REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 43 Pž-3147/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, Marine Veljak, suca izvjestitelja, i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženika FESTTA d.o.o. Zagreb, Braće Cvijića 32, OIB 38019717425, kojeg zastupa punomoćnik Ozren Tatarac, odvjetnik u Zagrebu, Bogišićeva 2, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1291/16 od 4. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuju točke I. - V. i točka VII. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1291/16 od 4. travnja 2022.

II. Odbija se tuženikov zahtjev da mu tužitelj u roku od 8 dana isplati iznos od 8.551,41 kn (osamtisućapetstopedesetjedna kuna i četrdesetjedna lipa) / 1.134,97 EUR (tisućustotridesetčetiri eura i devedesetsedam centi) na ime troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1291/16 od 4. travnja 2022. glasi:

„I/ Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. broj: Ovrv-1241/2015 od 24. lipnja 2015. koje rješenje je izdao javni bilježnik Nikola Tadić iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, kojim je naloženo tuženiku u roku osam dana platiti tužitelju iznos od 131.648,74 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. ožujka 2014. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.126,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 24. lipnja 2015. do isplate, a koje kamate se određuju po kamatnoj stopi za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i predvidivih ovršnih troškova u iznosu od 145,50 kn sa zateznom kamatom od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II/ Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. broj: Ovrv-55/2017 od 01. veljače 2017., koje rješenje je izdao javni bilježnik Stjepan Šaškor iz Zagreba, Petrinjska 4, kojim je naloženo tuženiku u roku osam dana platiti tužitelju iznos od 70.873,53 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 51.530,94 kn od 01.03.2016. do isplate, na iznos od 2.149,05 kn od 05.03.2016. do isplate, na iznos od 2.149,05 kn od 17.03.2016. do isplate, na iznos od 2.149,05 kn od 26.03.2016. do isplate, na iznos od 2.149,05 kn od 06.04.2016. do isplate, na iznos od 2.149,05 kn od 06.05.2016. do isplate, na iznos od 2.149,05 kn od 06.06.2016. do isplate, na iznos 2 74. Povrv-1291/16 od 2.149,05 kn od 06.07.2016. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.08.2016. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.09.2016. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.366,93 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 01.02.2017. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i predvidivih ovršnih troškova u iznosu od 145,50 kn sa zateznom kamatom od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III/ Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. broj: Ovrv-2948/2017 od 04. prosinca 2017., koje rješenje je izdao javni bilježnik Branko Jakić iz Zagreba, Zelinska 3, kojim je naloženo tuženiku u roku osam dana platiti tužitelju iznos od 19.346,58 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 2.149,62 kn od 06.10.2016. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.11.2016. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.12.2016. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.01.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.02.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.03.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.04.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.05.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.06.2017. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 722,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 04.12.2017. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i predvidivih ovršnih troškova u iznosu od 66,50 kn sa zateznom kamatom od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV/ Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. broj: Ovrv-4905/2019 od 04. lipnja 2019. godine, koje rješenje je izdao javni bilježnik Branko Jakić iz Zagreba, Zelinska 3, kojim je naloženo tuženiku u roku osam dana platiti tužitelju iznos od 38.693,16 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 2.149,62 kn od 06.07.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.08.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.09.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.10.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.11.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.12.2017. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.01.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.02.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.03.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.04.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.05.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.06.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.07.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 3 74. Povrv-1291/16 06.08.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.09.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.10.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.11.2018. do isplate, na iznos od 2.149,62 kn od 06.12.2018. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 977,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 04.06.2019. godine do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i predvidivih ovršnih troškova u iznosu od 75,25 kn sa zateznom kamatom od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

V/ Nalaže se tužitelju u roku osam dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 64.005,00 kn.

VI/ Odbija se djelomično zahtjev tuženika radi naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 52.110,00 kn kao neosnovan.

VII/ Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja radi naknade troškova parničnog postupka kao neosnovan.“

2. Protiv citirane presude u dijelu u kojem nije uspio žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj prvenstveno smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio kad nije prekinuo ovaj postupak do odluke u zemljišnoknjižnom predmetu poslovni broj Z-63224/2021 koji se vodi povodom tužiteljevog prigovora na rješenje kojim je tuženik upisan kao vlasnik poslovnog prostora za korištenje kojeg tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika novčani iznos na temelju stjecanja bez osnove, jer je stvarni vlasnik tog prostora tužitelj.

Kao drugo, tužitelj ustraje kod svoje tvrdnje da tuženik nije pošteni posjednik tog prostora jer je Ivica Zelenika, od kojeg je tuženik kupio predmetni prostor, a koji je 10. listopada 1969. navodno kupio taj prostor od građevinskog poduzeća Vranica iz Sarajeva, u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora bio maloljetan pa taj ugovor ne proizvodi pravne učinke.

Tvrdi i da Ivica Zelenika nije nikad bio u posjedu tog prostora, da je tužiteljev pravni prednik Stanoinvest taj prostor kupio od građevinskog poduzeća Vranice 27. rujna 1967. te da je iz zahtjeva za izdavanje uporabne dozvole od 12. rujna 1973. vidljivo da je tehnički pregled izvršen 1968. godine i da je 1971. godine Stanoinvest preuzeo objekte oznake 805/1, 2, 3 i 4, a kako te odlučne činjenice prvostupanjski sud nije u obrazloženju presude naveo, tužitelj smatra da se presuda ne može ispitati, čime smatra je ostvarena bitna povreda postupka opisana u čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku.

Kao treće, tužitelj ističe da prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je građevinski vještak otklonio sve tužiteljeve prigovore, budući da je vještak usmeno izjavio da je tijekom godina korištenja ipak došlo do pregrađivanja i skrivanja prostora tako da tuženik danas koristi navedeni prostor u površini od cca 105,45 m2, a ne u površini od 95,53 m2, kako to tvrdi tuženik.

Tužitelj predlaže preinačiti presudu i udovoljiti tužbenom zahtjevu, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu parničnih troškova tužitelju, uključujući i trošak ove žalbe u visini sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 5.911,24 kn.

4. Tuženik je odgovorio na žalbu. Tijekom postupka navodi da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za vođenje ovog spora jer je u zemljišnim knjigama kao vlasnik poslovnog prostora za korištenje kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva novčanu naknadu u visini zakupnine upisan tuženik. Osim toga, ističe da je tuženik nakon što je taj prostor 7. kolovoza 2001. kupio od Ivice Zelenike, platio i kupoprodajnu cijenu i porez na promet nekretnina i stupio u samostalni posjed nekretnine te je u času primitka tužbe u ovom sporu bio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu tog prostora punih 13 godina, čime je pravo vlasništva stekao i dosjelošću (čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu - „Narodne novine“ broj 81/15 – pročišćeni tekst). Ističe i da tužitelj nije dokazao niti da prostor koji je naveden u kupoprodajnom ugovoru njegovog pravnog prednika uopće postoji niti da ga je stekao naplatno niti da ga je ikad posjedovao. Predlaže tužiteljevu žalbu odbiti kao neosnovanu i zahtijeva naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 8.551,41 kn.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Prvostupanjska presuda nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a tužitelj u žalbi neosnovano smatra da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

8. Tužitelj u ovom postupku zahtjeva da mu tuženik kao nepošteni posjednik plati novčani iznos s osnove neovlaštenog korištenja tužiteljevog poslovnog prostora površine 95,53 m2 u razdoblju od kolovoza 2010. do prosinca 2018.

9. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude utvrdio da je 27. rujna 1967. društvo Vranica sklopilo ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora površine 129,97 m2, koji je bio u fazi gradnje, s pravnim prednikom tužitelja Stanoinvestom, i da je isto društvo Vranica 10. listopada 1969. sklopilo ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora površine 95,53 m2 s kupcem Ivicom Zelenikom.

U čl. 5. Ugovora o kupoprodaji sklopljenom između građevinskog poduzeća Vranica i Stanoinvesta 27. rujna 1967. dogovoreno je da se kupac obvezuje platiti prodavaocu iznos od 104.645,07 N. dinara 15 dana po potpisu ugovora, a iznos od 104.645,06 N. dinara 1. studenog 1967., dok se u čl. 14. navodi da kupac nema pravo useliti u poslovne prostorije prije podmirenja kupovne cijene.

U čl. 5. Ugovora o kupoprodaji sklopljenom između građevinskog poduzeća Vranica i Ivice Zelenike kupac se obvezao platiti prodavaocu ukupnu cijenu u iznosu od 96.330,02 N. dinara do 15. listopada 1969.

Iako je ugovor sa Stanoinvestom sklopljen ranije, s Ivicom Zelenikom sklopljen je i Aneks u kojem se navodi da je kupoprodajna cijena plaćena u cijelosti, da je kupac stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora 1968. godine i u kojem je Ivica Zelenika dobio tabularnu izjavu na temelju koje se upisao u zemljišnu knjige kao vlasnik.

Tuženik ne poriče da je u posjedu predmetnog poslovnog prostora, i to u razdoblju od 2001. do 2014. godine u nesmetanom posjedu nakon što ga je 7. kolovoza 2001. kupio od Ivice Zelenike te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je vlasnik prostora on, a ne tužitelj. U vezi s tim ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije.

Nije sporno da je dopisom od 2. siječnja 2014. tužitelj pozvao tuženika da mu predmetni posjed preda u posjed kao vlasniku, kao niti da se tijekom ovog postupka, prije zaključenja glavne rasprave, tuženik upisao u zemljišne knjige kao vlasnik poslovnog prostora kojeg je kupio od Ivice Zelenike.

10. Tužitelj u žalbi neosnovano smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio kad nije prekinuo ovaj postupak do odluke u zemljišnoknjižnom predmetu poslovni broj Z-63224/2021 koji se vodi povodom tužiteljevog prigovora na rješenje kojim je tuženik upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora.

Odredbom čl. 12. st. 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odredbom čl. 213. ZPP-a određeno je da će sud, ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, odrediti prekid postupka.

Dakle, kad o prethodnom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, prvostupanjski sud nije dužan, ali može sam riješiti to pitanje.

U ovom postupku je prvostupanjski sud, ispitavši sve odlučne činjenice, sukladno ovlaštenju iz čl. 12. ZPP-a, u skladu sa zakonom, odlučio sam riješiti sporno pitanje - tko je vlasnik nekretnine za čije korištenje tužitelj od tuženika potražuje naknadu.

Odluka prvostupanjskog suda o tom pravnom pitanju ima učinak samo u ovoj parnici (čl. 12. st. 2. ZPP-a).

11. Tužitelj neosnovano ustraje kod svoje tvrdnje da tuženik nije pošteni posjednik tog prostora zbog toga što je Ivica Zelenika, od kojeg je tuženik kupio predmetni prostor, a koji je 10. listopada 1969. kupio taj prostor od građevinskog poduzeća Vranica iz Sarajeva, u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora s poduzećem Vranica bio maloljetan pa da taj ugovor ne proizvodi pravne učinke.

Prvostupanjski sud je utvrdio da Ivica Zelenika nije imao odobrenje roditelja odnosno staratelja, zbog čega je ugovor pobojan, ali, kako ni Ivica Zelenika ni njegov suugovaratelj nisu tražili da se predmetni ugovor poništi zbog nepostojanja tog odobrenja, sud je zaključio da je taj ugovor na snazi.

Na temelju iznijetog prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da navedeni ugovor ima pravni učinak, pozivajući se u obrazloženju presude na paragraf 21. Općeg građanskog zakonika koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja Ugovora između Ivice Zelenike i poduzeća Vranica.

Prvostupanjski sud posebno u obrazloženju presude napominje da sklapanje ugovora s djetetom od 14 godina ne dovodi do ništetnosti ugovora, nego da se radi o pobojnom pravnom poslu koji se može poništiti, a dok se ne poništi, ugovor je na snazi, sve prema čl. 111. i 112. starog Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi nakon Općeg građanskog zakonika („Službeni list SFRJ“ broj 29/78). Štoviše, utvrđeno je da su stranke (Ivica Zelenika i poduzeće Vranica) u ožujku 2002. sklopile Aneks tom Ugovoru u kojem su potvrdile svoju volju za sklapanjem tog Ugovora.

12. Tužitelj neosnovano u žalbi ističe da Ivica Zelenika nije nikad bio u posjedu tog prostora što da proizlazi iz zahtjeva za izdavanje uporabne dozvole od 12. rujna 1973. u kojem se navodi da je tehnički pregled izvršen 1968. godine i da je 1971. godine Stanoinvest preuzeo objekte oznake 805/1, 2, 3 i 4, ustvrdivši i da te odlučne činjenice prvostupanjski sud nije naveo u obrazloženju presude.

Prvostupanjski sud je naime u obrazloženju presude (stranica 10) iznio opisane činjenice i utvrdio da, iako nema dokumentacije da je kupoprodajna cijena plaćena i da je poduzeće Vranica Stanoinvestu dalo tabularnu izjavu, iz zahtjeva za izdavanje uporabne dozvole od 12. rujna 1973. za objekte oznake 805/1, 2, 3 i 4 proizlazi da ih je tužiteljev prednik preuzeo 1971. godine te je tim prostorom raspolagao kao vlasnik sve do 2001. godine kad je u taj prostor ušao Ivica Zelenika, koji je s poduzećem Vranica sklopio kupoprodajni ugovor 10. listopada 1969., a u ožujku 2002. (s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika 9. svibnja 2002.) Aneks tom kupoprodajnom ugovoru.

U Aneksu kupoprodajnom ugovoru (list 19. i 20. spisa) stranke su sporazumno utvrdile da je prodavatelj s kupcem 10. listopada 1969. sklopio Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora br. 805/1 Tip B kojim prodavatelj prodaje, a kupac kupuje poslovni prostor u naselju Knežija površine 95,53 m2 u Zagrebu, građevinske oznake 805/1 Tip B, sagrađen na čestici kč.br. 5744 k.o. Knežija, Grad Zagreb, naselje Knežija, Ul. Braće Cvijića 32, na temelju kojeg je kupac stekao vlasništvo tog posl. prostora te je time postao i suvlasnikom odgovarajućeg dijela zemljišta u omjeru koji će biti naknadno utvrđen sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96) (točka I.). Prodavatelj na temelju Ugovora i tog Aneksa dopušta kupcu da bez ikakvog daljnjeg pitanja ili njegovog pristanka u zemljišnim knjigama može ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime (točka II.).

Nadalje, stranke su utvrdile da je kupac stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora 1968. godine, da je isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti i da više nemaju nikakvih međusobnih potraživanja (točka III.).

U točki IV. Ugovora stranke su utvrdile da se prodavatelj Vranica, građevinsko poduzeće iz Sarajeva sada zove Vranica Sarajevo, dioničarsko društvo za inženjering u građevinarstvu u mješovitoj svojini.

13. Ivica Zelenika je navedeni poslovni prostor površine 95,53 m2 u Zagrebu, građevinske oznake 805/1 Tip B, sagrađen na čestici kč.br. 5744 k.o. Knežija, Grad Zagreb, naselje Knežija, Ul. Braće Cvijića 32, 7. kolovoza 2001. prodao tuženiku koji je uredno platio kupoprodajnu cijenu i porez na promet nekretnina te je, što tužitelj ne spori, 2001. godine ušao u posjed predmetne nekretnine te je posjeduje i danas, i to do 2014. godine (kad ga je tužitelj dopisom od 2. siječnja 2014. obavijestio da je on vlasnik i pozvao ga na predaju prostora) nesmetano.

Žalitelju se ukazuje na odredbu čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj će, kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva (stavak 1.), a brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva (stavak 2.).

Stoga tužitelj pogrešno smatra da tuženik nije u dobroj vjeri (da je nepošten) zbog toga što je Ivica Zelenika, od kojeg je tuženik kupio predmetni prostor, u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora s poduzećem Vranica bio maloljetan. Tužitelj, koji se prvi upisao, bio bi nepošten da je u trenutku kad je sklopio kupoprodajni ugovor s Ivicom Zelenikom znao da je nekretnina drugom već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Budući da se poštenje presumira, u konkretnom slučaju tužitelj je dužan dokazati da je tuženik znao da je predmetni poslovni prostor već valjano otuđen drugome, što po ocjeni prvostupanjskog suda nije dokazao.

I po ocjeni ovog suda tužitelj nije dokazao da je tuženik u trenutku kad je sklopio kupoprodajni ugovor s Ivicom Zelenikom znao da je poduzeće Vranica prije sklapanja kupoprodajnog ugovora s Ivicom Zelenikom istu nekretninu prodala Stanoinvestu, tužiteljevom pravnom predniku.

14. Tužitelj neosnovano smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je građevinski vještak otklonio sve tužiteljeve prigovore te da je u cijelosti ustrajao kod svog Nalaza i mišljenja, ističući da je vještak usmeno izjavio da je tijekom godina korištenja ipak došlo do pregrađivanja i skrivanja prostora tako da tuženik danas koristi navedeni prostor u površini od cca 105,45 m2, a ne u površini od 95,53 m2.

Naime, budući da je predmet Ugovora o kupoprodaji poslovnih prostorija kojeg su 27. listopada 1967. sklopili tužiteljev pravni prednik Stanoinvest i građevinsko poduzeće Vranica, poslovni prostor u objektu O-805/1 u naselju Knežija u Zagrebu, u ukupnoj površini od 165,11 m2 i to jedan lokal površine 129,97 m2, a drugi površine 35,14 m2, bez oznake katastarske čestice i katastarske općine, a predmet Ugovora o kupoprodaji poslovnih prostorija kojeg su 10. listopada 1969. sklopili Ivica Zelenika i građevinsko poduzeće Vranica, poslovni prostor u objektu građevinske oznake 805/1 T l0 B u naselju Knežija, ukupne površine 95,53 m2, sagrađen na kč. broj 5744 ko. Knežija - Trešnjevka, postavljeno je pitanje identiteta navedenih poslovnih prostora s prostorom koji sada koristi tuženik te je, radi utvrđenja radi li se o istom poslovnom prostoru, provedeno vještačenje. Stalni sudski vještak Boško Mišlov utvrdio je predmetna zgrada, u kojoj se nalazi poslovni prostor od 126,81 m2, izgrađena prema nacrtu TIP 10B.

Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo da se sudski vještak na ročištu 2. prosinca 2021. očitovao na prigovore tužitelja tako što je naveo da je predmetna zgrada izgrađena po nacrtu tip 10B te da se u njoj nalazi poslovni prostor 126,81 m2, unutar kojeg tuženik koristi 105,45 m2, sve iz razloga što je kasnije došlo do pregrađivanja prostora. Vještak je istaknuo da u projektnoj dokumentaciji za prizemlje (razizemlje) zgrade na adresi Braće Cvijića 32 postoje dva različita tipska nacrta i to Tip 10a i Tip 10B, Izmjerom prostora kojeg koristi tuženik te ostalih prostora u prizemlju (razizemlju) zgrade vještak je utvrdio da se radi o prostoru koji je kod izgradnje obilježen kao lokal ukupne površine 126,81 m2 na nacrtu koji je obilježen kao Tip 10B zaključivši da prilikom građenja nije došlo do preprojektiranja u odnosu na poslovne prostore, ali je tijekom godina došlo do pregrađivanja prostora. Međutim, nije moguće utvrditi kad su radovi bili izvođeni jer su prostori više puta pregrađivani, i to različitim materijalima, što se posebno vidi kod različitih vrsta podnih obloga u prostorima koje koristi tuženik, a što nije usklađeno s pregradnim zidovima. Vještak je utvrdio da unutar tog prostora tuženik koristi prostor u površini cca 105,45 m2, dok preostali dio prostora u jednom dijelu koristi drugi korisnik, a u drugom dijelu a u drugom dijelu nitko jer u pregrađeni prostor nema ulaza.

Na temelju iznijetog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su poslovni prostor površine 95,53 m2 za čije navodno neovlašteno korištenje tužitelj od tuženika potražuje novčanu naknadu i poslovni prostor kojeg je od građevinskog poduzeća Vranica 27. listopada 1967. kupio tužiteljev pravni prednik Stanoinvest, a 10. listopada 1969. Ivica Zelenika, te kojeg je od Ivice Zelenike 7. kolovoza 2001. kupio tuženik, jedan te isti prostor, kojeg je Građevinsko poduzeće Vranica dvaput prodalo.

15. Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva (čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

16. Nije sporno, a iz spisa predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-55780/13 koji prileži ovom spisu, vidljivo je da je tužitelj podnio prijedlog za upis vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišne knjige 11. prosinca 2013.

Iz izvatka iz zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 2004. kojeg je uz prijedlog za ovrhu u ovom predmetu priložio tužitelj (list 13. i 14. spisa) vidljivo da je pod poslovnim brojem Z-17085 zaprimljen tuženikov prijedlog za upis vlasništva, koji do izdavanja predmetnog izvatka nije bio konačno riješen, što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude i utvrdio i što nije sporno. Dakle, iako se u tom izvatku ne navodi kad je tuženik podnio prijedlog, jasno je da je to bilo najkasnije 15. lipnja 2004.

Dakle, tuženik je podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnu knjigu prije tužitelja.

Nije sporno da je tuženikov prijedlog za upis vlasništva prihvaćen te da je na dan 14. studenog 2021. tuženik bio upisan kao vlasnik poslovnog prostora pod rednim brojem 139. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-138) u prizemlju površine 95,53 m2 koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine (k.č. 5744, 16-katni stambeni objekt Ul. Braće Cvijića 32, popisni broj 21243-grad. oznake O-805/1 površine 389 m2, k.o. 999901, Grad Zagreb, zk ul. br. 225592). Navedeno je vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka od 14. studenog 2021. (list 574. spisa).

Nadalje, nije sporno ni da je protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-55780/13 od 30. rujna 2021. na temelju kojeg je izvršen predmetni upis, tužitelj izjavio prigovor kojim osporava upis tuženika kao vlasnika. Međutim, ta činjenica u ovom slučaju nije odlučna.

Kako tužitelj nije dokazao da je tuženik, koji se prvi upisao, u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora znao da je nekretnina već valjano otuđena tužitelju i predana mu u samostalni posjed, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tuženik savjestan stjecatelj nekretnine. Također, kako je uz navedeno utvrđeno i da je kupoprodajni ugovor koji je sklopljen 7. kolovoza 2001. između tuženika i Ivice Zelenike realiziran, budući da je tuženik isplatio ugovorenu cijenu (i platio porez na promet), stupio u posjed nekretnine i u zemljišnu knjigu upisao svoje pravo vlasništva, prvostupanjski sud je osnovano utvrdio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 125. st. 1. ZV-a za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine u korist tuženika.

17. Uz navedeno, s obzirom na to da je tužitelj u posjed predmetnog poslovnog prostora stupio 2001. godine, da je od tada do 2014. godine, kad ga je tužitelj dopisom od 2. siječnja 2014. obavijestio da je on vlasnik i pozvao ga na predaju tog prostora, unatoč tomu što u to vrijeme nije bio upisan u zemljišne knjige kao njegov vlasnik, neprekidno bio u zakonitom, istinitom i savjesnom posjedu, pravilno je sud utvrdio da su ispunjene i sve zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 2. ZV-a, koja propisuje da se, ako je posjednik sposoban da bude vlasnikom te stvari, dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako je posjed zakonit, istinit i pošten i ako samostalno posjedovanje traje neprekidno 10 godina.

18. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a u cijelosti ukinuo platne naloge sadržane u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-1241/2015 od 24. lipnja 2015., Javnog bilježnika Stjepana Šaškora iz Zagreba poslovni broj Ovrv-55/2017 od 1. veljače 2017., Javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-2948/2017 od 4. prosinca 2017. i poslovni broj Ovrv-4905/2019 od 4. lipnja 2019. i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 131.648,74 kn ukupno, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove ovog parničnog postupka, kao neosnovane.

19. Slijedom iznijetog, budući da ovaj sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje, koje tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju, kao i primjenu materijalnog prava, uključujući i odluku o parničnom trošku u odnosu na koju tužitelj nije iznio ni jedan konkretan prigovor, na temelju odredbe čl. 168. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda je u cijelosti potvrđena.

20. Tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a kao neosnovan jer za vođenje parnice nije bio potreban.

Zagreb, 28. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Kamelija Parać