- 1 -              Revx-523/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revx-523/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. I. s.r.l. iz T., Italija, kojeg zastupa punomoćnik R. S., odvjetnik u P., protiv 1. tuženika D. F. iz V., kojeg zastupaju punomoćnici H. M., odvjetnik u Z. i M. Z., odvjetnik u P. i 2. tuženice S. F. P. iz R., koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1321/2016-2 od 11. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-3063/2015-138 od 8. travnja 2016., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1321/2016-2 od 11. prosinca 2017.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjevi koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da se cijena udjela koja je navedena u čl. 4. st. 2. Ugovora o prijenosu udjela od 30. lipnja 2006.sklopljenog između prvotuženika D. F. i drugotužene S. F. P. kao prenositelja i tužitelja A. I. s.r.l. kao stjecatelja s iznosa od 700.000,00 EUR snizuje na iznos od ukupno 224.000,00 EUR-a i to za prvotuženika na iznos od 156.800,00 EUR-a, a za drugotuženu na iznos od 67.200,00 EUR.

2. Nalaže se prvotuženiku D. F. da isplati tužitelju A. I. s.r.l. iznos od 333.200,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. srpnja 2011. godine do isplate, a u slučaju promjene po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a (NN 35/05) primjenom uvećanje eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se drugotuženici S. F. P. da isplati tužitelju A. I. s.r.l. iznos od 142.800,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. srpnja 2011. godine do isplate, a u slučaju promjene po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a (NN 35/05) primjenom uvećanje eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, pa sve do isplate, u roku od 15 dana.„

 

II Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da se cijena udjela koja je navedena u čl. 4. st.2. Ugovora o prijenosu udjela od 30. lipnja 2006.sklopljenog između prvotuženika D. F. i drugotužene S. F. P. kao prenositelja i tužitelja A. I. s.r.l. kao stjecatelja s iznosa od 700.000,00 EUR snizuje na iznos od ukupno 224.000,00 EUR-a i to za prvotuženika na iznos od 156.800,00 EUR-a, a za drugotuženu na iznos od 67.200,00 EUR.

2. Nalaže se prvotuženiku D. F. da isplati tužitelju A. I. s.r.l. iznos od 333.200,00 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Z. b. d.d. Z. na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. srpnja 2011. godine do isplate, a u slučaju promjene po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a (NN 35/05) primjenom uvećanje eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se drugotuženici S. F. P. da isplati tužitelju A. I. s.r.l. iznos od 142.800,00 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Zagrebačke banke d.d. Zagreb na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. srpnja 2011. godine do isplate, a u slučaju promjene po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a (NN 35/05) primjenom uvećanje eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, pa sve do isplate, u roku od 15 dana. „

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja A. I. s.r.l. Italija za naknadu parničnog troška u cijelosti.

 

IV. Nalaže se tužitelju da prvotuženiku D. F. naknadi parnični trošak u iznosu od 251.980,28 kuna, u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se višak zahtjeva prvotuženika za naknadu parničnog troška odbija.

 

V. Nalaže se tužitelju da drugotuženici S. F. P. naknadi parnični trošak u iznosu od 175.779,43 kuna, u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena dok se višak zahtjeva drugotužene za naknadu parničnog troška odbija.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Puli-Pola Stalne službe u Pazinu broj P-3063/15-138 od 8. travnja 2016.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP-a) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

4. Odgovor na reviziju su podnijeli I. i II. tuženici.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Odredbom članka 392.a stavka 1. ZPP-a propisano je da u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je, zahtjev tužitelja za sniženjem kupoprodajne cijene (novčane naknade) iz ugovora o prijenosu poslovnog udjela trgovačkog društva K. i.-e. d.o.o. i to srazmjerno količini kamena koju je moguće eksploatirati (344.927 m3).

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je K. d.o.o. radi eksploatacije mineralnih sirovina na EP „T. „ dobila u zakup određene nekretnine u k.o. F. na pet godina (Odluka Vlade Republike Hrvatske od 22. listopada 2003.)

- da se to eksploatacijsko područje prema Prostornom planu Istarske županije (SN 2/2020) nalazilo unutar zone „potencijalni prostor mineralne sirovine“, ali da je ta lokacija za eksploataciju mineralnih sirovina Izmjenama i dopunama Prostornog plana Istarske županije brisana

- da su prilikom izrade Elaborata o tehničko-građevnom kamenu u EP „T.“ 1995. utvrđene eksploatacijske rezerve od 99.940 m3, a na temelju kojih je izrađen Glavni rudarski projekt 1996. te je ishodovana koncesija za izvođenje rudarskih radova

- da je na dan 15. srpnja 2006. količina stjenske mase tehničko-građevnog kamena koja se legalno mogla otkopavati u kamenolomu „T.“ 344.927 m3

- da su tuženici za račun društva K. d.o.o. još 2003. pokrenuli odgovarajuće postupke radi ishodovanja odobrenja za eksploataciju količine od 1.046.285 m3 kamena

- da je iz Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom od 19. rujna 2005. a koji je upućen Ministarstvu zaštite okoliša, Upravi za prostorno uređenje, razvidno da je K. d.o.o. dostavila Izvod iz Prostornog plana Istarske županije radi čega je zatraženo mišljenje o mogućnosti nastavka rješavanja imovinsko pravnih odnosa, radi eksploatacije mineralnih sirovina, nakon čega je uslijedilo mišljenje Ministarstva zaštite okoliša, prostoronog uređenja i graditeljstva od 6. prosinca 2005. iz kojeg je utvrđeno da je stranka K. d.o.o. navedenom uredu dostavila izvod iz nevažećeg Prostornog plana Istarske županije, budući je lokacija predmetnog eksploatacijskog polja brisana iz Plana pa se postupak rješavanja imovinskopravnih odnosa ne može okončati temeljem navedenih akata

- da je Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom dostavio očitovanje o tome 22. listopada 2006. društvu K. d.o.o.

- da je predmet Ugovora o prijenosu poslovnih udjela u društvu K. d.o.o. od 30. lipnja 2006. bila kupoprodaja poslovnih udjela navedenog trgovačkog društva, ali je svrha i cilj kupnje poslovnih udjela u tom društvu bilo stjecanje prava na obavljanje djelatnosti toga društva odnosno pravo na iskop mineralne sirovine

- da je sklapanju tog Ugovora prethodilo sklapanje predugovora od 10. travnja 2006.

- da je u čl. 8. st. 1. Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u K. e.-i. d.o.o. zaključenog 30. lipnja 2006. navedeno da „prenositelji, a osobito prenositelj D. F., koji je ujedno i jedini član uprave društva koji je u detalje upoznat s materijalnim, pravnim i financijskim stanjem društva, garantiraju stjecatelju da društvo K. i.-e. d.o.o. posjeduje svu valjanu dokumentaciju i potrebita koncesijska odobrenja za eksploataciju 1.046.285 m3 tehničko-građevnog kamena na EP „T.“ , da ne postoje nikakve zabrane ili prijeteće zabrane za eksploataciju, da se naknada za mineralnu sirovinu plaća uredno, pravovremeno, te da po osnovi iste ne postoje nikakva dugovanje prema državi ili trećim organima ili osobama, da se protiv društva ne vode ili da nisu prijeteći nikakvi sudski, upravni ili bilo koji drugi postupci koji bi mogli značajnije poremetiti likvidnost tekućeg poslovanja društva na dan potpisa Ugovora“, te da je u čl.2.ugovoreno kako stjecatelj izjavljuje kako je u cijelosti upoznat s pravnim i faktičnim stanjem rudarskih odobrenja i koncesija, sukladno zapisnicima Državnog inspektorata, Područne jedinice R.-radarski inspektor, o izvršenim pregledima na EP „T.“ za razdoblje od 30. listopada 2002. do današnjeg dana, upravnim postupcima u tijeku radi izvršavanja Rješenja o naknadi na korištenje državnog zemljišta u korist Vlade Republike Hrvatske i izdavanju Rješenja za dopunski rudarski projekt, a osobito s knjigovodstvenim stanjem poduzeća K. e.-i. d.o.o. uz predočene bilance od ovlaštenog knjigovođe“

- da do zaključenja glavne rasprave nije donijeta meritorna odluka povodom zahtjeva društva K. d.o.o.za ishodovanje rješenja o naknadi za korištenje državnog zemljišta koje izdaje Vladin ured te rješenje o potvrđivanju dopunskog rudarskog projekta  od Županijskog ureda za gospodarstvo Istarske županije a o kojim pokrenutim postupcima je tužitelj bio obaviješten od strane tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora

- da tužitelj nakon sklapanja Ugovora nije poduzimao ništa u svrhu ishodovanja meritorne odluke o zahtjevu za dodjelu konecesije za eksploataciju kamena od 1.046.285 m3

- da su stranke prilikom pregovaranja imale u vidu količinu od 1.046.285 m3 kamena koja se može eksploatirati

- da je predstavnicima tužitelja tuženik D. F. predočio i stavio na raspolaganje svu dokumentaciju društva K. d.o.o. te da su predstavnici tužitelja bile osobe koje i na području Republike Italije imaju trgovačka društva koja se bave eksploatacijom kamena, da su imali svog pravnog zastupnika svo vrijeme višemjesečnih pregovora kao i prilikom sklapanja Ugovora i to u osobi odvjetnika i tumača za talijanski jezik

- da tužitelju nije mogla ostati nepoznata i nije bila nepoznata činjenica da društvo K. d.o.o. nema koncesiju za eksploataciju količine od 1.043.285 m3 te da je zatražena koncesija za eksploataciju te količine, odnosno da su u tijeku upravni postupci radi ishodovanja koncesije i to najkasnije u trenutku potpisa Ugovora od 30.lipnja 2006.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tužitelj u trenutku sklapanja pravnog posla i kupnje poslovnih udjela znao za Odluku o donošenju izmjena i dopuna prostornog plana Istarske županije i da je istom predviđeno brisanje lokacije za eksploataciju mineralne sirovine B.-T. te je unatoč tome sklopio Ugovor, čime je njegovo pravo na eksploataciju ograničeno jer nema koncesiju za eksploataciju daljnjih količina kamena iznad 344.927 m3. Tužitelj, da je stoga istaknuo zahtjev koji se temelji na odredbi članka 432. stavka 4. ZOO-a za sniženje cijene, za koji zahtjev je nastupila prekluzija.

 

10. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je tužitelj znao i morao znati da su u tijeku upravni postupci radi ishodavanja koncesijskog odobrenja za eksploataciju količine kamena od 1.046.285 m3, jer su sklapanju ugovora prethodili višemjesečni pregovori. Nadalje, zaključak je drugostupanjskog suda da su tuženici nisu obvezali snositi rizik neuspjelog ishodavanja koncesijske dozvole za tu eksploataciju ili da će se obvezati ishodovati dozvole i odgovarati tužitelju ukoliko on bude mogao vršiti eksploataciju kamena u toj količini. Nadalje, nije ispunjen uvjet za sniženje cijene, jer tužitelj nije dokazao da neće biti moguće izvršiti očekivanu eksploataciju, a trebao je dokazati i visinu zahtjeva.

 

11. Suprotno navodima tužitelja u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer odluka drugostupanjskog suda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava  i samih tih isprava.

 

Naime, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da tuženici na sebe nisu preuzeli rizik neuspjelog ishodovanja koncesijske dozvole. Sve navedeno, pored činjenice da predmetni upravni postupak do zaključenja glavne rasprave nije niti bio okončan.

 

11.1. Vezano uz to, valja definirati o kakvom pravnom nedostatku se ovdje radi. Tužitelj je kupio poslovne udjele u trgovačkom društvu K. i.-e., pa se u konkretnom slučaju može govoriti samo o pravnom nedostatku na poslovnom udjelu tog trgovačkog društva. Na temelju provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, a sve temeljeno na činjeničnom supstratu tužbe, valja reći da ovdje takvog nedostatka nema, jer je tužitelj stekao poslovne udjele u trgovačkom društvu K. i.-e. d.o.o., koji poslovni udjeli nisu opterećeni pravima trećih osoba, koji bi ga ograničavali, a što bi rezultiralo pravom na sniženje cijene. Dakle, ovdje nema javnopravnog ograničenja na poslovnom udjelu trgovačkog društva, a mogućnost eksploatacije tehničko-građevnog kamena odnosno koncesije koju je trgovačko društvo K. i.-e. d.o.o. imalo ionako nije bila predmetom kupoprodaje.

 

11.2. Stoga dio revizijskih navoda tužitelja koji se odnosi na formiranje visine cijene poslovnog udjela, odnosno određivanje parametara, ovaj sud nije posebno analizirao.

 

12. Tužitelj je isticao i pogrešnu primjenu materijalnog prava, koja postoji prema odredbu članka 356. ZPP-a ako sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

12.1. U revizijskim navodima tužitelj implicira da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 186. stavka 3. ZPP-a sud nije vezan pravnom osnovom koju je naveo tužitelj. Sud je međutim vezan činjeničnom osnovom na koju se poziva tužitelj i prema odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Stoga kada je tužitelj tijekom trajanja ovog postupka ustrajao u zahtjevu za sniženjem cijene iz ugovora o prijenosu poslovnog udjela trgovačkog društva, sud nije ovlašten upuštati se u ocjenjivanje da li bi u kontekstu drugačijeg činjeničnog supstrata zahtjev tužitelja bio osnovan, jer bi se u takvom slučaju radilo o prekoračenju tužbenog zahtjeva u pogledu njegove činjenične osnove, za što sud nije ovlašten.

 

13. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 17. siječnja 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Đuro Sessa, v.r.