REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2075/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o., S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u B., protiv tuženika M. V. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i p. u Z., radi činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-6670/2016-6 od 15. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3577/2015-36 od 14. srpnja 2016., u sjednici održanoj 1. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika podnesena protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tuženika podnesena protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku M. V. iz Z., OIB: …, predati tužitelju A. d.o.o. S., OIB: …, četiri bjanko mjenice trgovačkog društva D. d.d. S. koje je društvo D. d.d. S. predalo Z. b. d.d. Z. temeljem Ugovora o kratkoročnom kreditu od 3. ožujka 1995. godine i Ugovora o izdavanju devizne garancije od 15. ožujka 1993., a koje je primio temeljem članka 5. stavak 3. Ugovora o ustupu potraživanja sklopljenog dana 4. veljače 2002. između V. d.d. V. kao ustupitelja i M. V., ovdje tuženika, iz Z., kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 66.875,00 kn, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da mu tuženik preda sva sredstva osiguranja kao neosnovan.“

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja, izjavljena protiv dijela presude kojim mu nije dosuđen zatraženi trošak preko 66.875,00 kuna, i žalba tuženika te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3577/2015-36 od 14. srpnja 2016. u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troška žalbe.“

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke, tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz nadoknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika podnesena protiv odluke o glavnoj stvari je neosnovana, dok je revizija tuženika podnesena protiv odluke o troškovima parničnog postupka nedopuštena.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati četiri bjanko mjenice trgovačkog društva D. d.d., S., primljene kao sredstvo osiguranja na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 4. veljače 2002.

10. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

- da je trgovačko društvo V. d.d., V. imalo tražbinu prema trgovačkom društvu D. d.d., S. temeljem ugovora o preuzimanju duga D. d.d. prema Z. b. d.d. koji je nastao iz njihovih ugovora od 3. ožujka 1995. i 15. ožujka 1993.,

- da je 4. veljače 2002. tu svoju tražbinu prema D. d.d. V. d.d. ustupila tuženiku M. V., odvjetniku u Z., kao fizičkoj osobi, koji je postao većinski vlasnik D. d.d., a M. V. se obvezao kao naknadu za ustupljenu tražbinu platiti V. d.d. 3.000.000,00 € i to ili u kunskoj protuvrijednosti ili isporukom duhana, a u roku od 6 mjeseci, dok se V. d.d. obvezala predati V. b. mjenice njenog dužnika D. d.d.,

- da su V. d.d. i tuženik zapravo sklopili ugovor o prodaji tražbine,

- da je ispunjavajući preuzetu obvezu direktor V. d.d., V. D., 18. ožujka 2002. predao tuženiku V. pet komada bjanko mjenica trasanta društva D. d.d., S.,

- da tuženik nije u roku od 6 mjeseci, koji je istekao 4. kolovoza 2002., ispunio svoju obvezu i platio V. d.d. 3.000.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti ili isporučio duhan te vrijednosti,

- da je ugovoreni rok isplate od 6 mjeseci predstavljao bitan sastojak ugovora jer je zaključen sa svrhom da V. d.d. u što kraćem roku dobije dogovoreni iznos koji je bitan za poslovanje društva,

- da je ugovor o ustupu tražbine od 4. veljače 2002. raskinut po zakonu zbog neispunjenja tuženikove obveze u roku (čl. 125. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO),

- da je 4. listopada 2002., nakon ex lege raskida ugovora od 4. veljače 2002., V. d.d. sklopila Ugovor o ustupu tražbine s tužiteljem A. d.o.o. i aneks od 20. studenoga 2002.,

- da je A. d.o.o. ispunio svoju obvezu prema V. d.d. iz tog ugovora;

- da je tužitelj obavijestio tuženika o raskidu ugovora od 4. veljače 2002. te zatražio da mu tužitelj vrati sva sredstva osiguranja,

- da tuženik nije vratio predmetne bjanko mjenice tužitelju,

- da je tuženik mjenice stekao zlonamjerno, svjesno postupajući na štetu mjeničnog dužnika radi ostvarenja vlastite imovinske koristi,

- da je jednu mjenicu tuženik prethodno protestirao i pokušao naplatiti iako nije ispunio ugovornu obvezu,

- da tuženik više nema pravne osnove za držanje mjenica koje je primio na temelju Ugovora koji je raskinut.

11. Prema čl. 125. st. 1. ZOO-a, kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da je ispunjenje Ugovora od 4. veljače 2002. u roku bitan sastojak ugovora te kako tuženik u ugovorenom roku nije ispunio ugovornu obvezu, ugovor je raskinut po samom zakonu kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi, uz razloge koje prihvaća i ovaj sud. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i ovaj sud u odluci broj Rev-882/09 od 9. travnja 2014. u postupku tužitelja D. d.d. i A. d.d. protiv tuženika radi nedopuštenosti ovrhe, kao i u odluci Rev-852/07-2 od 30. siječnja 2008., u postupku ovdje tužitelja protiv tuženika, radi utvrđenja da ovrha nije dopuštena i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

12. Navedeni zaključak ne dovodi u pitanje niti pravomoćna odluka u parničnom predmetu broj P-391/2014 u kojem je ovdje tuženik bio tužitelj, a tuženik je bio Hrvatski duhani d.d. i gdje je utvrđeno da Ugovor od 4. veljače 2002. nije raskinut te da je i dalje na snazi, budući da se radi o različitim strankama u odnosu na ovaj spor i ne postoji subjektivni identitet koji bi se odnosio na pravomoćnost i vezanost obzirom na presuđenu stvar.

13. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tuženik osporava utvrđenja nižestupanjskih sudova o roku kao bitnom sastojku ugovora, međutim revizija se u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a ne može izjaviti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa utoliko ti navodi revizije nisu uzeti u razmatranje.

14. Nadalje, odredbom čl. 15. st. 2. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj: 74/94 i 92/10) propisano je da ako je netko, bilo kakvim događajem lišen mjenice, onaj koji je drži i koji je svoje pravo dokazao onako kako je propisano u stavku 1. ovoga članka, nije dužan mjenicu predati, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili je pri stjecanju postupio s velikom nepažnjom. Imajući u vidu utvrđenje da je tuženik sporne mjenice stekao zlonamjerno (koje se ne može osporavati – arg. iz odredbe čl. 385. ZPP-a), to su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili osnovanim zahtjev tužitelja za predajom mjenica pa su suprotni navodi izneseni u reviziji neosnovani.

15. Slijedom iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

16. Odlučujući o dopuštenosti revizije protiv odluke o troškovima parničnog postupka ovaj sud ocjenjuje da je revizija nedopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno je pravno shvaćanje, kojim je ovaj sud vezan, da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

17. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbi čl. 392.b st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 1. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v.r.