Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-2133/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. N. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. K. R., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K., I. K. R. i I. J. u O., protiv tuženika S. B. iz G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. R., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K., Ž. R. i S. K. M. u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3/20-21 od 23. ožujka 2021. u sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika S. B., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3/20-21 od 23. Ožujka 2021. pod toč. I. i III. izreke

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 600.415,05 kn sa zateznim kamatama i to:na iznos od 160.000,00 kn počevši od 1.1.2017. do isplate,na iznos od 240.000,00 kn počevši od 1.1.2018. do isplate,na iznos od 200.415,05 kn počevši od 1.1.2019. do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 32.500,00 kn sa zateznim kamatama počevši od 23. ožujka 2021. pa sve do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. I. izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju i to:-na iznos od 160.000,00 kn za dan 31.12.2016.,-na iznos od 200.415,05 kn za dan 31.12.2018., (toč. II. izreke). Konačno, odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, u cijelosti (toč. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali tuženik.

3. Tuženik se žali protiv presude, pod toč. I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu u tim dijelovima preinačiti u skladu s navodima žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Pobijana presuda sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

7. Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

8. Odredbom čl. 8. ZPP propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, time da prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza iznesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Iz stanja spisa ovog predmeta i tijeka njegovog postupka proizlazi da je sud, upravo polazeći od prethodno navedenih procesnih odredbi i činjenica iznesenih tijekom postupka od strane obje parnične stranke, izveo predložene dokaze koje je ocijenio relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica te je ocjenom tako izvedenih dokaza utvrdio činjenice relevantne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa niti navedene bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik nije počinjena.

9. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji upiru na ostvarenje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva tužitelja.

10. U konkretnom slučaju postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu iznosa od 600.415,05 kn sa zateznim kamatama i to: na iznos od 160.000,00 kn počevši od 1. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 240.000,00 kn počevši od 1. siječnja 2018. do isplate,na iznos od 200.415,05 kn počevši od 1. siječnja 2019. do isplate.

11. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da stranke u odgovoru na tužbu i podnesku tužitelja od 7. prosinca 2020. suglasno navele kako je tuženik zadužnice predao B. d.d., D., a isto proizlazi i iz sadržaja čl. 5. st. 2 Ugovora o pristupanju dugu od 22. veljače 2016. (dalje: Ugovor o pristupanju dugu) , dakle da je upravo B. d.d., D., a ne tužitelj ovlašten po dospijeću iskoristiti navedene zadužnice zaključuje da su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka s obzirom tužitelj nedvojbeno više ne raspolaže navedenim zadužnicama (ovršnim ispravama) i time ima valjani pravni interes u ovoj parnici ishoditi pravomoćnu i ovršnu presudu temeljem koje će moći naplatiti svoju potraživanje od tuženika.

12. Sud prvog stupnja, ocjenjujući izvedene dokaze i to Ugovor broj 4/14 o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014. od 2. travnja 2014., Ugovor broj 5/14 o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci soje, roda 2014. od 2. travnja 2014. i Ugovor broj 6/14 o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci ječma, roda 2014. od 2. travnja 2014. (dalje:

Ugovori o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014.), sklopljene između tužitelja kao vjerovnik i tuženika kao dužnika u cilju zajedničke proizvodnje kukuruza, soje i ječma na poljoprivrednom zemljištu (čl. 1., 2., 3., 4., 5. i 6. navedenih Ugovora) tužitelj se obvezao financirati i isporučiti tuženiku potrebni repromaterijal (mineralno gnojivo, sjeme i zaštitna sredstva), a tuženik se obvezao vratiti tužitelju novčanu protuvrijednost primljenog repromaterijala najkasnije do 31. srpnja 2014. uvećano za ugovornu kamatu od 10% godišnje za razdoblje od preuzimanja repromaterijala pa do 31. srpnja 2014. Utvrđuje da isti predstavljaju Ugovor o tužiteljevoj prodaji repromaterijala tuženiku uz odgodu plaćanja i ugovorenu kamatu za razdoblje od preuzimanja robe pa do plaćanja cijene za istu, sve u smislu čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), pa je tuženik u smislu odredbe čl. 9. ZOO bio dužan ispuniti preuzetu ugovornu obvezu i najkasnije 31. srpnja 2014. isplatiti tužitelju cijenu za repromaterijal koji je temeljem navedenih Ugovora preuzeo.

13. Pri tome sud prvog stupnja ne nalazi da bi odredbe navedenih Ugovora bile nejasne što je osnovni uvjet za primjenu čl. 230. st. 1. ZOO.

14. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da je Ugovorom o pristupanju dugu tuženik zapravo na posredan način priznao kako osnov, tako i visinu svog duga prema tužitelju, i to upravo u utuženom iznosu od 600.415,05 kn jer iz sadržaja navedenog Ugovora proizlazi kako je B. d.d., D. imalo dospjelo neplaćeno novčano potraživanje prema tužitelju u iznosu od preko 2 milijuna kuna te je između ostalih i tuženik potpisom navedenog Ugovora kao pristupatelj pristupio navedenom dugu tužitelja prema B. d.d., D., i to da je pristupio dugu upravo za utuženi iznos od 600.415,05 kn, čime je sukladno čl. 240. st. 2. ZOO na posredan način priznao dug.

15. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da je Ugovor o pristupanju dugu po svojoj prirodi ne samo Ugovor o pristupanju dugu, nego i Ugovor o nagodbi između tužitelja i tuženika iz čl. 150. st. 1. ZOO jer su tužitelj i tuženik uzajamnim popuštanjima prekinuli spor, odnosno otklonili neizvjesnost i odredili svoja uzajamna prava i obveze, a do popuštanja je konkretno došlo na način da je tuženik priznao dug, a tužitelj produljio rok za isplatu, što tuženikovom posrednom priznanju duga sukladno čl. 240. st. 2. ZOO. Time su utvrđeni su osnov i visina duga za preuzeti repromaterijal upravo u utuženom iznosu od 600.415,05 kn, kao i dospijeće tog duga sukladno kasnijem ugovoru o nagodbi tako da isti sada dospijeva u tri obroka kako je ranije u ovom pasusu utvrđeno.

16. Nadalje, polazeći od toga da je tuženik u glavi Ugovora o financiranju sjetve zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014. naznačen kao "P. A. B., vl. S. B., G., OIB: …", a na mjestu potpisa samo kao "DUŽNIK" nakon čega je na crti samo potpis tuženika, bez ikakvog pečata, a u glavi Ugovora o pristupanju dugu naznačen kao "S. B., vl. A. B., G., OIB: …", a na mjestu potpisa kao "S. B." nakon čega je na crti potpis tuženika, bez ikakvog pečata te na drugom mjestu potpisa "P. A. B." nakon čega je na crti također samo potpis tuženika, bez ikakvog pečata, da poljoprivredno gospodarstvo može biti registrirano u raznim pravnim oblicima: kao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ili obrt za obavljanje poljoprivredne djelatnosti ili trgovačko društvo ili čak zadruga, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik sve Ugovore vlastoručno potpisao, bez naznake eventualne funkcije u kojoj ugovore potpisuje i bez pečata, dakle upravo kao fizička osoba. Osim toga, tužitelj je moguće bio i vlasnik obrta A. B. ili P. A. B., ali obrt nema pravnu osobnost, pa čak i da je tuženik bio obrtnik on bi i tada sukladno odredbama Zakona o obrtu kao fizička osoba odgovarao za obveze obrta.

17. Konačno, sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, polazeći od utvrđenja da je utuženo potraživanje zapravo potraživanje iz ugovora o prometu roba i usluga koje stoga sukladno čl. 228. ZOO zastarijeva u roku tri godine, da je zastara utuženog potraživanja sukladno čl. 215. st. 1. ZOO počela teći prvog dana nakon dana dospijeća utuženog potraživanja (prema sporazumu između tužitelja i tuženika produženom roku iz ugovora o nagodbi), odnosno na iznos od 160.000,00 kn počevši od 1. siječnja 2017., na iznos od 240.000,00 kn počevši od 1. siječnja 2018., na iznos od 200.415,05 kn počevši od 1. siječnja 2019., pa je tužba podnesena sudu 30. prosinca 2019., podnesena pravovremeno unutar trogodišnjeg roka zastarijevanja.

18. Osim toga, vezano za prigovor prijeboja sud prvog stupnja navodi da u Ugovorima o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014. tuženik se obvezao najkasnije do 31. srpnja 2014. prodati tužitelju dio uroda kukuruza, soje i ječma iz te 2014. koji odgovara vrijednosti primljenog repromaterijala, kao i da su stranke ugovorile da će na dan dospijeća međusobnih obveza tj. 31. srpnja 2014. izvršiti sporazumni prijeboj međusobnih tražbina, ali među strankama nije sporno da tuženik nikada nije ispunio ovu svoju ugovornu obvezu i nikada nije isporučio tužitelju dio uroda kukuruza, soje i ječma iz 2014., pa do postojanja dospjele protutražbine tuženika prema tužitelju s naslova kupovnine za navedeni dio uroda nikada nije moglo doći, a tim ni do ugovorenog sporazumnog prijeboja međusobnih potraživanja s danom njihovog dospijeća (31. srpnja 2014.).

19. Slijedom tih i tako utvrđenih činjenica djelomično prihvaća zahtjeva tužitelja, i odlučuje kao u izreci presude.

20. Tuženik žalbom osporava pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja u bitnom ponavljajući prigovore koje je iznosio i tijekom postupka, i to prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje spora, prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor da se odredbe Ugovora o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014. nejasne pa ih je potrebno tumačiti u korist tuženika, osporavajući osnov i visinu potraživanja tužitelja, a konačno i prigovor zastare potraživanja, koje prigovore je sud prvog stupnja otklonio dajući obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

21. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

22. Kod kondemnatornih zahtjeva postojanje pravnog interesa kod tužitelja se presumira, dakle, tužitelj u pravilu ima pravni interes tražiti kondemnatornu zaštitu i nije ga dužan posebno dokazivati. U određenim slučajevima, interes mu ipak može nedostajati, naročito zbog postojanja neke od negativnih procesnih pretpostavki (onih koje čine nedopuštenim vođenje parnice i meritorno suđenje) za vođenje parnice. Tužitelju će nedostajati pravni interes, između ostalog, ako već raspolaže ovršnom ispravom (zadužnicom,) koja ovršna isprava mu omogućuje ostvariti, bez vođenja parnice, onu pravnu korist koju u osnovi hoće ostvariti tražeći kondemnatornu zaštitu. Među strankama nije bilo sporno da tužitelj nema druga sredstva osiguranja svoje tražbine jer je nesporno bianco zadužnice tuženik predao B. d.d. D., kako to proizlazi iz čl. 5. st. 2. Ugovora o pristupanju dugu, pa je prigovor nedostatka pravnog interesa pravilno ocijenjen neosnovanim.

23. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je potpisom Ugovor o pristupanju dugu tuženik zapravo na posredan način priznao kako osnov, tako i visinu svog duga prema tužitelju, i to upravo u utuženom iznosu od 600.415,05 kn jer iz sadržaja navedenog ugovora proizlazi kako je B. d.d., D. (vjerovnik) ima dospjelo neplaćeno novčano potraživanje prema tužitelju (dužniku) u iznosu od preko 2 milijuna kuna te da je između ostalih i tuženik (pristupatelj, treća osoba) potpisom navedenog Ugovora kao pristupatelj pristupio navedenom dugu tužitelja prema B. d.d., D., i to da je pristupio dugu upravo za utuženi iznos od 600.415,05 kn čime je sukladno čl. 240. st. 2. ZOO na posredan način priznao dug tužitelju. Navedeno jasno proizlazi iz činjenice da je Ugovor potpisao i tužitelj (iako to sukladno čl. 101. ZOO kao dužnik kod pristupanja dugu nije bio dužan), pa se može smatrati da je izjava o priznanju duga bila upućena i tužitelju kao jednoj od ugovornih strana. Nadalje, radi upravo o utuženom dugu iz Ugovora o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014. jer i sam tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da su zadužnice koje je sukladno čl. 5. Ugovora o pristupanju dugu predao B. d.d., D. po osobi javnog bilježnika i broju ovjere upravo iste one zadužnice koje je sukladno čl. 9. i 10. navedenih Ugovora broj o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014. ranije predao tužitelju.

24. Tako su Ugovorom o pristupanju dugu, tužitelj i tuženik zapravo odredili svoje obveze jedan prema drugome, a tako i prema trećoj osobi B. d.d. D. Stoga iz sadržaja navedenog Ugovora proizlazi da je isti po svojoj prirodi ne samo Ugovor o pristupanju dugu nego i Ugovor o nagodbi sklopljen između tužitelja i tuženika, kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja.

25. Prema odredbi čl. 150. st. 1. ZOO ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Navedeno valja sagledati u svijetlu shvaćanja da nagodba kao dvostrani ugovor kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju u skladu s odredbama nagodbe koju su sklopile, a odredbe nagodbe (ugovora) primjenjuju se onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO).

26. Člankom 151. st. 1. ZOO propisano je da se popuštanje može sastojati, među ostalim, u djelomičnom ili potpunom priznavanju nekog zahtjeva druge strane ili u odricanju od nekog svog zahtjeva; u uzimanju na sebe neke nove obveze; u smanjenju kamatne stope; u produljenju roka; u pristajanju na djelomične otplate; u davanju prava na odustatninu.

27. U konkretnom slučaju parnične stranke su sklapanjem Ugovora o nagodbi prekinule spor, odnosno otklonile neizvjesnost i odredili svoja uzajamna prava i obveze. Do popuštanja je konkretno došlo na način da je tuženik priznao dug, a tuženik produljio rok za isplatu, što potvrđuje ocjenu suda o tuženikovom priznanju duga (čl. 240. st. 2. ZOO).

28. Pravilan je stoga zaključak suda prvog stupnja o postojanju duga tuženika prema tužitelju upravo u iznosu koji je priznao (600.415,05 kn) kao i dospijeće toga duga, a koji dug dospijeva u tri obroka, i to: iznos od 160.000,00 kn dana 31. siječnja 2016., iznos od 240.000,00 kn 31. siječnja 2017. te iznos od 200.415,05 kn 31. siječnja 2018.

29. Ugovor o pristupanju dugu, u smislu odredbe čl. 101. ZOO je ugovor između vjerovnika i trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku i da pristupanjem dugu ne nastaje obveznopravni odnos između dužnika i treće osobe, a učinci tog ugovora su da se ne oslobađa dužnik obveze, već naprotiv treći se uz dužnika obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovo potraživanje. Ugovorom o pristupanju dugu ne dolazi do prekida zastare potraživanja, jer treća osoba ne može priznati dug u ime dužnika.

30. No u konkretnom slučaju tuženik, kao treća osoba (pristupatelj) nije priznao dug tužitelja (dužnika) već je tuženik navedenim Ugovorom na posredan način u smislu odredbe čl. 240. st. 2. ZOO priznao kako osnov tako i visinu svoga duga prema tužitelju, dakle radi se zapravo radi o dvostrano obvezujućem Ugovoru o nagodbi iz čl. 150. st. 1. ZOO.

31. Odredbe Ugovora o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014. u svemu su razumljive, te suprotno navodima tuženika u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 230. st. 1. ZOO.

32. Jednako tako, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik Ugovor o financiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci kukuruza, roda 2014. potpisao kao fizička osoba, a za suprotne tvrdnje tuženik nije dostavio dokaze niti je predložio provođenje dokaza iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je, kako to tvrdi Ugovore potpisao kao direktor pravne osobe niti o kojoj pravnoj osobi je riječ (što je bilo jednostavno dokazati izvatkom iz sudskog registra).

33. Osim toga, tuženik tijekom postupa nije sporio da bi spisu priložene preslike Ugovora po svom sadržaju bile različite od izvornika (čl. 108. ZPP), nego je predlagao dostavu izvornika kako bi iz njih bio vidljiv javnobilježnički pečat ovjere potpisa tužitelja iz kojeg će, prema navodima tuženika, biti razvidno kako je svoj potpis ovjerio dužnik, a notorna je činjenica kako na pečatu javnobilježničke ovjere potpisa nije vidljiva funkcija potpisnika niti njegovo ovlaštenje, nego samo potvrda istinitosti njegovog potpisa, koja istinitost potpisa tuženika nije ni bila sporna. Navedeno stoga ne bi bilo moguće utvrditi niti iz dostavljenih zadužnica. Stoga je prijedlog tuženika za izvođenjem tih dokaza pravilno odbijen.

34. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor zastare.

35. Potraživanje tužitelja temelji na ugovoru o prometu roba i usluga, koje potraživanje sukladno čl. 228. ZOO zastarijeva u roku do 3 godine, pa je zastara počela teći prvog dana nakon dospijeće utuženog potraživanja, prema produženom roku iz Ugovora o nagodbi, to je tužba u predmetnoj stvari (30. prosinca 2019.) podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka.

36. Pravilan je stoga zaključak suda prvog stupnja o postojanju duga tuženika prema tužitelju upravo u iznosu koji je priznao tj. u iznosu od 600.415,05 kn, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvaćen, s pripadajućom kamatom tekućom na iznos od 160.000,00 kn od 1. siječnja 2017., na iznos od 240.000,00 kn od 1. siječnja 2018. do isplate, na iznos od 200.415,05 kn počevši od 1. siječnja 2019. pa sve do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (čl. 150. st. 1., i čl. 183 st. 1. u vezi s čl. 29. st. 1., 2. i 8. ZOO).

37. Žalbu u pogledu odluke o trošku tuženik obrazlaže tvrdnjom da je zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari pogrešna i odluka o trošku. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka tužiteljici uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja (čl. 154. st. 5.ZPP).

38. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

39. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu nisu priznati troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 28.veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.