju obvezu prema tuženiku ispunio, a tuženik svoju nije, pogrešan i da je činjenično stanje upravo suprotno. Navodi da je tuženik platio ukupnu cijenu održavanja od 19.478.700 EUR tuženiku i to unaprijed (237.000,00 EUR na redovni tužiteljev račun, a 19.250.000,00 EUR na depozitni račun), dok tužitelj nije ispunjavao svoje ugovorne obveze pa je tuženik Ugovor raskinuo u četvrtoj godini trajanja, stoga tužitelj nema pravo zahtijevati bilo kakvo plaćanje naknade na ime Ugovora. Navodi da kako je tuženik pristao platiti ukupan iznos unaprijed tražio je osiguranje svoje tražbine na isporuku unaprijed plaćene usluge pa je ugovorena bankarska garancija zamijenjena osnivanjem založnog prava na depozitnom računu na koji je tuženik uplatio 19.250.000,00 EUR. Ističe da su se Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava stranke dogovorile o dinamici kojom će se smanjivati vrijednost zaloga kroz vrijeme izvršavanja ugovora (odnosno otpuštati novac u korist tužitelja), ukoliko ne nastupe okolnosti koje ovlašćuju tuženika da zadrži za sebe založena sredstva, i to Planom amortizacije koji je sastavni dio tog Sporazuma. Navodi da iznos povlačenja deponiranih sredstava ni na koji način nije povezan sa stvarno pruženim uslugama i tržišnim cijenama ili prijeđenom kilometražom pojedinog vozila jer takav način postupanja nije ugovoren, ni obuhvaćen Ponudom. Ističe da je sud pogrešno utvrdio da bi obveza redovnog servisiranja bila vezana uz kilometražu budući da je ugovoreno da obveza tužitelja obuhvaća redovne servise za sva vozila, zajedno s pripadajućim ukupnim troškovima za vrijeme trajanja leasinga (96 mjeseci) u skladu sa servisnim planom proizvođača kao i servis izvanrednih kvarova do prijeđenih ukupno 600.000 km za svako pojedino vozilo odnosno za razdoblje od osam godina. Ističe da sve i da je kilometraža bila ugovorena i za uslugu redovnog održavanja, nije dokazano da bi autobusi prešli bitno veću kilometražu od predviđene, niti se to može znati jer nije dočekan kraj ugovornog odnosa. Navodi kako se, sve i da se bitno povećalo korištenje autobusa, tužitelj ne može s uspjehom pozivati na to jer nije raskinuo ugovor zbog promijenjenih okolnosti, već je bio na snazi do raskida od strane tuženika zbog nemogućnosti tužitelja da pruža predmetne usluge. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka ističe da je bilo nepotrebno, a kada ga je sud već odlučio provesti nije mogao na njemu temeljiti presudu jer ima brojne nedostatke, netočnosti i nelogičnosti koje dovode u sumnju njegovu pravilnost. Ponavlja svoje navode koje je već istaknuo tijekom postupka da je vještak nalaz i mišljenje temeljio na privatno izrađenom nalazu i mišljenju koje je tužitelj dostavio u spis i korištenju kojeg se tuženik protivio, kao i da vještak nije analizirao servisnu dokumentaciju i iskaze svjedoka, zbog čega ni nije mogao utvrditi koje usluge je tužitelj pružio, njihovu kvalitetu pa nalaz i mišljenje ima nedostataka, zbog čega je predložio novo vještačenje. Navodi da je vještak protivno pravilima struke i činjenici da se protekom vremena i prijeđenih kilometara povećavaju troškovi redovnog i izvanrednog održavanja izvršio jednostavnu matematičku operaciju na način da je „uprosječio“ održavanje vozila za svaku godinu ugovornog odnosa, uzimajući parametre iz Ugovora (paušalni iznos po autobusu, broj autobusa, godine ugovornog odnosa, kilometražu) kao da su posve isti troškovi održavanja u prvoj i zadnjoj godini ugovornog odnosa. Ukazuje na pogrešno utvrđenje vještaka da Plan amortizacije nije dio Ugovora, kao i da je Ugovorom bilo definirano otpuštanje sredstava sukladno prijeđenim kilometrima i periodu od osam godina. Navodi da je Plan amortizacije dio Ugovora i Aneksa broj 2. Ugovoru, a u kojem se nigdje ne navodi način otpuštanja sredstava prema prijeđenim kilometrima. Ističe da je svrha Plana amortizacije da se paušalni iznos razmjerno otpušta uzimajući u obzir potrebu za većim troškovima servisiranja u kasnijim godinama ugovornog odnosa. Ukazuje na to da kada bi tužitelj i imao tražbinu ona ne bi iznosila 4.238.835,50 EUR koji iznos je sud prihvatio bez obrazloženja osnove tog iznosa, jer iznos od 237.000,00 EUR nije plaćen tužitelju na depozitni račun, već na njegov redovni račun, što je i sam tužitelj potvrdio pa tražbina iznosi manje. Ističe i da je posljedično svemu rješenje o troškovima također nezakonito. Potražuje trošak žalbenog postupka.

13. U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da je presuda pravilna i zakonita i da je žalba neosnovana. Ističe da tuženik u žalbi neosnovano navodi da bi samo obveza servisa izvanrednih kvarova bila vezana uz prijeđene kilometre jer je iz Ugovora razvidno da se tužitelj obvezao izvršavati kako redovni, tako i izvanredni servis do prijeđenih ukupno 600.000 km, odnosno za razdoblje od osam godina. Ističe da je tuženik 18. rujna 2012. raskinuo Ugovor, a da je do tog dana tužitelj izvršio usluge čiji iznos značajno premašuje iznos otpuštenog depozita. Ističe da su netočni žalbeni navodi kojima tuženik nastoji dovesti u vezu cjelokupno ugovoreni iznos troškova održavanja s (ne) postojanjem njegove obveze da plati tužitelju troškove za izvršene usluge. Navodi da se njegov obračun temelji na korektno izvršenim uslugama i stvarno prijeđenoj kilometraži autobusa, a koji su dnevno prelazili znatno više kilometara nego što je bilo predviđeno Ugovorom, a što je posljedica nedostatka punionice plina i smanjenog korištenja autobusa marke Iveco koji se pune plinom. Ističe da su stoga autobusi koje je tužitelj servisirao više koristili i amortizirali pa su se servisi trebali češće obavljati (nego li je to Ugovorom predviđeno), a posljedično tome plan otpuštanja depozita nije bio u skladu s opsegom izvršenih usluga. Smatra da je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno obvezao tuženika na plaćanje utuženog iznosa. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

14. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

15. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

16. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

17. Predmet spora su tužiteljevi zahtjevi za isplatu naknade za pružene usluge održavanja 65 autobusa u razdoblju od početka do raskida Ugovora i za naknadu štete na ime previše plaćenog PDV po računima za prodaju i održavanje tih 65 autobusa.

18. Između stranka nije sporno da su tužitelj, kao dobavljač i pružatelj usluge održavanja, te tuženik, kao davatelj leasinga, sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji na prodaji i održavanju vozila 4. srpnja 2008., kojim Ugovorom se tužitelj obvezao pružati usluge redovnog i izvanrednog servisiranja autobusa, a tuženik platiti za to naknadu i to u paušalno određenom iznosu od 299.800,00 EUR uvećano za PDV po autobusu (ukupno 19.487.000 EUR uvećano za PDV), kao i da je Ugovor izmijenjen Aneksom od 14. listopada 2008. kojim se tužitelj obvezao dostaviti tuženiku bankarsku garanciju kao jamstvo pružanja svojih usluga tuženiku, te Aneksom broj 2. od 31. ožujka 2009. kojim su stranke umjesto navedene bankarske garancije ugovorile obvezu otvaranja posebnog depozitnog računa od strane tužitelja na koji će se položiti depozit od 19.250.000,00 kn i taj depozit kvartalno otpuštati sukladno Planu amortizacije u 32 kvartala kroz osam godina trajanja Ugovora. Također, između stranaka nije sporno da je Ugovor tuženik raskinuo dopisom od 18. rujna 2012. zbog neispunjavanja ugovornih obveza od strane tužitelja.

19. Između stranaka je sporna osnova i visina potraživanja, budući da tuženik tvrdi da je svoje dospjele obveze po Ugovoru prije raskida ispunio i da nakon raskida ugovora više ništa nije dužan platiti tužitelju, kao i da je unaprijed platio tužitelju PDV pa da tužitelju nije nastala šteta uplatom PDV u državni proračun.

20. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za povrat preplaćenog PDV.

21. Naime, tužitelj u tužbi i tijekom postupka ističe da mu je nastala šteta jer je obračunao i uplatio (u državni proračun) iznos PDV iskazan u 65 računa za cjelokupno ugovorenu uslugu, kao i da mu tuženik nije platio taj iznos PDV-a, a za račune je iskoristio pravo na odbitak pretporeza, a nije ni odobrio storno računa za usluge koje zbog raskida nisu i neće biti ispunjene pa tužitelj nije mogao ostvariti povrat previše plaćenog iznosa PDV, zbog čega smatra da je upravo odbijanje storniranja računa za pružene usluge tuženikova štetna radnja koja je dovela do umanjenja tužiteljeve imovine.

22. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka Diane Antičić (str. 373. do 383. spisa) proizlazi da je tuženik, upravo suprotno tužiteljevim tvrdnjama, uplatio cjelokupni iznos PDV na računa tužitelja (kao i cjelokupnu cijenu ugovorene usluge), budući da je 19. prosinca 2008. uplatio tužitelju (na temelju 10 izdanih računa) 26.361.856,40 kn s uključenim PDV-om (str. 389. spisa), a 1. travnja 2009. (na temelju 55 izdanih računa) ukupno 150.224.624,70 kn s PDV-om (str. 390. spisa). Dakle, tuženik je na tužiteljev račun uplatio ukupno 176.586.481.10 kn, koji iznos obuhvaća iznos PDV od ukupno 31.843.463,65 kn za izdanih 65 računa.

23. Također, iz nalaza i mišljenja dalje proizlazi da je uplaćeni iznos, umanjen za dio sredstava koji nije predmet depozitnog računa (237.000,00 EUR) te umanjen za cjelokupni iznos plaćenog PDV-a po računima tužitelj 1. travnja 2009. prenio sa svog žiro računa na novootvoreni depozitni račun, na kojem je tuženik zasnovao založno pravo i s kojeg su se kvartalno otpuštala sredstava na tužiteljev žiro račun u skladu s ugovorenim planom amortizacije. Nakon raskida Ugovora tuženik je povukao na dan 28. rujna 2012. preostali neiskorišteni iznos s depozitnog računa od 13.853.809,43 EUR / 102.946.494,15 kn.

24. Tužitelj je uzimajući u obzir da je Ugovor raskinut i da zbog toga ugovorene usluge neće ni biti u cijelosti ni pružene, izdao tuženiku 65 storno računa za neizvršeni dio usluga održavanja i servisiranja po svakom autobusu, a izračun storno računa tužitelj je temeljio na svojoj interpretaciji odredbi raskida Ugovora, na koji tuženik nije pristao pa nije ni odobrio storno računa.

25. Vještak je utvrdio da je tuženik po primitku računa neosnovano iskoristio pravo na odbitak pretporeza za sve ugovorene usluge. Naime, računi za održavanje autobusa za cjelokupno ugovoreno razdoblje tužitelj je izdao u 2008. i 2009. godini te ih dostavio tuženiku, a usluge nisu bile jednokratno pružene, već su se isporučivale kroz mjesečna razdoblja. Zbog navedenog u trenutku izdavanja računa i korištenja prava na odbitak pretporeza vještak je utvrdio da se nisu zadovoljila oba uvjeta za priznavanje pretporeza (jer račun je primljen za usluga koja još nije pružena) pa je utvrdio da je tuženik nezakonito iskoristio pravo na odbitak pretporeza, za usluge koje nisu izvršene. No, unatoč tome, da u situaciji ako tuženik nije suglasan s tužiteljevim iznosom storno računa tuženik nije dužan potvrditi zaprimljene storno račune ni ispuniti niti ovjeriti o tome izjavu, a na temelju koje bi tužitelj izdao storno računa i ispravio porez u svojim knjigama.

26. Također, vještak je u očitovanju na ročištu naveo da sve i da je do storno računa i došlo, zbog činjenice da je tuženik platio tužitelju cijeli iznos PDV unaprijed porez bi trebalo vratiti tuženiku, a ne tužitelju i stoga tužitelju u konkretnom slučaju nije nastala šteta u trenutku plaćanja obveze PDV.

27. Dakle, neosnovano tužitelj tijekom postupka tvrdi da mu tuženik nije platio PDV, već da ga je sam tužitelj snosio zbog čega da mu je umanjena imovina jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi suprotno.

28. Slijedom navedenog, tužitelju u trenutku plaćanja PDV, zbog činjenice da je taj iznos unaprijed primio od tuženika, nije nastala šteta jer njegova imovina time nije umanjena, stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu 2.136.075,61 EUR/ 16.094.261,70 kn.

29. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu cijene za usluge pružene od početka do raskida Ugovora (18. rujna 2012.) osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Stoga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a izvršio uvid u isprave u spisu radi utvrđenja ima li tužitelj pravo na naknadu za pružene usluge.

30. Prvostupanjski sud je prihvatio navedeni tužbeni zahtjev na temelju odredbi čl. 7. st. 1. i 590. ZOO-a, a budući da je među strankama nesporno da je Ugovor raskinut tuženikovim dopisom od 18. rujna 2012. valjalo je primijeniti odredbe čl. 368. ZOO-a koje propisuju učinak raskida.

31. Naime, odredbom čl. 368. ZOO-a propisano je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (st. 1.). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (st. 2.).

32. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je za vrijeme trajanja Ugovora, zbog povećanog korištenja autobusa, odnosno većeg broja prijeđenih kilometra došlo do većeg trošenja (kvara) autobusa pa je posljedično tome pružio uslugu redovnog i izvanrednog održavanja bržom dinamikom nego li je to bilo predviđeno Ugovorom, odnosno da pružio usluge čiji iznos značajno premašuje iznos otpuštenog depozita, stoga smatra da mu je tuženik u obvezi podmiriti utuženi iznos.

33. Iz čl. 1.1. Ugovora (str. 10. do 15. spisa) proizlazi da ugovorne strane sporazumno utvrđuju da je od strane trgovačkog društva Zagrebački holding d.o.o. (Primatelj leasinga) u Narodnim novinama od dana 28. svibnja 2008. objavljeno Javno nadmetanje ev. broj nabave Ev-Ro-197/08 predmet kojeg je operativni leasing za nabavu autobusa javnog gradskog prijevoza koje nuđenje predmeta nabave se nudi po grupama kako je specificirano u Javnom nadmetanju, a koji uvjeti Javnog nadmetanja su u cijelosti poznati Dobavljaču (tužitelju) i isti prihvaća njihovu primjernu.

34. Iz čl. 2.2. Ugovora proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da je Dobavljač (tužitelj) dostavio Davatelju leasinga (tuženiku) Ponudu od dana 30. lipnja 2008. kojom Ponudom je definirana cijena, način i opseg servisiranja Vozila, da se predmetna Ponuda prilaže uz Ugovor i čini njegov sastavni dio.

35. Iz tužiteljeve Ponude od 30. lipnja 2008. (str. 207. spisa) razvidno je da je tužitelj kao cijenu za usluge (trošak periodične sezonske izmjene guma, materijala, rada i uskladištenja guma, ukupne troškove servisnog održavanja vozila prema servisnom planu proizvođača, kao i izvanrednih kvarova autobusa do prijeđenih ukupno 600.000 km odnosno za razdoblje od osam godina, osiguranje mobilnog servisa) za ugovoreni period 600.000 km i osam godina odredio 299.800,00 EUR bez PDV.

36. Iz čl. 1.1. i 1.2. Aneksa broj 2. (str. 19. do 21. spisa) uz Ugovor razvidno je da su ugovorne strane sporazumno utvrdile da su 4. srpnja 2008. sklopile Ugovor vezano za objavljeno Javno nadmetanje i da suglasno konstatiraju da ukupan iznos sredstava predviđenih za servisiranje i održavanje vozila iznosi 19.487.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, od kojeg iznosa će se založno pravo zasnovati na depozitu u ukupnom iznosu od 19.250.000,00 EUR, da je preostali iznos već plaćen tužitelju.

37. Također, čl. 2.1. Ugovora stranke su ugovorile obvezu otvaranja posebnog depozitnog računa od strane tužitelja na koji će tuženik uplatiti sredstava u iznosu od 19.250.000,00 EUR na ime avansa za održavanje i servisiranje vozila sukladno Ugovoru. Stranke su čl. 2.2. ugovorile da će iznos oročenog depozita koji se polaže na račun banke, uz pisani nalog potpisan od strane tuženika i tužitelja kvartalno smanjivati sukladno Planu amortizacije koji čini sastavni dio tog Sporazuma i to u 32 kvartala, a smanjenje depozita se vrši posljednjeg dana u posljednjem mjesecu pojedinog kvartala od kojih prvi kvartal počinje 1. travnja 2009., a posljednji kvartal dospijeva 30. travnja 2017.

38. Stranke su čl. 2.3. Aneksa ugovorile slučajeve u kojima je tužitelj dužan tuženiku izvršiti povrat alikvotno dijela sredstava predviđenih za servisiranje i održanje vozila, odnosno cjelokupan iznos koji je plaćen za to koji je preostao na depozitnom računu i koji s depozitnog računa još nije povučen od strane tužitelja. Međutim, nisu ništa ugovorili za slučaj prijevremenog raskida ugovora.

39. Iz nalaza i mišljenja vještaka Diane Antičić (str. 373. do 383. spisa) proizlazi da je tuženik uplatio na račun tužitelja (19. prosinca 2008. i 1. travnja 2009.) ukupno ugovoreni iznos od 19.478.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i da je 1. travnja tužitelj prenio neto iznos bez PDV uplaćenih sredstava na svoj depozitni račun, umanjen za dogovoreni iznos koji nije bio predmet založnog prava (237.000,00 EUR), u skladu s Aneksom broj 2. Također, iz nalaza i mišljenja proizlazi, a među stranka nije ni sporno, da je nakon raskida Ugovora, 28. rujna 2012. tuženik povukao preostali neiskorišteni iznos sredstava s depozitnog računa na svoj račun u iznosu od 13.853.809,43 EUR (102.946.494,15 kn).

40. Tuženik smatra da nije dužan platiti tužitelju utuženi iznos budući da je svoje obveze po Ugovoru do njegovog raskida podmirio, no, tužitelj ističe da je zbog povećanog opsega korištenja autobusa od planiranog po Ugovoru, odnosno zbog činjenice da su autobusu ukupno prešli više od predviđene kilometraže po Ugovoru u razdoblju od početka do raskida Ugovora (do 18. rujna 2012.) pružao usluge u većem opsegu od planiranog pa da mu je tuženik dužan podmiriti pruženo.

41. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ukupno ugovorena cijena za usluge bila određena prema izvršenim uslugama redovnog i izvanrednog servisiranja za ugovorena vozila do 600.000 km ili osam godina, ovisno koji se od tih uvjeta prvi ostvari, kao i da je bilo ugovoreno kvartalno otpuštanje sredstava s depozitnog računa sukladno planu amortizacije, a koja je amortizacija bila dogovorena za razdoblje od osam godina, pod uvjetom da ne dođe do prekoračenja maksimalne kilometraže pojedinog vozila.

42. Također, pravilno je prvostupanjski sud uvidom u dopise (str. 28. do 40. spisa) utvrdio da je tužitelj obavijestio tuženika da su autobusi već u ožujku 2012. prešli 1.7 milijuna km više u odnosu na broj planiranih km po Ugovoru i da je tužitelj izvršavao pružanje usluga bržom dinamikom od one predviđene Ugovorom, dakle da su se autobusi češće koristili i brže amortizirali od predviđenog pa da je i tužitelj morao pružiti više usluga što redovnog što izvanrednog servisiranja od planiranog. 43. Budući da su stranke plaćanje usluge ugovorile prema planu amortizacije izrađene za predviđeno razdoblje od osam godina, a u konkretnom slučaju zbog povećanog opsega korištenja autobusa od planiranog i stoga ukupno prijeđene kilometraže veće od planirane, došlo je do povećanog pružanja tužiteljevih usluga od onog planiranog, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu za pružene usluge, a neplaćene usluge, a na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZOO-a.

44. Iz nalaza i mišljenja vještaka Slavena Bitange (str. 515. do 524. spisa) i dopune nalaza i mišljenja (str. 625. do 628. spisa) proizlazi da se troškovi održavanja vezani uz protek vremena odnose jedino na vozila koja prelaze relativno malo kilometara, što nije slučaj s predmetnim autobusima koji prosječno dnevno prelaze više od 227 km i da stoga troškovi održavanja predmetnih vozila ovise o broju prijeđenih kilometara. Stoga uzimajući u obzir ukupnu ugovorom predviđenu kilometražu od 39.000.000 km i ukupan broj prijeđenih kilometara svih autobusa do 17. rujna 2012. od 19.248.190 km, ukupno prijeđeno od predviđenog iznosi 49,35% (za razdoblje od 3,5 godina trajanja Ugovora, odnosno 44,66% ugovorenog razdoblja). Stoga je vještak obračunao trošak održavanja vozila u iznosu od 49,35% od ukupno ugovorene cijene od 19.487.000,00 EUR, odnosno ukupno 9.616.834,50 EUR bez PDV, odnosno zaključio da dinamika otpuštanja depozita s računa tehnički gledano nije odgovarajuća pruženim uslugama.

45. Iako je prvostupanjski sud sukladno navedenom nalazu i mišljenju ocijenio da bi upravo navedeni postotak od 49,35% od ukupnog ugovorenog iznosa valjalo isplatiti na osnovi održavanja autobusa od početka pa do raskida Ugovora, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud, presuda nema razloga o tome zašto je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu upravo iznosa od 4.238.835,50 EUR. 46. Budući da ukupno ugovoreni iznos za sve usluge po vozilu iznosi 299.800,00 EUR bez PDV, a ukupno 19.487.000,00 EUR bez PDV i uvažavajući činjenicu da je tužitelj navedeni iznos unaprijed uplatio tužitelju, a nakon raskida ugovora povukao cijeli iznos preostalog depozita s tužiteljevog depozitnog računa od 13.853.809,43 EUR (što je razvidno iz nalaza i mišljenja vještaka na str. 378. i 395. spisa), proizlazi da je tuženik do raskida Ugovora već platio tužitelju 5.396.190,57 EUR.

47. Također, osnovano tuženik u žalbi ističe da je platio i iznos od 237.000,00 EUR koji iznos nije ni bio prenesen na depozitni račun, stoga od ukupnog iznosa za pružene usluge do raskida ugovora od 9.616.834,50 EUR valja umanjiti za ukupno plaćeno (237.000,00 EUR i 5.396.190,57 EUR) te se dobije iznos od 3.983.643,93 EUR bez PDV-a.

48. Kako je prvostupanjski sud priznao tužitelju iznos od 4.238.835,50 EUR, a prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada iznos od 3.983.643,93 EUR, valjalo je djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu za iznos od 3.983.643,93 EUR (točka I. izreke), a djelomično preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 255.191,57 EUR (točka II. izreke).

49. Prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

50. Budući da su parnične stranke djelomično uspjele u sporu (tužitelj u omjeru od 62,49% i tuženik od 37,51%) o naknadi parničnih troškova valjalo je odlučiti primjenom čl. 154. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19; dalje: ZIDZPP).

50.1. Tužitelju pripada pravo na trošak:

- sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) od 100.000,00 kn / 13.272,28 EUR,

- sastav podnesaka od 20. studenog 2014., 27. lipnja 2018., 1. rujna 2021. i 14. travnja 2022. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, svaki po 100.000,00 kn / 13.272,28 EUR, ukupno 400.000,00 kn / 53.089,12 EUR,

- sastav podnesaka od 25. rujna 2015, i 7. listopada 2022. prema Tbr. 8. t. 3. Tarife, svaki po 500,00 kn / 66,36 EUR, ukupno 1.000,00 kn / 132,72 EUR,

- zastupanje na ročištima 10. prosinca 2014., 16. svibnja 2019., 15. studenog 2019., 14. prosinca 2020., 13. rujna 2021., 9. studenog 2021., 28. veljače 2022., 27. travnja 2022. i 27. listopada 2022. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife svaki po 100.000,00 kn / 13.272,28 EUR, ukupno 900.000,00 kn / 119.450,53 EUR,

- zastupanja na ročištima 3. rujna 2015. i 1. listopada 2020. prema Tbr. 9. t. 2. Tarife, svaki po 50.000,00 kn / 6.636,14 EUR, ukupno 100.000,00 kn / 13.272,28 EUR,

- PDV od 25% prema Tbr. 42. Tarife od 375.250,00 kn / 49.804,23 EUR,

- sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 5.000,00 kn / 663,61 EUR, ukupno 10.000,00 kn / 1.327,23 EUR, ukupno 1.886.250,00 kn / 250.348,40 EUR.

50.2. Tužitelj nema pravo na trošak sastava podnesaka od 17. veljače 2016., 11. svibnja 2016. i 13. siječnja 2021. u zatraženom iznosu od 500,00 kn / 66,36 EUR, ukupno 1.500,00 kn / 199,08 EUR jer nisu potrebni za vođenje postupka.

50.3. Uzimajući u obzir postotak 24,98% koji je preostao nakon obračuna postotka (62,49%-37,51%) tužitelju pripada pravo na trošak od 471.185,25 kn / 62.537,03 EUR.

50.4. Također, tužitelju pripada pravo na trošak financijskog vještačenja od 37.500,00 kn / 4.977,11 EUR i prometno-tehničkog vještačenja od 39.000 kn / 5.176,19 EUR u cijelosti, neovisno o uspjehu u sporu, stoga tužitelj ima pravo na trošak sveukupno od 547.685,25 kn / 72.690,32 EUR.

50.5. Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka od 547.685,25 kn / 72.690,32 EUR, a preinačiti i odbiti za više priznati trošak od 172.589,75 kn / 22.906,60 EUR.

51. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa nema pravo na naknadu zatraženih troškova sastava žalbe, a tuženik je uspio u neznatnom dijelu pa mu ne pripada pravo na naknadu zatraženih troškova sastava žalbe.

52. Također, zahtjevi za naknadu troška odgovora na žalbu odbijeni su na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, budući da se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda, stoga je odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke ove presude.

53. Slijedom navedenog, uz primjenu odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je djelomično potvrditi, a na temelju odredbe čl. 373.a t. 2. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

54. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22, 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura). Stoga je iznose izražene u kunama u uvodu, izreci i obrazloženju ove presude valjalo, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

Zagreb 1. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac

Broj zapisa: 9-30855-b098e

Kontrolni broj: 07825-d369e-0d9ac

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Srđan Šimac, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.