REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 752/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. U., odvjetnica u Z., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-68/19-2 od 9. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama poslovni broj P-3328/09-53 od 20. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je u cijelosti kako slijedi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Tuženik C. o. d.d. je dužna tužitelju A. J. isplatiti iznos od 540.000,00 kuna sa zakonskom zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka od 15.000,00 do isplate kao i naknaditi mu parnični trošak s zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 82.875,00 kuna, u roku od 15 dana."

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovna. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode iz revizije tužitelja.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7.1. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u pobijanoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje tužitelj.

7.2. Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u obrazloženju tih revizijskih razloga se osporavaju činjenična utvrđenja. Iz tih navoda slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 540.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom zbog nepoštivanja odredaba promemorije koju su tužitelj i tuženik sklopili 15. rujna 2003., jer tuženik nije izvršio ugovorom preuzetu obvezu isplate premija osiguranika iza 1. listopada 2003. i provizije, dok mu je prepustio dio portfelja prema sporazumu, ali je prekinuo suradnju bez valjane pravne osnovne s tužiteljem, pa je uslijed svega navedenoga tužitelj izgubio mjesečnu zaradu u iznosu od 15.000,00 kn, a što ukupno iznosi od 540.000,00 kn.

10. U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je:

-da je tužitelj bio radnik tuženika,

- da mu je radni odnos prestao odlukom o otkazu ugovora o radu od 31. ožujka 2003. istekom šestomjesečnog otkaznog roka 30. rujna 2003.,

- da je u toj odluci navedeno da tužitelj kao radnik nema nikakvih potraživanja prema tuženiku nakon isplate otpremnine koja je tužitelju u iznosu od 95.465,43 kn i isplaćena, a koju odluku o otkazu tužitelj nije pobijao,

- da su stranke sklopile promemoriju 15. rujna 2003.,

- da su promemoriju potpisali ovdje tužitelj kao samostalni stručni referent u Odjelu prodaje osiguranja pravnim osobama tuženika, N. B.-Z. kao šefica Odjela prodaje osiguranja pravnim osobama tuženika i J. G. kao direktor službe pribave i prodaje osiguranja tuženika,

- da je istog dana održan sastanak između istih osoba iz kojeg proizlazi da je na navedenom sastanku tužitelj izrazio spremnost zasnovati radni odnos u svojstvu zaposlenika u agenciji za zastupanje u osiguranju J.

-da je tuženik je na navedenom sastanku odobrio tužitelju da od Filijale Z. tuženika dobije na obradu dio svog sadašnjeg portfelja, a prvenstveno pravne osobe koje se nalaze na području S. i okolice S.,

- da je visina prepuštenog portfelja trebala biti u visini koja bi tužitelju omogućavala plaću u približnom iznosu koju je ostvarivao i u Filijali Z. tuženika,

- da je prepušteni portfelj i dalje u vlasništvu tuženika te će u slučaju nepravilnog i (ili) nekvalitetnog rada agencije J. biti vraćen u obradu u interni portfelj,

- da se tužitelj kod navedenog zavoda vodio kao nezaposlena osoba u razdoblju od 17. listopada 2003. do 10. srpnja 2005., da je tužitelj bio prijavljen na osiguranje u J. d.o.o. u razdoblju od 11. srpnja 2005. do 2. travnja 2006., a u razdoblju od 1. listopada 2003. do prijave na osiguranje u navedenom trgovačkom društvu imenovani nije imao prijavljeno osiguranje,

- da tužitelj nije bio evidentiran kao zaposlena osoba kod tvrtke J. d.o.o., te nema evidentirane isplate plaće za utuženi period (od 1. listopada 2003. do 1. ožujka 2006.),

- da je bruto plaća tužitelja kod tuženika u rujnu 2003. iznosila 9.231,12 kuna, odnosno ukupno 94.786,00 kuna od 1. siječnja 2003. do 30. rujna 2003., odnosno mjesečno prosječno 10.531,78 kuna.

11. Prvostupanjski sud je na temelju ovako utvrđenog stanja odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da promemorija na kojoj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev predstavlja samo dobru volju tužitelja i zaposlenika tuženika, a da osobe koje su sklapale promemoriju N. B.-Z. kao šefica Odjela prodaje osiguranja pravnim osobama tuženika i J. G. kao direktor službe pribave i prodaje osiguranja, nisu bile ovlaštene osobe tuženika, pa da zbog navedenoga "između stranaka nije niti ugovoreno da će tužitelju nakon otkaza radnog odnosa kod tuženika biti dano na obradu dio njegovog tadašnjeg portfelja koji je isti obrađivao kao samostalni stručni referent u Odjelu prodaje osiguranja pravnim osobama." Osim navedenoga, tužbeni zahtjev odbija i s obrazloženjem da je na tužitelju, sukladno čl. 221.a ZPP-a, bio teret dokaza kakvu je on to dobit mogao očekivati nakon otkaza ugovora o radu kod tuženika, te dokaza kakva je to štetna radnja ili propuštanje tuženika koji su doveli do toga da tužitelj ne ostvaruje dobit u visini svoje plaće koju je ostvarivao kod tuženika, a što tužitelj nije dokazao.

12. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu međutim uz primjenu odredbe čl. 373. a. st. 1. i 2. ZPP utvrđuje da promemorija nije samo dobra volja stranka jer iako iz samog sadržaja promemorije ne proizlaze obveze tuženika, proizlazi iz provedenih dokaza da je tuženik ustupio tužitelju dio polica osiguranja- portfelj nakon otkaza ugovora o radu, ali tužitelj nije bio zadovoljan sa ustupljenim portfeljom, slijedom čega odredbe promemorije treba tumačiti kao sporazum prema kojem je tužitelju bio prepušten dio portfelja tuženika.

13. Pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je promemorija sporazum koji je obvezivao stranke, i tuženik je po istoj postupio prepustivši tužitelju određeni portfelj.

14. Stoga se pravilno drugostupanjski sud poziva na odredbu čl. 262. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO) koja propisuje u st. 1. da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

15. Sukladno navedenom tužitelj je trebao dokazati da je tuženik povrijedio svoje ugovorne obveze iz predmetne promemorije, pa da je upravo zbog takvog postupanja tuženika tužitelju nastala šteta, a to, pravilno zaključuje drugostupanjski sud, tužitelj nije dokazao, odnosno nije dokazao tvrdnje da tuženik nije izvršio svoju obvezu jer da mu prepušteni portfelj nije omogućavao ostvarivanje zarade kakvu je imao kod tuženika.

16. Tužitelj u tužbi navodi da mu je šteta nastala obzirom da je tuženik protivno preuzetim obvezama bez ikakve osnove prekinuo suradnju sa agencijom J., da bi kasnije tijekom postupka tvrdio da mu je šteta nastala iz razloga što portfelj koji mu je tuženik prepustio nije bilo odgovarajuće kvalitete da bi tužitelj mogao ostvariti dobit odnosno plaću kakva je ugovorena promemorijom, pa dakle da tuženik nije postupao savjesno prilikom prepuštanja portfelja agenciji J., odnosno tužitelju koji je preko te agencije trebao poslovati.

17. Tužitelj međutim ničim nije dokazao koliku je on zaradu ostvarivao ili mogao ostvarivati od prepuštenog portfelja, kako bi se eventualno mogla utvrditi razlika između zarade koju je ostvarivao kod tuženika i zarade koju je mogao ostvarivati iz prepuštenog portfelja, kao niti kroz koje vrijeme je on obavljao poslove osiguranja radeći u agenciji J., kao i zašto eventualno nije nastavio rad u toj agenciji sve do umirovljenja.

18. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj bio prijavljen na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje od 17. listopada 2003. do 10. srpnja 2005., dok je u agenciji J. bio zaposlen u razdoblju od 11. srpnja 2005. do 2. travnja 2006., dakle ukupno 9 mjeseci kada je otišao je u mirovinu.

19. Proizlazi stoga da tužitelj nije dokazao štetnu radnju i nastalu štetu što se tiče zahtjeva za naknadom štete za izgubljenu dobit u visini prepuštenog portfelja, tako i u pogledu naknade štete koja obuhvaća proviziju za naplaćenu premiju iza 1. listopada 2003., pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

20. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 28. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.