Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž Ob-146/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. L. iz R., OIB …, koju zastupaju punomoćnici D. J. i M. M., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. J. i M. M., B., protiv tuženog D. L.1 iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., radi utvrđenja bračne stečevine te u pravnoj stvari D. L. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., kao protutužitelja, protiv K. L. iz R., OIB …, koju zastupaju punomoćnici D. J. i M. M., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. J. i M. M., B., kao protutuženice, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Poreču - Parenzo, poslovni broj P Ob- 291/2016-76 od 16. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2023.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužiteljice-protutužene K. L. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Poreču - Parenzo, poslovni broj P Ob-291/2016-76 od 16. studenog 2018., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je naloženo tužiteljici- protutuženici da tuženom-protutužitelju D. L.1 isplati iznos od 26.270,86 kuna / 3.486,74 eura (po osnovi kredita kod P. b. Z. d.d. od 21. prosinca 2006.), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i to:

- na iznos od 1.383,00 kuna / 183,56 eura od 14. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 1.381,50 kuna / 183,36 eura od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 1.354,00 kuna / 179,70 eura od 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 1.378,00 kuna / 182,89 eura od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 1.375,00 kuna / 182,49 eura od 15. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 1.385,00 kuna / 183,82 eura od 15. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 1.390,00 kuna / 184,48 eura od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 1.420,00 kuna / 188,47 eura od 17. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 1.366,50 kuna / 181,37 eura od 19. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 1.388,61 kuna / 184,30 eura od 19. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 1.385,00 kuna / 183,82 eura od 12. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 1.390,00 kuna / 184,48 eura od 18. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 1.350,00 kuna / 179,18 eura od 23. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 1.350,00 kuna / 179,18 eura od 20. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 1.380,00 kuna / 183,16 eura od 2. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 1.340,00 kuna / 177,85 eura od 18. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 1.375,50 kuna / 182,56 eura od 23. studenog 2013. do isplate,

- na iznos 1.432,50 kuna / 190,13 eura od 12. prosinca 2013. do plate,

- na iznos 1.470,27 kuna /195,14 eura od 8. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 0,52 kuna / 0,07 eura od 12. veljače 2014. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je naloženo tužiteljici-protutuženoj K. L. da tuženom-protutužitelju D. L.1 (po osnovi kredita kod P. b. Z. d.d. od 21. prosinca 2006.), isplati daljnji iznos od 3.486,74 eura / 26.270,86 kuna (preko iznosa od dosuđenih 3.486,74 eura / 26.270,86 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu sudi:

Odbija se protutužbeni zahtjev tuženog-protutužitelja D. L.1 u dijelu kojim (po osnovi kredita kod P. b. Z. d.d. od 21. prosinca 2006.), zahtijeva da mu tužena- protutužiteljica K. L. isplati daljnji iznos od 3.486,74 eura / 26.270,86 kuna (preko iznosa od dosuđenih 3.486,74 eura / 26.270,86 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba tužiteljice-protutužene K. L. kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Poreču - Parenzo, poslovni broj P Ob-291/2016-76 od 16. studenog 2018. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim se nalaže tužiteljici-protutuženoj K. L. da tuženom- protutužitelju D. L.1 naknadi parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. studenog 2018. do isplate.

II. Uvažava se žalbe tužiteljice-protutužene K. L. kao djelomično osnovana te se preinačuje navedeno rješenje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim se nalaže tužiteljici-protutuženoj K. L. da tuženom-protutužitelju D. L.1 na dosuđeni iznos parničnog troška od 9.375,00 kuna isplati zatezne kamate za razdoblje od 25. listopada 2018. pa do 15. studenog 2018. i u tom dijelu rješava:

Odbija se zahtjev tuženog-protutužitelja D. L.1 za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška od 9.375,00 kuna, za razdoblje od 25. listopada 2018. pa do 15. studenog 2018.

III. Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom II., III., V. i VI. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

IV. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1.) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da je tužiteljica suvlasnica 3/12 idealnog dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu označene kao k.č. br. 194 zgr., k.o. T.; suvlasnica 1/6 idealnog dijela nekretnine k.č. br. 2108/3, k.o. T.; te suvlasnica 4/12 idealnog dijela nekretnine k.č. br. 2114/1, k.o. T.

II Tuženik je dužan priznati pravo suvlasništva tužiteljice, te trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnica 3/12 dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu označene kao k.č. br. 194 zgr., k.o. T.; suvlasnica 1/6 idealnog dijela nekretnine k.č. br. 2108/3, k.o. T.; te suvlasnica 4/12 idealnog dijela nekretnine k.č. br. 2114/1, k.o. T., u roku 15 dana od dana primitka ove presude, a što će u protivnom u cijelosti zamijeniti ova presuda.“

2.) Djelomično se prihvaća eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos u visini 109.684,84 kune zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. listopada 2016. do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u roku 15 dana."

3.) Odbija se i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos u visini 240.315,16 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. listopada 2016. do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u roku 15 dana."

4.) Prihvaća se protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužiteljica platiti tuženiku po osnovi kredita kod P. b. Z. d.d. broj ugovora: … od 21. prosinca 2006. za kupnju vozila koji je tuženik otplatio nakon prestanka bračne zajednice iznos u visini 52.541,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne uplate rata i to:

- na iznos 2.766,00 kn od 14. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 2.763,00 kn od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 2.708,00 kn od 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 2.756,00 kn od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 2.750,00 kn od 15. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 2.770,00 kn od 15. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 2.780,00 kn od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 2.840,00 kn od 17. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 2.733,00 kn od 19. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 2.777,22 kn od 19. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 2.770,00 kn od 12. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 2.780,00 kn od 18. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 2.700,00 kn od 23. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 2.700,00 kn od 20. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 2.760,00 kn od 02. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 2.680,00 kn od 18. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 2.751,00 kn od 23. studenog 2013. do isplate,

- na iznos 2.865,00 kn od 12. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos 2.940,55 kn od 08. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 1,05 kn od 12. veljače 2014. do isplate,

i to po stopi za razdoblje od 15. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-ih poena, od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-na poena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana."

5.) Odbija se protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužiteljica platiti tuženiku:

a) po osnovi stambenog kredita I. k. b. U. broj partije: … od 27. rujna 2006., koji je tuženik otplatio nakon prestanka bračne zajednice iznos u visini 61.388,55 kn sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne uplate rata koje teku kako slijedi:

- na iznos 461,80 kn od 01. srpnja 2012.,

- na iznos 462,41 kn od 01. kolovoza 2012.,

- na iznos 459,36 kn od 01. rujna 2012.,

- na iznos 458,15 kn od 01. listopada 2012.,

- na iznos 462,72 kn od 01. studenog 2012.,

- na iznos 463,63 kn od 01. prosinca 2012.,

- na iznos 58.620,48 kn od 28. veljače 2012.,

sve do isplate, i to po stopi za razdoblje od 15. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-ih poena, od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-na poena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

b) po osnovi stambenog kredita W. s. š. d.d. Z. broj: … od 28. travnja 2006. na ime polovine iznosa rata koje je tuženik platio nakon prestanka bračne zajednice do 14. studenog 2016. iznos u visini 20.002,45 kn sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne uplate rata koje teku kako slijedi:

- na iznos 365,49 kn od 14. srpnja 2012.,

- na iznos 366,00 kn od 14. kolovoza 2012.,

- na iznos 361,96 kn od 15. rujna 2012.,

- na iznos 365,99 kn od 16. listopada 2012.,

- na iznos 370,01 kn od 15. studenog 2012.,

- na iznos 370,00 kn od 15. prosinca 2012.,

- na iznos 370,00 kn od 16. siječnja 2013.,

- na iznos 367,64 kn od 20. veljače 2013.,

- na iznos 367,86 kn od 19. ožujka 2013.,

- na iznos 370,00 kn od 15. travnja 2013.,

- na iznos 371,01 kn od 15. svibanj 2013.,

- na iznos 366,51 kn od 18. lipnja 2013.,

- na iznos 369,01 kn od 17. srpnja 2013.,

- na iznos 369,01 kn od 28. kolovoza 2013.,

- na iznos 349,99 kn od 02. listopada 2013.,

- na iznos 380,50 kn od 18. listopada 2013.,

- na iznos 369,99 kn od 23. studenog 2013.,

- na iznos 370,49 kn od 12. prosinca 2013.,

- na iznos 373,70 kn od 08. siječnja 2014.,

- na iznos 371,62 kn od 22. veljače 2014.,

- na iznos 371,14 kn od 14. ožujka 2014.,

- na iznos 370,48 kn od 15. travnja 2014.,

- na iznos 368,06 kn od 13. svibanj 2014.,

- na iznos 368,70 kn od 15. srpnja 2014.,

- na iznos 369,50 kn od 20. kolovoza 2014.,

- na iznos 370,00 kn od 20. rujna 2014.,

- na iznos 371,01 kn od 15. listopada 2014.,

- na iznos 371,51 kn od 13. studenog 2014.,

- na iznos 384,99 kn od 09. siječnja 2015.,

- na iznos 365,00 kn od 20. siječnja 2015.,

- na iznos 374,34 kn od 24. veljače 2015.,

- na iznos 370,90 kn od 19. ožujka 2015.,

- na iznos 367,47 kn od 15. travnja 2015.,

- na iznos 365,16 kn od 26. svibanj 2015.,

- na iznos 366,90 kn od 27. lipnja 2015.,

- na iznos 367,12 kn od 18. srpnja 2015.,

- na iznos 366,51 kn od 26. kolovoza 2015.,

- na iznos 382,49 kn od 02. listopada 2015.,

- na iznos 369,73 kn od 17. listopada 2015.,

- na iznos 370,00 kn od 25. studenog 2015.,

- na iznos 370,91 kn od 25. prosinca 2015.,

- na iznos 372,00 kn od 16. siječnja 2016.,

- na iznos 362,00 kn od 23. veljače 2016.,

- na iznos 359,15 kn od 15. ožujka 2016.,

- na iznos 364,02 kn od 26. travnja 2016.,

- na iznos 374,99 kn od 08. lipnja 2016.,

- na iznos 374,30 kn od 12. srpnja 2016.,

- na iznos 804,26 kn od 27. kolovoza 2016.,

- na iznos 364,49 kn od 04. listopada 2016.,

- na iznos 777,05 kn od 27. listopada 2016.,

- na iznos 365,00 kn od 28. listopada 2016.,

- na iznos 366,50 kn od 15. studenog 2016.,

6.) Dužna je tužiteljica tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu 6.190,05 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. studenog 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-na poena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.".

2. Rješenjem istoga broja i od istog datuma, pod točkom I. izreke je utvrđeno da je tužba K. L. povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi: "Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos u visini 80.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a primjenom uvećane eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5%-ih poena tekućom od 28. listopada 2016. do isplate." Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici K. L. naknaditi tuženom D. L.1 parnični trošak (u odnosu na povučeni dio tužbe) u iznosu 9.375,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2018. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženog D. L.1 za naknadu parničnog troška iz podneska od 22. travnja 2018., odbijen.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., III., IV. i VI. izreke te protiv navedenog rješenja u dijelu pod točkom II. izreke, žali se tužiteljica-protutužena K. L. (dalje: žaliteljica), zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 7.812,50 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljice-protutuženice, tuženik-protutužitelj ističe da je žalba neosnovana, a prvostupanjska odluka u tom dijelu zakonita i pravilna. Predlaže žalbu odbiti i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, uz naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kuna.

5. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. i V. izreke te u odluci o troškovima postupka u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka pod točkom VI. Izreke, žali se tuženi-protutužitelj D. L.1 (dalje: žalitelj), zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a. Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška podnesenog pravnog lijeka u iznosu od sveukupno 7.812,50 kuna (sastavljanje žalbe u odnosu na tužbu i protutužbu s PDV- om te trošak sudske pristojbe za žalbu).

6. Žalba tužiteljice-protutužene K. L. protiv presude i protiv rješenja je djelomično osnovana.

7. Žalba tuženog-protutužitelja D. L.1 protiv presude je osnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da je, sukladno žalbenim navodima stranaka, ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, u dijelu u kojem pobijana presuda ima nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, jer ista ne sadrži jasne i prihvatljive razloge o nekim bitnim i odlučnim činjenicama koje se tiču ocjene pravnog odnosa stranaka u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice- protutuženice, koja bitna povreda je posljedično tome ostvarena i u dijelu koji se odnosi na dio protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja, pri čemu je pobijana odluka u tom dijelu i nerazumljiva, a njezina izreka proturječi sama sebi i razlozima navedenim u obrazloženju pobijane odluke, koja povreda nije otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

9. Pored navedenog, zaključci činjeničnog značaja, također su međusobno u proturječju, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, valjalo u odnosu na odluku o eventualno kumuliranom zahtjevu tužiteljice-protutuženice te djelomično i u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu tuženika-protutužitelja, odlučiti kao u izreci ovog rješenja i u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Predmet ovoga spora po tužbi K. L. je zahtjev za utvrđenjem njezinog prava suvlasništva u odnosu na tri nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, i to u 3/12 idealnog dijela nekretnine označene kao k.č. br. 194 zgr., k.o. T., zatim u 1/6 idealnog dijela nekretnine k.č. br. 2108/3, k.o. T. te u 4/12 idealnog dijela nekretnine k.č. br. 2114/1, k.o. T., u odnosu na koje nekretnine zahtijeva da joj tuženik-protutužitelj prizna pravo suvlasništva i da trpi da se ista uknjiži kao suvlasnica u naprijed navedenim suvlasničkim omjerima (glavni zahtjev). Pored navedenog, postavila je i eventualni zahtjev (koji je predložila prihvatiti ako sud ne prihvati prvi zahtjev), kojim zahtijeva naložiti tuženiku-protutužitelju da joj isplati iznos od ukupno 350.000,00 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe pa do isplate, s time da oba eventualno kumulirana zahtjeva temelji na tvrdnji da su stranke bile u braku od 23. prosinca 2004. do 13. lipnja 2014., a prije braka u izvanbračnoj zajednici, da su za vrijeme trajanja (izvan)bračne zajednice 2003. zajednički kupili stan u R. (u kojem su živjeli do prodaje tog stana 2008.), da su sredstvima dobivenim prodajom toga stana, zajednički obnovili, adaptirali i zidali tri kuće u mjestu Š. (u kojem mjestu su živjeli od 2008. do prestanka bračne zajednice), i time na njima ulaganjem, adaptacijom i zidanjem, stekli suvlasništvo svaki u ½ dijela, podredno da se na opisani način (ulaganjem, adaptacijom i zidanjem za vrijeme trajanja bračne zajednice), povećala imovina bračne zajednice, slijedom čega smatra da navedena imovina predstavlja bračnu stečevinu u kojoj su parnične stranke suvlasnici u jednakim dijelovima, s time da ukoliko sud ne udovolji postavljenom zahtjevu za stjecanje suvlasništva na nekretninama, žaliteljica traži da joj tuženik-protutužitelj isplati polovicu iznosa za koji je ulaganjem povećana vrijednost izgrađenih nekretnina za vrijeme trajanja bračne zajednice, odnosno polovicu iznosa vrijednosti ulaganja u te nekretnine, tako da se naloži tuženiku- protutužitelju da joj isplati ukupno 350.000,00 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe pa do isplate.

11. Po protutužbi D. L.1 predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 52.541,72 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, koji protutužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je tijekom trajanja bračne zajednice stranaka kupljen automobil Renault Megane Grand Tour, proizveden 2006., za čiju kupnju je kod P. b. Z. d.d. digao kredit na svoje ime (po Ugovoru o kreditu broj … od 21. prosinca 2006. u iznosu 29.200,00 CHF-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju predmetne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate u 84 mjesečna anuiteta s promjenjivom kamatnom stopom), koji kredit je sam nastavio otplaćivati nakon prestanka bračne zajednice, slijedom čega zahtijeva povrat svih anuiteta koje je platio od prestanka bračne zajednice do potpune otplate kredita, s obzirom na to da je automobil nakon prestanka bračne zajednice koristila isključivo žaliteljica, sve do 27. siječnja 2016., kada ga je prodala za iznos 20.000,00 kuna, koji je u cijelosti zadržala za sebe.

12. Pored navedenog, žalitelj je postavio i zahtjev za isplatom iznosa od 61.388,55 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, pod uvjetom da sud dio iznosa kredita koji je njemu odobrila I. K. B. U. d.d. u iznosu od 125.705,02 kuna (po Ugovoru o kreditu broj … od 27. rujna 2006.), prizna žaliteljici kao njezino ulaganje u nekretnine koje su predmetom njezinog tužbenog zahtjeva, uz tvrdnju da je navedeni kredit nakon prestanka bračne zajednice (od 13. srpnja 2011., kada je prestala bračna zajednica), do zaključno s 30. studenog 2016., sam otplatio, radi čega u tom slučaju zahtijeva povrat ½ iznosa svih otplaćenih rata tog kredita.

13. Isto tako, žalitelj je postavio i zahtjev za isplatom iznosa od 20.002,45 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, pod uvjetom da sud dio iznosa kredita koji je njemu odobrila W. s. š. d.d. (po Ugovoru o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovora o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj … od 28. travnja 2006. u iznosu 23.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti), prizna žaliteljici kao njezino ulaganje u nekretnine koje su predmetom njezinog tužbenog zahtjeva, uz tvrdnju da je navedeni kredit nakon prestanka bračne zajednice, pa do 14. studenog 2016., sam otplatio, ukupno 53 mjesečnih rata kredita u kunskoj protuvrijednosti 5.379,65 eura, što po srednjem tečaju na dan plaćanja predstavlja ukupni iznos u visini od 40.004,90 kuna, radi čega u tom slučaju zahtijeva povrat ½ iznosa svih otplaćenih rata tog kredita.

14. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da između stranaka nije sporno da su stranke bile u braku od 23. prosinca 2004. do 13. lipnja 2014., da je zajednica života između stranaka prestala u lipnju 2012., da je stan u R. kupljen u prosincu 2003., a da je prodan 2008. za iznos od 130.000,00 eura, nakon čega su se stranke preselile u Š. gdje su živjele do okončanja zajednice života, s time da nije sporno niti to da je žaliteljica zatrudnila u srpnju 2003., nakon čega je zajednički sin stranaka rođen u travnju 2004., kao što nije sporno niti to da je žalitelj upisan kao suvlasnik u 11/12 dijela k.č. br. zgr. 194 k.o. T., zatim kao suvlasnik u ½ dijela k.č. br. 2108/3 k.o. T. te kao suvlasnik u 11/12 dijela k.č. br. 2114/1 k.o. T.,

- da je utvrđeno da je otac žaliteljice istoj poklonio određeni novčani iznos prije kupnje stana u R.,

- da između stranaka nije sporno da je za kupnju stana u R. podignut kredit na ime žalitelja kod Z. b. d.d. u iznosu od 454.890,00 kuna (što da proizlazi i iz dopisa Z. b. d.d. od 21. ožujka 2018., s lista 356-361 te dopisa iste banke od 8. prosinca 2016., s lista 39 spisa), a da je preostali iznos za kupnju stana od 40.000,00 eura, tj. 41.000,00 eura, dan u gotovini u više navrata, od čega je 30.000,00 eura nesporno bila ušteđevina žalitelja,

- da iz potvrde Z. b. d.d. o uplatama (list 370 spisa), proizlazi da je plaćeno ukupno 19.560,15 eura tj. 144.173,67 kuna, te još 57.000,00 eura za zatvaranje kredita,

- da između stranaka u odnosu na tzv. „kamenu kuću“, a riječ je o zgradi na k.č.br. zgr. 194 i 2114/1, obje k.o. T. (za koju je bila namjera prenamijeniti ju u kuću za odmor), a koja gradnja (rekonstrukcija) i adaptacija je započela u vrijeme dok su stranke bile u braku, nije sporno da su u vrijeme trajanja bračne zajednice izvršeni slijedeći građevinski radovi:

- fugiranje kamene kuće izvana, budući je tu ranije bila gospodarska zgrada štala i to istočno pročelje, južno pročelje i zapadno pročelje,

- fugiranje kamene kuće iznutra,

- izmjena južnog pročelja zgrade na način da je porušen dio štale i to krov i ista je zgrada završena u tom dijelu kao balkon odnosno terasa, zajedno sa svim finim građevinskim radovima odnosno postavljanjem pločica,

- postavljanje donjeg dijela međukatne konstrukcije i to drvenih greda i dasaka, time da su grede već postojale prije, trebalo ih je samo obraditi i podignuti za 20 cm naviše u konstrukciji (gornji dio međukatne konstrukcije betonski je rađen nakon razvoda braka),

- postavljanje vanjske stolarije odnosno prozora i škura te balkonskih vrata na katu,

- u dvorištu kameni zid oko dvorišta uz pročelje susjedne kuće i na međi, iskop bazena i priprema za betoniranje, te donja betonska ploča,

- betoniranje poda u prizemlju do pregradnog zida u prvoj prostoriji,

- izgradnja vanjskog kamenog ormarića za struju i ugradnja satova u taj ormarić, te provlačenje bužira unutra,

- postavljanje cijevi za odvodnju otpadnih voda ispred kuće odnosno temeljna kanalizacija,

- postavljanje kamenih vijenaca i ćuka, te preslagivanje krova s postojećim kupama, građevinski radovi vezano za postavljanje kamenih vijenaca i ćuka samo u tom dijelu,

- postavljanje oluka,

- da između stranaka u odnosu na tzv. "novu kuću" na k.č.br. 2114/1, nije sporno da je tu ranije bila kamena štala, te nadstrešnica (kako je evidentirano na fotografiji na listu 44 spisa te prema ostacima kamenih zidova na terenu) i da su u vrijeme trajanja bračne zajednice rađeni slijedeći građevinski radovi:

- rekonstrukcija i adaptacija kompletne obiteljske kuće kako danas ista izgleda time da u prizemlju u vrijeme završetka bračne zajednice nije bilo, jer je isto dovršavano naknadno nakon razvoda: završne obrade zidova, stavljanja marmorina i ukrasnih drvenih greda te dasaka na plafonu, a na katu je bilo sve kao i danas osim: završne obrade zidova kao dolje, šank u kuhinji je bio tek započet, u kupatilu su bile postavljene samo pločice bez kupaonskih elemenata, a centralno grijanje je kroz cijelu kuću bilo provedeno samo prva faza kao i električne instalacije i instalacije za vodu, time da su pločice na katu osim pločica u kupatilu bile kupljene od strane tuženika prije početka bračne zajednice, a također i kupe za krov je dobio tuženik prije početka braka. također je nesporno da ovo za prvu fazu instalacija struje i vode vrijedi za gornji kat, a za grijanje i za gornji i za prizemlje. Nije sporno da na katu nije bilo unutarnje stolarije, te da je postojala klima u prizemlju ne i na katu, kao i to da je u vrijeme trajanja braka učinjena septička i instalacije za odvodnju,

- da između stranaka u odnosu na tzv. "obiteljsku kuću" izgrađenu na k.č.br. 2108/3, k.o. T., nije sporno da je ista izgledala prije radova izvedenih u njezinoj unutrašnjosti onako kako je prikazano na fotografiji na listu 44 spisa te da je okućnica ispred kuće onako kako ona danas izgleda napravljena u cijelosti u vrijeme trajanja bračne zajednice, a također je i nesporno da su unutra učinjeni slijedeći radovi:

- postavljanje pločica u dijelu hodnika gdje su unutarnje stepenice za prilaz katu gdje su stranke zajednički stanovale,

- izrada metalnog drvenog stepeništa,

- fugiranje kamena iznutra,

- kupnja i postavljanje unutarnje stolarije (troja vrata),

- kupnja i postavljanje vanjske stolarije u niskom potkrovlju (dva prozora),

- postavljanje i kupnja laminata,

- postavljanje i kupnja pločica u hodniku, kuhinji, kupatilu,

- kompletno uređivanje kupatila,

- postavljanje i kupnja materijala za centralno grijanje,

- izgradnja dimnjaka,

- postavljanje i kupnja keramičkih pločica u podrumu te izgradnja odvodnje u pločicama jer je tu ranije bila betonska podloga i u pola prostorije glazura, vezano za što punomoćnica tuženika izjavljuje da nije predmetom tužbe i tužbenog zahtjeva jer se u historijatu tužbe podrum ove kuće nigdje ne spominje,

- da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke D. S. (kojeg je vještak korigirao sukladno primjedbama stranaka, list 257-272 spisa), kojeg sud prvog stupnja nalazi potpunim, razumljivim i u svemu sukladnim pravilima struke, te ga stoga u cijelosti prihvaća, utvrđeno:

- da je vrijednost izvedenih građevinskih radova na k.č. br. 194 zgr. i 2114/1, k.o. T. "kamena kuća" koji su nesporno učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice 72.416,31 kuna, uvećano za još 75.764,25 kuna, odnosno ukupno 148.180,56 kuna;

- da je vrijednost izvedenih građevinskih radova na k.č. br. 2108/3, k.o. T. "obiteljska kuća" koji su nesporno učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice 75.141,88 kuna;

- da je vrijednost izvedenih građevinskih radova na k.č. br. 2114/1, k.o. T. "nova kuća" koji su nesporno učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice 377.045,10 kuna, odnosno da je vrijednost svih izvedenih radova 600.367,54 kuna.

- da vrijednost dijela nedovršene, obnovljene "kamene kuće" i "nove" kuće na k.č. br. 2114/1, k.o. T., iznosi ukupno 1.013.635,00 kuna; zatim vrijednost dijela "kamene kuće" na k.č. br. zgr. 194, k.o. T. iznosi 250.657,62 kuna; a vrijednost kuće gospodarskih objekata i dvorišta na k.č. br. 2108/3, k.o. T. ("obiteljska kuća"), da iznosi 1.084.966,27 kuna,

- da je mjerničkim vještačenjem utvrđeno kako k.č.br. 194 zgr., k.o. T. ima dvije kulture: štalu 30 m2, te dvorište 144 m2, s time da se na terenu radi o čestici koja u naravi predstavlja nedovršeni kameni objekt koji je početak stambenog niza s njegove zapadne strane, da je isti u dužini 6 m po pročelju sa sjeverne strane, a da s južne strane istoj čestici pripada i dvorište koje je betonirano i na kojem je započeta izgradnja bazena, objekt da ima unutarnju komunikaciju na preostali dio kamene zgrade koja se proteže prema istoku na sljedeću k.č.br. 2114/1, kao. T.,

- da je mjerničkim vještačenjem utvrđeno d k.č. 2114/1 k.o. T. ima dvije kulture i to dvorište 98 m2, te štalu 86 m2, da se na istoj čestici na terenu nalazi, počevši sa zapadne strane, preostali dio ranije spomenute stare nedovršene kamene zgrade, zatim da se odvojeno malim prolazom nastavlja novo izgrađena stambena zgrada, koja nije evidentirana u katastarskim planovima, a prizemlje joj je obloženo kamenom, a da stanje na terenu da ne odgovara stanju u katastarskom operatu, na kopiji plana da je evidentiran objekt koji je danas na terenu proširen i sada čini stambeni objekt, a da ista čestica s prednje strane ima minimalno dvorište,

- da je mjerničkim vještačenjem utvrđeno da k.č. 2108/3, k.o. T. ima adresu evidentiranu u posjedovnom listu Š. 70, a da ista ima 3 kulture: kuća 70 m2, pašnjak 1195 m2 te dvorište 500 m2, da zatečeno stanje na terenu glede ucrtanih građevina, ne odgovara stanju u katastarskom planu, da je na istoj ucrtan samo dio stambenog objekta (cca 1/2) koji se nalazi s istočne strane, dok se drugi neucrtani dio nalazi sa zapadne strane, ista čestica da je ograđena kamenim suhozidom, a unutar nje prema jugoistoku, da se nalaze i gospodarski objekti koji nisu evidentirani u katastarskim planovima,

- da iz Ugovora o kupoprodaji motornog vozila (list 371-373 spisa) proizlazi da je žalitelj u svibnju 2009. prodao A. J. automobil marke VW Golf 2,0 TDI proizveden 2004., za iznos od 60.000,00 kuna,

- da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-244/05, UPP/OS-200/05 od 24. siječnja 2006. (list 40 spisa), utvrđeno da je žalitelj iza smrti svoga oca koji je umro u listopadu 2005., naslijedio u suvlasništvo određeni broj nekretnina te neutvrđeni novčani iznos,

- da je uvidom u ugovor o darovanju nekretnine od 13. rujna 2005. (list 41-42 spisa), utvrđeno da je otac žalitelja neposredno prije svoje smrti darovao žalitelju 11/12 dijela k.č. br. 194 zgr. i 2114/1, obje k.o. T., a koje nekretnine su predmetom ovog postupka,

- da je uvidom u Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovora o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj … (list 61-67 spisa), utvrđeno da je žalitelj 28. travnja 2006. podigao kredit u iznosu 23.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate 22 godine i 9 mjeseci, a radi rekonstrukcije, adaptacije i popravka obiteljske kuće te da je isti zajedno sa žaliteljem, potpisala i žaliteljica u svojstvu sudužnice, dok je iz potvrda (list 68-70 spisa) utvrđeno da je iznos mjesečne rate koju je žalitelj bio obvezan plaćati radi vraćanja kredita, iznosio cca 740,00 kuna, odnosno kako to stoji u ugovoru, 97,53 eura u kunskoj protuvrijednosti,

- da je uvidom u Ugovor o kreditu od 27. rujna 2006. (list 71-72 spisa), utvrđeno da je isti sklopio žalitelj kao korisnik kredita, s kreditorom I. k. b. U. d.d., za iznos kredita od 125.705,02 kuna, u protuvrijednosti u eurima 16.924,38 eura, s rokom otplate 25 godina, po kojem ugovoru je žaliteljica također bila sudužnica, koji kredit je isplatio žalitelj u cijelosti 27. prosinca 2012. (što proizlazi i iz prometa stambenog kredita broj 7147010969, s lista 74-84 spisa te internog naloga s lista 73 spisa),

- da između stranaka nije sporna visina novčanih iznosa koje je žalitelj na ime rata naprijed navedenih kredita platio nakon prestanka bračne zajednice (81.391,00 kuna), s time da isti proizlazi i iz isprava priloženih spisu,

- da je uvidom u bilješke D. L.2 , brata žalitelja (list 85 spisa), utvrđeno da je D. L.2 vodio bilješke o svojim novčanim primanjima 2004., pa da je tako utvrdio kako je bratu D., ovdje žalitelju, u sezoni 2004. dao ukupno 17.700,00 kuna, s time da je vodio bilješke i o odrađenim satima te o svojim plaćama i dobivenim putnim troškovima tijekom 2006. i 2007. (bilješke D. L.2 s lista 87-94 spisa), temeljem kojih je utvrđeno da je isti u cijelom tom razdoblju na koje se bilješke odnose, bio zaposlen i primao plaću,

- da je uvidom u rješenje posl. br. O-244/05, Upp/OS-200/05 od 21. ožujka 2007. (list 95 spisa), utvrđeno da je nadopunjen ostavinski postupak iza pokojnog oca žalitelja, temeljem kojeg je žalitelj, pored ranije navedenog, naslijedio još i neutvrđeni novčani iznos na temelju Ugovora o stambenoj štednji zaključenog s W. s. š. d.d. Z. broj ugovora … (a da navedeno proizlazi i iz izvoda računa predmetne stambene štednje (list 96 spisa), a da je riječ o ugovorenoj svoti od 10.200,00 eura po tarifi spore štednje,

- da je uvidom u Kupoprodajni ugovor od 2. listopada 2007. (list 97 spisa), utvrđeno da je žalitelj zajedno sa svojim bratom prodao nekretnine k.č. br. 2392/3, 2392/4 i 2392/5, upisane u k.o. T. za iznos 16.620,00 kuna,

- da je uvidom u potvrdu (list 98 spisa), utvrđeno da je žalitelj 2001. isplatio Auto kući B. u R. iznos od 73.632,55 kuna,

- da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji motornog vozila (list 99 spisa), utvrđeno da je žalitelj 7. siječnja 2008. prodao osobni automobil marke VW Golf za iznos 32.000,00 kuna, dok iz ranije navedene potvrde (s lista 98 spisa), proizlazi da je taj iznos njegova vlastita imovina, budući je predmetni automobil kupio prije početka bračne zajednice sa žaliteljicom,

- da je uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen 21. prosinca 2006. (list 107-111 spisa), utvrđeno da je žalitelj kod P. d.d. podigao kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 29.200,00 CHF, uz prijenos prava vlasništva na vozilu Renault Megane Grand Tour, iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je riječ o kreditu podignutom za kupnju predmetnog automobila (kako to i tvrdi žalitelj),

- da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji motornog vozila (list 112 spisa), utvrđeno da je predmetno vozilo žalitelj prodao 27. siječnja 2016. za iznos 20.000,00 kuna,

- da je uvidom u isprave (list 148-152 spisa), utvrđeno da je žalitelj 29. rujna 2003. sa svoje štedne knjižice otvorene kod R. b. d.d., podigao novčani iznos u visini od 16.000,00 eura, da je 4. ožujka 2004. na istoj štednoj knjižici imao ušteđevinu u iznosu 17.655,10 USD-a, dok je uvidom u potvrdu (list 153 spisa), utvrđeno da je kod N. b. d.d. imao oročena novčana sredstva u visini od 5.000,00 eura, iz čega sud zaključuje da je vjerodostojan iskaz žalitelja kada tvrdi da je prije početka bračne zajednice imao određenu svoju ušteđevinu koju je utrošio na kupnju stana u R. (kako opisuje) te na rate kredita do prodaje tog stana,

- da je uvidom u potvrdu (list 158 spisa), utvrđeno da je u razdoblju od 8. siječnja 2008. do 19. studenog 2010., žalitelj, kao opunomoćenik, s štednog računa svog brata D. L.1 podigao novčani iznos u visini od 6.500,00 eura, te 3.900,00 USD- a.

15. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se odredbom čl. 3. Obiteljskog zakona (NN 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013, 75/2014, 5/2015, dalje ObZ/03), prvostupanjski sud prije svega zaključuje da se u konkretnom slučaju na pravni odnos stranaka ima primijeniti navedeni ObZ/03, s obzirom na vrijeme trajanja bračne, odnosno izvanbračne zajednice, da je izvanbračna zajednica stranaka nedvojbeno započela u trenutku rođenja njihovog sina, ali i ranije u ljeto 2003. (srpanj), koja zajednica stranaka je proizvodila imovinskopravne učinke od njenog početka, pa odgovarajućom primjenom odredbi čl. 247., 248., 249. st. 1., 250., 253. i čl. 258., ObZ/2003, u odnosu na stan u R. (koji je 2008. prodan za iznos od 130.000,00 eura, a za kupnju kojeg stana je utrošeno ukupno cca 117.000,00 eura (41.000,00 eura ušteđevine, cca 19.000,00 eura za rate kredita kroz razdoblje od 4 godine te još 57.000,00 eura za zatvaranje kredita), zaključuje da 60/117 dijela predmetnog stana čini vlastitu imovinu stranka (tj. 60/117 dijela iznosa od 117.000,00 eura, ili 60.000,00 eura (41.000,00 eura ušteđevine te još 19.000,00 eura za rate kredita), dok za nekretnine oznaka k.č.br. 2108/3, 23114/1 i 194 zgr., sve k.o. T., zaključuje da iste ne predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, jer je žalitelj suvlasništvo predmetnih nekretnina stekao darovanjem, odnosno nasljeđivanjem, tako da suvlasništvo istih nije stečeno radom stranaka za vrijeme trajanja braka, pozivajući se pri tome i na odredbu čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZV), slijedom čega stvarnopravni zahtjev žaliteljice u odnosu na navedene nekretnine, u cijelosti cijeni neosnovanim.

16. Odlučujući o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu žaliteljice (na isplatu) u kontekstu odredbe čl. 248. ObZ/03, imajući u vidu iznos sredstava koje su stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice uložile u radove na naprijed navedenim nekretninama, prvostupanjski sud utvrđuje da bračnu stečevinu stranka čine ulaganja u nekretnine žalitelja u visini od ukupno 219.369,67 kuna, od čega cijeni da žaliteljici pripada ½ dijela tog iznosa ili 109.684,84 kuna, za koji iznos žalitelja obvezuje na isplatu i u tom dijelu djelomično usvaja postavljeni eventualni tužbeni zahtjev, rukovodeći se time da je utvrđena vrijednost ulaganja u predmetne nekretnine u iznosu od 823.689,98 kuna, od kojeg iznosa je odbio vrijednost vlastite imovine stranka utvrđene u sveukupnom iznosu od 604.320,31 kuna (i to s obrazloženjem da vrijednost vlastite imovine sveukupno iznosi 76.166,66 eura, što preračunato u kune po srednjem tečaju HNB na dan presuđenja iznosi 564.320,30 kuna, a uvećano za 40.000,00 kuna od podaje automobila marke Golf IV, sveukupno 604.320,31 kuna, odnosno :

- 41.000,00 eura (ušteđevina u gotovini dana za kupnju stana u R.),

- 19.000, 00 eura danih za otplate rata kredita za kupnju tog stana,

- 60/117 dijela vrijednosti stana u R., tj. 6.666,66 eura (omjer vlastite imovine u ukupnoj imovini danoj za kupnju stana), odnosno omjer iznosa od 13.000,00 eura (zarada koja je ostvarena prodajom tog stana), u odnosu na iznos od 130.000,00 eura za koji je stan prodan te iznosa od 117.000,00 eura (ukupni iznos koliko je stan plaćen),

- 4.000,00 eura koje je žalitelj naslijedio od pok. oca,

- 5.500,00 eura od prodaje zemljišta koje je žalitelj naslijedio od pok. oca,

- 40.000,00 kuna od podaje automobila marke Golf IV).

17. U odnosu na protutužbeni zahtjev žalitelja, polazeći od svih naprijed navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da dio sredstava danih za ulaganja u nekretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva žaliteljice (za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka), a koji ne čini vlastitu imovinu stranka - čini bračnu stečevinu stranka, pa temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZOO/05), cijeni djelomično neosnovanim protutužbeni zahtjev u odnosu na povrat sredstava koje je žalitelj plaćao po prestanku bračne zajednice na ime rata kredita podignutih u W. s. š. i kod I. U. d.d., za građevinske radove na predmetnim nekretninama u ukupnom iznosu od 81.391,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, s obrazloženjem da žalitelj nema pravo na naknadu tih iznosa od žaliteljice, jer su isti zapravo uloženi u njegovu vlastitu imovinu, a zatraženi iznos je puno manji od iznosa koji čini vlastitu imovinu stranka (utvrđeno je da je to iznos 604.320,61 kuna).

18. Nadalje, u odnosu na protutužbeni zahtjev žalitelja koji se odnosi na povrat sredstava koje je žalitelj plaćao po prestanku bračne zajednice na ime rata kredita podignutih za kupnju automobila Megane Grandtour, rukovodeći se time da stranke u postupku nisu dokazale da je i dio novca za kupnju tog automobila, vlastita imovina stranaka, protutužbeni zahtjev u tom dijelu cijeni u cijelosti osnovanim, neovisno o tome što se nakon prestanka bračne zajednice s automobilom događalo, za koju tražbinu, s obzirom na opći petogodišnji zastrani rok (čl. 225. ZOO-a), u smislu odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a te činjenicu da je protutužba podnesena 20. prosinca 2016., cijeni da nije nastupila zastara.

19. Po žalbi žaliteljice sporno je i nejasno obrazloženje pobijane odluke u dijelu kojim utvrđuje vlastitu imovinu stranaka te nesporne i sporne izvedene radove na napravljenim kućama, kao i zaključak prvostupanjskog suda o tome da je žalitelj iz vlastite imovine sam otplaćivao kredit podignut za otplatu stana u R. te zaključak u odnosu na visinu novčanih iznosa koji su kao vlastita imovina žalitelja ulagani u građevinske radove na kućama koje su predmetom spora. Žaliteljica upire i na to da joj prvostupanjski sud neosnovano nije priznao ulaganje njezine vlastite ušteđevine u kupnju stana u R., pri čemu je ušteđevinu žalitelja u stjecanju toga stana uzeo u obzir, posljedično tome upirući i na pogrešno utvrđeni suvlasnički omjer u odnosu na predmetni stan. Također, žalbenim navodima prigovara zaključku prvostupanjskog suda da iznos od prodaje automobila marke Golf IV (40.000,00 kuna), ulazi u vrijednost ulaganja u nekretnine koje su predmetom spora, kao vlastita imovina žalitelja, ponavljajući tvrdnje koje je isticala i tijekom prvostupanjskog postupka, da je stan u R. predstavljao bračnu stečevinu stranaka jer je kupljen kreditom za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice, da je stan služio zajedničkom stanovanju stranaka, a da su prodajom stana stranke zajednički raspolagale stanom, tako da iznos dobiven njegovom prodajom predstavlja bračnu stečevinu stranaka u ½ dijela.

20. Po žalbi žalitelja, u žalbenom stupnju postupka sporna je ocjena suda prvog stupnja o tome da je izvanbračna zajednica stranaka započela u ljeto 2003., sporno je i nejasno obrazloženje pobijane odluke u dijelu kojim utvrđuje vlastitu imovinu stranaka te nesporne i sporne izvedene radove na napravljenim kućama, kao i ocjenu o ulaganjima vlastite imovine žaliteljice u kupnju stana u R. (ušteđevina žaliteljice u iznosu od 10.000,00 eura), a posljedično tome i da bi takva njezina vlastita imovina, nakon prodaje stana, bila uložena u nekretnine žalitelja, pri čemu žalitelj ustraje kod tvrdnji koje je iznosio i u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, da stan u R. predstavlja njegovu vlastitu imovinu (za kupnju stana je dao iznos od 41.000,00 eura vlastite ušteđevine, s time da je vlastitim sredstvima otplaćivao kredit koji je podigao za kupnju stana), slijedom čega je i sav novac dobiven od prodaje stana, njegova vlastita imovina koju je uložio u cijelosti u nadogradnju i obnovu tzv „nove kuće“, koja, također, predstavlja njegovu vlastitu imovinu. Žalbenim navodima žalitelj prigovara i zaključku prvostupanjskog suda o zajedničkom ulaganju stranaka u tzv. “kamenu kuću“, za koju žalitelj ustraje kod tvrdnji da se radilo o nekretnini koju je zamijenio s bratom, koji ju je potom obnavljao vlastitim sredstvima, dok u odnosu na tzv. „obiteljsku kuću“, upire na činjenicu da je suvlasnik iste u ½ dijela, čime spori pravo žaliteljici na priznavanje vrijednosti uloženih radova u tu nekretninu, preko njegovog suvlasničkog omjera. Isto tako, žalitelj prigovara i ocjeni prvostupanjskog suda o neosnovanosti dijela protutužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu polovine iznosa kredita koje je sam isplatio nakon prestanka bračne zajednice stranaka, po osnovi dva ugovora o kreditu (kredit odobren kod I. K. B. U. d.d. i kod W. s. š. d.d.), uz tvrdnju da se radilo o kreditima kojima su ishođena sredstva za obnovu i uređenje tzv. „obiteljske kuće“.

21. U konkretnom slučaju žaliteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o imovini (tri kuće) koju su stranke stekle za vrijeme trajanja braka zajedničkim sredstvima dobivenim prodajom zajedničkog stana u R., ulaganjem, adaptacijom i zidanjem, na kojoj imovini su po zakonu stranke suvlasnici u jednakim dijelovima, koje tvrdnje žalitelj gotovo u cijelosti spori, osim tvrdnji o zajedničkom ulaganju u tzv. „obiteljsku kuću “ (u iznosu od 37.570,94 kuna koji se odnosi na vrijednost nesporno izvedenih građevinskih radova na toj kući u ½ dijela, koliko iznosi njegov suvlasnički dio), za koja zajednička ulaganja pak tvrdi da se odnose na dva podignuta kredita (kod I. K. B. U. d.d. i kod W. s. š. d.d.), temeljem kojih zahtijeva isplatu ½ dijela iznosa svake pojednine mjesečne rate kredita koje je nastavio sam otplaćivati nakon prestanka bračne zajednice

22. Odredbom čl. 361. st. 2. ObZ/03, koji Zakon je bio na snazi u vrijeme stjecanja imovine koja je predmetom spora, koja odredba je istovjetna odredbi čl. 551. st. 2. sada važećeg Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20, dalje: ObZ), propisano je da se danom stupanja na snagu toga Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečeni po prijašnjim propisima.

23. Navedenim se pravni režim imovine bračnih drugova prosuđuje prema Zakonu koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, a to je u odnosu na stan u R. za koji između stranaka nije sporno da je kupljen u prosincu 2003., cijeneći odredbu čl. 454. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), u času sklapanja kupoprodajnog ugovora kada pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na kupca.

24. Stoga se u konkretnom slučaju na predmetni stan u R., ali isto tako i na sporne nekretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva žaliteljice na kojim ista svojata prava kao na zajedničkoj imovini stečenoj u braku koji je nesporno trajao do 13. lipnja 2014. (s time da je zajednica života između stranaka prestala u lipnju 2012.), primjenjuje Obiteljski zakon iz 2003. koji je tada bio na snazi.

25. Prema odredbi čl. 248. ObZ/03, propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je sukladno odredbi čl. 253. istog Zakona propisano da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a da je vlastita imovina i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. ovoga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

26. Nadalje, prema odredbi čl. 249. ObZ/03 propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili te da nevjesta i ženik, odnosno bračni drugovi mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose glede bračne stečevine, dok je prema odredbi čl. 255. st. 1. i 3. ObZ/03 propisano da se bračnim ugovorom mogu urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini te da se bračni ugovor sklapa u pisanom obliku, a da potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni.

27. Člankom 258. ObZ/03 propisano je da izvanbračna zajednica žene i muškarca koja ispunjava pretpostavke iz članka 3. ovoga Zakona, stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

28. Iz stanja spisa proizlazi između stranaka nespornim da je žaliteljica zatrudnjela u srpnju 2003., nakon čega je zajednički sin stranaka rođen u travnju 2004., s time da je u međuvremenu u prosincu 2003., kupljen stan u R., nakon čega su stranke 23. prosinca 2004. sklopile brak i doselile se u kupljeni stan koji su zajednički koristile sve do njegove prodaje 2008., kada su se preselile u Š. gdje su živjele do okončanja zajednice života (lipanj 2012.), s time da između stranaka proizlazi nespornim i to da su nekretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva žaliteljice (tri kuće), stare kuće obitelji žalitelja koje je isti u određenim suvlasničkim omjerima stekao darovanjem i nasljeđivanjem iza smrti svoga oca I. L., umrlog … 2005. (kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-244/05, UPP/OS-200/05 od 24. siječnja 2006., list 40 spisa), na kojim nekretninama je žalitelj upisan kao suvlasnik, i to u odnosu na k.č.br. 2108/3, u ½ dijela (tzv. „obiteljska kuća“), u odnosu na k.č.br. 2114/1 (tzv. „nova kuća“) te na k.č.br. 194 (tzv. „kamena kuća“), u 11/12 dijela, a u koje sve tri nekretnine su nakon sklapanja braka stranaka vršena određena ulaganja koja su između stranaka sporna (u obimu izvedenih radova i porijeklu uloženih sredstava).

29. Iz stanja spisa proizlazi i to da je žalitelj već u odgovoru na tužbu (koji je nadopunio podneskom od 22. ožujka 2017.), porekao da bi stan u R. bio (izvan)bračna stečevina stranaka, tvrdeći da se radi o njegovoj vlastitoj imovini koju je kupio dijelom vlastitim novčanim sredstvima (od ušteđevine) od prije početka izvanbračne zajednice stranaka, a dijelom kreditom koji je sam, vlastitim novčanim sredstvima otplaćivao za vrijeme trajanja izvanbračne i bračne zajednice stranaka, s time da je porekao i to da bi sporne tri kuće bile bračna stečevina stranaka, tvrdeći da su tzv. „obiteljsku kuću“ u koju su stranke nesporno preselile nakon prodaje stana u R., izgradili davno prije toga njegovi roditelji te da je ista bila u potpunosti uređena i useljiva, a da je tek 2006. sredstvima dobivenim od kredita kod W. s. š. d.d. započeto uređenje kata te kuće, dok je u odnosu na „novu kuću“ tvrdio da se radi o staroj štali koju mu je darovao otac u 11/12 dijela, poričući da bi ta stara štala bila u cijelosti porušena i da bi na istom mjestu bila zidana nova kuća, uz tvrdnju da su 2008. srušeni zidovi do nivoa prizemlja, nakon čega je zidano u gabaritima postojeće stare građevine koja je u potpunosti završena tek nakon prestanka bračne zajednice stranaka, tvrdeći i u odnosu na tzv. „kamenu kući“, da se radilo o njegovoj očevini, odnosno djedovini, za koju se s bratom D. dogovorio da će on bratu u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice prepustiti tu nekretninu, a da će zauzvrat njemu brat ustupiti svoj suvlasnički dio tzv. „obiteljske kuće“, pa da je svu brigu oko uređenja i održavanja te tzv. „kamene kuće“, na sebe preuzeo njegov brat, tako da ništa od uloženog u tu kuću ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka, a da je novac od prodaje stana u R. bio utrošen za nadogradnju tzv. „nove kuće“ 2009. i za kupnju osobnog automobila marke Golf V i kombi vozila Volkswagen Transporter.

30. Po ocjeni ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je stan u R. stečen za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stranaka, koja izvanbračna zajednica je svakako započela kada je žaliteljica zatrudnjela (u srpnju 2003.), nakon čega se u travnju 2004. rodio zajednički sin stranaka, s time da je u međuvremenu za kupnju stana podignut kredit kod Z. b. d.d., na ime žalitelja kao korisnika kredita, pri čemu je kao sudužnik za isti kredit naveden B. A., otac žaliteljice (kako to proizlazi iz Ugovora o namjenskom kreditu od 5. prosinca 2003., s lista 357-361 spisa), nakon čega je žalitelj s prodavateljem 8. prosinca 2003. zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnina na temelju kojeg se uknjižio kao vlasnik predmetnog stana (rješenje Općinskog suda u Rovinju broj Z- 1271/04 od 7. svibnja 2004., s lista 34 spisa), u koji stan se žaliteljica doselila po rođenju sina, zajedno s njim, koji stan su potom stranke nastavile zajednički koristiti sve do njegove prodaje 2008., kada se zajednički sele u Š., na koji način pouzdano slijedi da je do kupnje stana došlo zajedničkom odlukom obje stranke i to sa svrhom rješavanja pitanja zajedničkog stanovanja (što potvrđuje i sam žalitelj svojim iskazom u kojem navodi da su stranke, nakon što su se upoznale, odlučile zajednički živjeti), kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, čime je kasnijim sklapanjem braka, izvanbračna zajednica prerasla u bračnu zajednicu stranaka, pa se na takav odnos, i u razdoblju prije započinjanja zajedničkog života stranaka u predmetnom stanu (koji zajednički život stranaka je nesporno započeo tek nakon kupnje stana u R.), primjenjuju učinci izvanbračne zajednice u smislu odredbe čl. 3. Obz-a.

31. Stoga, pravilno u kontekstu citirane odredbe ObZ/03, prvostupanjski sud zaključuje da izvanbračnu zajednicu stranaka koja je trajala kraće od tri godine, a koja je završila sklapanjem braka, posebno kada je u njoj rođeno dijete, treba u pravima izjednačiti s bračnom zajednicom i to od trenutka kada je započeta izvanbračna zajednica.

32. Međutim, za prosudbu radi li se o bračnoj stečevini stranaka, pored činjenice da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stranaka, mjerodavan je i kriterij, radi li se o stanu koji su bračni drugovi stekli radom (za vrijeme trajanja bračne zajednice) ili potječe li stan iz te imovine, pri čemu je sud dužan, imajući u vidu sve izvedene dokaze, utvrditi o kakvoj je imovini riječ, jer činjenica da se radilo o nekretnini koja je kupljena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stranaka, sama po sebi nema dokaznu snagu u pogledu dokazivanja da ista predstavlja izvanbračnu stečevinu stranaka i to svake u ½ dijela.

33. Sud prvog stupnja je, rukovodeći se okolnostima konkretnog slučaja u trenutku kupovine predmetnog stana te izvedenim dokazima na tu okolnost, po ocjeni ovoga suda, propustio na pouzdan način utvrditi o kakvoj je imovini riječ, na što osnovano u žalbi upiru obje stranke, u kojem dijelu se ukazuje nejasnim i zaključak suda prvog stupnja da činjenica trenutka u kojem je započela izvanbračna zajednica stranka, nije relevantna za ovaj postupak, nakon čega, pak zaključuje da je takva zajednica proizvodila imovinskopravne učinke od samog trenutka kada je započeta, od srpnja 2003., čemu osnovano u žalbi prigovara žalitelj, kao što se u tom dijelu ukazuje nejasnim i zaključak prvostupanjskog suda vezano za ulaganja vlastite imovine stranaka u kupnju predmetnog stana te posljedično navedenom i zaključak o tome da 60/117 dijela predmetnog stana čini vlastitu imovinu stranka, pri čemu vlastitu imovinu stranaka pogrešno iskazuje zbirno, tako da iz svega navedenog nije moguće zaključiti u kojem dijelu, i je li uopće, predmetna imovina stranaka (stan u R.), stečena radom (za vrijeme trajanja bračne zajednice), odnosno u kojem dijelu ista potječe iz te imovine, pa da bi se o istoj moglo govoriti kao o bračnoj stečevini, niti je, stoga, u tom dijelu moguće ispitati pravilnost tako obrazloženih zaključaka prvostupanjskog suda, a time niti pravilnost pobijane presude.

34. Naime, zakonska presumpcija iz čl. 249. st. 1. ObZ/03, prema kojoj su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (ako nisu drugačije ugovorili), odnosi se samo na udjel u stjecanju bračne stečevine, slijedom čega je za zaključak o tome predstavlja li neka nekretnina bračnu stečevinu, nužno bilo pouzdano utvrditi, kojim sredstvima je kupljen predmetni stan (zajedničkim sredstvima stranaka ili sredstvima koja potječu iz vlastite imovine stranaka), odnosno utvrditi je li isti stečen radom stranaka ili potječe iz te imovine i u kojem obimu, čime bi se tek potom moglo utvrditi jesu li u odnosu na predmetni stan ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu čl. 248. ObZ/03, što, za sada, na način kako to čini sud prvog stupnja, nije pouzdano, niti jasno utvrđeno. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da prvostupanjski sud u odnosu na predmetni stan zaključuje da je isti stečen dijelom od vlastite imovine stranaka (njihove posebne ušteđevine), a dijelom od bračne stečevine (otplaćenog kredita Z. b. d.d.), pri čemu o tome ne daje jasan zaključak. To stoga što je u konkretnom slučaju bilo potrebno jasno razlučiti vrijednost stečenu sredstvima vlastite imovine svakog od supružnika (o čemu sud prvog stupnja također ne daje jasan zaključak) te vrijednost dijela stečenog sredstvima bračne stečevine, nakon čega se tako utvrđene vrijednosti imaju zbrojiti i potom izmjeriti razmjer suvlasništva na čitavoj nekretnini, a koji razmjer se potom uzima u obzir u odnosu na dobiveni iznos kupoprodajne cijene za prodani stan i kao takav, pod pretpostavkom da se utvrdi, predstavlja iznos zajedničkog ulaganja u adaptaciju i zidanje tri kuće u mjestu Š.

35. Pri tome je za naglasiti da nije odlučno koji od bračnih drugova je digao kredit na svoje ime, niti je odlučno koji od bračnih drugova je vraćao kredit za vrijeme trajanja braka, jer, s obzirom na materijalno pravo važeće u vrijeme stjecanja, to ne mijenja suvlasnički omjer bračnih drugova u stjecanju te imovine (stečene u braku, odnosno izvanbračnoj zajednici), u smislu odredbe čl. 248. OBZ/03, u vezi s čl. 249. st. 1. ObZ/03, ukoliko imovinski odnosi u bračnoj zajednici nisu bili drugačije uređeni bračnim ugovorom, postojanje kojeg bračnog ugovora, žalitelj, koji se poziva na to da se ne radi o stanu koji je bračna stečevina uslijed činjenice da je otplaćivao kredit za stan iz vlastite imovine, ne dokazuje, na što osnovano žalbenim navodima upire žaliteljica, s time da, sukladno prethodno već obrazloženom, s uspjehom ne dokazuje niti to, da su stranke imale namjeru da upravo žalitelj stekne pravo vlasništva toga stana, odnosno da je stan kupio samo žalitelj s namjerom da bude njegov samovlasnik i sredstvima koja čine njegovu vlastitu imovinu te da je navedeni kredit suglasnom voljom obje stranke uzeo samo u svoje ime i za svoj račun, tako da bude jedini korisnik kredita i jedini u obvezi vraćanja istog.

36. Posljedično navedenom, imajući u vidu da žaliteljica oba postavljena eventualna tužbena zahtjeva, dakle i tužbeni zahtjev za isplatu, temelji na tvrdnji da su stranke, između ostalog, i sredstvima dobivenim prodajom stana u R., zajednički ulagale u adaptaciju i zidanje tri kuće u mjestu Š. (gdje su živjele od 2008. do prestanka bračne zajednice 2013.), za sada se ukazuje preuranjenim zaključak prvostupanjskog suda vezano za vrijednost ulaganja u te tri kuće, a time i zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na postavljeni protutužbeni zahtjev žalitelja za isplatom iznosa od 61.388,55 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog s I. K. B. U. d.d. te za isplatom iznosa od 20.002,45 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog s W. s. š. d.d., koja oba zahtjeva za isplatu žalitelj postavlja uvjetno, ukoliko se isti iznosi priznaju žaliteljici kao njezino ulaganje u nekretnine koje su predmetom njezinog tužbenog zahtjeva. Pri tome, u odnosu na taj dio protutužbenog zahtjeva žalitelja, nejasno i kontradiktorno prvostupanjski sud zaključuje da žalitelj nema pravo na naknadu tih iznosa od žaliteljice, s obrazloženjem da su isti zapravo uloženi u njegovu vlastitu imovinu, a da je zatraženi iznos puno manji od iznosa koji čini vlastitu imovinu stranka, dok s druge strane pak zaključuje da dio sredstava danih za ulaganja u nekretnine, a koji ne čini vlastitu imovinu stranka - čini bračnu stečevinu stranka.

37. Ovdje je za ukazati da bračni drug koji je nakon razvoda braka nastavio otplaćivati kredit (i slična zaduženja) koji je uložen u imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice, ima pravo tražiti od druge strane da joj namiri ono što je bila dužna učiniti tj. da mu vrati odgovarajući dio kredita i drugih pozajmica. To stoga, što bez obzira na to tko je od bračnih drugova otplaćivao dospjele rate za kredit, odnosno koji je od bračnih drugova vraćao zaduženja kojima je stečena imovina za vrijeme trajanja braka, obveza vraćanja kredita i drugih pozajmica (ukoliko se radi o zajedničkoj imovini stečenoj za vrijeme trajanja braka), predstavlja zajedničku obvezu, pa prestanak bračne zajednice i razvod braka ne mijenja odnose proistekle iz te obveze (čl. 249. st. 1. i čl. 248. ObZ-a).

38. Pri tome, u odnosu na tri kuće u mjestu Š., pri ocjeni osnovanosti zahtjeva žaliteljice za diobu isplatom (prema razmjernoj vrijednosti ulaganja u imovinu koja je suvlasništvo žalitelja i trećih osoba), koji zahtjev u podlozi podrazumijeva isplatu prema tržišnoj vrijednosti u vrijeme donošenja odluke o razvrgnuću isplatom, s obzirom na činjenične navode tužbe žaliteljice i izvedene dokaze na okolnost izvršenih radova i njihovog obima, izostao je jasan zaključak suda prvog stupnja o tome koliko iznosi ukupna tržišna vrijednost ulaganja stranaka (u vrijeme donošenja prvostupanjske presude), i posljedično tome, koji iznos bi odgovarao žaliteljičinom udjelu, naročito imajući u vidu sporan obim izvedenih radova koji sud prvog stupnja adekvatno ne obrazlaže, osim što se poziva na prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka graditeljske struke D. S., temeljem kojeg utvrđuje vrijednost „nesporno izvedenih građevinskih radova“ učinjenih za vrijeme trajanja bračne zajednice na sve tri nekretnine, kao i tržišnu vrijednost sve tri nekretnine (u vrijeme donošenja prvostupanjske presude), određeno ne obrazlažući što je sa „sporno izvedenim građevinskim radovima“, i zašto obimu izvedenih radova ne pribraja „sporno izvedene građevinske radove“.

39. Naime, u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi da na očevidu na licu mjesta među strankama nije bilo spora oko radova na nekretninama koje su predmetom postupka, da bi potom sporne radove određeno nabrajao u odnosu na sve tri nekretnine, pri tome se u konačnome određeno ne izjašnjavajući koji su sve radovi na nekretninama bili izvršeni za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, odnosno o konkretnom obimu izvedenih radova za vrijeme trajanja bračne zajednice i izvoru sredstava za njihovo izvođenje, osim što u tom kontekstu cijeni vjerodostojnim iskaz žalitelja u dijelu koji se odnosi na visinu novčanih iznosa koji su kao njegova vlastita imovina ulagani u građevinske radove na nekretninama koje su predmetom spora.

40. Pored navedenog, pobijana presuda u tom dijelu sadrži proturječne razloge, jer se istodobno zaključuje da „predmetna sredstva uložena u nekretnine koje su predmetom spora, predstavljaju bračnu stečevinu stranaka“, ali i posve suprotno, da se radi o vlastitoj imovini žalitelja, pri čemu je izostao i jasan zaključak o tome za koju svrhu je žalitelj podigao kredite kod I. U. d.d. te W. s. š. d.d. i je li to bilo sa svrhom zajedničkog ulaganja u sporne nekretnine ili ne.

41. Dakle, rukovodeći se činjeničnim navodima tužbe žaliteljice, kao i utvrđenim činjenicama po sudu prvog stupnja, trebalo je prije svega utvrditi iznos koji je utrošen u renoviranje i dogradnju kuća za vrijeme trajanja bračne zajednice (utvrditi ukupnu građevinsku vrijednost ulaganja tijekom bračne zajednice), u kojem slučaju nije riječ o novcu koji i dalje postoji kao imovina stečena radom stranaka za vrijeme braka, već o novcu koji je uložen u kuće na kojima je žalitelj upisan kao suvlasnik, zajedno s trećim osobama, zatim od tako utvrđenog iznosa oduzeti vrijednost ulaganja stečenu eventualnim sredstvima vlastite imovine svakog pojedinog supružnika (ukoliko ista postoji, imajući u vidu da žalitelj tvrdi da je u predmetne nekretnine ulagao svoju vlastitu imovinu), koji dobiveni iznos bi predstavljao bračnu stečevinu stranaka koja je, slijedom neoborive zakonske pretpostavke iz čl. 249. st. 1. ObZ/03, ukoliko stranke nisu drugačije ugovorile bračnim ugovorom, njihovo suvlasništvo u jednakim dijelovima, a u kojem slučaju bi žaliteljici pripadalo pravo na isplatu ½ dijela.

42. Naime, svako ulaganje u nekretninu koja je vlastita imovina jednog od supružnika (odnosno kao u ovom slučaju, suvlasništvo jednog supružnika i trećih osoba), izvršeno od strane oba supružnika za vrijeme trajanja njihovog braka, ukoliko je izvršeno radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz imovine stečene radom, predstavlja bračnu stečevinu, slijedom čega bi žaliteljica imala prema žalitelju, kao suvlasniku predmetnih nekretnina, pravo na obvezno pravni zahtjev radi isplate vrijednosti dotičnih ulaganja, ali ne čitave vrijednosti, već samo polovine te vrijednosti, i to u konkretnom slučaju, samo u odnosu na suvlasnički dio žalitelja. To stoga što je u parnici za isplatu za ulaganja u imovinu u odnosu na suvlasnički dio treće osobe (po pravilima vraćanja stečenog bez osnove), za taj suvlasnički dio pasivno legitimirana ona osoba čija je imovina spornim ulaganjima povećana, što znači ta treća osoba, na što pravilno žalbenim navodima upire žalitelj. 43. Međutim, u odnosu na stvarno pravni zahtjev koji je žaliteljica usmjerila prema nekretninama (tri kuće) koje su nesporno suvlasništvo žalitelja i trećih osoba, uzevši u obzir da žaliteljica takav stvarno pravni zahtjev temelji na osnovi ulaganja u te već postojeće nekretnine, pravilno i prema mišljenju ovog suda, nisu ispunjenje pretpostavke za stjecanje suvlasništva žaliteljice na spornim nekretninama.

44. Naime, nadogradnjom i preuređenjem na već postojećem građevinskom objektu se, u pravilu, ne stječe stvarno pravni, već eventualno obvezno pravni zahtjev, osim ako je uložena vrijednost takva da je zapravo stvoren novi objekt te osim ako nije postojala volja i namjera stranaka da se takvo pravo stekne.

45. U dokaznom postupku je utvrđeno da se radi o već postojećim građevinskim objektima koje su izgradili roditelji žalitelja prije početka zasnivanja (izvan)bračne zajednice stranaka, koje, stoga, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, ne čine zajedničku imovinu stranaka, pri čemu pravilno zaključuje i to da žaliteljica nije dokazala (niti je to tvrdila), da je žalitelj sam ili zajedno s drugim suvlasnikom (A. L., odnosno D. L.1 ), odredio da bi žaliteljici imalo pripasti pravo (su)vlasništva na tim nekretninama, a neupitno je da je suvlasništvo predmetnih nekretnina žalitelj stekao na temelju različitom od onog navedenoga u čl. 248. ObZ/2003 (darovanjem i nasljeđivanjem), s time da žaliteljica nije dokazala niti to da bi zajednička ulaganja bila u tolikom obimu da bi izmijenila prijašnji oblik i obim bilo koje od te tri nekretnine, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja (pozivom na odredbu čl. 156. st. 1. ZV-a), da time žaliteljica nije stekla pravo suvlasništva na predmetnim kućama, već da prema žalitelju može imati samo obvezno pravna potraživanja koja su predmet njezinog drugog eventualnog zahtjeva.

46. Stoga je u tom dijelu kojim je odbijen stvarno pravni zahtjev žaliteljice, žalbu žaliteljice kao neosnovanu valjalo odbiti i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, pobijanu presudu potvrditi.

47. Nadalje, u odnosu na protutužbeni zahtjev za isplatu izosa od 52.541,72 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koji se odnosi isplatu anuiteta kredita za automobil Renault Megane Grand Tour, koji je nesporno kupljen tijekom trajanja bračne zajednice stranaka, sredstvima dobivenim od navedenog kredita, u odnosu na koji kredit je sud prvog stupnja utvrdio da ga je žalitelj nastavio sam otplaćivati nakon prestanka bračne zajednice, što žaliteljice žalbom posebno niti ne spori, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da stranke nisu dokazale da je novac za kupnju navedenog automobila, vlastita imovina stranaka, kao što je pravilno ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare. To stoga što zastara zahtjeva za povrat utrošenog na zajedničke potrebe za vrijeme trajanja bračne zajednice, počinje teći od prestanka bračne zajednice koja je u konkretnom slučaju nesporno prestala u lipnju 2012. (o čemu su se stranke očitovale na ročištu od 6. travnja 2017., list 185-186 spisa), slijedom čega je žalitelj predmetni zahtjev za isplatu podnio pravodobno u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO/05), do podnošenja protutužbe 22. prosinca 2016., međutim, u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno cijeni da je protutužbeni zahtjev koji se odnosi na plaćene rate kredita po žalitelju nakon prestanka bračne zajednice, u cijelosti osnovan.

48. Naime, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu da su parnične stranke novčani iznos kredita koji je žalitelj digao za kupnju navedenog automobila, utrošile na zajedničke potrebe za vrijeme trajanja bračne zajednice, to je neotplaćeni iznos kredita nakon prestanka bračne zajednice teret bračne stečevine koji teret snose obje parnične stranke kao bivši bračni drugovi na jednake dijelove, ukoliko nisu drukčije ugovorili, postojanje kojeg drugačijeg dogovora žalitelj ne dokazuje (s time da na zaključak o postojanju drugačijeg dogovora ne utječe niti činjenica što se nakon prestanka bračne zajednice s automobilom događalo, s obzirom na tvrdnju žalitelja da je automobil nakon prestanka bračne zajednice koristila isključivo žaliteljica, sve do 27. siječnja 2016., kada ga je prodala za iznos 20.000,00 kuna, koji je u cijelosti zadržala za sebe). Stoga su oba bračna druga, nakon prestanka njihove bračne zajednice, u jednakim dijelovima u obvezi vratiti dugove s osnova sklopljenog ugovora o kreditu utrošenog za njihove zajedničke potrebe (kupnju tada zajedničkog automobila), u stjecanju kojeg je žaliteljica doprinijela u jednakom dijelu kao i žalitelj.

49. Pokraj nesporno utvrđene činjenice da je navedeni automobil kupljen u braku stranaka te da je kredit za kupnju tog automobila i realiziran u vrijeme trajanja braka stranaka, kako su, stoga, korisnici predmetnog kredita bile obje parnične stranke (drugačije ne proizlazi iz rezultata prvostupanjskog postupka), a radi se o djeljivoj obvezi u smislu čl. 41. ZOO/05, budući je žalitelj sam nakon prestanka bračne zajednice otplatio preostali dug s osnova sklopljenog ugovora o kreditu, to je isplatom cjelokupnog preostalog kredita ispunio i obvezu žaliteljice, zbog čega je žaliteljica u obvezi žalitelju isplatiti samo ono što je on platio na ime njezinog suvlasničkog dijela na tom zajednički kupljenom vozilu, a to je ½ tog iznosa.

50. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka, i to prije svega Ugovora o kreditu zaključenog 21. prosinca 2006. između žalitelja, kao korisnika kredita i P. b. Z. te pregleda uplata po tom kreditu (list 107 do 111 spisa), jasno je vidljiv točan iznos koji je žalitelj platio po tom kreditu nakon prestanka bračne zajednice, a koja bračna zajednica je nesporno prestala u lipnju 2012., rukovodeći se time da zajedničko stjecanje supružnika prestaje faktičnim prekidom njihove bračne zajednice, a ne pravomoćnošću sudske odluke o razvodu braka, s time da uplate po tom kreditu i njihovu visinu, žaliteljica nije sporila niti tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj presudi, ali isto tako niti sada u žalbi, slijedi da je žalitelj nakon prestanka bračne zajednice od srpnja 2012., pa zaključno sa siječnjem 2014., isplatio ukupno iznos od 52.541,72 kuna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, tako da je žaliteljica u obvezi žalitelju isplatiti samo ½ tog iznosa, a to je iznos od 26.270,86 kuna, odnosno sada 3.486,74 eura te pored navedenog isplati žalitelju i zatezne kamate koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

51. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu žaliteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom IV. izreke kojom je po protutužbi žalitelja naloženo žaliteljici isplatiti iznos od 26.270,86 kuna, odnosno sada 3.486,74 eura (po osnovi kredita kod P. b. Z. d.d. od 21. prosinca 2006., za kupnju vozila koji je žalitelj otplatio nakon prestanka bračne zajednice), zajedno sa zateznim kamatama koje teku na ½ dijela svakog pojedinog mjesečnog iznosa, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u skladu s odredbom čl. 373. toč. 3. ZPP-a, djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti protutužbeni zahtjev žalitelja u dijelu kojim zahtijeva naložiti žaliteljici po osnovi navedenog kredita, isplatu daljnjeg iznosa od 26.270,86 kuna, odnosno sada 3.486,74 eura (preko iznosa od dosuđenih 26.270,86 kuna, odnosno sada 3.486,74 eura) s pripadajućim zateznim kamatama.

52. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu žaliteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom IV. izreke kojom je po protutužbi žalitelja naloženo žaliteljici isplatiti iznos od 26.270,86 kuna, odnosno sada 3.486,74 eura (po osnovi kredita kod P. b. Z. d.d. od 21. prosinca 2006., za kupnju vozila koji je žalitelj otplatio nakon prestanka bračne zajednice), zajedno sa zateznim kamatama koje teku na ½ dijela svakog pojedinog mjesečnog iznosa, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate (točka I. izreke ove presude), a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim je naloženo žaliteljici po osnovi navedenog kredita, isplatiti žalitelju daljnji iznos od 26.270,86 kuna, odnosno sada 3.486,74 eura (preko iznosa od dosuđenih 26.270,86 kuna, odnosno sada 3.486,74 eura) s pripadajućim zateznim kamatama te u tom dijelu odbiti protutužbeni zahtjev žalitelja (točka II. izreke ove presude). U preostalom dijelu pobijane presude pod točkom II., III., V. i VI. izreke, temeljem čl. 369. st. 1. ZPP-a, valjalo je pobijanu presudu ukinuti i riješiti kao u izreci pod točkom III. izreke drugostupanjskog rješenja.

53. U odnosu na žalbu žaliteljice protiv točke II. pobijanog rješenja kojim joj je naloženo naknaditi žalitelju parnični trošak (u odnosu na povučeni dio tužbe) u iznosu 9.375,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2018. do isplate, valja prije svega navesti da je pod točkom I. izreke navedenog rješenja utvrđeno da je tužba žaliteljice povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi: "Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos u visini 80.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5%-ih poena tekućom od 28. listopada 2016. do isplate.".

54. Prvostupanjski sud odluku o naknadi troška u odnosu na povučeni dio tužbe donosi pozivom na odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a, uz obrazloženje da je žaliteljica podneskom od 20. travnja 2018. povukla tužbu za iznos od 80.000,00 kuna, s time da je tužba u tom dijelu povučena nakon što se žalitelj upustio u raspravljanje te nakon što je po obavijesti o tom povlačenju, na povlačenje pristao, i pri tome zatražio naknadu parničnih troškova za povučeni dio tužbe.

55. Cijeneći odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a, imajući u vidu da žaliteljica niti tvrdi, niti dokazuje, da je do povlačenja tog dijela zahtjeva došlo nakon što je žalitelj udovoljio tom dijelu zahtjeva, imajući isto tako u vidu i iznos povučenog dijela toga zahtjeva, pravilna je odluka prvostupanjskog suda o naknadi prouzročenog parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbe, pri čemu je navedeni trošak pravilno odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa) i poduzetim radnjama punomoćnika žalitelja.

56. Međutim, djelomično pogrešno je prvostupanjski sud na dosuđeni iznos parničnog troška od 9.375,00 kuna, žaliteljici naložio isplatu zateznih kamata za razdoblje od 25. listopada 2018. pa do isplate, umjesto pravilno od donošenja odluke o povlačenju tužbe i naknadi troška 16. studenog 2018. pa do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona), slijedom čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u dijelu kojim se nalaže tužiteljici-protutuženoj K. L. da tuženom-protutužitelju D. L.1 naknadi parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. studenog 2018. do isplate, žalbu žaliteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijano rješenje potvrditi, a u dijelu kojim se nalaže žaliteljici da žalitelju na dosuđeni iznos parničnog troška od 9.375,00 kuna isplati zatezne kamate za razdoblje od 25. listopada 2018. pa do 15. studenog 2018., temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, pobijano rješenje preinačiti na način da se u tom dijelu odbije zahtjev žalitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška od 9.375,00 kuna, za razdoblje od 25. listopada 2018. pa do 15. studenog 2018., i slijedom toga riješiti kao u izreci ove odluke pod točkom I. i II.

57. S obzirom na neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka pod točkom VI. Izreke pobijane odluke (čl. 154. st. 1. i 2. u svezi s 166. st. 3. ZPP-a).

58. Odluka o trošku povodom žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka IV. izreke ovog rješenja).

59. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka u naprijed izloženom smislu i razmotriti ono na što mu je u ovoj odluci ukazano te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku, ponovno odlučiti o eventualno kumuliranom zahtjevu žaliteljice K. L. te o preostalom dijelu protutužbenog zahtjeva žalitelja D. L.1 i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a i s jasnim, određenim i logičnim razlozima, imajući pritom u vidu i preostale žalbene prigovore stranaka.

U Zagrebu 28. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte