REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4305/2019-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KEMIS-TERMOCLEAN d.o.o., OIB: 47719259482, Zagreb, Slavonska avenija 26/4, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Krajinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krajinović i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, OIB: 85828625994, Zagreb, Radnička cesta 80, kojeg zastupa punomoćnik Dražan Crnković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dražan Crnković & Alen Pešušić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2917/16-8 od 12. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-6724/13-27 od 1. veljače 2016., u sjednici održanoj 28. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja zaprimljena na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 30. travnja 2019. i dopuna revizije tužitelja od 13. svibnja 2019. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Podnesak tužitelja nazvan „požurnica“, a koji se smatra dopunom revizije, te koji je zaprimljen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 29. prosinca 2021. odbacuje se kao nepravodoban.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donijela javna bilježnica Obrenija Ribarić iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-146/2013 od 4. travnja 2013., u dijelu pod toč. I. u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju namiri novčanu tražbinu u iznosu od:

- 5.318.845,01 kn sa zateznim kamatama od 13. prosinca 2012.,

- 4.292,10 kn sa zateznim kamatama od 14. prosinca 2012.,

- 1.112.641,64 kn sa zateznim kamata od 12. siječnja 2013.,

- 5.360.548,99 kn sa zateznim kamatama od 12. siječnja 2013.,

- 40.036,70 kn sa zateznim kamatama od 12. siječnja 2013.,

- 778.278,59 kn sa zateznim kamatama od 31. siječnja 2013.,

- 49.951,88 kn sa zateznim kamatama od 31. siječnja 2013.,

do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 106.661,98 kn, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 4. travnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena (toč. I.). Ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi navedeno pod toč. I. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da plati tužitelju na ime ovršnog troška iznos od 2.475,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama od 4. travnja 2013. do isplate, te je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen (toč. II.). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 508.937,50 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2016. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen (toč. III.). Naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 625,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen (toč. IV.).

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i III. izreke, na način da je u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Obrenije Ribarić, te je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen, a isto tako odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 508.937,50 kn (toč. I. i II.). Naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 633.186,82 kn (toč. III.), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 220.766,30 kn (toč. IV.).

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), kao i dopunu revizije, zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana drugostupanjska presuda ukine i potvrdi prvostupanjska presuda.

Treba dodati da je tužitelj dostavio revizijskom sudu i podnesak nazvan „požurnica“ 29. prosinca 2021., a kojom je novi punomoćnik dostavio punomoć za zastupanje, te je izričito naveo da ostaje kod navoda revizije, te dostavlja praksu europskih sudova za koju smatra da je relevantna u ovom predmetu. S navedenim podneskom tužitelja postupljeno je kao s dopunom revizije.

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da su revizijski navodi neosnovani, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana. Ujedno tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija i dopuna revizije koji su zaprimljeni 30. travnja 2019., odnosno 13. svibnja 2019 nije osnovana, dok podnesak tužitelja zaprimljen na Vrhovnom sudu 29. prosinca 2021., s kojim je postupljeno kao dopunom revizije, nije pravodoban.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je bilo nesporno postojanje poslovnog odnosa između parničnih stranaka, a na temelju Ugovora o skupljanju, prijevozu, privremenom skladištenju i predaji za zbrinjavanje građevinskog otpada koji sadrži azbest na posebno izgrađenu plohu (kazetu) koji sadrži azbest od 29. lipnja 2011. Isto tako nije sporno da su tužitelju bile izdane dvije dozvole od strane nadležnih Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i to Dozvola od 15. srpnja 2011. za godišnju količinu opasnog otpada kojim posluje do 5.000 tona, te dozvolu Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 17. rujna 2012. za okvirnu količinu od 500 tona za izolacijski materijal koji sadrži azbest, te 500 tona za građevinski materijal koji sadrži azbest.

8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i održao na snazi platni nalog smatrajući da Dozvole od 15. srpnja 2011. i 17. rujna 2012. ne predstavljaju sastavni dio Ugovora od 29. srpnja 2011. Prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravo naplatiti od tuženika količine zbrinutog otpada koje su veće od onih navedenih u Dozvolama. To iz razloga što u Ugovoru stranke nisu ugovorile količine prikupljenog i deponiranog otpada azbesta, a Dozvole ne predstavljaju sastavni dio Ugovora, radi čega prvostupanjski sud smatra da je tuženik dužan tužitelju naknaditi ugovorene iznose naknada za sav prikupljeni otpada. Pri tome nije sporno da količine koje je tužitelj prikupio prelaze količine koje su navedene u Dozvolama.

9. Drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza izveo pogrešan zaključak. Kod toga se ističe da je Ugovorom od 29. lipnja 2011. ugovoreno da će skupljač sklopiti Ugovor s tuženikom na temelju javnog natječaja, i to s trgovačkim društvom koje ima Dozvolu Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Točno je da u samom Ugovoru nisu navedene količine građevinskog otpada koje tužitelj može prikupiti. Međutim, u Dozvolama za obavljanje djelatnosti gospodarenja opasnim otpadom određeni su okvirni iznosi za svaku kategoriju otpada u jednoj godini, a isto tako u Dozvolama koje je dobio tužitelj je jasno navedeno da je tužitelj dužan nadležnom Ministarstvu javiti svaku promjenu činjeničnog stanja utvrđenog Dozvolama. Prema odredbi čl. 41. toč. 6. Zakona o otpadu ("Narodne novine" br. 178/04, 153/05, 111/06, 110/07, 60/08 i 87/09) Dozvole su upravni akti.

10. Obzirom na gore navedeno drugostupanjski sud smatra da nije ostavljeno na volju ugovornim stranama da slobodno uređuju svoje odnose, odnosno da slobodno ugovaraju količine otpada, jer kako su Dozvole upravni akti, takvi akti se ne mogu izmijeniti jednostrano od strane tužitelja, niti se od tuženika može zahtijevati plaćanje zbrinutih količina opasnog otpada iznad one koje je određena upravni aktom (Dozvolama nadležnih Ministarstava).

11. Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud, pri čemu valja navesti da je identično shvaćanje revizijski sud zauzeo u presudi Rev- 2509/19-4 od 25. svibnja 2022.

12. Tužitelj u reviziji i dopuni revizije prije svega ukazuje na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Pri tome neosnovano tužitelj ukazuje da bi drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 11. ZPP, odnosno iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 373.a st. 3. ZPP. Naime, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između obrazloženja pobijane presude i dokaza koji su provedeni tijekom postupka. Jednako tako nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 373.a st. 3. ZPP. Naime, drugostupanjski sud je drugačije ocijenio provedene dokaze, odnosno utvrdio drugačije činjenice u odnosu na prvostupanjski sud, te je mogao primijeniti odredbu čl. 373.a ZPP.

13. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, budući je ocjena provedenih dokaza provedena sukladno odredbi čl. 8. ZPP. Sama činjenica da tužitelj nije zadovoljan ocjenom dokaza koju je proveo drugostupanjski sud ne ukazuje da bi bila počinjena navedena bitna povreda.

14. Tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka da količine navedene u Dozvolama nisu ni u kakvoj vezi s Ugovorom sklopljenim s tuženikom, te da je tužitelj u dogovoru s tuženikom zbrinjavao i veće količine od onih navedenih u dozvolama. Tužitelj isto tako ustraje kod tvrdnje da su izdane Dozvole uvjet za pristupanje zaključenju Ugovora, a nije ograničavajući faktor, dok su za nastavak poslovanja relevantne Odluke Vlade Republike Hrvatske koje formiraju odnos tuženika sa svim dotadašnjim ugovarateljima, te im se nameće obveze daljnjeg izvršenja posla.

15. Navedene tvrdnje tužitelja nisu osnovane, a jednako tako neosnovano tužitelj tvrdi da se drugostupanjski sud nije pozvao na relevantne materijalnopravne odredbe.

16. Naime, čl. 41. st. 1. Zakona o otpadu izričito je propisano da osobe registrirane za obavljanje djelatnosti skupljanja, oporabe i/ili zbrinjavanja (obrade, odlaganja, spaljivanja i drugih načina zbrinjavanja otpada), odnosno za djelatnost gospodarenja posebnim kategorijama otpada, ne smije početi obavljati djelatnost prije nego pribave ovim Zakonom propisanu dozvolu. U st. 2. istog članka je dalje propisano da se dozvolom, ovisno o vrsti djelatnosti, određuje vrsta otpada s kojim se posluje, količine otpada s obzirom na vrste s kojima se posluje i s obzirom na raspoložive kapacitete mjesta poslovanja otpadom, ispunjavanje propisanih uvjeta (tehnički uvjeti za rad, način i sustav praćenja), mjere opreza koje iz sigurnosnih razloga treba poduzeti, postupak oporabe i/ili zbrinjavanja, odnosno drugog načina gospodarenja s otpadom, te lokaciju i mjesto oporabe i/ili zbrinjavanja. U st. 6. je propisano da je dozvola upravni akt.

17. Obzirom na gore navedenu odredbu nije prihvatljivo shvaćanje tužitelja da Dozvolom nisu ograničene količine, odnosno da Dozvola nema nikakav utjecaj na Ugovor koji je tužitelj sklopio s tuženikom. Kako je upravni aktom određena ukupna količina određeno opasnog otpada koju tužitelj može zbrinuti na godišnjoj razini, to isti nema osnova od tuženika potraživati naknadu za količine koje prelaze dozvoljene količine, niti mu je tuženik dužan platiti bilo kakvu naknadu za količine koje prelaze količine navedene u Dozvolama.

18. Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju i dopunu revizije tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

19. Vezano za podnesak tužitelja nazvan „požurnicom“, a koji je zaprimljen na revizijskom sudu 29. prosinca 2021., a kojim tužitelj dostavlja praksu europskih sudova u sličnim situacijama, valja istaći da je s istim postupljeno kao s dopunom revizije. Naime, sadržajno tužitelj u tom podnesku dopunjuje svoje revizijske navode.

20. Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude. Kako je tužitelju drugostupanjska presuda dostavljena 15. travnja 2019., to je rok za dostavu revizije, ali i dopune revizije istekao protekom trideset dana od dana dostave drugostupanjske odluke. U konkretnom slučaju tužitelj je podnesak, po novom punomoćniku, dostavio revizijskom sudu 29. prosinca 2021., dakle van roka od trideset dana, radi čega je valjalo navedeni podnesak – dopunu revizije odbaciti kao nepravodobnu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

21. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 28. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-30855-97675

Kontrolni broj: 07071-77b2f-96995

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.