REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 94 Pž-131/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja NEDILJKA ZNAORA, OIB 76797642258, Zagreb, Medulićeva 26, kojeg zastupa punomoćnica Jaka Ćurić, odvjetnica u Zagrebu, Pavla Hatza 27, protiv tuženika STEČAJNA MASA IZA TEHNOMEHANIKA d.d. - u stečaju, OIB 35916491579, Zagreb, Dragutina Golika 34, kojeg zastupa punomoćnica Mirjana Topalušić, odvjetnica u Zagrebu, Trsatska 2, radi utvrđenja tražbine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1274/18 od 22. studenog 2022., 1. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1274/18 od 22. studenog 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. O troškovima postupka povodom pravnog lijeka, odlučit će prvostupanjski sud u svojoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je tužiteljev prijedlog za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3251/20 od 16. travnja 2021. kao neosnovan.

2. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tužitelj 15. lipnja 2021. podnio prijedlog za ponavljanje postupka iz čl. 421. st. 1. t. 10. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP) u kojem navodi da je nakon donošenja prvostupanjske presude došao u posjed novih dokaza i to izvještaja o financijskom stanju firme na dan 10. veljače 2000. i iskaza Stjepana Čičmaka od 1. rujna 2020. u predmetu poslovni broj K-73/19, a na temelju kojih dokaza bi, da ih je imao u prvostupanjskom postupku, za njega bila donesena povoljnija presuda. Prvostupanjski sud je utvrdio da je prijedlog za ponavljanje postupka podnesen u roku iz čl. 423. st. 1. t. 6. ZPP-a, ali da nisu ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka iz čl. 421. st. 1. t. 10. ZPP-a, slijedom čega je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

3. Protiv pobijanog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da pobijano rješenje preinači i prihvati tužiteljev prijedlog za ponavljanje postupka. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 166.250,00 kn.

3.1. U žalbi u bitnome navodi da je rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, da su prilikom njegova donošenja povrijeđena prava zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske (čl. 18., čl. 29., čl. 14., čl. 26. i čl. 3.), konvencijska prava na pravičan sudski postupak (čl. 6. EKLJP), te na pravičan pravni lijek (čl. 13. EKLJP). Navodi da je sud prilikom donošenja rješenja upotrijebio tehniku ekscesivnog formalizma i ekstremnog reduciranja relevantnog supstrata predmeta na pitanje je li g. Rudolf Krsnik (direktor tuženika) izričito ovlastio Stjepana Čičmaka (financijskog direktora tuženika i punomoćnika po zaposlenju) da se u ime dužnika odrekne zastare, posve pritom zanemarujući ukupan kontekst međusobnog odnosa stranaka i dužnikovih pisanih očitovanja analiziranih u prethodnoj fazi postupka, a koja tek novim dokazom dobivaju puni i jasan smisao koji odgovara tužiteljevim navodima i očitoj logici stvari. Navodi da je sud Izvještaj o financijskom stanju firme na dan 10. veljače 2000. dekontekstualizirao iz njegova dokaznog i pravnog okvira. Sud je prešutio nespornu okolnost da u izvještaju uvodno spomenuti zapisnici NO-a potječu sa sjednica na kojima je sudjelovao i sam tužitelj kao vjerovnik i direktor tuženika (u sudskom registru upisano je da je tužitelj imenovan za zamjenika člana uprave u razdoblju od 8. ožujka 1999. do 8. ožujka 2000. i da stoga prestaje biti član i predsjednik N.O), odnosno kao ovlaštena osoba dužnika, te je pod točkom 5. sjednice od 8. veljače 2000. zajednički konstatirano da valja „izraditi izvještaj o točnoj financijskoj situaciji“ koji je i izrađen, pa se po njemu mora vrednovati pravni značaj, narav i učinak pisanih očitovanja upućenih tužitelju koja nisu sporna među strankama, a kojima je do sada odrican karakter priznanja duga. Sud je također zanemario činjenicu da se pri dopuštanju ponavljanja postupka radi o odlučivanju, ne na bazi izvjesnosti nego probabiliteta, dakle, tek mogućnosti donošenja povoljnije odluke za stranku, što je ovdje nedvojbeno ostvareno. Također da je pogrešan zaključak suda da iskaz svjedoka Stjepana Čičmaka dan u kaznenom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem K-73/19 od 1. rujna 2020. nema uopće karakter uporabljivog dokaza u ovom postupku jer nije bilo pristanka tuženika da se taj dokaz pročita. O takvom pristanku se nije raspravljalo, niti je uopće bio tražen pa da bi bio uskraćen, a niti postoji propis koji regulira pitanje takvog pristanka. Ovakvim pristupom povrijeđeno je pravo tužitelja na pristup sudu i na učinkovito pravno sredstvo na razini ponavljanja postupka. Iskaz svjedoka dan u kaznenom postupku ima karakter dokaza u parnici kao i cijeli kazneni spis.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tužiteljeva žalba je osnovana.

6. Rješenje je ispitano na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. ,11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), te ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je pobijano rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka 354. st. 2. t. 11. ZPP-a zbog čega se ne može ispitati.

7. U ovom je postupku presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P- 1274/18 od 2. lipnja 2020. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 22.381.128,80 kn, kao tražbina trećeg višeg isplatnog reda (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.649.209,37 kn (točka II. izreke). Prvostupanjski je sud u obrazloženju presude utvrdio da je za tražbinu tužitelja, koju potražuje po osnovi ugovora o zajmu, nastupila zastara, a da se iz provedenih dokaza u postupku ne može utvrditi da se tuženik odrekao zastare sukladno odredbi čl. 366. st. 1. ZOO. Ovo stoga jer zapisnik sa sjednice nadzornog odbora tuženika od 17. rujna 1998., tuženikov dopis od 17. siječnja 2000. i tuženikov dopis od 10. veljače 2000. koje je potpisao financijski direktor tuženika, a u kojima je konstatiran dug tuženika prema tužitelju, ne predstavljaju pisano priznanje duga kojim bi se tuženik odrekao zastare, jer se na temelju tih isprava ne može utvrditi da je prava volja uprave tuženika, kao organa ovlaštenog za zastupanje tuženika, bila priznati dug prema tužitelju.

8. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-3251/2020 od 16. travnja 2021. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu.

9. Tužitelj je podnio prijedlog za ponavljanje postupka 15. lipnja 2021. u kojem je naveo da je nakon donošenja prvostupanjske presude došao u posjed novog dokaza: izvještaja od 10. veljače 2000. u kojem je tuženik konstatirao stanje duga prema tužitelju, a koji izvještaj je potpisao i ovjerio tadašnji direktor tuženika Rudolf Krsnik. Također da je došao u posjed novog dokaza-iskaza svjedoka Stjepana Čičmaka kojeg je dao u predmetu poslovni broj K-73/19 1. rujna 2020., a u kojem iskazu je svjedok potvrdio da je ta isprava autentična. Tužitelj u prijedlogu navodi da je sud izveo ove dokaze u postupku ne bi mogao zaključiti kako se ne može utvrditi da je prava volja uprave tuženika bila priznati dug, odnosno da ne bi mogao zaključiti da se ne može utvrditi je li dopis tuženika tužitelju od 10. veljače 2000. sačinjen po nalogu direktora tuženika. Navodi i da ova isprava predstavlja dokaz o visini stope ugovornih kamata pa sud više ne bi mogao zaključiti da nije dokazana visina stope ugovornih kamata. Stoga smatra da bi na temelju tih dokaza bila donesena povoljnija presuda za tužitelja.

10. Da bi predloženi dokazi bili novi dokazi u smislu odredbe čl. 421. st. 1. t. 10. ZPP-a trebali bi biti tako potkrijepljeni da se razlozima upućuje na mogućnost uspjeha u ponovljenom postupku.

11. Pobijano rješenje prvostupanjski sud je utemeljio na zaključku da iskaz Stjepana Čičmaka u kaznenom postupku poslovni broj K-73/19 ne predstavlja novi dokaz na temelju kojega bi za tužitelja bila donesena povoljnija presuda jer je Stjepan Čičmak u ovom parničnom postupku saslušan kao svjedok, a osim toga da taj iskaz predstavlja izvođenje dokaza u drugom postupku, te da se ne može koristiti u ovom postupku jer bi to bilo protivno načelu neposrednosti. Navodi da je čitanje zapisnika o izvođenju dokaza u nekom drugom postupku moguće samo ako na to pristane druga stranka u postupku, a kojeg pristanka da u ovom postupku nema.

12. Svrha neposrednog izvođenja pojedinog dokaza na raspravi je, osim zadovoljavanja načela neposrednosti, da se objema strankama omogući postavljanje pitanja, i tako osigura jednakost oružja. U okviru ovoga postupka, kada odlučujemo o dopuštenosti ponavljanja postupka može se cijeniti iskaz svjedoka dan u drugom postupku kao i svaka druga isprava. Prvostupanjski sud kao razlog odbijanja navodi i činjenicu da je Stjepan Čičmak već saslušan u parničnom postupku, međutim on nije saslušan na okolnost je li postojala volja tuženika za priznanje duga, odnosno za odricanje od zastare jer se u vrijeme njegova saslušanja nije uopće u postupku raspravljalo o tome, a osim toga tada u postupku nije bila predana nova isprava radi koje se traži ponavljanje postupka. Stoga je u tom dijelu rješenje zahvaćeno bitnom povredom postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

13. U odnosu na novi dokaz-Izvještaj o financijskom stanju firme na dan 10. veljače 2000. prvostupanjski sud navodi da ta isprava ne predstavlja izjavu o priznanju duga koju bi tuženik dao tužitelju, već da je to interni akt tuženika koji je sastavio financijski direktor tuženika Stjepan Čičmak i potpisao direktor tuženika Rudolf Krsnik. Dakle, da to nije izjava koju direktor tuženika daje tužitelju, niti da je ta izjava uopće dostavljena tužitelju, već da je to za interne potrebe sastavljen izvještaj o financijskom stanju društva. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da iz te isprave ne proizlazi da je Rudolf Krsnik dao ovlaštenje Stjepanu Čičmaku da prizna dug, odnosno da se odrekne zastare u ime tuženika. Također da se neovisno o toj ispravi i dalje ne bi moglo na razini izvjesnosti utvrditi da je Stjepan Čičmak bio ovlašten tužitelju dati izjavu o odricanju od zastare, odnosno da je Stjepan Čičmak imao nalog uprave da se odrekne zastare dopisom od 10. veljače 2000. koji je Stjepan Čičmak potpisao i dostavio tužitelju i u kojem je naveo da su izvršili reviziju obračuna od 17. siječnja 2000. pa da je stanje duga 5.620.048,00 DEM.

14. Osnovano žalitelj tvrdi da je sud prilikom donošenja rješenja zanemario ukupan kontekst međusobnog odnosa stranaka i dužnikovih pisanih očitovanja analiziranih u prethodnoj fazi postupka. Također, u pravu je kada navodi da sud pri odlučivanju o prijedlogu za ponavljanje postupka ispituje postoji li mogućnost donošenja povoljnije odluke za stranku, a što je niži stupanj uvjerenja od izvjesnosti koju je primijenio prvostupanjski sud.

15. Zadaća suda prilikom odlučivanja o osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka nije riješiti predmet meritorno na razini izvjesnosti već ispitati postoji li mogućnost donošenja povoljnije odluke za stranku koja je podnijela prijedlog, a uzimajući u obzir nove dokaze i njihov utjecaj na sadržaj odluke o glavnoj stvari i to u ukupnosti s ostalim dokazima izvedenim u postupku (čl. 8. ZPP-a). Sud bi tek u ponovljenom postupku, na razini izvjesnosti mogao utvrditi odlučne činjenice u postupku, u konkretnom slučaju je li se tuženik odrekao zastare ili nije. Stoga je osnovan žalbeni navod da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 421. st. 2. t. 10. ZPP-a, a time je počinio i bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je utjecala na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

16. Zbog svega navedenog, prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije dao razloge o tome postoji li mogućnost da se na temelju novih dokaza, a cijeneći te dokaze u ukupnosti ostalih izvedenih dokaza u prijašnjem postupku, a posebno u odnosu na tuženikov dopis od 17. siječnja 2000. i tuženikov dopis od 10. veljače 2000. donese povoljnija presuda za tužitelja.

17. Također, zbog pogrešnog pristupa prvostupanjski sud nije ispitao je li ispunjena druga pretpostavka za dopuštanje ponavljanja postupka iz čl. 422. st. 2. ZPP-a, odnosno ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom.

18. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će odlučiti o osnovanosti tužiteljeva prijedloga za ponavljanje postupka.

Zagreb, 1. ožujka 2023.

Sudac

Tatjana Kujundžić Nova, v.r.