REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3286/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P., OIB …, iz P., kojeg zastupa punomoćnica Lj. K., odvjetnica u P., protiv tuženika Ž. P., OIB …, iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-1684/2016-2 od 17. prosinca 2018., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-229/2016-33 od 30. rujna 2016., u sjednici održanoj 28. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počev od 1. siječnja 2012. do isplate, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja uz nadoknadu parničnog troška. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 28.750,00 kuna, dok je u točki III. izreke zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.125,00 kuna odbijen.

2. Drugostupanjskom je presudom djelomično prihvaćena žalba tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 31.779,00 € u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena počev od 29. lipnja 2016. do isplate, sve prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen. Ujedno je djelomično odbijena žalba tuženika u preostalom dijelu potraživanja za iznos od 8.221,00 € u kunskoj protuvrijednosti, kao i tijeka zakonskih zateznih kamata od 1. siječnja 2012. do 29. lipnja 2016. te je u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. Odlukom je parničnom trošku naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ukupan trošak postupka u iznosu od 40.636,25 kuna.

3. Protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) po vrijednosnom kriteriju pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem žalbe tužitelja kao neosnovane, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika ocijenivši je neosnovanom te ju je predložio odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Vodeći se sadržajem i pravnim domašajem odredbe članka 392.a stavka 1. ZPP, revizijski je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima revidenta, u postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima. Pored toga, presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Suprotno revizijskim navodima, obrazloženje drugostupanjske presude nije ni paušalno ni površno, već obrazloženo ozbiljnim, relevantnim, uvjerljivim, logičnim i dostatnim razlozima kojima je odgovoreno na sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Drugo je pitanje što tuženik ne prihvaća razloge koje je drugostupanjski sud dao za preinaku pobijane presude, pa ih zbog toga ocjenjuje nepotpunim, ali ta okolnost ne znači ovu bitnu povredu.

8. Jednako tako, suprotno revizijskim navodima, u drugostupanjskom postupku nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP jer drugostupanjski sud nije izvodio zaključke o dokaznoj vrijednosti pojedinih dokaza izvedenih u postupku, već je na temelju činjenica koje su u postupku bile nesporne, a uzeo ih je u obzir sud prvog stupnja, ili ih je utvrdio sud prvog stupnja, ocijenio da je sud prvog stupnja izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica i na tim činjenicama utemeljio presudu. Ta se okolnost, međutim, ne tiče bitne povrede na koju revident ukazuje, već je tiče pravilnosti primjene materijalnog prava.

9. Predmet je pobijanog dijela drugostupanjske presude zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 31.779,00 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po osnovi sporazuma o prijenosu suvlasničkog udjela na stanu roditelja stranaka koji se nalazi u P., kč. br. zgr. 1520/1 upisana u zk. ul. 2527 k.o. P., koji u naravi predstavlja stan "A" u prizemlju zgrade.

10. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je između njih tijekom ostavinskog postupka koji je vođen iza njihovog oca pok. B. P. prije davanja nasljedničkih izjava osnovom njihova dogovora zaključen Sporazum potpisan 12. rujna 2009. i javnobilježnički ovjeren 16. lipnja 2009., kojim se tuženik Ž. P. obvezao tužitelju B. P. isplatiti iznos od 40.000,00 € najkasnije do 1. siječnja 2012., a u slučaju neispunjenja platiti zakonske zatezne kamate, uz suglasnost da se u taj Sporazum ne unose nikakve klauzule osiguranja plaćanja. Nije sporno ni da je razlog preuzimanja obveze tuženika na isplatu bilo stjecanje suvlasničkog udjela tužitelja na predmetnom stanu, kao ni da je nadalje u ostavinskom postupku iza pok. B. P. tužitelj ustupio svoj suvlasnički udio na stanu tuženiku Ž. P., koji je proglašen jedinim nasljednikom na tom dijelu stana koji je bio predmet nasljeđivanja. Isto tako, nije sporno da su iza smrti majke stranaka 2004. godine kao suvlasnici predmetnog stana za po 1/6 dijela bili uknjiženi tužitelj i tuženik, dok je preostalih 4/6 dijela bilo upisano na njihovom ocu B. P.

11. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku je utvrđeno da je nakon zaključenja navedenog Sporazuma nekretnina uknjižena na tuženika, osim na dio od 1/6 dijela koji je tužitelj naslijedio iza smrti majke, a u odnosu na koji je tijekom ovog parničnog postupka, i to 28. lipnja 2016., tužitelj izdao tuženiku javobilježnički ovjerenu tabularnu ispravu podobnu za upis prava i tog suvlasničkog dijela na tuženika nakon čega je tuženik prijavio adresu svog prebivališta na adresi predmetnog stana i prenio na svoje ime sve račune koji dolaze na ime korištenja toga stana, stupio u posjed stana i promijenio ključ brave na ulaznim vratima stana. Pored toga, utvrđeno je da su naknadno stranke korigirale cijenu suvlasničkog dijela tužitelja na način da su je odredile u visini od 1.100,00 € po m², time da površina stana iznosi 57,78 m².

11. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je u konkretnom slučaju Sporazum od 12. rujna 2019. javnobilježnički ovjeren 16. rujna 2009. dio usmenog sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice na stanu za koji je sporazum propisana pismena forma, pa da je zbog izostanka zakonom propisanog oblika u smislu odredbe članka 290. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) predmetni ugovor između stranaka ništetan i ne proizvodi pravne učinke te ne može biti osnova za obvezivanje tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju.

12. Drugostupanjski je sud, na temelju činjenica koje su bile nesporne ili ih je utvrdio sud prvog stupnja ocijenio da je ugovorni odnos između parničnih stranaka nastao sklapanjem ugovora - Sporazuma tijekom ostavinskog postupka iza pokojnog oca parničnih stranaka i to u odnosu na 1/2 suvlasničkog udjela tužitelja na predmetnom stanu, na što je tuženik i pristao, pa je, ne samo svojim ponašanjem, prijavom prebivališta na adresi toga stana i prijenosom na svoje ime svih računa koji dolaze na ime korištenja toga stana, već i izričitim posjedom toga stana, kao i promjenom ključa dao na znanje da je odobrio tako izvršenu diobu.

13. U opisanim je okolnostima sud drugog stupnja, imajući na umu da se u konkretnom slučaju radi o usmenom sporazumu o dobrovoljnom razvrgnuću suvlasništva postignutom u smislu odredbi članaka 48. i 49. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 154/12 - dalje: ZV), kojega su parnične stranke ostvarile putem Sporazuma ovjerenog 16. lipnja 2009., tada su i izvan toga pisanog sadržaja ostale bitne usmene odredbe o načinu razvrgnuća. Usmeni ugovor o diobi koji je u cijelosti realiziran, prema ocjeni drugostupanjskog suda, ima pravni učinak bez obzira što se za valjanost ugovora o prijenosu prava vlasništva na nekretnini traži pismena forma.

14. Osim toga, a s obzirom da je u postupku riječ o ispunjenju novčane obveze, drugostupanjski sud u primjeni odredbe članka 290. i članka 294. ZOO, ocjenjuje da ako ugovor koji nije sklopljen u obliku koji se zahtijeva za njegovu valjanost, bude izvršen u pretežitom dijelu, tada je taj ugovor valjan bez obzira što pisani oblik kao uvjet valjanosti ne postoji u pisanom obliku. U konkretnom postupku pisani Sporazum u kojem osnova nije navedena, predstavlja obvezu isplate u vezi s prijenosom suvlasničkog udjela tužitelja, koju je on odmah nakon zaključenja toga Sporazuma i tijekom ostavinskog postupka prenio na tuženika, kao i tijekom predmetnog postupka preostalu 1/6 dijela. U odnosu na tuženika ocijenjeno je da se ne može smatrati da on nije niti u pretežitom dijelu izvršen, s obzirom i na činjenicu da je faktički ostvario vlasništvo toga stana i preuzeo u cijelosti posjed toga stana, što predstavlja izvršenu diobu, zbog čega se u okviru toga dogovora stranaka ne može raditi o tako ništavom pravnom poslu.

15. Iz činjenica utvrđenih prvostupanjskom presudom, i to da površina predmetnog stana iznosi 57,78 m², a da su stranke utvrdile cijenu stana u visini od 1.100,00 €/m² u kunskoj protuvrijednosti, drugostupanjski je sud zaključio da vrijednost ½ dijela predmetnog stana iznosi 37.779,00 € u kunskoj protuvrijednosti. Ujedno je ocijenjeno da je izdavanjem tabularne isprave tužitelja od 28. lipnja 2016., ta tražbina dospjela na temelju odredbe članka 358. ZOO jer se radi o pravilu istodobnog ispunjenja prema kojem ni jedna stranka nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga ne ispuni ili je nije spremna istodobno ispuniti.

16. Stoga je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naprijed navedenog iznosa tako što je taj dio tužbenog zahtjeva prihvaćen.

17. Neutemeljeno tužitenik osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod djelomičnog prihvaćanja tužbenog zahtjeva jer je drugostupanjski sud pravilnom primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, i to odredaba članka 290., 294. i 358. ZOO u vezi s člankom 115. te člancima 48. i 49. ZVDSP, pravilno ocijenio da je tuženik kao ugovorna strana koja nije izvršila svoju ugovornu obvezu, a primila je ispunjenje obveze tužitelja kao druge ugovorne strane istog ugovornog odnosa, u obvezi izvršiti svoju preuzetu obvezu isplate predmetnog iznosa i ne može se osloboditi svoje obveze kada je u cijelosti primila ispunjenje druge ugovorne stane. Oslobađanje tuženika od obveze plaćanja novčane tražbine u opisanim okolnostima, bilo bi, uz sve naprijed navedene razloge, ujedno i protivno načelu savjesnosti i poštenja na kojem su, među ostalim načelima, utemeljeni obvezni odnosi. Iz tog načela za ugovorne strane proizlazi obveza postupanja s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesu suugovaratelja, podjednakog uvažavanja interesa obiju strana, međusobnog obavještavanja, kao i suzdržavanja od proturječnog odnosno nedosljednog ponašanja. Drugostupanjski je sud u tumačenju naprijed navedenih mjerodavnih odredaba materijalnog prava vodio računa o ovim okolnostima, posebno u primjeni odredbe članka 358. ZOO, ali i članaka 290. i 294. ZOO u vezi s člancima 115. te člancima 48. i 49. ZVDSP, pa revident bez osnove prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava budući da revizijski navodi ni na koji način nisu doveli u pitanje pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda danog u primjeni navedenih pravnih normi. Revizijski navodi tek ukazuju na nezadovoljstvo revidenta djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva što, međutim, nije dovoljno za osporavanje pravilnosti primjene materijalnog prava.

18. Slijedom naprijed navedenih razloga, valja zaključiti da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Odlučujući temeljem odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP zbog čega je takav zahtjev odbijen kao neosnovan radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 28. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.