Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 15 Pn-124/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika Ivice Franjića, u pravnoj stvari tužitelja zavod iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju P. K., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 21. veljače 2023., u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja i punomoćnika tuženika, te na objavi presude dana 28. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku C. o. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju zavodu iz V., OIB: …, iznos od 19.313,01 kn sa zakonskom kamatom tekućom na iznos od 9.522,43 kn od 22.02.2020. godine do isplate, na iznos od 9.790,58 kn od 31.03.2021. godine do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku 15 dana", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju zavod iz V., OIB: …, da tuženiku C. o. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 808,76 eur / 6.093,60 kn (osamsto i osam eura i sedamdeset i šest centi / šest tisuća devedeset i tri kune i šezdeset lipa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika navodeći u tužbi da je 8. siječnja 1991. osiguranik tužitelja D. B. stradao u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika S. B., vozač vozila koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika. Za navedenu prometnu nesreću presudom Općinskog suda u Sesvetama broj K-219/91 od 5. prosinca 1981., proglašen je krivim okrivljenik S. B.. Zbog ozljeda koje je zadobio u prometnoj nesreći osiguraniku D. B. rješenjem tužitelja broj RZ- 11051 od 23.10. 1992. utvrđena je neposredna opasnost od invalidnosti, s pravom na zaposlenje na drugim odgovarajućim poslovima, koje pravo je rješenjem tužitelja broj 36440 od 19.12.2000. godine sukladno čl. 174. ZOMO (NN 102/98) prevedeno u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Prema daljnjim navodima tužitelja, isti je u mirnom postupku zatražio od tuženika da mu naknadi štetu koja je nastajala isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, temeljem odredbe čl. 161. i 164. ZOMO. Tuženik je tužitelju naknadio cjelokupnu štetu koja je nastajala isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje za razdoblje do 31.12.2014. godine. Daljnjim isplatama invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje za razdoblje od 01.01.2015. do 31.12. 2018. godine tužitelju je nastala daljnja šteta, na plaćanje koje je pozvan tuženik, no isti štetu nije namirio mirnim putem te je tužitelj podnio tužbu sudu, te je u tijeku parnični postupak kod Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-197/2018. Nadalje, za razdoblje do 31.12.2013. tužitelj je štetu obračunavao u razmjernom dijelu, a prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98). Odštetnim zahtjevom od 04.02.2020 tužitelj je zatražio od tuženika da mu štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje za 2019. godinu naknadi u iznosu od 27.607,68 kn, a prema odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu dana 01.01.2019. godine (NN 115/18). Tuženik je izvršio uplatu dijela koji se odnosi na naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 2.214,54 kn, dok je od traženog iznosa koji se odnosi na invalidsku mirovinu u visini 25.393,14 kn izvršio uplatu iznosa od 15.870,71 kn. Time je preostao iznos od 9.522,43 kn. Tužitelj je odštetnim zahtjevom od 10.03.2021. godine zatražio od tuženika da mu naknadi štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje za 2020. godinu u ukupnom iznosu od 28.734,06 kn. Tuženik je izvršio uplatu dijela koji se odnosi na naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 2.273,04 kn, dok je od traženog iznosa koji se odnosi na invalidsku mirovinu u visini od 26.461,02 kn uplatio iznos od 16.670,44 kn. Time je preostao iznos od 9.790,58 kn. Prema viđenju tužitelja, u ovom predmetu naknade štete je sporna primjena propisa, odnosno da li tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa prema odredbama ZOMO-a koji je bio na snazi u vrijeme isplate mirovine ili kako smatra tuženik prema propisu koji je bio na snazi kada je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu, odnosno prema odredbi čl. 27. ZOOP-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje činjenične navode pod točkama I., II. i III. tužbe i ističe kako je u konkretnom slučaju sporna primjena Zakona o mirovinskom osiguranju i pravu tužitelja da od tuženika potražuje isplatu punog iznosa mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja. Tuženik je naveo da kroz odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je u konkretnom slučaju lex specialis je ujedno regulirano pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike. Da je za odluke u sporu koje pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a s obzirom na tuženika – osiguravajuće društvo u ovom predmetu, može se zaključiti i iz odluka Vrhovnog suda RH, i to: Rev- x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021., Revd 3715/2021-2 od 8. rujna 2021.. Tuženik ističe kako se tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl.161 ZOMO kao lex specialis, te se ističe kako su se u konkretnom slučaju tj. na obračun štete koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja tj. kada je tužitelju nastala šteta isplatom invalidske mirovine ( NN 151/05), odnosno odredbe čl. 27.ZOOP. Tuženik naglašava kako se u predmetnoj odredbi nedvojbeno i izričito navodi da obveza tuženika nikako ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela („razmjerni iznos mirovine“) radi čega se ističe da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine za period iz tužbe.

3. Podneskom od 2. studenog 2022. je tuženik naveo da nema valjanog logičnog i pravnog obrazloženja da se tuženiku u vrijeme sklapanja ugovora o obveznom osiguranju Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu propisuju jedni kriteriji, a da se naknadno, nekim potpuno drugim zakonima ti jednom propisani i nakon toga ugovoreni kriteriji retroaktivno mijenjaju. Retroaktivnom primjenom propisa, na štetu prouzročenu u štetnom događaju od 8. siječnja 1991. zapravo se vrši pravno nasilje nad tuženikom. Tuženik je tumačenjem tužitelja doveden u pravnu poziciju, u kojoj sa svojim osiguranikom s kojim je sklopio ugovor (policu) po propisanim uvjetima, više svoj odnos s osiguranikom ne može mijenjati, a takovim neosnovanim pravnim stajalište mu se nameću obveze koje prilikom sklapanja police osiguranja nije preuzeo. Također, tuženik je istaknuo prigovor iscrpljenosti svote osiguranja po polici osiguranja vozila reg. ozn. ZG …, u vrijeme štetnog događaja 05.01.1991., polica broj …, a koja je temelj pasivne legitimacije tuženika. Naime, propisana svota osiguranja po polici osiguranja u vrijeme štetnog događaja to jest na dan 05.01.1991. godine bila je 1.000.000,00 dinara, odnosno današnjih 1.000,00 Kn. (Odluka SIV-a, objavljena u SL SFRJ br. 18/90 od 30.03.1990.. godine.) Već sam iznos tužbenog zahtjeva od 19.313,01 kn evidentno mnogostruko prelazi svotu osiguranja od 1.000,00 Kn , dakle od jednog cijelog limita.

4. Podneskom od 9. veljače 2023. je tužitelj iznio dodatno svoje stavove navodeći da se u ovom predmetu tužitelj u regresnom postupku potražuje povrat isplaćenih novčanih sredstava iz mirovinskog osiguranja (invalidske mirovine) u iznosu od 2.563,28 EUR (19.313,01 kn), za razdoblje od 1. 1. 2019. do 31. 12. 2020., temeljem odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (čl. 161. i 164.) koje predstavljaju i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tužitelj napominje da je nizom odluka Vrhovni sud RH zauzeo stav ( Rev-x-436/10 od 02.02.2011., Rev- 552/08 od 08.04.2010., Rev-x 7025/16 od 29.11.2016., Rev 2530/2018-2 od 08.01.2020., Revd 4101/2020-2 od 19.1.2021., Revd 548/2021-2 od 16.2.2021., Revd 387/2021-2 od 16.2.2021., Revd 163/2021-2 od 2.2.2021.) da je za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućih društava mjerodavno pravo koje je na snazi u vrijeme isplata mirovina, s time da je u svim predmetima povodom kojih je vođen revizijski postupak tužitelj naknadu štete tražio u visini propisanoj odredbama ZOMO koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata, te su tužbeni zahtjevi tužitelja usvojeni u cijelosti. Ukoliko bi se obveza tuženika određivala doslovnom primjenom članka 27. st. 3. ZOOP-a društvo za osiguranje nikada ne bi bio u obvezi nadoknaditi štetu, jer šteta nastala isplatom rješenjem priznate mirovine osiguraniku nikada ne bi bila veća od iznosa mirovine zbog povrede na radu, već bi bila manja ili, jednaka kada se radi o umirovljenju zbog ozljede na radu. Prema navodima tužitelja, šteta za tužitelja nastaje sukcesivno, isplatom svakog mjesečnog davanja, te se visina naknade štete ima utvrđivati prema odredbama Zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u vrijeme isplate, a to je u konkretnom slučaju Zakon o mirovinskom osiguranju ( čl. 161. ZOMO, u primjeni od 01.01.2014. godine). koji je ovdje je lex specialis i lex posteriori. Obveza tužitelja na isplatu mirovinskih primanja ( razdoblje isplate od 01.01.2019. do 31.12.2020. godine) koja za tužitelja predstavlja štetu proizlazi iz Zakona o mirovinskom osiguranju , a ne iz police osiguranja od automobilske odgovornosti . Tužitelj je institucija javnog prava kod kojeg neposredno po zakonu nastaju osiguravajući odnosi koji se zbog zakonske prirode moraju uspostaviti izvršiti isplata mirovinskih primanja svojim osiguranicima. Tužitelj navodi da ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osiguranika od odgovornosti za štetu. Tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema čl. 164 ZOMO-a.

5. U dokaznom postupku sud izvršio uvid u odštetni zahtjev, presude, nalaz i mišljenje, rješenja tužitelja, banke podataka, dopis i obračune (list 5-47 spisa) i dokumentaciju tužitelja (list 213-219 spisa). Dokazni prijedlog tuženika da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, sud je odbio kao nepotreban s obzirom na to da je isti predložen vezano za nesporne činjenice.

6. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Nesporan je nastanak štetnog događaja koji je skrivio osiguranik tuženika te je nesporno da je osiguraniku tužitelja radi tog štetnog događaja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (radi povrede izvan rada).

8. Između stranaka ovog postupka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnova naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja D. B. i to vodeći računa da je zatražio od tuženika da mu štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine.

10. U ovom predmetu prije svega sporno je koji pravni propis se ima primijeniti prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja budući da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19), dok tuženik navodi da se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a koje pitanje je bilo predmet raspravljanja u brojnim parničnim predmetima te o kojem su zauzeta različita pravna shvaćanja nižestupanjskih i višestupanjskih sudova. Prema pravnom shvaćanju koje proizlazi iz odluke Rev-66/2022 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. veljače 2022. u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su vršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode. Kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, koje obuhvaća i obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Sukladno odredbama ZOOP-a zaključen je ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, te je istim propisano da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Budući da je tim zakonom uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja, za rješenje ovog parničnog predmeta relevantna je odredba iz čl. 27. ZOOP koja uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

11. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) propisano je: „(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

12. Nesporno je osiguraniku tužitelja D. B. utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), što je osnova isplate povodom koje tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta, a kako tuženik nije osporavao da bi tužitelj svom osiguraniku i isplatio utuženi iznos za navedeni period, nesporno je i to da je tužitelj osiguraniku D. B. isplatio s navedene osnove invalidsku mirovinu za utuženo razdoblje u iznosima kako je to i naveo. Osim toga, iznos invalidske mirovine koji bi bio utvrđen osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu zasigurno bi bio veći od onog koji je osiguraniku tužitelja priznat i isplaćen i to iz razloga jer se prilikom izračuna takve mirovine (zbog povrede na radu) kao staž osiguranja uzima period od 40 godina staža. Iz navedenog proizlazi da isplatom priznate invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku za tužitelja nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da bi takva šteta postojala tek u slučaju da je iznos isplaćene invalidske mirovine veći od iznosa invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, a što ovdje, dakle, nije slučaj.

13. S obzirom na to da je prema odredbi čl. 27. st. 1., st. 2. i st. 3. ZOOP obveza tuženika naknaditi razmjerni iznos mirovine oštećenika, a koji iznos predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pri čemu je gore navedenim rješenjem tužitelja njegovom osiguraniku priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), sud utvrđuje da ne postoji razlika koju bi na temelju citirane odredbe ZOOP tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, pa je tužbeni zahtjev s osnove isplate invalidske mirovine odbijen kao neosnovan. Naime, uzevši u obzir čl. 90. st. 3. ZOMO-a prema kojem se najniža mirovina korisnika invalidske mirovine, čiji je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, određuje za 40 godina rada, to je onda jasno da ovdje osiguranik D. B. zasigurno nije ostvario pravo na invalidsku mirovinu u iznosu višem nego što bi bila ona koja se utvrđuje za ozljedu na radu. Naime, za invalidsku mirovinu stečenu temeljem ozljede na radu je propisano da se ista određuje za 40 godina rada, dok je kod ovdje osiguranika D. B. evidentno da je na dan donošenja rješenja tužitelja od 19. prosinca 2000. o pravu na invalidsku mirovinu ujedno utvrđeno da ostvario staž u trajanju od 14 godina, 8 mjeseci i 22 dana. Ovaj zaključak suda je potvrdio i tužitelj u svom podnesku od 9. veljače 2023. (list 120 spisa) navodeći da razlike između mirovine zbog ozljede izvan rada koja se isplaćuje i mirovine koja bi bila utvrđena zbog ozljede na radu ne može biti jer se radi o opće poznatoj činjenici da je od najranijih propisa iz mirovinskog osiguranja mirovina zbog ozljede izvan rada uvijek manja od mirovine zbog ozljede na radu, pa je nemoguće utvrditi stvarnu štetu iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

14. Troškove postupka sud je dosudio na temelju članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak sastava podneska od 5. ožujka 2022. u iznosu od 49,77 EUR i od 2. studenog 2022., sastavljenog po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 199,08 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. i toč. 3. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), zatim trošak zastupanja na ročištu od 10. studenog 2022. i 21. veljače 2022. u iznosima od po 199,08 EUR, ukupno 647,01 EUR, te pripadajući PDV u iznosu od 161,75 EUR, te je stoga tužitelju priznat trošak zastupanja u iznosu od 808,76 EUR.

U Varaždinu 28. veljače 2023.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ zavod iz V. (tužitelj)

2/ Odvjetnik M. K., odvjetnik iz Z. (za tuženika)