Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 15 Pn-95/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika Ivice Franjića, u pravnoj stvari tužitelja zavod iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju N. I. K., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 21. veljače 2023., u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja i punomoćnika tuženika, te na objavi presude dana 27. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku C. o. d.d. iz Z., OIB: … isplatiti tužitelju zavodu iz V., OIB: … iznos od 6.644,77 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 2.009,03 kn od 26. kolovoza 2020. godine do isplate,

- na iznos od 2.062,12 kn od 28. svibnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 2.573,62 kn od dana donošenja presude do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju zavod iz V., OIB: …, da tuženiku C. o. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 808,76 eur / 6.093,60 kn (osamsto i osam eura i sedamdeset i šest centi / šest tisuća devedeset i tri kune i šezdeset lipa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika navodeći u tužbi da je 27. prosinca 1980. osiguranik tužitelja B. B., stradao u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika D. M., vozač vozila koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika. Za navedenu prometnu nesreću presudom Općinskog suda u Čakovcu broj K-538/81-5 od 24. prosinca 1981., proglašen je krivim okrivljenik D. M.. Rješenjem tužitelja broj RZ-3560 od 29.12.1981. i 16.08.1982. osiguraniku tužitelja B. B. priznato je pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu i pravo na profesionalnu rehabilitaciju, a rješenjem broj 13221 od 05.02.2002. pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu s punim radnim vremenom prevedeno je od 01.01.1999. u pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi. Nadalje, prema navodima tužbe, isplatama invalidske mirovine nastaje šteta tužitelju za koju odgovara tuženik. Odgovornost za štetu nastalu isplatama iz mirovinskog osiguranja osiguraniku tužitelja tuženik je priznao u sudskim sporovima za ranija razdoblja, što je utvrđeno pravomoćnim presudama Okružnog privrednog suda u Varaždinu broj P-249/88-3 od 18.07.1988. i Općinskog suda u Zagrebu broj LIV-PN- 8042/95 od 26.03.1998.. Prema daljnjim navodima tužbe, tuženik je djelomično, prema propisima Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) koji su bili na snazi do 31.12.2013., podmirio tužitelju štetu za 2019. u iznosu od 2.220,49 kn dok je ostao dug u iznosu od 2.009,03 kn, a za 2020. godinu podmirio je iznos od 2.279,18 kn dok je ostao dug u iznosu od 2.062,12 kn. U pogledu osnova, tužitelj je naveo da u ovom predmetu štetu nastalu isplatama invalidske mirovine potražuje temeljem odredbi čl. 161. st. 1., st. 2. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13. 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21), koji je stupio na snagu dana 01. 01. 2014. godine, u punom iznosu izravno od tuženika sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, dok kamatu potražuje temeljem odredbe čl. 165. st. 3. navedenog Zakona.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da priznaje pasivnu legitimaciju u ovom postupku, nastanak štetnog događaja, odnosno da je uslijed prometne nezgode od dana 27.12.1980. u kojoj je osiguranik tužitelja B. B. zadobio tjelesne ozljede, zbog kojih mu je rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad od 1.1.1999.godine te odgovornost. No, tuženik osporava pravo tužitelja na naknadu štete u punom iznosu isplaćene mirovine te smatra da tužitelj ima pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine, a koji iznos je tuženik isplatio tužitelju u mirnom postupku. Naime, izvanugovorni odnos između štetnika i oštećenog nastaje u trenutku prouzročenja štete - čl. 20. Zakona o obveznim odnosima. Prema viđenju tuženika šteta može nastati kasnije i sam trenutak nastanka štete važan je kako za tijek kamata odnosno dospjelost potraživanja oštećenog, tako i za računanje početka tijeka zastare potraživanja naknade štete. Međutim, šteta odnosno njen nastanak ne dovodi do stvaranja novog obvezno pravnog odnosa niti se za nastanak same štete vezuje primjena materijalnog prava. Konkretno, tuženik navodi da konkretnom slučaju, na potraživanje proizašlo iz štetnog događaja od 27.12.1980. se primjenjuje materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme njegovog nastanka, a to su odredbe Zakona o osiguranju imovine i osoba, u primjeni od siječnja 1977., kao lex specialis, u odnosu na tuženika. Ovaj Zakon u članku 22. st. 2. i 3. propisuje da Zajednica osiguranja nadoknađuje stvarnu štetu čija se visina određuje, kad se radi o povremenim davanjima, ovisno o razmjernom iznosu mirovine oštećene osobe odnosno članova njihove obitelji. Razmjeran iznos mirovine ravna se prema preostalom vremenu radnog staža oštećene osobe do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu. Izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju je u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika odnosno uzročnika štete koju tužitelj potražuje. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete oštećenim osobama, pa je za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti mjerodavan kao propis upravo naprijed citirani zakon. Obveza koju je tuženik preuzeo prilikom zaključenja ugovora (police osiguranja od AO) je obveza naknade razmjernog iznosa mirovine osiguranika tužitelja, u slučaju da se ostvari osigurani rizik. Stoga tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o invalidskoj mirovini ili onaj koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja. Takav stav zauzima i sudska praksa, odnosno takav je stav Vrhovnog suda RH – Rev 1889/01. Uz navedeno, tuženik upućuje da bi se i u slučaju prihvaćanja stava da tužitelju šteta nastaje u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa mirovine, odnosno u razdoblju od 1.1.2019.godine do 31.7.2021.godine, u konkretnom slučaju primjenjivao Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" 76/13 u primjeni od 30.12.2014.godine), kao lex specialis , a sve prema shvaćanju revizijskog suda izraženog u presudama posl. broj Rev-1354/2016-2 od 18.5.2021.godine i Revd-3715/2021-2 od 8.9.2021.godine, koje tuženik dostavlja u prilogu ovog podneska.

3. Podneskom od 2. studenog 2022. je tuženik naveo da povlači priznanje pasivne legitimacije u ovom predmetu, jer iz priloga koji su dostavljeni uz tužbu, pa ni iz činjeničnog opisa također nije vidljivo zašto tužitelj smatra da je tuženik osiguravatelj vozila reg. ozn. W … (A) marke Audi …, u vrijeme štetnog događaja 27.

12. 1980. godine i naveo je da ako je tuženik osiguravatelj vozila štetnika, onda je imao zakonsku obvezu sklopiti policu obveznog osiguranja. Upravo bi ta polica bila isprava na kojoj se po činjeničnom obrazloženju iz tužbe temelji pasivna legitimacija tuženika. Izdavanje upravo te konkretne police, s važenjem u vrijeme štetnog događaja 27. prosinca 1980., regulirano je odredbama Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba S.l. SFRJ 24/1976., a koji zakon, kao što je već navedeno u odgovoru na tužbu u čl. 22. propisuje da je tuženik u obvezi naknadit stvarnu štetu u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, te da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine. Sve izloženo upućuje da se za obveze koje nastaju temeljem police obveznog osiguranja, a upravo to tvrdi tužitelj u točki 1. tužbe, kao lex specialis mora primjenjivati upravo ovaj zakon. Prema stavu tuženika, nema valjanog logičnog i pravnog obrazloženja, da se tuženiku u vrijeme sklapanja ugovora o obveznom osiguranju ovim Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu propisuju jedni kriteriji, a da se naknadno, nekim potpuno drugim zakonima ti jednom propisani i nakon toga ugovoreni kriteriji retroaktivno mijenjaju. Uz navedeno, tuženik ističe prigovor iscrpljenosti svote osiguranja po polici osiguranja vozila reg. ozn. W … (A) marke Audi …, u vrijeme štetnog događaja 27. 12. 1980. godine, a koja je temelj pasivne legitimacije tuženika. Prema navodima tuženika, propisana svota osiguranja po polici osiguranja u vrijeme štetnog događaja to jest na dan 27. 12. 1980 godine bila je 250,00 dinara, odnosno današnjih 0,25 Kn. ( Odluka SIV-a, objavljena u SL SFRJ br. 25/76 od 11.06.1976. godine.) Već sam iznos tužbenog zahtjeva od 6.644,77 kn evidentno mnogostruko prelazi svotu osiguranja, 0,25 Kn , dakle od jednog cijelog limita.

4. U dokaznom postupku sud izvršio uvid u odštetni zahtjev (list 5-10 spisa), presude (list 11-17 spisa), nalaz (list 19-26 spisa), rješenja (list 27-34 spisa), banke podata (list 37-54 spisa), dopis (list 213 spisa) i obračune (list 214-216 spisa). Dokazni prijedlog tužitelja, iznesen u slučaju da postoji potreba, da se provede financijsko vještačenje bez navođenja na koju okolnost, ovaj sud nije prihvatio, budući da tužitelj nije konkretizirao na koju okolnost i radi utvrđenja koje činjenice predlaže financijsko vještačenje.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

6. Nesporan je nastanak štetnog događaja koji je skrivio osiguranik tuženika te je nesporno da je osiguraniku tužitelja radi tog štetnog događaja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (radi povrede izvan rada).

7. Između stranaka ovog postupka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnova naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja B. B., i to vodeći računa da je tuženik djelomično, prema propisima Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 102/98) koji su bili na snazi do 31.12.2013., podmirio tužitelju štetu za 2019. u iznosu od 2.220,49 kn, dok je ostao dug u iznosu od 2.009,03 kn, a za 2020. godinu podmirio je iznos od 2.279,18 kn, dok je ostao dug u iznosu od 2.062,12 kn.

9. U ovom predmetu prije svega sporno je koji pravni propis se ima primijeniti prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja budući da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19), dok tuženik navodi da se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a koje pitanje je bilo predmet raspravljanja u brojnim parničnim predmetima te o kojem su zauzeta različita pravna shvaćanja nižestupanjskih i višestupanjskih sudova. Prema pravnom shvaćanju koje proizlazi iz odluke Rev-66/2022 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. veljače 2022. u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su vršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode. Kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, koje obuhvaća i obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Sukladno odredbama ZOOP-a zaključen je ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, te je istim propisano da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Budući da je tim zakonom uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja, za rješenje ovog parničnog predmeta relevantna je odredba iz čl. 27. ZOOP koja uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

10. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) propisano je: „(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

11. Nesporno je osiguraniku tužitelja B. B. utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), što je osnova isplate povodom koje tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta, a kako tuženik nije osporavao da bi tužitelj svom osiguraniku i isplatio utuženi iznos za navedeni period, nesporno je i to da je tužitelj osiguraniku B. B. isplatio s navedene osnove invalidsku mirovinu za utuženo razdoblje u iznosima kako je to i naveo. Osim toga, iznos invalidske mirovine koji bi bio utvrđen osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu zasigurno bi bio veći od onog koji je osiguraniku tužitelja priznat i isplaćen i to iz razloga jer se prilikom izračuna takve mirovine (zbog povrede na radu) kao staž osiguranja uzima period od 40 godina staža. Iz navedenog proizlazi da isplatom priznate invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku za tužitelja nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da bi takva šteta postojala tek u slučaju da je iznos isplaćene invalidske mirovine veći od iznosa invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, a što ovdje, dakle, nije slučaj.

12. S obzirom na to da je prema odredbi čl. 27. st. 1., st. 2. i st. 3. ZOOP obveza tuženika naknaditi razmjerni iznos mirovine oštećenika, a koji iznos predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pri čemu je gore navedenim rješenjem tužitelja njegovom osiguraniku B. B. priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), sud utvrđuje da ne postoji razlika koju bi na temelju citirane odredbe ZOOP tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, pa je tužbeni zahtjev s osnove isplate invalidske mirovine odbijen kao neosnovan. Naime, uzevši u obzir čl. 90. st. 3. ZOMO-a prema kojem se najniža mirovina korisnika invalidske mirovine, čiji je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, određuje za 40 godina rada, to je onda jasno da ovdje osiguranik B. B. zasigurno nije ostvario pravo na invalidsku mirovinu u iznosu višem nego što bi bila ona koja se utvrđuje za ozljedu na radu. Naime, za invalidsku mirovinu stečenu temeljem ozljede na radu je propisano da se ista određuje za 40 godina rada, dok je kod ovdje osiguranika B. B. evidentno da je na dan donošenja rješenja tužitelja (list 31 spisa) o pravu na invalidsku mirovinu ujedno utvrđeno da ostvario stažu trajanju od 19 godina, 4 mjeseca i 26 dana.

13. Troškove postupka sud je dosudio na temelju članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak sastava podneska od 5. ožujka 2022. u iznosu od 49,77 EUR i od 2. studenog 2022., sastavljenog po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 199,08 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. i toč. 3. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), zatim trošak zastupanja na ročištu od 10. studenog 2022. i 21. veljače 2022. u iznosima od po 199,08 EUR, ukupno 647,01 EUR, te pripadajući PDV u iznosu od 161,75 EUR, te je stoga tužitelju priznat trošak zastupanja u iznosu od 808,76 EUR.

U Varaždinu 27. veljače 2023.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ zavod iz V. (tužitelj)

2/ Odvjetnik M. K., odvjetnik iz Z. (za tuženika)